Povežite se sa nama

INTERVJU

Ako si prvi, dugo si u zapećku

Objavljeno prije

na

Momčilo Zeković Zeko, kompozitor i tekstopisac, „aktivni je član” cetinjske grupe Perper od osnivanja. Za sobom ima veliki broj pjesama za matični bend i za druge autore, knjigu priča, roman, i radni angažman u agilnoj Muzičkoj asocijaciji Crne Gore. MONITOR: Usud male sredine kao što je Cetinje donosi činjenicu da se svi međusobno poznaju, što je dobra stvar, ali u isto vrijeme ograničava mogućnosti jer je teško naći ekipu s kojom bi se na duže staze radilo. „Perper” je imao tu sreću da se poklope kockice?
ZEKOVIĆ: Onaj od gore namješta većinu stvari i tako se namjestila i ova da se mi, eto, pronađemo. Ove godine je počela naša 19. godina rada, i lijepo je znati da smo opstali. Dal’ je bilo za očekivati da u našim sredinama bude mnogo onih koji su željeli da se ugasimo, da ne sviramo, da se ne družimo? Vjerujte, bilo je mnogo puta razloga da kažemo: dosta je bilo, ko će ovo da trpi. Mislim da smo iskrenošću i upornošću, da ne kažem tvrdoglavošću, izgurali, pregurali, opstali, a mislim da ćemo gurati dok god bude emocije u našim venama i prstima, dok bude pjesama. Uostalom, i da dođe kraj karijere, nije smak svijeta. Pamtiće nam se ono što je valjalo. Je li moglo više, sudiće vrijeme i neko drugi, a ne mi. Kako se nijedan od nas nije zadovoljavao postignutim, biću iskren i reću da je sigurno moglo više. Bez želje da budem patetičan, niti da otvaram neku veliku priču, nijesmo imali podršku kad nam je najviše trebala.

MONITOR: Kao prvi značajniji nastup u vašem je CV-u upisan nastup u TV emisiji, u nevrijeme, novembra 1991. kad je pola Crne Gore bilo na ratištu. Nastupili ste sa pjesmom „Mir kao peto godišnje doba”, i prošli neslavno. Nije bilo vrijeme za takvu pjesmu?
ZEKOVIĆ: Jasno je, s današnje tačke gledišta, da smo promašili trenutak i pozivom na mir već tada napravili jednu od barijera za napredak benda. Da smo pjevali nešto drugo, pa opet drugo, pa opet drugo, imali bismo više načina i mogućnosti da uspijemo. Ali, naš je izbor bio da se gledamo u oči, ili bolje rečeno da ne pljuvamo ogledalo. Ipak smo preživjeli čisti. Prošlost svima stoji na leđa.

MONITOR: Vaš prvi album „Sa gomile velikih oblaka” primljen je odlično među urbanijim dijelom crnogorske omladine, onima što im je bilo preko glave banalnog densa i turbo-folka. Jeste li imali povratnih reakcija, muzičke aktivnosti -koncerti, prodaja albuma – sve je bilo stalo?
ZEKOVIĆ: Kako se lijepo sjetiti tog početka, tog vremena, naše naivnosti, smijeha, dobrog provoda, života koji danas ne bismo izdržali sto posto. Razmazili smo se u međuvremenu. Iako je bilo dosta svirki, obično smo uvijek bili u dugovima. Zbog toga je Nikolin i Popajev otac izgovorio legendarnu rečenicu: „Molim Vas, nemojte više zarađivat'”.

MONITOR: Na tom albumu ste kao lajt motiv numere uzeli dio Šobićeve pjesme „Ja sam nalik čistom zidu”. Otkud to? U crnogorskoj sredini, među muzičarima, odavanje počasti kolegi na taj način je sve samo ne uobičajena pojava.
ZEKOVIĆ: Dok sam pisao svoje stihove, desilo se da sam krenuo da pjevam refren i tekst Miladinove pjesme na moju melodiju. Sve mi se uklopilo i jednostavno nijesam želio ništa da mijenjam. Otišao sam do pošte i na informacijama pronašao broj. Rekao je samo da hoće da čuje o čemu to mi pjevamo i da će se onda izjasniti da li možemo da koristimo njegove stihove. To je bio veliki trenutak. Pristao je. Još kad bismo napravili duet o kome se dogovaramo 15 godina. Miladin Šobić i Božidar Ivanišević su toliko zadužili crnogorsku muzičku scenu da im se to ne može nikad vratit. Najmanje što možemo danas je da ne dozvolimo da odu, a da ne pokušamo da im se odužimo. A i oni drugi koji odlučuju – raspitajte se u kakvim uslovima živi 90-godišnji Božidar. Je li bilo u referendumskoj godini dana kad nije deset njegovih pjesama po čitavi dan sviralo na svim medijima? Što je on dobio zauzvrat? Perperu je drago da je bio osnivač Muzičke asocijacije Crne Gore, koja se danas zalaže za mnogo stvari koje nedostaju mladima koji se bave ovim poslom. Ali, i da se ne zaborave stari. Tačnije, Asocijacija je pokretač ideje da se Božidar i Šobić ne zaborave, jer to ne dozvoljavaju njihova djela. Najmanje što možemo da uradimo je da se podrži prijedlog MACG da se „13-ojulske nagrade u ovoj godini dodijele upravo njima dvojici.

MONITOR: Tokom devedesetih, odsvirali ste i usnimili prvi i jedini pravi unplugged koncert u nas, sa eminentnim gostima, na način kako se to radi u civilizovanom svijetu. To je ujedno bio i prvi odlično odrađeni croosover pop i narodne izvorne muzike u CG, u pjesmi „Na Svetog Nikolu”.
ZEKOVIĆ: Za nekoliko dana će biti desetogodišnjica tog koncerta i s ponosom možemo istaći da smo i tada uspjeli, pored želje pojedinaca da nam upropaste nešto što smo spremali jako ozbiljno više mjeseci. Mnogo je rečeno o tom koncertu, a on je mogao biti još bolje tehnički urađen da je bilo kako je dogovarano. Biće prilike da se tako ili nešto slično u budućnosti i ponovi.

MONITOR: Jedan ste od rijetkih, ako ne i jedini, crnogorski muzičar koji je uspio da publikuje svoja djela u formi knjiga. Pošto obojica znamo da kod nas ima veoma literarno talentovanih pop/rokera, kako objašnjavate činjenicu da nemaju objavljenih knjiga, kao što je svuda u svijetu praksa?
ZEKOVIĆ: Mislim da njih većinu nešto tako u suštini ne interesuje i da zato nije došlo do objavljivanja. Kad budu htjeli, oni će to valjda uraditi, jer nikad lakše do knjige no danas. Kratke priče Gravitacija istine, a zatim i roman Zaliveni fikus su dio mojih prijeko potrebnih terapija, bez ambicija da me uobraženi stručnjak nazove književnikom. Kad god budem imao nešto da kažem i sročim, ja ću to objaviti bez straha. Mislim da je to dobro za moždane ćelije. Skoro sam pisao svoju priču za knjigu CG kratkih priča, uskoro će izaći knjiga poezije u kojoj će se naći i sve Perperove pjesme. Mislim da nijedan autor ne treba da svoju terapiju drži u sebi. Papir sve trpi. Treba se „liječiti” slovima.

MONITOR: Zaokružujemo priču Cetinjem – uvijek se potencira ta posebitost grada – „Doline bogova”, politički, umjetnički, slobodarski… Koliko ima toga, a koliko je mit? Gdje je pozicionirano Cetinje danas?
ZEKOVIĆ: Ufatite krug kroz Cetinje, samo će Vam se reći đe završe slobodarski, umjetnički, posebito pozicionirani. Niđe. Cetinjanima ne trebaju više obećanja da će biti šampioni, jer oni to znaju i jesu. Cetinjanima treba pošteno reći… Nešto iskreno i bez velikih obećanja. Tada najviše vjeruju… I trpe.

Željko MILOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo