Povežite se sa nama

INTERVJU

Pisac koji glumi

Objavljeno prije

na

Riječ je o glumici, slikarki, spisateljici. Igrala je u mnogim pozorištima, ostvarila zavidan glumački opus u filmovima Dušana Makavejeva, Aleksandra Petrovića, Živka Nikolića, Emira Kusturice, Srđana Karanovića, Livije Đarmati, Geze Besermenija, Karola Vičeka i mnogih drugih, kao i u serijama Siniše Pavića i Dragoslava Lazića. Objavila je zbirke pjesama U divna davna vremena, Kad mi mama kupi pare, Srebrna postelja, zbirku pripovjedaka Sa vrha mesečeve planine gledala sam svoj okrugli grob, romane Nemoj da grakćeš za mnom na stepeništu da sam najlepši, Siva žena, Petla na panj, Kuća na prodaju, Sa Evom u raj, Rođeni mrtvi, Divlji jaganjci, Devojka koju nisu naučili da kaže ne. Ovonedjeljna prezentacija najnovijeg romana Eve Ras Devojka koju nisu naučili da kaže ne, objavljenog u izdanju Zadužbine Petar Kočić, Banja Luka-Beograd, povod je za ovaj razgovor.

MONITOR: Recite nam o kakvom je romanu riječ i kakve su Vaše impresije s obzirom na veoma veliku medijsku pažnju za ovo izdanje?
RAS: Zadovoljna sam što mi je u sedamdesetoj godini života nova knjiga bolja od prethodne. Pozorišna predstava sprema se šest nedelja. Meni je uspelo da za šest nedelja napišem novi roman o devojci koja je žrtva, jer je nisu naučili da kaže ne. To je knjiga o jednom mladom stvorenju, koje je simbol svih mladih ljudi. Roman zapravo priča o tome koliko je teško preživeti sopstvenu mladost. Doba mladosti je veoma tegobno, jer svaka odluka koju ljudi tada donesu, odnosi se na čitav život. Ako vam se kao i mojoj glavnoj juakinji dogodi da postanete predmet zloupotrebe, to je onda veliki problem. Ona je celi život razapeta između svojih instinkata i sopstvenog intelekta. Ova knjiga je napisana kao opomena roditeljima da ne nasednu na iluziju da su im deca uspešna.

MONITOR: Da li smatrate da Vam je glavna uloga u filmu “Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT-a” Dušana Makavejeva iz 1967. godine učinila uslugu u životu?
RAS: Smatram da sam ja učinila uslugu Dušanu Makavejevu, što su na kraju pokazali i dokazali njegovi filmovi u kojima ja nisam igrala. Nijedan njegov film nije dostigao takvu slavu, ne računajući „Misteriju organizma”, koji je jedan intelektualno drkadžijski film i koji nema nikakve veze s kinematografijom. Moram reći da sam se pre Makavejeva proslavila u privatnom pozorištu Radomira Stevića Rasa, moga muža. Možete misliti šta je to značilo davne 1963. u vrijeme Rankovića, kada ni dan-danas u nas još nema privatnih pozorišta.
Najveću uslugu mojoj karijeri je učinilo, a i sada čini, to što dajem fenomenalne intervjue. Od svega što radim, ljudima je najinteresantnije to što pričam. I tako sam postala pisac. Ako oni toliko vole to šta ja pričam, onda u to ime treba pisati romane.
Od retkih sam glumaca i pisaca koji su normalni, jer zanimanje pisac -ne postoji. Nisam ni advokat, ni sudija, a ni profesor, ali ja sam kao glumica uspela da napravim tu metamorfozu. Da sam pisac koji glumi, a ne gumica koja piše.
U književnim vodama dobila sam šut u dupe, priznali su me i proklamovali kao pisca tek od 2000. godine. Književna kritika me i dalje mnogo ne jebava, ali ja imam velike nagrade i imam veliki krug čitalaca. Dokaz je to što moje knjige izlaze u velikim tiražima, u 15 i više izdanja.

MONITOR: Kako se nosite s teretom popularnosti?
RAS: Sve je to Božja volja. Da ste me pitali pre 30 godina da li verujem da je moguće da postanem pisac, takozvani tešitelj naroda, ja vam rekla „ne”. Kad sam i sama ostala bez porodice, dala sam sebi ulogu da govorim u ime onih koje niko ništa ne pita. Njima je posvećena moja literatura, moji novinski članci, moji intervjui. Ništa ne kalkulišem već upijam ono što čujem po tramvajima, ulicama, pijacama… bioskopima. I nisam nikad prestala da budem deo naroda, iako sam nekoliko puta u životu, bila strašno popularna. Ljudi mi se javljaju kao da smo rod rođeni. I kad vide da žurim, ne zaustavljaju me. Kad vide da se vučem, ponešto me upitaju. Uglavnom me ne diraju kad ne treba.

MONITOR: Mislite li da to ima veze s nekim drugim svjetovima? Nalazite li duhovnost u pisanju? Čini li Vam se da imate ”vezu” s ljudima koji više nijesu na ovom svijetu?
RAS: Mislim da, vezano za pisanje,nemam ni duhovnost a ni terapiju. Kad imam terapiju, to je na onkološkoj klinici u Beogradu. Čim me oni puste da odem kući, ja više o njima ne razmišljam. Duhovnost je jedna disciplina, koja se sada mnogo zloupotrebljava. To nije nešto što možete meriti. Samo znam, kad sam ostala bez porodice, kad sam sahranila svoje dete od 24 godine, da sam sebi rekla „ako te Bog nije napustio kad si to saznala, ti onda moraš o tom životu da brineš i moraš da budeš dostojana tog života. A ako je mene sačuvao a njih oduzeo, znači da ja imam neki zadatak bez njih na ovom svetu. Pomislila sam da nisam ja jedina majka koja je sahranila dete. Nisam ja ni jedina žena, koja je ostala udovica. Nisam ni jedina baba, koja ima maligni tumor… Tada sam došla do zaključka da o svemu tome u ime onih koje niko ne pita, treba glasno govoriti.

MONITOR: U čemu je po Vama filozofija života?
RAS: Po meni je filozofija života ono što stoji u Očenašu – da bude volja tvoja. Mislim da treba da nastojimo da budemo ljudi, jer nam Bog nije dao nikakav drugi zadatak. A to što nas civilizacija gazi da moramo da budemo neko i nešto, odmah da objasnim, da na takav trik nisam nikad nasedala. Ne prihvatam da čoveka čini njegovo zanimanje. Da ima velikih i malih ljudi, kako mnogi misle, to naročito ne prihvatam. A da ima ostvarenih i neostvarenih, mogu samo da kažem – pišam se na to. Svaki čovek koji je živeo ostvaren je. Da li on ima milione, da li je zadovoljan šefom ili nije, da li mu je velika plata boli me…. On zbog toga nije manje ostvaren. U životu je jedina važna stavka biti živ. To je najveće blago i od toga nema ništa veće.
Civilizacija nas j… u glavu i ne da nam da rodimo svu decu koju začnemo. Ako vi živite u garsonjeri od 16 kvadrata i niste zaposleni i jedva preživljavate, ne možete biti hazarderi da u takvoj situaciji rodite dete. Ras i ja smo tako proživeli šest godina braka, baš u takvoj kvadraturi, bez ikakvih primanja. Tako da u tim situacijama nema mesta luksuzu s početka priče „neka bude volja tvoja”.

MONITOR: Želite li nešto posebno podijeliti s nama za kraj?
RAS: Umrla je Sonja Savić i posle njene smrti imam jednu želju koju moram javno da kažem jer nemam više nikoga svoga, sahranila sam svoju porodicu i zato vas molim, kad umrem neka mi ministar ne donosi nacionalnu penziju u grob kao Bajramoviću i neka niko ne drži oproštajno slovo nad mojim odrom. Neka me pokopaju bez ikakve pompe i zaborave kao što su me još živu izostavili.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo