Povežite se sa nama

INTERVJU

INES MRDOVIĆ, KOORDINATORKA ISTRAŽIVAČKOG CENTRA MANS-A: Pravo i struka protiv Prve porodice

Objavljeno prije

na

Kupovina Rudnika uglja po predloženoj cijeni bila bi izdaja ekonomskih interesa države i uvod u finansijsko posrtanje EPCG, kaže u razgovoru za Monitor Ines Mrdović, koordinatorka Istraživačkog centra Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS). „Ali, umjesto da se kompletna stručna i ostala javnost uključi u raspravu o temi koja nas sve dotiče, svjedoci smo da većina ćuti. U ovoj zemlji je izgleda „zabijanje glave u pijesak” postalo matrica življenja i sve je manje onih koji se usuđuju da javno govore, pogotovu kada je riječ o poslovima u koje je uključen neko iz familije Đukanović, kao što je ovdje riječ.”

MONITOR: MANS od početka prati operaciju Rudnik. Šta su njene najveće kontroverze?
MRDOVIĆ: Najveća kontroverza u vezi najavljene transakcije je precijenjenost vrijednosti Rudnika uglja. Istraživački centar MANS-a je ranije angažovao ekonomskog profesora Milenka Popovića za izradu studije o vrijednosti akcija te kompanije i ona je pokazala da je kapital precijenjen za čak trećinu, odnosno za oko 12 miliona eura, kolika bi bila direktna šteta za EPCG.

Suštinsko pitanje je zapravo šta će EPCG jedna dubiozna kompanija, kakav je u osnovi Rudnik uglja. Iz Vlade i energetskih kompanija stalno ponavljaju da EPCG treba da kupi Rudnik zbog potrebe postojanja jedinstvenog energetskog lanca. Pa gdje su bili ranije? Zašto je Vlada uopšte dozvolila da Rudnik uglja dospije u privatne ruke? Vlada je tolike godine nijemo posmatrala kako većinski privatni vlasnici uništavaju kompaniju i dopuštala da ne plaćaju poreze i koncesije, da ne ispunjavaju obaveze za rekultivaciju (proces saniranja oblasti nakon obustavljanja rudarske proizvodnje) i da otvoreno krše zakone.

Onda se Vlada naprasno sjetila da EPCG treba da kupi Rudnik i to u času kada je pljevaljska kompanija finansijski urušena, sa ogromnim poreskim dugovima, zastarjelom rudarskom opremom i mehanizacijom, te naročito neispunjenim planovima otkrivke uglja, što će joj u narednim godinama donijeti milionske troškove.

MONITOR: Da li je to sve?
MRDOVIĆ: Treba naglasiti da će, uz postojeće dugove, buduće poslovanje Rudnika uglja biti opterećeno potrebom velikih investicija – za nabavku nove opreme, troškove eksproprijacije, rekultivacije, otvaranja novih kopova, deponija. S tim u vezi napomenuću da je nedavna studija Deloitte otkrila da EPCG, u prve tri godine po preuzimanju Rudnika, treba da obezbijedi pozajmicu pljevaljskoj kompaniji od 18 miliona eura za poslovanje. Dakle, prvo treba da plati 32,5 miliona eura za kupovinu akcija, a odmah potom „upumpa” dodatna sredstva kako bi je finansirala.

Drugim riječima, svi dugovi i buduće obaveze Rudnika će se preliti na EPCG, a dalje na nas potrošače, jer ćemo kroz skuplju struju i veće račune plaćati ceh poslovnih gubitaka energetskih kompanija.

MONITOR: Analiza koju ste radili sa profesorom Popovićem u mnogome se nije poklopila sa nalazima procjenitelja koji su radili po naručbi EPCG?
MRDOVIĆ: MANS-ova studija je pokazala da je vrijednost akcija Rudnika četiri, a ne 6,4 eura, kako je to utvrdio Deloitte u svojoj analizi, za koju je otvoreno priznao da je urađena na bazi neprovjerenih podataka. Na taj način je odbacio bilo kakvu odgovornost za sopstveni nalaz, što je svojevrsni paradoks.

Na precijenjenost kapitala uticao je čitav niz stavki, poput projekcije ogromnih investicija vezanih za potpuno neizvjestan projekat Drugog bloka Termoelektrane u Pljevljima, problematične procjene budućeg iznosa koncesione naknade, vrijednosti sudskog spora sa Opštinom Pljevlja, ili recimo precijenjenosti neoperativne imovine Rudnika.

A koliko se radilo o organizovanoj šemi, u koju je bila paralelno uključena i Vlada, sa ciljem da se pošto-poto uveća kapital Rudnika, možda najbolje pokazuje sljedeći primjer. Vlada je početkom prošle godine odobrila reprogram poreskih obaveza Rudniku od 13 miliona eura, a Rudnik je u isto vrijeme bio obavezan da jednokratno uplati četiri miliona eura Poreskoj upravi. Da bi ispunio tu obavezu, Rudnik je uzeo kredit koji je garantovala direktno EPCG, a kredit je odobrila Prva banka, čiji je većinski vlasnik Aco Đukanović.

Dakle, na sceni je bio potpuni konflikt interesa u kojem je Aco Đukanović, kao treći akcionar u Rudniku uglja imao direktnu korist da Rudnik ispuni uslove za reprogram, jer je to dalje uticalo na uvećanje vrijednosti kompanije. Profesor Popović je izračunao da je zahvaljujući reprogramu poreskih obaveza i tome što Rudnik neće plaćati kamate na otplatu duga u periodu od pet godina, Država direktno uticala na „skok” kapitala Rudnika u iznosu od dva miliona eura.

Budući da su dugovi Rudnika prema budžetu ogromni, Vlada je mogla da ih konvertuje, a EPCG ne bi morala da izdvoji novac za kupovinu akcija, ali očigledno da prevagu, po ko zna koji put, treba da odnesu privatni interesi na štetu građana.

MONITOR: Vlada je, u konačnom, pokušala da se izuzme sa spiska odgovornih za cijeli aranžman. Može li joj to poći za rukom?
MRDOVIĆ: To je posebna bezočnost kojoj prisustvujemo i pravno potpuno neodrživa situacija. Svojevrsni pravni nonsens gdje Vlada, zaboga, treba da da „zeleno svijetlo” za kvorum za odlučivanje, ali ne i da glasa za odluku. Izgleda da u crnogorskom političkom sistemu ne nedostaje mašte za izigravanje zakona i njihovo obesmišljavanje. Čak je i brucošima Pravnog fakulteta jasno da se Vlada ne može osloboditi odgovornosti, pa koliko god da bi u njoj to neko želio.

MONITOR: Da li je preuzimanje Rudnika na ovaj način i po ovoj cijeni motivisano političkim, ekonomskim ili klijentelističkim razlozima?
MRDOVIĆ: Apsolutno klijentelističkim. MANS je već iznio sumnje da se čitav posao preduzima kako bi se na štetu građana omogućilo sticanje ekstra profita najvećim akcionarima A2A i Acu Đukanoviću. A2A će za svoje akcije dobiti pet miliona više nego kada bi ih prodala po realnim cijenama, dok će Aco Đukanović dobiti 1,4 miliona eura više.

Želim da naglasim da u ovom času zabrinjava što se Specijalno državno tužilaštvo ne oglašava o čitavom slučaju, iako je u javnosti iznijet niz frapantnih činjenica o štetnosti najavljene transakcije.

MONITOR: A2A će, zaživi li dogovor, dobiti iznos približan onome što su nezakonito uzeli a potom vratili – kako bi izbjegli krivičnu odgovornost – na račun EPCG. Da li je to slučajno?
MRDOVIĆ: Imajući u vidu način ulaska italijanske A2A u Crnu Goru i sedmoipogodišnje „neslavno” partnerstvo sa EPCG i Vladom, može se kazati da ništa u odnosima tih partnera nije slučajno, već su njihove poslovne relacije bile veoma simptomatične i izazivale su niz kontroverzi u javnosti.

A2A je prikazana kao strateški partner, sa zadatkom da investira u EPCG i od nje stvori profitabilnu kompaniju, što se nije dogodilo. Naime, novac A2A je dugo bio na računima u Prvoj banci, zbog čega su izostale investicije, pa su kupci kroz skuplju struju plaćali takvo nedomaćinsko poslovanje.

Štaviše, A2A je omogućeno da potpuno nezakonito izvlače novac iz energetske kompanije, a epilog svega je da zbog toga niko neće odgovarati, što dovoljno svjedoči o nemoći države i njenih pravnih institucija. I ne samo to, svima je već sada jasno da Italijani iz Crne Gore odlaze sa „lavovskim dijelom kolača”, i pored toga što nijesu ispunili preuzete obaveze.

MONITOR: Da li je „operacija Rudnik” sastavni dio aranžmana Vlade sa A2A oko nacionalizacije ranije privatizovanih akcija EPCG?
MRDOVIĆ: Prema onome što je do sada poznato, Rudnik i EPCG jesu dio istog Vladinog paketa.

MONITOR: Nakon tužbe manjinskih akcionara, u Privrednom sudu se razvila velika borba po pitanju brzine kojom će novac otići sa računa EPCG (prije ili poslije sudske presude, ako ona potvrdi odluku Skupštine EPCG). Šta će presuditi pravo ili politika?
MRDOVIĆ: Da je Crna Gora država vladavine prava, bilo bi prirodno da Privredni sud bude brana u zaštiti javnog interesa. Međutim, često smo svjedoci da se sudske odluke dobrim dijelom donose pod pritiskom politike i privatnih interesa. Stoga sam vrlo skeptična da će u konkretnom slučaju struka i pravo odnijeti prevagu nad privatnim interesima, posebno što se radi o poslu od kojeg direktno treba da zaradi jedan član porodice Đukanović.

Uostalom, treba li podsjećati kako je državna kasa godinama služila za punjenje džepova te porodice, od zajma za Prvu banku da bi se spasila bankrota i kasnije deponovanja novca EPCG kod nje kako bi bila likvidna do, recimo, famoznog slučaja Limenka koji je papreno koštao poreske obveznike, a da niko nije odgovarao.

MONITOR: Da li je ovo početak vladinog „napada” na novac na računima EPCG?
MRDOVIĆ: Jeste, i već sada se može procijeniti da će to biti uvod u finansijsko „posrtanje” EPCG. Italijanska A2A je ulaskom u EPCG donijela oko 90 miliona eura, a na kraju prošle godine energetska kompanija je prikazala da u bankama ima 185 miliona, dok je njena neraspoređena dobit 56 miliona. Treba ukazati da su računi EPCG napunjeni dominantno zahvaljujući crnogorskim potrošačima struje, kojima su od dolaska A2A računi za struju stalno uvećavani, iako je sa druge strane kvalitet usluge i dalje veoma loš.

EPCG sada treba da plati akcije Rudnika i odobri mu pozajmicu za poslovanje, a takođe je najavljeno da će prema A2A plaćati milionske iznose za povraćaj svog udjela u vlasništvu. Kada se tome dodaju prijeko potrebne investicije, koje EPCG mora hitno da realizuje, poput ekološke rekonstrukcije Termeolektrane i revitalizacije dvije velike hidroelektrane, realno je očekivati da će se novac sa njenih računa brzo „topiti”. Bojim se da će na kraju ove sage građani biti ti koji će izvući najdeblji kraj i trpjeti dvostruku štetu – kroz manje prihode državne kase i kroz uvećane račune za struju.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA PROGRAMA LJUDSKOG PRAVA CGO: Sistemska posvećenost uspostavljanju zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usljed očigledne odgovornosti određenih osoba koje  su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete

 

MONITOR:  Prvi put su ministar unutrašnjih poslova, direktor Uprave policije, ministar pravde i ministar rada prisustvovali  obilježavanju deportacije. Što to govori o odnosu vlasti prema ovom zločinu?

MILAŠ: Predstavnici ranijih vlasti su decenijama organizovano ćutali o ovom zločinu koji i danas snažno opterećuje crnogorsko društvo. Međutim, uporno su godinama unazad nevladine organizacije – CGO, HRA i ANIMA – podnosile inicijativu da se ustanovi dan sjećanja, da se podigne spomen- obilježje i da se crnogorska policija izvini zbog svog nezakonitog djelovanja, i organizovali memorijalno okupljanje. Proces je spor, dugo smo bili ignorisani, i to ne samo oko slučaja Deportacija, nego sa svim pojedinačnim slučajevima ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori…

Ovogodišnji dolazak nekoliko članova Vlade, uključujući i ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije, na memorijalni skup ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, predstavlja veliki  iskorak i ohrabrenje da zvanična Crna Gora napokon okreće novi list u odnosu prema ratnim zločinima, a posebno prema žrtvama. Nadam se da konačno ulazimo u period u kojem neće biti zaštićenih i u kojem najteži ratni zločini neće biti zataškavani i pretvarani u monetu za političku demagogiju.

U tom kontekstu, važnim ističem pijetet prema žrtvama i iskreno izvinjenje koje je uputio direktor Uprave policije, Zoran Brđanin, napravivši jasan javni otklon od tadašnjeg postupanja policije. Time je jedan od naših zahtjeva iz inicijative ispunjen, a dobili smo i obećanje od ministra unutrašnjih poslova, Filipa Adžića, da će raditi na podizanju spomenika.

Nadam se da će se ovim stvari ubrzati, da ćemo doći do ispunjenja i ostalih zahtjeva, ali i novog pravosudnog razmatranja ovog slučaja, jer Crna Gora ne smije dozvoliti da pravda i dostojanstveno sjećanje na ove žrtve čekaju još 30 godina.

MONITOR: Tri decenije nakon deportacija da li smo se kao društvo suočili sa tim i drugim zločinima?

MILAŠ: Deportacija predstavlja najstrašniji zločin u više od pola vijeka crnogorske istorije, i dok puna istina ne bude razjašnjena i pravda zadovoljena, ovaj, ali  ostali ratni zločini, će opterećivati i crnogorsko društvo, sadašnje i buduće generacije na mnogo nivoa. Ovakav odnos nesuočavanja sa ratnim zločinima narušava i međunarodni ugled države.

Uslijed očigledne odgovornosti određenih osoba koje su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete. Bili smo svjedoci progona, političkih  i društvenih, svjedoka koji su  govorili o ovom zločinu, a svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina je opstruiran od vlasti. Za razliku od slučaja Kaluđerski laz u kojem su, takođe, stradale izbjeglice koje su potražile utočište u Crnoj Gori, ovdje postoje jasne indicije o učešću tadašnjeg državnog vrha u naređivanju i/ili sprovođenju ovog zločina, i tim je naglašenija potreba da se ovo temeljno ispita i da dobijemo zvanično određenje države.

Sumirajući dosadašnje aktivnosti u slučajevima ratnih zločina, možemo konstatovati da su crnogorske vlasti pokazale sistemsku posvećenost u uspostavljanju zaborava. Činjenice o tim zločinima ne postoje u udžbenicima savremene istorije ni na jednom obrazovnom nivou, nema podrške za projekte nevladinih organizacija u ovoj oblasti, izbjegava se javni dijalog na tu temu, itd. Konačno, o ovom gotovo da ne bi bilo pomena u javnom diskursu da nema napora malog broja NVO i nezavisnih medija da uporno apeluju na adekvatno rješavanje ovih zločina.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Licemjerje nove vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović

 

MONITOR:  Alternativa Crna Gora je objavila dokumenta o tome kako je porodica Đukanović navodno nakon pada DPS-a, a neposredno pred formiranje avgustovske Vlade, prebacila preko 100 miliona eura  na inostrane račune. To je Prva banka braće Đukanović demantovala. Kako Vi vidite činjenicu da se od pada DPS-a do danas ne vodi nijedna istraga vezana za porodicu Đukanović?

MILOVAC: Podsjetiću vas da su Đukanovići u oktobru prošle godine, nakon što je MANS objelodanio priču u okviru Pandora papiri istrage, priznali da su formalni vlasnici kompleksne strukture offshore kompanija i porodičnih trastova, da su stvarno vlasništvo krili iza armije advokata i fiktivnih direktora i agenata. Nakon toga smo imali predstavu za javnost u izvođenju bivšeg glavnog specijalnog tužioca (GST), Milivoja Katnića koji je „formirao predmet“ i formalno započeo prikupljanje podataka, za sada bez vidljivih rezultata. Nije poznato ko je preuzeo taj predmet nakon odlaska Katnića iz Specijalnog tužilaštva, niti se novi GST oglašavao tim povodom. To je u potpunosti na liniji sa onim što smo mogli da vidimo, a to je odsustvo i naznaka političke volje ili namjere da se bilo ko u novoj vlasti ozbiljnije pozabavi onim političkim i kriminalnim strukturama koje su u predizbornim kampanjama označavali kao glavne krivce za sveopštu propast crnogorske države, odnosno njene društvene i ekonomske supstance.

Ni iz redova vladajuće URA- e i njenog predsjednika nemamo priliku da čujemo kao što je to bio slučaj u prethodnom periodu – da će ključni krivci biti procesuirani. Prethodne dvije godine Vlade Zdravka Krivokapića u kojoj je upravo Dritan Abazović bio koordinator službi bezbjednosti i pokušavao da sebe plasira kao „ruku pravde“ u potpunosti su izgubljene zbog toga što je iza formalno javno iskazane političke volje za borbu protiv korupcije, stojao politički marketing Abazovića i njegove partije. Zbog toga danas, dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović. Svi znamo kako se to završilo.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se u podacima Europola, koji stižu u Crnu Goru i razotkrivaju učešće visokih pravosudnih funkcionera u kriminalu, nema inkriminišućih podataka za one koji su u to vrjeme bili na vrhu piramide moći u Crnoj Gori?

MILOVAC: Ono što se dešava u vezi sa podacima Europola je sasvim očekivano na početku procesa koji želimo da vidimo kao demontažu ključnih poluga jednog totalitarnog režima. Do sada prezentovani podaci upućuju na konkretne i veoma bliske veze između organizovanog kriminala i onih institucija koje bi trebalo da predstavljaju prvu liniju odbrane od kriminala i korupcije. Važno je podsjetiti da je u javnosti prezentovan tek dio podataka Europola i da do kraja ne možemo biti sigurni da li oni ne uključuju i neke pojedince bivše vlasti, uključujući i one koji sada podržavaju manjinsku Vladu Dritana Abazovića.  Vidjeli smo da je GST Katnić saopštio da je SDT razmotrilo podatke Europola još u februaru ove godine i zaključilo da tu nema ništa sporno. Pitanje je da li i u strukturama nove vlasti i novog tužilaštva postoje oni koji za dio podataka Europola smatraju da „nema ništa sporno“. Nakon dvije godine od smjene DPS-a, zahvaljujući političkom avanturizmu prije svega Pokreta URA, otvara se ogroman prostor za sumnju da se neki reformski procesi u Crnoj Gori neće pokrenuti sve dok vlast bude uslovljena političkom podrškom DPS-a u parlamentu. Biće zanimljivo vidjeti šta novo donose presretnuti razgovori preko SKY aplikacije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA BISERKO, HELSINŠKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA BEOGRAD: Rađa se  multipolaran i višekonceptualan svjetski poredak

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kom pravcu će se razvijati odnosi SAD-a i Kine u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je u zametku

 

MONITOR: U geopolitičkom kontekstu, kako vidite agresiju Rusije na Ukrajinu?

BISERKO: Agresija na Ukrajinu je dugo pripremena sa ciljem da se obnovi ruska globalna uloga. Imperijalne ambicije Rusije postale su prioritet Putinove politike. Međutim, agresija na Ukrajinu imaće dalekosežne posledice na geopolitičke promene, uz ekonomske i finasijske posledice za koje tek treba da se nađu rešenja.  Džordž Soros je na privrednom forumu u Davosu izjavio, da bi ruska invazija na Ukrajinu mogla biti ,,početak trećeg svjetskog rata” koji bi mogao značiti kraj civilizacije. Bez obzira na krajnji ishod, rat u Ukrajini će temeljno promeniti bezbednosni okvir Evrope i odnose između Istoka i Zapada. Dakle, ukrajinski rat samo ubrzava promenu geopolitičkog pejzaža koji već duže vremena prolazi  kroz duboku transformaciju. Rađa se novi svetski poredak koji će biti i multipolaran i višekonceptualan. Promena globalne moći dovela je do ogromnih razlika u normama i vrednostima i najednostavnije rečeno svet se deli na liberalni i iliberalni svet. Nakon Drugog svetskog rata imali smo bipolarnost, zatim unipolarnost američke hegemonije i sada je nastupila faza multipolarnosti u nastajanju.  Dva glavna aktera su Kina i Amerika. Menjaju se i bezbednosne strategije. NATO je nakon ruske agresije na Ukrajinu dobio novi smisao. Tradicionlno neutralne zemlje, Švedska i Finska, zatražile su pristup NATO-u. Došlo je do produbljene saradnje  između Rusije i Kine.

Agresija na Ukrajinu već je promenila odnose u Evropi. Unutar EU došlo je do ubrzanja usaglašavanja zajedničkih ciljeva, kao i do svesti o neophodnosti produbljavanja evropske integracije, jer su mnoge barijere bezbednosnoj integraciji otpale zbog ruske agresije. Unutar EU promenjen je i narativ: Postalo je jasno da EU, ukoliko želi da postane relevantni geostrateški faktor, mora da krene putem dublje integracije. Nedavno završena Konferencija o budućnosti Evrope je najnoviji pokušaj da se „produbi“ Unija, sa mnoštvom preporuka za unutrašnje reforme.

MONITOR: Od početka ukrajinske krize, Džozef Bajden nije želeo da govori oštrije o ponašanju Kine u ovoj krizi, ali je ovih dana izjavio da bi SAD intervenisale u slučaju da Kina pokuša da prisajedini Tajvan. Kako i objašnavate iznenadnu Bajdenovu otvorenost?

BISERKO: EU i SAD veoma se paze da ne uđu u sukob sa Rusijom ali na sve moguće načine pomažu Ukrajinu da se suprotstavi ruskoj agresiji. Svesni su slabosti Rusije ali i njene nepredvidivosti. Stalna pretnja nuklearnim oružjem, zatim pribegavanje raznim drugim sredstvima i ucenama  dodatno generišku krizu u svetu zbog blokiranja izvoza ukrajinskog žita kao jednog od najvećih proizvodjača u svetu.  Zapadne sankcije koštaju Rusiju i ona na svaki način raznim ucenama želi da izdejstvuje njihovo ukidanje. Međutim,  pritisak na Putina se pojačava. A  njegov govor za Dan pobede je pokazao da je svestan svih nedostataka ruske vojske ali i javnog mnjenja u zemlji koje će sigurno u neko dogledno vreme iznedriti neke promene i reforme, odnosno vraćanje Rusije u svetsku zajednicu. Teško je predvideti kada će to tačno biti ali ova situacija nije održiva na dugi rok. Diskreditacija Rusije ovim ratom je ogromna.

Amerika je prihvatila politiku „jednu Kine“. Rekla bih da se radi o nespretenoj izjavi u  uzburkanim svetskim odnosima. Odnosi Kine i SAD-a su duboko isprepleteni i sadašnju politiku Bajdenove administracije prema Kini karakteriše kombinacija partnerstva i rivalstva. U kom pravcu će se razvijati u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je sada u zametku. Bajdenova poseta Aziji je inače bila  u funkciji oživljavanja regionalnog trgovinskog pakta koji je predsednik Tramp torpedovao.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo