Povežite se sa nama

INTERVJU

Pisac koji glumi

Objavljeno prije

na

eva-ras--ljepi-foto

Riječ je o glumici, slikarki, spisateljici. Igrala je u mnogim pozorištima, ostvarila zavidan glumački opus u filmovima Dušana Makavejeva, Aleksandra Petrovića, Živka Nikolića, Emira Kusturice, Srđana Karanovića, Livije Đarmati, Geze Besermenija, Karola Vičeka i mnogih drugih, kao i u serijama Siniše Pavića i Dragoslava Lazića. Objavila je zbirke pjesama U divna davna vremena, Kad mi mama kupi pare, Srebrna postelja, zbirku pripovjedaka Sa vrha mesečeve planine gledala sam svoj okrugli grob, romane Nemoj da grakćeš za mnom na stepeništu da sam najlepši, Siva žena, Petla na panj, Kuća na prodaju, Sa Evom u raj, Rođeni mrtvi, Divlji jaganjci, Devojka koju nisu naučili da kaže ne. Ovonedjeljna prezentacija najnovijeg romana Eve Ras Devojka koju nisu naučili da kaže ne, objavljenog u izdanju Zadužbine Petar Kočić, Banja Luka-Beograd, povod je za ovaj razgovor.

MONITOR: Recite nam o kakvom je romanu riječ i kakve su Vaše impresije s obzirom na veoma veliku medijsku pažnju za ovo izdanje?
RAS: Zadovoljna sam što mi je u sedamdesetoj godini života nova knjiga bolja od prethodne. Pozorišna predstava sprema se šest nedelja. Meni je uspelo da za šest nedelja napišem novi roman o devojci koja je žrtva, jer je nisu naučili da kaže ne. To je knjiga o jednom mladom stvorenju, koje je simbol svih mladih ljudi. Roman zapravo priča o tome koliko je teško preživeti sopstvenu mladost. Doba mladosti je veoma tegobno, jer svaka odluka koju ljudi tada donesu, odnosi se na čitav život. Ako vam se kao i mojoj glavnoj juakinji dogodi da postanete predmet zloupotrebe, to je onda veliki problem. Ona je celi život razapeta između svojih instinkata i sopstvenog intelekta. Ova knjiga je napisana kao opomena roditeljima da ne nasednu na iluziju da su im deca uspešna.

MONITOR: Da li smatrate da Vam je glavna uloga u filmu “Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT-a” Dušana Makavejeva iz 1967. godine učinila uslugu u životu?
RAS: Smatram da sam ja učinila uslugu Dušanu Makavejevu, što su na kraju pokazali i dokazali njegovi filmovi u kojima ja nisam igrala. Nijedan njegov film nije dostigao takvu slavu, ne računajući „Misteriju organizma”, koji je jedan intelektualno drkadžijski film i koji nema nikakve veze s kinematografijom. Moram reći da sam se pre Makavejeva proslavila u privatnom pozorištu Radomira Stevića Rasa, moga muža. Možete misliti šta je to značilo davne 1963. u vrijeme Rankovića, kada ni dan-danas u nas još nema privatnih pozorišta.
Najveću uslugu mojoj karijeri je učinilo, a i sada čini, to što dajem fenomenalne intervjue. Od svega što radim, ljudima je najinteresantnije to što pričam. I tako sam postala pisac. Ako oni toliko vole to šta ja pričam, onda u to ime treba pisati romane.
Od retkih sam glumaca i pisaca koji su normalni, jer zanimanje pisac -ne postoji. Nisam ni advokat, ni sudija, a ni profesor, ali ja sam kao glumica uspela da napravim tu metamorfozu. Da sam pisac koji glumi, a ne gumica koja piše.
U književnim vodama dobila sam šut u dupe, priznali su me i proklamovali kao pisca tek od 2000. godine. Književna kritika me i dalje mnogo ne jebava, ali ja imam velike nagrade i imam veliki krug čitalaca. Dokaz je to što moje knjige izlaze u velikim tiražima, u 15 i više izdanja.

MONITOR: Kako se nosite s teretom popularnosti?
RAS: Sve je to Božja volja. Da ste me pitali pre 30 godina da li verujem da je moguće da postanem pisac, takozvani tešitelj naroda, ja vam rekla „ne”. Kad sam i sama ostala bez porodice, dala sam sebi ulogu da govorim u ime onih koje niko ništa ne pita. Njima je posvećena moja literatura, moji novinski članci, moji intervjui. Ništa ne kalkulišem već upijam ono što čujem po tramvajima, ulicama, pijacama… bioskopima. I nisam nikad prestala da budem deo naroda, iako sam nekoliko puta u životu, bila strašno popularna. Ljudi mi se javljaju kao da smo rod rođeni. I kad vide da žurim, ne zaustavljaju me. Kad vide da se vučem, ponešto me upitaju. Uglavnom me ne diraju kad ne treba.

MONITOR: Mislite li da to ima veze s nekim drugim svjetovima? Nalazite li duhovnost u pisanju? Čini li Vam se da imate ”vezu” s ljudima koji više nijesu na ovom svijetu?
RAS: Mislim da, vezano za pisanje,nemam ni duhovnost a ni terapiju. Kad imam terapiju, to je na onkološkoj klinici u Beogradu. Čim me oni puste da odem kući, ja više o njima ne razmišljam. Duhovnost je jedna disciplina, koja se sada mnogo zloupotrebljava. To nije nešto što možete meriti. Samo znam, kad sam ostala bez porodice, kad sam sahranila svoje dete od 24 godine, da sam sebi rekla „ako te Bog nije napustio kad si to saznala, ti onda moraš o tom životu da brineš i moraš da budeš dostojana tog života. A ako je mene sačuvao a njih oduzeo, znači da ja imam neki zadatak bez njih na ovom svetu. Pomislila sam da nisam ja jedina majka koja je sahranila dete. Nisam ja ni jedina žena, koja je ostala udovica. Nisam ni jedina baba, koja ima maligni tumor… Tada sam došla do zaključka da o svemu tome u ime onih koje niko ne pita, treba glasno govoriti.

MONITOR: U čemu je po Vama filozofija života?
RAS: Po meni je filozofija života ono što stoji u Očenašu – da bude volja tvoja. Mislim da treba da nastojimo da budemo ljudi, jer nam Bog nije dao nikakav drugi zadatak. A to što nas civilizacija gazi da moramo da budemo neko i nešto, odmah da objasnim, da na takav trik nisam nikad nasedala. Ne prihvatam da čoveka čini njegovo zanimanje. Da ima velikih i malih ljudi, kako mnogi misle, to naročito ne prihvatam. A da ima ostvarenih i neostvarenih, mogu samo da kažem – pišam se na to. Svaki čovek koji je živeo ostvaren je. Da li on ima milione, da li je zadovoljan šefom ili nije, da li mu je velika plata boli me…. On zbog toga nije manje ostvaren. U životu je jedina važna stavka biti živ. To je najveće blago i od toga nema ništa veće.
Civilizacija nas j… u glavu i ne da nam da rodimo svu decu koju začnemo. Ako vi živite u garsonjeri od 16 kvadrata i niste zaposleni i jedva preživljavate, ne možete biti hazarderi da u takvoj situaciji rodite dete. Ras i ja smo tako proživeli šest godina braka, baš u takvoj kvadraturi, bez ikakvih primanja. Tako da u tim situacijama nema mesta luksuzu s početka priče „neka bude volja tvoja”.

MONITOR: Želite li nešto posebno podijeliti s nama za kraj?
RAS: Umrla je Sonja Savić i posle njene smrti imam jednu želju koju moram javno da kažem jer nemam više nikoga svoga, sahranila sam svoju porodicu i zato vas molim, kad umrem neka mi ministar ne donosi nacionalnu penziju u grob kao Bajramoviću i neka niko ne drži oproštajno slovo nad mojim odrom. Neka me pokopaju bez ikakve pompe i zaborave kao što su me još živu izostavili.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo