Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Ako ne dolazimo u obzir, gdje idemo?

Objavljeno prije

na

Napolju je vreme kao nacionalno raspoloženje, a kanda i duva. Prospite kofu boje na vetar. Možda mu i vidite lice. Nije dovoljno nacrtati sunce da bi vam bilo toplo, morate mu nacrtati i oči.

„Ljudi teško žive. I živeće teško dok su živi”, poruči nam Vučić premudri. Gde je taj strpljen što je spašen da ga pitam kako mu uspeva? U meni je previše priča i tek poneka uspe da utekne napolje. Ono kad ti objasne da ćeš se jednom tome smejati… I dalje mi nije smešno. Svega mi je preko glave, što na ovih 163cm i nije baš teško ali ‘ajd. Odvikneš se da pripadaš, zaboraviš da traješ. Umem ja da smanjim srce i za tri broja. Stisnem i zabranim mu da kuca. Jer život. Baš oni koji su vas naterali da prestanete da verujete u bajke su ih najlepše pričali. Odavno sam ružičaste naočare zamenila onima za vid. Dobra stvar kod ćorsokaka je što više nema pogrešnih skretanja. Dajem časnu reč. Dajem reč. Reč. To mi nedostaje. Mada, to i nema veze sa Danom Republike. Kakav je to dašak svežine, nerazvodnjavati odgovore, ne krotiti korak, sresti nekog ko otvoreno zahteva autentičnost… i pedalj više.

Inače, čekam majstora da mi ugradi neki ventil u vodovodnoj šahti, kaže mi da naplaćuje 1000 dinara za dolazak. Rekoh: „Nema problema, dođi.” Jedino što mu nisam rekla da ja naplaćujem 2000 dinara za doček. Obožavam u sred rasprave da kažem: „'Ajde da nađemo kompromis”, i kad kaže, „'Ajde”, ja izađem napolje da vidim gde je.

Bliži se kraj godine. Godina je osnovna merna jedinica za vrelinu ljudske krvi. Po definiciji doktora Karajlića, Pišonja i Žuga imali su krv sedamnaest godina vrelu. Ja u kuči imam nekoliko tako vrelih klinaca. Deca su naše najveće blago, pod uslovom da roditelji nisu kreteni… Jeste li i vi ljubili hranu, kao mali, kad vam majka kaže: „Ako ti se ne sviđa, poljubi i ostavi”? Žao mi sad te obljubljene i ostavljene hrane. Kad si dete, sasvim je opravdano leći na leđa u sred parka i gledati krošnje, misleći: „Kad porastem, kad porastem…biću…” Onda porasteš, sve je ok, osim da legneš na leđa, u sred parka, gledaš krošnje i misliš… Al’ se zajebah u materinu…

A ležanje u sred parka, na leđima, gledajući krošnje je baš ekstreman sport, jer je raskrsnica koje nisi ni svestan. Evo recimo, kako sam, još kao mala, upoznala Vasu Pelagića i Vujaklju. Tako što su pritiskali oblande. Ne može oblande svako da pritiska. Decu treba naučiti da i kad dođu u to vreme hormonskih promena preuzmu odgovornost za sebe. Ako su u pubertetu, nisu neuračunljivi. Kad gledam onu decu, po raznim zabitima, uvidim da je pubertet bolest obilja. Kad živiš u oskudici imaš većih problema od hormona.Sve se da naučiti! Ovo ne važi sa desničarske organizacije i jednačenje po zvučnosti.

Vodim svoj život. Evo, samo što nismo stigli! Tako kad nešto kratko i fino kažem, setim se vladike Njegoša sa onim “ođe meti tačku.” I ja metnem.

P. S. Majka mi je više puta rekla u životu: „Samo ti želim da rodiš sebi dete kao ti što si”. I mogu vam reći, kletva se petostruko ostvarila…

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Shvatači snova

Objavljeno prije

na

Objavio:

Otvorena vrata, ne slušam ništa, i najednom čujem kako se lišće daje vjetru. Ne znam da li je ovo o slušanju ili davanju ili je to isto

 

Txt: Čitav svet je pozornica i svi su radoznali da vide koje je boje zavesa. Prerasteš dovratak, pa počneš crtice da urezuješ u margine knjiga. Posebno mi je zanimljivo što su kod nas pali s Marsa i pali s kruške, srodna kategorija. Koja je to tajna veza između kruške i Marsa? Tek poneki grm, previše zečeva, a svaki bi da prilegne. Popularan je taj neki metod življenja koji bi se mogao uporediti sa bacanjem ptica u vatru da vidiš koja je feniks. Samo mašta ojača kad je bolesna.

Pucam visoko da ne bih ubila nekoga. „Gospođo, sve je u redu, polako spustite svoja očekivanja na zemlju i držite ruke tako da možemo da ih vidimo.“ I ja šta ću… Razumevanje ne traži ništa, sem par sekundi ćutanja i malo mirisa kafe, eventualno podsečene nokte osobe kojoj pripada. Eh, kad bi u svemu, kao u crvenom grejpu, bila prava mera gorčine.

Mogli smo zajedno da gradimo krov nad javom. Sada je sva želja sabijena u jedan uzdah i neku davnašnju mesečinu u prahu. Opet ćutimo. Daljine su ubile ljubav, mi smo preživeli, postali smo prošlost, pa trajemo zauvek. Ko od bajke rođeni. Jednog konja za trku, molim! Život je ipak manje od onog u šta te ubeđuju.

Otvorena vrata, ne slušam ništa, i najednom čujem kako se lišće daje vetru. Ne znam da li je ovo o slušanju ili davanju ili je to isto…

Čiji je to otisak lica na mom jastuku? Bio je imun na moje snove. Kako god, oni su prešli u njegov posed, ali on nikada nije čitao te slike. Glupavo otvorenih usta sam posmatrala kako mi izvlači dušu.

„Zadržaću je za sebe“, smejao se.

Onda je izvadio svoju.

„Mislim da ti je široka. Smeta ti?“

Progutala sam odgovor. Nije ga ni zanimao. Trebalo je da podignem prag tolerancije, ali nešto me ukočilo u leđima. Ukleto sam stajala. U prvom redu.

Podmetnula sam nogu temperaturi, pala je. Ko je preživeo, umreće neki drugi put. Krhotine sna se valjaju oko mene, mrve se i sudaraju, a zvezda je sve teža, pritiska nebo, lomi vrhove planina i budućnost na njima.

„Dobar dan, izvolite.“

„Ja bih nešto protiv starosti.“

„O, baš imate sreće! Upravo smo raspakovali ovaj pištolj.“

Oštrač pogleda zatvara radnju i seli se u Nedogled.

Evo, opet noć. Možda noći postoje zato što život veruje, kao i ljudi, da se stvari mogu popraviti gašenjem i ponovnim paljenjem.

P.S. Tozovac je bio u pravu! „Leno, Magdaleno, ovaj svet se izokrenȏ!”

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Plodovi noćnih mora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Krevet mi je postao razjapljena čeljust, a nekad je bio ljuljaška razapeta između dva stabla u proljeće

 

U kupatilu je toliko hladno da jedan deo mene kaže: „Nema veze, doći ću ovde na proleće“. Ako neko baš mora, onda cvokoćemo zubima u ritmu neke pesme, pa ostali ukućani pogađaju koja je i ko pogodi dobija prestiž u društvu. Ako ima još nešto da mi se danas navali na glavu, evo, tu sa leve strane potiljka mislim da osećam jednu nepritisnutu tačkicu, šteta da se baci… Da nije porodičnih odnosa ne bismo znali ni za pakao ni za raj. Mirno i praznina. Kad smo već u kavezu, zovimo ga krletka. Stvar je dovoljno loša, neka je makar reč divna. Sednem pa onda znam bar gde mi je zadnjica, a glava mora biti nedaleko. Tako polupronađena ustanem i teram dalje.

Krevet mi je postao razjapljena čeljust, a nekad je bio ljuljaška razapeta između dva stabla u proleće. Nikada se ne vraćajte sitnicama koje su nekada bile krupan osmeh, jer su one samo đavolja udica koja odvlači u prostor u kojem ne možeš da dišeš. Džaba bežiš od realnosti, to te stigne kad-tad, lupi šamarčinu i pošalje u ćošak. Velika knjiga Tišine olistava u sred zime… Zacrnila sam mrak.

Tek praznim slamu, a planiram i da mlatim. Započnem nekad razgovor od sredine rečenice, očekujem da je sagovornik načuo početak dok smo ćutali. Reč može da bude podgrejana, ali boli i kad je šapneš. Ja ne samo da spustim loptu, ja i igralište napustim… Kao kad nije pitanje gladi, pa biraš i da je rešije i da je ljuće. To je sloboda, mala doduše, al’ dobra za vežbu, inače se udaviš u slobodi. A nekima kad daš slobodu, oni je i ne pipnu, boje se pokvariće. Klasični neplivači ako je sloboda kao more, a brat bratu, liče sloboda i more. Doći će vreme kada će se raja osvestiti, shvatiti da je zulum prevelik, da je potlačena, iskorištena i luda… ustaće i reći: „Hoću još!“

Kada bih vam rekla šta sve nikada nisam, vi biste mislili da ja ne postojim.Treba me staviti u muzej, u onaj deo gde niko ne dolazi, jer se stalno renovira.

Grumen mraka još tinja u peći. Imala sam nekad svica za te krizne noći, tamne baš poput ove. Čuvar noći nas zaustavlja u blizini Meseca i traži nam na uvid (ne starije od šest meseci) dozvole za sanjanje. Gravitacija nas siluje, ne pita gde smo pošli. Pripadanje je jedan sasvim ozbiljan vid padanja. Sami birate svoju nesanicu, ne krivite mrak za to. Šta ako je sve ovo teorija zavere? I treba hranu da unosimo kroz oko, a ne kroz usta?

P.S. Kad vidim ono, Otac Tadej, ispod citata, uvek zamislim neku rečenicu poput: „Do ponoći da si kući!” Otac Savo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Sreća u nesreći

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najteže je biti zahvalan. Jer kad si zahvalan onda treba i da uzvratiš, a odakle ti

 

Veoma cenim kad neko vodi računa da se pažljivo i lepo izrazi. S druge strane, ne podnosim cepidlačenje i vaganje svake reči. Znam da zvuči suludo, ali razlika postoji. I to velika. Da nisam lepo vaspitana, rekla bih: „Slušajte sebe kad govorite. To što izgovarate stvara ne samo glavobolju, nego i mučninu, pri tom, nema mnogo smisla, ni logike. Obogatite rečnik (da ne kažem, čitajte), možda ćete biti razumljiviji“, ali sam lepo vaspitana, tako da ništa. Imam duple aršine. Onima koje volim tolerišem ono što drugima ne bih ni u ludilu. Tako se ponašam i prema sebi.

Pošto da padneš u nešto možeš samo sa visine, preventivno ću, protiv padanja u očaj, da legnem na pod i ostanem tako zauvek. (Ljudi sposobni za samodisciplinu su ljudi sposobni za svašta što nikad ne bi priznali. Zato se i samodisciplinuju).

Meni je tata još kao maloj davao da o mnogo čemu u životu sama odlučujem, kao npr.: „Hoćeš li da radi kaiš ili prut?“ Hrabro sam birala, skoro kao moja baba koja je sveću gasila prstima. Bila je to hrabra baba, baba hajduk. Govorila je i: „Ćero, uzmi ovaj šećer pa posoli.“ Ima tih ljudi koji uvek iskoriste situaciju, a ko drugi nego moja baba, kad krava da mleko, ona na kraju pokupi sav kajmak. Koliko ja volim moju babu! Zabluda je da stoka živi u ruralnim područjima. Istina je da živi u gradovima, a kreće se pojedinačno i u krdima. Kunem se, mogu da čujem lance kako zveckaju dok hodamo. To su tamnice u nama koje robijamo. To su granice na koje smo pristali.

Imate ramena. Koristite ih. Nisu ona tu samo da drže gornje delove odeće. Ramena služe da bi se odgovaralo na razna pitanja. Zaustavljanja u punom trku, padovi u skoku, kotrljanja radi amortizacije i ostale socijalne veštine brušene vremenom. Umeće je sebi priželjkivati Sreću koju smo u stanju da podnesemo.

Sreća je ograničena kategorija, nema je za sve… otprilike kao novca u budžetu, a niko ne radi rebalans sreće… Najteže je biti zahvalan. Jer kad si zahvalan onda treba i da uzvratiš, a odakle ti?!

***

Čiji je to otisak lica na mom jastuku? Bio je imun na moje snove. Kako god, oni su prešli u njegov posed, ali on nikada nije čitao te slike. Glupavo otvorenih usta sam posmatrala kako mi izvlači dušu.

“Zadržaću je za sebe”, smejao se.

Onda je izvadio svoju.

“Mislim da ti je široka. Smeta ti?”

Progutala sam odgovor. Nije ga ni zanimao. Trebalo je da podignem prag tolerancije, ali nešto me ukočilo u leđima. Ukleto sam stajala. U prvom redu.

Možda nam je bilo suđeno, ali se ja tog suđenja ne sećam.

P.S. Svojevremeno mi je baba govorila: „Ma videćeš ti kad ja umrem“… i videla sam.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo