Povežite se sa nama

OKO NAS

AKCIJA LIM, DVADESET ČETIRI GODINE KASNIJE: Državni zločin bez kazne

Objavljeno prije

na

Crnogorska policija, u akciji pod šifrom Lim, krajem januara i početkom februara 1994. godine uhapsila je kompletno rukovodstvo Stranke demokratske akcije za Crnu Goru i više njenih članova. Hapšenje su obavili pripadnici Specijalne jedinice MUP-a Crne Gore, pod komandom Vasa Baošića.

Služba državne bezbjednosti Crne Gore saopštila je ,,da su optuženi htjeli putem oružane sile da naprave Nezavisnu državu Sandžak”. U policijskom saopštenju od 31. januara 1994. godine, navedeno je i ovo: ,,SDB Crne Gore, u neposrednoj saradnji sa resorom Državne bezbjednosti Srbije, otkrio je da su ti ljudi, inače članovi Stranke demokratske akcije, organizovali vojne i paravojne oružane formacije kako bi stvorili preduslove za teritorijalno otcjepljenje, nasilnim putem i upotrebom oružane sile, dijela teritorije Crne Gore”.

U specijalnoj TV emisiji Televizije Crne Gore, emitovanoj istog dana, prikazano je otkopavanje oružja uhapšenih. Prikazana je i “neprijateljska štampa”, koju su optuženi čitali: nekoliko primjeraka Monitora.

Akcija Lim zvanično je otpočela 25. januara 1994. godine kada su crnogorski specijalci uhapsili Rasima Šahmana, bivšeg poslanika u crnogorskom parlamentu, u tom trenutku sekretara SDA za Crnu Goru.

Monitor je ubrzo objavio da su svi okrivljeni izjavili da su bili podvrgnuti fizičkoj i psihičkoj torturi. Zbog toga niko iz SDB-a i policije Crne Gore nije odgovarao. Poslije dvoipogodišnjeg robijanja, u decembru 2005. godine, okrivljene je abolirao tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović.

Predsjednik SDA Harun Hadžić bio je osuđen na sedam godina zatvora. U razgovoru za Monitor, Hadžić, danas profesor na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, ovako je prokomentarisao taj događaj:

,,Zamislite državnu vlast u čijem je Ustavu i krivičnom zakonodavstvu strogo pisalo i piše da je zabranjena svaka tortura, mučenje, ponižavajuće postupanje, iznuda priznanja, odnosno iskaza, od uhapšenih, osumnjičenih, optuženih. Zamislite da vas vlast te države muči elektrošokovima, prebija, izvodi na simulirano strijeljanje, a pri tome je ta ista država potpisnik – sukcesor Konvencije o zabrani mučenja i ponižavajućeg postupanja… Zamislite zvaničnu policiju, koja je u uniformama i pod zvaničnim državnim simbolima – grbom i zastavom te države, a da vam tokom hapšenja, tokom tzv. pretkrivičnog ili predistražnog postupka psuje tursku majku, da vam više od tri dana ne kaže jeste li stvarno kidnapovani ili ste i zašto uhapšeni i šta vam se stavlja na teret, da vam ne dozvoljava branioca ne samo u predistrazi nego ni u istrazi, da vam ne obavještavaju porodicu niti uopšte javnost – gdje ste, već vam kažu da ste kidnapovani i da vas vode na razmjenu za zarobljene Srbe u Bosni. Zamislite da vas drže u samici čak i po sedamnaest mjeseci. To su činjenice i bruka za državu tipa najgoreg staljinizma a kamo li za neku nazovi demokratsku, evropsku zemlju”.

Kad su počela hapšenja njegovih stranačkih kolega, Hadžić je, kaže, pošao kod tadašnjeg ministra pravde Filipa Vujanovića da se raspita – ko to kasno noću nasilno upada u kuće i stanove ljudi, hapsi rukovodstvo i aktiviste SDA, i da li ih stvarno hapse zvanične vlasti Crne Gore ili su kidnapovani, kako je bila puštena glasina u narodu.

,,Gospodin Vujanović me primio, sa još nekoliko članova porodica uhapšenih, ali nam je rekao da on o tome ne zna ništa. Uputio nas je kod ministra policije Nikole Pejakovića, koji je odbio da nas primi. Kada smo pošli iz Podgorice kući, za Rožaje, i prošli naselje Zlaticu, primijetili smo policijsko auto koje nas je pratilo. Kad smo prošli Moraču, zaustavilo nas je i mene su uhapsili”, sjeća se Hadžić.

Prema njegovim riječima, cilj akcije bio je da se uništi SDA Crne Gore, koja nije bila po volji režimu.

,,Ništa mi nismo učinili što je bilo krivično djelo i što je imalo za cilj nasilno stvaranje države Sandžak. Tada je Crna Gora , odnosno SRJ, bila u agresivnom i genocidnom ratu protiv BiH i u tim uslovima ljudi su osjećali ugroženost, dešavala su se ubistva, etnička čišćenja, podmetanja eksplozivnih naprava i slično, pa su se neki od njih samoinicijativno naoružavali, radi eventualne samoodbrane.

SDA jeste imala program koji je insistirao na rješavanju statusa Bošnjaka u Crnoj Gori i statusa Sandžaka, mirnim putem i političkim sredstvima. To je bio program jedne legalne i legitimne političke stranke. Zamislite – ta stranka nije zabranjena, a pohapšeni su svi njeni najviši lideri. Nažalost, režim je uspio da nas eliminiše sa političke scene. Stvorio je jedno neslobodno društvo u kome nema kritičke misli, nema kreativnosti, nema razvoja, nema pomaka u pravcu dalje emancipacije građana”, kaže Hadžić.

Ibrahima Čikića optužnica je teretila da je diverzant, iako je imao nalaz Kliničke bolnice grada Beograda da mu je trajno vidna sposobnost umanjena za 100 odsto.

,,Policijska akcija Lim je brižljivo planirana od strane najvećeg državnog, policijskog i vojnog establišmenta Savezne Republike Jugoslavije u Kraljevu 1993. godine. Dakle, u jeku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima. Udružena zločinačka organizacija zločinca Slobodana Miloševića (SPS) Bulatovićevog i Đukanovićevog DPS-a odlučia je da pohapse kompletno rukovodstvo tada parlamentarne Stranke demokratske akcije. O brutalnosti policije u pomenutoj akciji dovoljno svjedoči i saopštenje State Departmenta u kojem izražavaju ‘ozbiljnu zabrinutost za stanje Bošnjaka Sandžaka’ . Tada su u Novom Pazaru uhapšena 24, a u crnogorskom dijelu Sandžaka 21 funkcioner i simpatizer stranke. Strašnu torturu prema navodima Helsinškog komiteta za zaštitu ljudskih prava Sandžaka prošlo je oko 17.500 Bošnjaka, a trajno raseljeno oko 100.000. U montiranom sudskom procesu osuđeni smo na 168 godina stroge robije”, podsjeća za naš list Čikić.

On je, kako kaže, radi budućih naraštaja, da se zlo iz prošlosti nikada više nikome ne bi ponovilo u budućnosti, odlučio da o tome napiše knjigu Gdje sunce ne grije.

,,Vjerovao sam da će određeni političari prepoznati prvorazrednu priliku za lustraciju crnogorskog društva i demokratsku tranziciju vlasti. Nažalost, i danas, dvadeset i četiri godine poslije policijske akcije Lim, glavni organizatori, nalogodavci i izvršioci zločina i dalje zauzimaju visoke pozicije u vlasti. Lider Socijaldemokratske partije Ranko Krivokapić je najodgovorniji političar za izostanak lustracije i nesmjenjivost DPS-a. Zahvaljujući višedecenijskoj koaliciji SDP-a sa vladajućim režimom, sačuvan je od krivično-pravne odgovornosti Milo Đukanović i zaustavljena demokratsku tranziciju vlasti. Jedino se meni sudilo. Zahvaljujući režimskom priručnom sudstvu, osuđen sam na 5.500 eura. Ostaće trajno zapisano da je u Đukanovićevoj Crnoj Gori sutkinja Sanja Konatar donijela osuđujuću presudu žrtvi. U montiranom političkom suđenju osuđen sam zato što sam se usudio da javno u najblažoj formi iznesem istinu i sačuvam od zaborava jedan od najtragičnijih događaja Bošnjaka Sandžaka, Srbije i Crne Gore”, kaže Čikić.

Čikić je razočaran što je „zahvaljujući nacionalnim penzijama, ministarskim foteljama i ostalim vidovima privilegija zločin brzo zaboravljen”.

,,Upravo oni koji ni po koju cijenu nisu smjeli sebi dozvoliti takav luksuz su pohrlili u zagrljaj vladajućeg režima. Meni najveću bol nanosi zaglušujuća šutnja mnogih Bošnjaka. Čak i neki koji su prošli najstravičniju torturu u Foči glasaju za DPS! Žrtva je počela obožavati dželata. Čak i njihova djeca govore na promotivnim skupovima te stranke i pozivaju Bošnjake da glasaju upravo one koji su se iživljavali nad njihovim roditeljima! Ako se ne kazne zločinci, zlo će ponoviti”, uvjeren je Čikić.

Akcije Lim dobro se sjeća i dr Ivo Đurišić.

Kao bivši funkcioner DPS-a imam moralnu obavezu da ispričam istinu o akciji Lim koja će biti početak lažnih akcija DPS-a u borbi sa neistomišljenicima, kaže za Monitor Đurišić.

„Počelo je tom akcijom protiv Stranke demokratske akcije i njenih vođa na čelu sa Harunom Hadžićem, a nastaviće se aferom Snimak i lažnim državnim udarom iz 2016. godine. U akciji Lim su članovi DPS-a, pod rukovodstvom visokih policijskih funkcionera, zakopali noću oružje, a ujutru doveli članove SDA da ga otkopaju uz prisustvo kamera Televizije Crne Gore. Da bi izvukli priznanje od članova SDA spuštali su ih kao i članove njihovih porodica u bunar. Funcioneri i članovi SDA su potpuno nevini završili u zatvoru”, podsjeća Đurišić.

Ovo je, po njegovom mišljenju, državni zločin.

,,O njemu se uglavnom ćuti, a to DPS-u daje snagu da sličnim akcijama sije strah, ne samo u opoziciji nego i među građanima Crne Gore. Taj strah zadržao se danas i zato, uz izborne krađe, DPS godinama dobija izbore. Znate ono – strah čovjeku često obraz kalja”, kaže Đurišić.

I tako, zahvaljujući DPS-u, evo skoro četvrt vijeka.

Harun Hadžič:
Nalogodavci Bulatović i Đukanović

MONITOR: Ko su bili nalogodavci akcije Lim?
HADŽIĆ: Nema sumnje najviše državno rukovodstvo Crne Gore – gospodin Momir Bulatović i gospodin Milo Đukanović, a izvršioci zvanični organi Crne Gore.

MONITOR: A zašto crnogorska vlast o tome zločinu ćuti dvadeset četiri godine?
HADŽIĆ: Zato što joj ipak savjest nije mirna, nema suvisli odgovor na jedan bezrazložni zločin, osjeća da je kriva, i sama je uvidjela da je javnost shvatila da se radilo o jednom montiranom političkom procesu koji ima sve odlike zločina protiv čovječnosti.

MONITOR: Zašto niko nije odgovarao za taj zločin?
HADŽIĆ: Zato što je i dan danas na vlasti ista ona politička garnitura koja nas je hapsila i ona neće samu sebe da pozove na odgovornost.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo