Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI UREDNIK BANJALUČKOG PORTALA BUKA: Beskonačna neizvjesnost budućnosti

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako biste ukratko prikazali aktuelnu političku situaciju u BiH?
TRIFUNOVIĆ: Ukratko, zacementirani status kvo u kom svi akteri uživaju u svojim ulogama. Političari jer su na taj način amnestirani od bilo kakvog rada, građani koji ne pokazuju spremnost da budu dio promjena i da se za njih bore i na kraju međunarodna zajednica koja je srećna što se ne puca.

MONITOR: Da li su u pravi oni koji tvrde da se sve radi na tome da BiH postane beskonačna privremenost?
TRIFUNOVIĆ: To da je BiH beskonačna privremenost rekao mi je Milorad Dodik u intervjuu koji sam radio s njim prije skoro deset godina. Bio je dio ciklusa mojih intervjua na temu „Ima li Bosne i Hercegovine”. Moram mu priznati dosljednost, on zaista radi na tome da to tako i ostane, tako da je bio u pravu, nažalost.

MONITOR: U BiH je, kako tvrde pojedini analitičari, već 25 godina sve podijeljeno na tri nacionalna principa i da se svemu, osim vazduhu daje etnički prefiks, a da je nacionalizam paravan za pljačku vlasti…
TRIFUNOVIĆ: Bosanskohercegovački političari, ako gledate njihove satnice i učinak, najbolje su plaćeni u Evropi i to od prihoda ostvarnim kroz oporezivanje najsiromašnijeg društva u Evropi. U jednom tekstu na portalu Buka smo izračunali da su po satu plaćeni bolje od Obame, koji je tada bio predsjednik SAD. Imovinski kartoni političara su nakon svakih izbora sve deblji, a istovremeno životni standard onih što ih biraju sve je lošiji. Zaista je teško shvatiti da su tako uspješni za sebe, a tako neuspješni za one o kojim brinu.

MONITOR: U nezavisnim bh medijima često se navodi da u BiH „nikada u ovolikim patološkim količinama podobni nisu bili iznad sposobnih i stručnih” …
TRIFUNOVIĆ: Demografska slika BiH pokazuje sve veću razuđenost ljudskog materijala. Hiljade ljudi godišnje napuštaju BiH, neko je napisao – ovi što sad idu nikome neće slati novac u Bosnu, jer odlaze cijele porodice. Pored većine, koja odlazi zbog puke egzistencije, odlaze i ljudi koji su i ovdje živjeli dobro, koji su imali ozbiljne karijere i poslove. Atmosfera u BiH je takva da se ti ljudi lakše odlučuju za neizvjesnost i rizik novog početka nego li za beskonačnu neizvjesnost ovdašnje budućnosti. Tako da ostaje sve manje stručnih i sposobnih nažalost, te je sukob između podobnih i nepodobnih prevaziđen. Mi imamo apsolutnu pobjedu nekompetencije, na svim nivoima društva.

MONITOR: Profesor Enver Kazaz nedavno je napisao da Bakir Izetbegović ,,umjesto otvaranja bošnjačkog političkog identiteta i prostora za moderne vrijednosti arhaizira taj identitet i vodi ga u predmoderne identitarne naracije. Zato on i razvija erdoanizam, osmanonostalgiju i turkofiliju kao nacionalne naracije…”
TRIFUNOVIĆ: Bakir Izetbegović ne pokazuje nikakav interes za bošnjački identitet, on je isključivo zainteresovan za svoju partiju i da ona ima vlast i bude u vlasti. Kompromisi koje on pravi na tom putu prave svakodnevno štetu upravo narodu koji ga je izabrao. Uvođenje bošnjačkog naroda u BiH u vazalni odnos prema sadašnjem političkom rukovodstvu Turske i Erdoganu po mom skromnom mišljenju potpuno će dotući i ovako izranjavan bošnjački identitet i povećati zbunjenost. Istorijski apsurd da su se ovdašnji potomci muslimana, Bošnjaka borili protiv turske okupacije a da ih danas u miru Izetbegović predaje Turskoj kao neku vrstu amaneta je pogrešno i na kraju potpuno nepotrebno.

MONITOR: I dalje se pregovara o izmjenama Izbornog zakona BiH. Analitičari tvrde da lider HDZ-a Dragan Čović svojim maksimalističkim zahtjevima drži u blokadi cijelu državu, a da se predstavnici opozicije i nezavisni intelektualci koji na to upozoravaju etiketiraju kao nacionalisti i ratni huškači?
TRIFUNOVIĆ: Dragan Čović je jedan od najbogatijih političara u BiH, što znači da njegova politika isključivosti njemu donosi veliku ličnu korist. Istovremeno, naši saradnici iz Hercegovine nam pišu da su gradovi u kojim HDZ ima apsolutnu vlast sve prazniji, autobuski kolodvori svakodnevno voze one manje srećne od Čovića u potragu za kruhom. Njega sudbina tih ljudi, kao i sudbina Hrvata koji su preostali u Republici Srpskoj uopšte ne zanima. Tako on banjalučkog biskupa Komaricu potpuno ignoriše, a gotovo svakih petnaest dana se sreće sa Dodikom s kojim najavljuje i postizbornu koaliciju. Hrvati jesu brojčano najmanji narod i to nažalost otvara mnogo prostora da ih se ugrožava, ali to nije izgovor da se protiv te ugroženosti bori na način koji će obezbjediti dominaciju jedne partije nad Hrvatima, već dijalogom koji nije opterećen politikom sa druga dva naroda. I ta vrsta dijaloga mimo politike u BiH, na našu sreću, mnogo bolje funkcioniše od onog partijskog i političkog.

MONITOR: Kakve su šanse da BiH postane članica EU?
TRIFUNOVIĆ: Šansa postoji dok je čovjek živ, međutim ona je u ovom slučaju limitirana sa mnogo faktora. Jedan i najveći broj njih je u samoj BiH, koja na tragično spor način kreće već godinama na svoj administrativni put prema Evropi, a drugi je u samoj Evropi, koja sada već otvoreno šalje signale da će dalje proširenje EU morati dobro da sačeka. U najboljem scenariju BiH ne može biti dio EU u narednih petnaest godina, a mi smo daleko od najboljeg scenarija.

MONITOR: Kako se živi u Republici Srpskoj?
TRIFUNOVIĆ: Ako gledate oko sebe, ako pratite statistiku i analize, ako vidite koliko ljudi odlazi onda je zaključak da se ne živi tako dobro kako vam to svakodnevno govore mediji pod kontrolom vlasti. Entitet je prezadužen i sve je manje onih koji će te kredite vraćati. Ova nesposobna vlast je spustila ovaj narod u klečeći položaj i prošnju prema svjetskim finansijskim institucijama, bez čijih kredita ne bismo mogli da funkcionišemo. Istovremeno, prozivaju sve one organizacije koje dobijaju pomoć prozivajući ih plaćenicima. Kakav tužan apsurd.

MONITOR: Kako komentarišete najave Milorada Dodika da će Srbija i RS biti jedno?
TRIFUNOVIĆ: Smatram se ozbiljnim čovjekom i gledam da ozbiljno komentarišem samo ozbiljne izjave. Gotovo mjesečne izjave Milorada Dodika na temu odvajanja RS, pripajanja Srbiji, i slično smatram neozbiljnim i ne bih da ih komentarišem sve dok god on konačno ne saopšti kako to planira da uradi. Na koji način i šta će se desiti dan nakon tog odvajanja ili pripajanja. Do tada, to su izjave neozbiljnog čovjeka o ozbiljnim i veoma opasnim potezima.

MONITOR: Početkom jula 1997. organizovali ste sa kolegama studentima sa Pravnog fakulteta u Banjaluci prve političke demonstracije u Republici Srpskoj, jer je tadašnja partija na vlasti – Srpska demokratska stranka, shvatila RS kao svoje privatno vlasništvo. Da li danas iz istih razloga treba protestovati?
TRIFUNOVIĆ: To je bio spontani čin nas nekoliko, i iako bi se moglo reći da nas je rezultat nasamario, da je sada isto, nikada nisam požalio što sam to uradio. Smatram da treba da se bunimo neprestano, jedino pobuna daje znake života i srećan sam što sam učestvovao u gotovo svim protestima koji su se opravdano dešavali kod nas. Tako da je moj odgovor da danas posebno treba protestvovati i ohrabrivati ljude da glasno govore istinu o nepravdi i laži. Tim prije što mi više nemamo šta da izgubimo, koliko je sve što su stvarale generacije uništeno i devastirano, koliko smo prezaduženi i opljačkani. Ovdašnji ološ pare koje je opljačkao ovdje sada ulaže u zemlje EU gdje će taj kapital biti sigurniji. Ne znam šta ljudima više treba od dokaza da su prevareni i nasamareni, i da se sve vrijeme branimo od onih koji nas i ne napadaju, a da stvarne pljačkaše, te beskrupolozne bitange, pozdravljamo uz pjesmu i zastave.

MONITOR: Kako kao dugogodišnji novinar ocjenjujete medije u BiH koji nisu nezavisni, da li služe isključivo za hvalospjeve vlastodršcima, a da se u nezavisnim svaka kritika upućena vlastima tretira kao izdaja i neprijateljstvo?
TRIFUNOVIĆ: O kolegama novinarima koji čestito rade svoj posao uvijek mislim najbolje. Uopšte ne moram da se slažem sa njima. O onim, pak, koji se bave propagandom ne razmišljam niti ih smatram novinarima, to su propagandisti koji se skrivaju iza časnog poziva novinara.

Protesti zbog ubistva Davida Dragičevića

MONITOR: Banjalučani više od dva mjeseca protestuju povodom brutalnog ubistva mladog Davida Dragičevića, koje su , kako tvrde, naručile kriminalne organizacije kojima pripadaju i zaposleni u institucijama RS i policije RS. Zašto je Dragičević postao sinonim borbe za istinu i pravdu?
TRIFUNOVIĆ: Vrlo je jednostavno, Davor, Davidov otac, nema šta da izgubi. Okupio je oko sebe hiljade ljudi koje je nemoguće kupiti i slomiti i koji svakodnevno izlaze ne da sruše sistem, već da ga natjeraju da radi. Sistem je zbunjen nepotkupljivošću, istrajnošću i radi jedino što zna, prijeti i zastrašuje, što na drugoj strani svaki dan povećava broj onih koji se bore za istinu i pravdu u ovom slučaju. Jednog mrtvog mladića Davida ova vlast se boji više od sve beživotne opozicije zajedno, s razlogom jer ovi ljudi neće odustati, a sve je jasnije da će kada se slučaj riješi on voditi do samog vrha sadašnje vlasti.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo