Povežite se sa nama

INTERVJU

Pisac koji glumi

Objavljeno prije

na

Riječ je o glumici, slikarki, spisateljici. Igrala je u mnogim pozorištima, ostvarila zavidan glumački opus u filmovima Dušana Makavejeva, Aleksandra Petrovića, Živka Nikolića, Emira Kusturice, Srđana Karanovića, Livije Đarmati, Geze Besermenija, Karola Vičeka i mnogih drugih, kao i u serijama Siniše Pavića i Dragoslava Lazića. Objavila je zbirke pjesama U divna davna vremena, Kad mi mama kupi pare, Srebrna postelja, zbirku pripovjedaka Sa vrha mesečeve planine gledala sam svoj okrugli grob, romane Nemoj da grakćeš za mnom na stepeništu da sam najlepši, Siva žena, Petla na panj, Kuća na prodaju, Sa Evom u raj, Rođeni mrtvi, Divlji jaganjci, Devojka koju nisu naučili da kaže ne. Ovonedjeljna prezentacija najnovijeg romana Eve Ras Devojka koju nisu naučili da kaže ne, objavljenog u izdanju Zadužbine Petar Kočić, Banja Luka-Beograd, povod je za ovaj razgovor.

MONITOR: Recite nam o kakvom je romanu riječ i kakve su Vaše impresije s obzirom na veoma veliku medijsku pažnju za ovo izdanje?
RAS: Zadovoljna sam što mi je u sedamdesetoj godini života nova knjiga bolja od prethodne. Pozorišna predstava sprema se šest nedelja. Meni je uspelo da za šest nedelja napišem novi roman o devojci koja je žrtva, jer je nisu naučili da kaže ne. To je knjiga o jednom mladom stvorenju, koje je simbol svih mladih ljudi. Roman zapravo priča o tome koliko je teško preživeti sopstvenu mladost. Doba mladosti je veoma tegobno, jer svaka odluka koju ljudi tada donesu, odnosi se na čitav život. Ako vam se kao i mojoj glavnoj juakinji dogodi da postanete predmet zloupotrebe, to je onda veliki problem. Ona je celi život razapeta između svojih instinkata i sopstvenog intelekta. Ova knjiga je napisana kao opomena roditeljima da ne nasednu na iluziju da su im deca uspešna.

MONITOR: Da li smatrate da Vam je glavna uloga u filmu “Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT-a” Dušana Makavejeva iz 1967. godine učinila uslugu u životu?
RAS: Smatram da sam ja učinila uslugu Dušanu Makavejevu, što su na kraju pokazali i dokazali njegovi filmovi u kojima ja nisam igrala. Nijedan njegov film nije dostigao takvu slavu, ne računajući „Misteriju organizma”, koji je jedan intelektualno drkadžijski film i koji nema nikakve veze s kinematografijom. Moram reći da sam se pre Makavejeva proslavila u privatnom pozorištu Radomira Stevića Rasa, moga muža. Možete misliti šta je to značilo davne 1963. u vrijeme Rankovića, kada ni dan-danas u nas još nema privatnih pozorišta.
Najveću uslugu mojoj karijeri je učinilo, a i sada čini, to što dajem fenomenalne intervjue. Od svega što radim, ljudima je najinteresantnije to što pričam. I tako sam postala pisac. Ako oni toliko vole to šta ja pričam, onda u to ime treba pisati romane.
Od retkih sam glumaca i pisaca koji su normalni, jer zanimanje pisac -ne postoji. Nisam ni advokat, ni sudija, a ni profesor, ali ja sam kao glumica uspela da napravim tu metamorfozu. Da sam pisac koji glumi, a ne gumica koja piše.
U književnim vodama dobila sam šut u dupe, priznali su me i proklamovali kao pisca tek od 2000. godine. Književna kritika me i dalje mnogo ne jebava, ali ja imam velike nagrade i imam veliki krug čitalaca. Dokaz je to što moje knjige izlaze u velikim tiražima, u 15 i više izdanja.

MONITOR: Kako se nosite s teretom popularnosti?
RAS: Sve je to Božja volja. Da ste me pitali pre 30 godina da li verujem da je moguće da postanem pisac, takozvani tešitelj naroda, ja vam rekla „ne”. Kad sam i sama ostala bez porodice, dala sam sebi ulogu da govorim u ime onih koje niko ništa ne pita. Njima je posvećena moja literatura, moji novinski članci, moji intervjui. Ništa ne kalkulišem već upijam ono što čujem po tramvajima, ulicama, pijacama… bioskopima. I nisam nikad prestala da budem deo naroda, iako sam nekoliko puta u životu, bila strašno popularna. Ljudi mi se javljaju kao da smo rod rođeni. I kad vide da žurim, ne zaustavljaju me. Kad vide da se vučem, ponešto me upitaju. Uglavnom me ne diraju kad ne treba.

MONITOR: Mislite li da to ima veze s nekim drugim svjetovima? Nalazite li duhovnost u pisanju? Čini li Vam se da imate ”vezu” s ljudima koji više nijesu na ovom svijetu?
RAS: Mislim da, vezano za pisanje,nemam ni duhovnost a ni terapiju. Kad imam terapiju, to je na onkološkoj klinici u Beogradu. Čim me oni puste da odem kući, ja više o njima ne razmišljam. Duhovnost je jedna disciplina, koja se sada mnogo zloupotrebljava. To nije nešto što možete meriti. Samo znam, kad sam ostala bez porodice, kad sam sahranila svoje dete od 24 godine, da sam sebi rekla „ako te Bog nije napustio kad si to saznala, ti onda moraš o tom životu da brineš i moraš da budeš dostojana tog života. A ako je mene sačuvao a njih oduzeo, znači da ja imam neki zadatak bez njih na ovom svetu. Pomislila sam da nisam ja jedina majka koja je sahranila dete. Nisam ja ni jedina žena, koja je ostala udovica. Nisam ni jedina baba, koja ima maligni tumor… Tada sam došla do zaključka da o svemu tome u ime onih koje niko ne pita, treba glasno govoriti.

MONITOR: U čemu je po Vama filozofija života?
RAS: Po meni je filozofija života ono što stoji u Očenašu – da bude volja tvoja. Mislim da treba da nastojimo da budemo ljudi, jer nam Bog nije dao nikakav drugi zadatak. A to što nas civilizacija gazi da moramo da budemo neko i nešto, odmah da objasnim, da na takav trik nisam nikad nasedala. Ne prihvatam da čoveka čini njegovo zanimanje. Da ima velikih i malih ljudi, kako mnogi misle, to naročito ne prihvatam. A da ima ostvarenih i neostvarenih, mogu samo da kažem – pišam se na to. Svaki čovek koji je živeo ostvaren je. Da li on ima milione, da li je zadovoljan šefom ili nije, da li mu je velika plata boli me…. On zbog toga nije manje ostvaren. U životu je jedina važna stavka biti živ. To je najveće blago i od toga nema ništa veće.
Civilizacija nas j… u glavu i ne da nam da rodimo svu decu koju začnemo. Ako vi živite u garsonjeri od 16 kvadrata i niste zaposleni i jedva preživljavate, ne možete biti hazarderi da u takvoj situaciji rodite dete. Ras i ja smo tako proživeli šest godina braka, baš u takvoj kvadraturi, bez ikakvih primanja. Tako da u tim situacijama nema mesta luksuzu s početka priče „neka bude volja tvoja”.

MONITOR: Želite li nešto posebno podijeliti s nama za kraj?
RAS: Umrla je Sonja Savić i posle njene smrti imam jednu želju koju moram javno da kažem jer nemam više nikoga svoga, sahranila sam svoju porodicu i zato vas molim, kad umrem neka mi ministar ne donosi nacionalnu penziju u grob kao Bajramoviću i neka niko ne drži oproštajno slovo nad mojim odrom. Neka me pokopaju bez ikakve pompe i zaborave kao što su me još živu izostavili.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo