Povežite se sa nama

INTERVJU

INES MRDOVIĆ, KOORDINATORKA ISTRAŽIVAČKOG CENTRA MANS-A: Pravo i struka protiv Prve porodice

Objavljeno prije

na

Kupovina Rudnika uglja po predloženoj cijeni bila bi izdaja ekonomskih interesa države i uvod u finansijsko posrtanje EPCG, kaže u razgovoru za Monitor Ines Mrdović, koordinatorka Istraživačkog centra Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS). „Ali, umjesto da se kompletna stručna i ostala javnost uključi u raspravu o temi koja nas sve dotiče, svjedoci smo da većina ćuti. U ovoj zemlji je izgleda „zabijanje glave u pijesak” postalo matrica življenja i sve je manje onih koji se usuđuju da javno govore, pogotovu kada je riječ o poslovima u koje je uključen neko iz familije Đukanović, kao što je ovdje riječ.”

MONITOR: MANS od početka prati operaciju Rudnik. Šta su njene najveće kontroverze?
MRDOVIĆ: Najveća kontroverza u vezi najavljene transakcije je precijenjenost vrijednosti Rudnika uglja. Istraživački centar MANS-a je ranije angažovao ekonomskog profesora Milenka Popovića za izradu studije o vrijednosti akcija te kompanije i ona je pokazala da je kapital precijenjen za čak trećinu, odnosno za oko 12 miliona eura, kolika bi bila direktna šteta za EPCG.

Suštinsko pitanje je zapravo šta će EPCG jedna dubiozna kompanija, kakav je u osnovi Rudnik uglja. Iz Vlade i energetskih kompanija stalno ponavljaju da EPCG treba da kupi Rudnik zbog potrebe postojanja jedinstvenog energetskog lanca. Pa gdje su bili ranije? Zašto je Vlada uopšte dozvolila da Rudnik uglja dospije u privatne ruke? Vlada je tolike godine nijemo posmatrala kako većinski privatni vlasnici uništavaju kompaniju i dopuštala da ne plaćaju poreze i koncesije, da ne ispunjavaju obaveze za rekultivaciju (proces saniranja oblasti nakon obustavljanja rudarske proizvodnje) i da otvoreno krše zakone.

Onda se Vlada naprasno sjetila da EPCG treba da kupi Rudnik i to u času kada je pljevaljska kompanija finansijski urušena, sa ogromnim poreskim dugovima, zastarjelom rudarskom opremom i mehanizacijom, te naročito neispunjenim planovima otkrivke uglja, što će joj u narednim godinama donijeti milionske troškove.

MONITOR: Da li je to sve?
MRDOVIĆ: Treba naglasiti da će, uz postojeće dugove, buduće poslovanje Rudnika uglja biti opterećeno potrebom velikih investicija – za nabavku nove opreme, troškove eksproprijacije, rekultivacije, otvaranja novih kopova, deponija. S tim u vezi napomenuću da je nedavna studija Deloitte otkrila da EPCG, u prve tri godine po preuzimanju Rudnika, treba da obezbijedi pozajmicu pljevaljskoj kompaniji od 18 miliona eura za poslovanje. Dakle, prvo treba da plati 32,5 miliona eura za kupovinu akcija, a odmah potom „upumpa” dodatna sredstva kako bi je finansirala.

Drugim riječima, svi dugovi i buduće obaveze Rudnika će se preliti na EPCG, a dalje na nas potrošače, jer ćemo kroz skuplju struju i veće račune plaćati ceh poslovnih gubitaka energetskih kompanija.

MONITOR: Analiza koju ste radili sa profesorom Popovićem u mnogome se nije poklopila sa nalazima procjenitelja koji su radili po naručbi EPCG?
MRDOVIĆ: MANS-ova studija je pokazala da je vrijednost akcija Rudnika četiri, a ne 6,4 eura, kako je to utvrdio Deloitte u svojoj analizi, za koju je otvoreno priznao da je urađena na bazi neprovjerenih podataka. Na taj način je odbacio bilo kakvu odgovornost za sopstveni nalaz, što je svojevrsni paradoks.

Na precijenjenost kapitala uticao je čitav niz stavki, poput projekcije ogromnih investicija vezanih za potpuno neizvjestan projekat Drugog bloka Termoelektrane u Pljevljima, problematične procjene budućeg iznosa koncesione naknade, vrijednosti sudskog spora sa Opštinom Pljevlja, ili recimo precijenjenosti neoperativne imovine Rudnika.

A koliko se radilo o organizovanoj šemi, u koju je bila paralelno uključena i Vlada, sa ciljem da se pošto-poto uveća kapital Rudnika, možda najbolje pokazuje sljedeći primjer. Vlada je početkom prošle godine odobrila reprogram poreskih obaveza Rudniku od 13 miliona eura, a Rudnik je u isto vrijeme bio obavezan da jednokratno uplati četiri miliona eura Poreskoj upravi. Da bi ispunio tu obavezu, Rudnik je uzeo kredit koji je garantovala direktno EPCG, a kredit je odobrila Prva banka, čiji je većinski vlasnik Aco Đukanović.

Dakle, na sceni je bio potpuni konflikt interesa u kojem je Aco Đukanović, kao treći akcionar u Rudniku uglja imao direktnu korist da Rudnik ispuni uslove za reprogram, jer je to dalje uticalo na uvećanje vrijednosti kompanije. Profesor Popović je izračunao da je zahvaljujući reprogramu poreskih obaveza i tome što Rudnik neće plaćati kamate na otplatu duga u periodu od pet godina, Država direktno uticala na „skok” kapitala Rudnika u iznosu od dva miliona eura.

Budući da su dugovi Rudnika prema budžetu ogromni, Vlada je mogla da ih konvertuje, a EPCG ne bi morala da izdvoji novac za kupovinu akcija, ali očigledno da prevagu, po ko zna koji put, treba da odnesu privatni interesi na štetu građana.

MONITOR: Vlada je, u konačnom, pokušala da se izuzme sa spiska odgovornih za cijeli aranžman. Može li joj to poći za rukom?
MRDOVIĆ: To je posebna bezočnost kojoj prisustvujemo i pravno potpuno neodrživa situacija. Svojevrsni pravni nonsens gdje Vlada, zaboga, treba da da „zeleno svijetlo” za kvorum za odlučivanje, ali ne i da glasa za odluku. Izgleda da u crnogorskom političkom sistemu ne nedostaje mašte za izigravanje zakona i njihovo obesmišljavanje. Čak je i brucošima Pravnog fakulteta jasno da se Vlada ne može osloboditi odgovornosti, pa koliko god da bi u njoj to neko želio.

MONITOR: Da li je preuzimanje Rudnika na ovaj način i po ovoj cijeni motivisano političkim, ekonomskim ili klijentelističkim razlozima?
MRDOVIĆ: Apsolutno klijentelističkim. MANS je već iznio sumnje da se čitav posao preduzima kako bi se na štetu građana omogućilo sticanje ekstra profita najvećim akcionarima A2A i Acu Đukanoviću. A2A će za svoje akcije dobiti pet miliona više nego kada bi ih prodala po realnim cijenama, dok će Aco Đukanović dobiti 1,4 miliona eura više.

Želim da naglasim da u ovom času zabrinjava što se Specijalno državno tužilaštvo ne oglašava o čitavom slučaju, iako je u javnosti iznijet niz frapantnih činjenica o štetnosti najavljene transakcije.

MONITOR: A2A će, zaživi li dogovor, dobiti iznos približan onome što su nezakonito uzeli a potom vratili – kako bi izbjegli krivičnu odgovornost – na račun EPCG. Da li je to slučajno?
MRDOVIĆ: Imajući u vidu način ulaska italijanske A2A u Crnu Goru i sedmoipogodišnje „neslavno” partnerstvo sa EPCG i Vladom, može se kazati da ništa u odnosima tih partnera nije slučajno, već su njihove poslovne relacije bile veoma simptomatične i izazivale su niz kontroverzi u javnosti.

A2A je prikazana kao strateški partner, sa zadatkom da investira u EPCG i od nje stvori profitabilnu kompaniju, što se nije dogodilo. Naime, novac A2A je dugo bio na računima u Prvoj banci, zbog čega su izostale investicije, pa su kupci kroz skuplju struju plaćali takvo nedomaćinsko poslovanje.

Štaviše, A2A je omogućeno da potpuno nezakonito izvlače novac iz energetske kompanije, a epilog svega je da zbog toga niko neće odgovarati, što dovoljno svjedoči o nemoći države i njenih pravnih institucija. I ne samo to, svima je već sada jasno da Italijani iz Crne Gore odlaze sa „lavovskim dijelom kolača”, i pored toga što nijesu ispunili preuzete obaveze.

MONITOR: Da li je „operacija Rudnik” sastavni dio aranžmana Vlade sa A2A oko nacionalizacije ranije privatizovanih akcija EPCG?
MRDOVIĆ: Prema onome što je do sada poznato, Rudnik i EPCG jesu dio istog Vladinog paketa.

MONITOR: Nakon tužbe manjinskih akcionara, u Privrednom sudu se razvila velika borba po pitanju brzine kojom će novac otići sa računa EPCG (prije ili poslije sudske presude, ako ona potvrdi odluku Skupštine EPCG). Šta će presuditi pravo ili politika?
MRDOVIĆ: Da je Crna Gora država vladavine prava, bilo bi prirodno da Privredni sud bude brana u zaštiti javnog interesa. Međutim, često smo svjedoci da se sudske odluke dobrim dijelom donose pod pritiskom politike i privatnih interesa. Stoga sam vrlo skeptična da će u konkretnom slučaju struka i pravo odnijeti prevagu nad privatnim interesima, posebno što se radi o poslu od kojeg direktno treba da zaradi jedan član porodice Đukanović.

Uostalom, treba li podsjećati kako je državna kasa godinama služila za punjenje džepova te porodice, od zajma za Prvu banku da bi se spasila bankrota i kasnije deponovanja novca EPCG kod nje kako bi bila likvidna do, recimo, famoznog slučaja Limenka koji je papreno koštao poreske obveznike, a da niko nije odgovarao.

MONITOR: Da li je ovo početak vladinog „napada” na novac na računima EPCG?
MRDOVIĆ: Jeste, i već sada se može procijeniti da će to biti uvod u finansijsko „posrtanje” EPCG. Italijanska A2A je ulaskom u EPCG donijela oko 90 miliona eura, a na kraju prošle godine energetska kompanija je prikazala da u bankama ima 185 miliona, dok je njena neraspoređena dobit 56 miliona. Treba ukazati da su računi EPCG napunjeni dominantno zahvaljujući crnogorskim potrošačima struje, kojima su od dolaska A2A računi za struju stalno uvećavani, iako je sa druge strane kvalitet usluge i dalje veoma loš.

EPCG sada treba da plati akcije Rudnika i odobri mu pozajmicu za poslovanje, a takođe je najavljeno da će prema A2A plaćati milionske iznose za povraćaj svog udjela u vlasništvu. Kada se tome dodaju prijeko potrebne investicije, koje EPCG mora hitno da realizuje, poput ekološke rekonstrukcije Termeolektrane i revitalizacije dvije velike hidroelektrane, realno je očekivati da će se novac sa njenih računa brzo „topiti”. Bojim se da će na kraju ove sage građani biti ti koji će izvući najdeblji kraj i trpjeti dvostruku štetu – kroz manje prihode državne kase i kroz uvećane račune za struju.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo