Povežite se sa nama

INTERVJU

INES MRDOVIĆ, KOORDINATORKA ISTRAŽIVAČKOG CENTRA MANS-A: Pravo i struka protiv Prve porodice

Objavljeno prije

na

Kupovina Rudnika uglja po predloženoj cijeni bila bi izdaja ekonomskih interesa države i uvod u finansijsko posrtanje EPCG, kaže u razgovoru za Monitor Ines Mrdović, koordinatorka Istraživačkog centra Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS). „Ali, umjesto da se kompletna stručna i ostala javnost uključi u raspravu o temi koja nas sve dotiče, svjedoci smo da većina ćuti. U ovoj zemlji je izgleda „zabijanje glave u pijesak” postalo matrica življenja i sve je manje onih koji se usuđuju da javno govore, pogotovu kada je riječ o poslovima u koje je uključen neko iz familije Đukanović, kao što je ovdje riječ.”

MONITOR: MANS od početka prati operaciju Rudnik. Šta su njene najveće kontroverze?
MRDOVIĆ: Najveća kontroverza u vezi najavljene transakcije je precijenjenost vrijednosti Rudnika uglja. Istraživački centar MANS-a je ranije angažovao ekonomskog profesora Milenka Popovića za izradu studije o vrijednosti akcija te kompanije i ona je pokazala da je kapital precijenjen za čak trećinu, odnosno za oko 12 miliona eura, kolika bi bila direktna šteta za EPCG.

Suštinsko pitanje je zapravo šta će EPCG jedna dubiozna kompanija, kakav je u osnovi Rudnik uglja. Iz Vlade i energetskih kompanija stalno ponavljaju da EPCG treba da kupi Rudnik zbog potrebe postojanja jedinstvenog energetskog lanca. Pa gdje su bili ranije? Zašto je Vlada uopšte dozvolila da Rudnik uglja dospije u privatne ruke? Vlada je tolike godine nijemo posmatrala kako većinski privatni vlasnici uništavaju kompaniju i dopuštala da ne plaćaju poreze i koncesije, da ne ispunjavaju obaveze za rekultivaciju (proces saniranja oblasti nakon obustavljanja rudarske proizvodnje) i da otvoreno krše zakone.

Onda se Vlada naprasno sjetila da EPCG treba da kupi Rudnik i to u času kada je pljevaljska kompanija finansijski urušena, sa ogromnim poreskim dugovima, zastarjelom rudarskom opremom i mehanizacijom, te naročito neispunjenim planovima otkrivke uglja, što će joj u narednim godinama donijeti milionske troškove.

MONITOR: Da li je to sve?
MRDOVIĆ: Treba naglasiti da će, uz postojeće dugove, buduće poslovanje Rudnika uglja biti opterećeno potrebom velikih investicija – za nabavku nove opreme, troškove eksproprijacije, rekultivacije, otvaranja novih kopova, deponija. S tim u vezi napomenuću da je nedavna studija Deloitte otkrila da EPCG, u prve tri godine po preuzimanju Rudnika, treba da obezbijedi pozajmicu pljevaljskoj kompaniji od 18 miliona eura za poslovanje. Dakle, prvo treba da plati 32,5 miliona eura za kupovinu akcija, a odmah potom „upumpa” dodatna sredstva kako bi je finansirala.

Drugim riječima, svi dugovi i buduće obaveze Rudnika će se preliti na EPCG, a dalje na nas potrošače, jer ćemo kroz skuplju struju i veće račune plaćati ceh poslovnih gubitaka energetskih kompanija.

MONITOR: Analiza koju ste radili sa profesorom Popovićem u mnogome se nije poklopila sa nalazima procjenitelja koji su radili po naručbi EPCG?
MRDOVIĆ: MANS-ova studija je pokazala da je vrijednost akcija Rudnika četiri, a ne 6,4 eura, kako je to utvrdio Deloitte u svojoj analizi, za koju je otvoreno priznao da je urađena na bazi neprovjerenih podataka. Na taj način je odbacio bilo kakvu odgovornost za sopstveni nalaz, što je svojevrsni paradoks.

Na precijenjenost kapitala uticao je čitav niz stavki, poput projekcije ogromnih investicija vezanih za potpuno neizvjestan projekat Drugog bloka Termoelektrane u Pljevljima, problematične procjene budućeg iznosa koncesione naknade, vrijednosti sudskog spora sa Opštinom Pljevlja, ili recimo precijenjenosti neoperativne imovine Rudnika.

A koliko se radilo o organizovanoj šemi, u koju je bila paralelno uključena i Vlada, sa ciljem da se pošto-poto uveća kapital Rudnika, možda najbolje pokazuje sljedeći primjer. Vlada je početkom prošle godine odobrila reprogram poreskih obaveza Rudniku od 13 miliona eura, a Rudnik je u isto vrijeme bio obavezan da jednokratno uplati četiri miliona eura Poreskoj upravi. Da bi ispunio tu obavezu, Rudnik je uzeo kredit koji je garantovala direktno EPCG, a kredit je odobrila Prva banka, čiji je većinski vlasnik Aco Đukanović.

Dakle, na sceni je bio potpuni konflikt interesa u kojem je Aco Đukanović, kao treći akcionar u Rudniku uglja imao direktnu korist da Rudnik ispuni uslove za reprogram, jer je to dalje uticalo na uvećanje vrijednosti kompanije. Profesor Popović je izračunao da je zahvaljujući reprogramu poreskih obaveza i tome što Rudnik neće plaćati kamate na otplatu duga u periodu od pet godina, Država direktno uticala na „skok” kapitala Rudnika u iznosu od dva miliona eura.

Budući da su dugovi Rudnika prema budžetu ogromni, Vlada je mogla da ih konvertuje, a EPCG ne bi morala da izdvoji novac za kupovinu akcija, ali očigledno da prevagu, po ko zna koji put, treba da odnesu privatni interesi na štetu građana.

MONITOR: Vlada je, u konačnom, pokušala da se izuzme sa spiska odgovornih za cijeli aranžman. Može li joj to poći za rukom?
MRDOVIĆ: To je posebna bezočnost kojoj prisustvujemo i pravno potpuno neodrživa situacija. Svojevrsni pravni nonsens gdje Vlada, zaboga, treba da da „zeleno svijetlo” za kvorum za odlučivanje, ali ne i da glasa za odluku. Izgleda da u crnogorskom političkom sistemu ne nedostaje mašte za izigravanje zakona i njihovo obesmišljavanje. Čak je i brucošima Pravnog fakulteta jasno da se Vlada ne može osloboditi odgovornosti, pa koliko god da bi u njoj to neko želio.

MONITOR: Da li je preuzimanje Rudnika na ovaj način i po ovoj cijeni motivisano političkim, ekonomskim ili klijentelističkim razlozima?
MRDOVIĆ: Apsolutno klijentelističkim. MANS je već iznio sumnje da se čitav posao preduzima kako bi se na štetu građana omogućilo sticanje ekstra profita najvećim akcionarima A2A i Acu Đukanoviću. A2A će za svoje akcije dobiti pet miliona više nego kada bi ih prodala po realnim cijenama, dok će Aco Đukanović dobiti 1,4 miliona eura više.

Želim da naglasim da u ovom času zabrinjava što se Specijalno državno tužilaštvo ne oglašava o čitavom slučaju, iako je u javnosti iznijet niz frapantnih činjenica o štetnosti najavljene transakcije.

MONITOR: A2A će, zaživi li dogovor, dobiti iznos približan onome što su nezakonito uzeli a potom vratili – kako bi izbjegli krivičnu odgovornost – na račun EPCG. Da li je to slučajno?
MRDOVIĆ: Imajući u vidu način ulaska italijanske A2A u Crnu Goru i sedmoipogodišnje „neslavno” partnerstvo sa EPCG i Vladom, može se kazati da ništa u odnosima tih partnera nije slučajno, već su njihove poslovne relacije bile veoma simptomatične i izazivale su niz kontroverzi u javnosti.

A2A je prikazana kao strateški partner, sa zadatkom da investira u EPCG i od nje stvori profitabilnu kompaniju, što se nije dogodilo. Naime, novac A2A je dugo bio na računima u Prvoj banci, zbog čega su izostale investicije, pa su kupci kroz skuplju struju plaćali takvo nedomaćinsko poslovanje.

Štaviše, A2A je omogućeno da potpuno nezakonito izvlače novac iz energetske kompanije, a epilog svega je da zbog toga niko neće odgovarati, što dovoljno svjedoči o nemoći države i njenih pravnih institucija. I ne samo to, svima je već sada jasno da Italijani iz Crne Gore odlaze sa „lavovskim dijelom kolača”, i pored toga što nijesu ispunili preuzete obaveze.

MONITOR: Da li je „operacija Rudnik” sastavni dio aranžmana Vlade sa A2A oko nacionalizacije ranije privatizovanih akcija EPCG?
MRDOVIĆ: Prema onome što je do sada poznato, Rudnik i EPCG jesu dio istog Vladinog paketa.

MONITOR: Nakon tužbe manjinskih akcionara, u Privrednom sudu se razvila velika borba po pitanju brzine kojom će novac otići sa računa EPCG (prije ili poslije sudske presude, ako ona potvrdi odluku Skupštine EPCG). Šta će presuditi pravo ili politika?
MRDOVIĆ: Da je Crna Gora država vladavine prava, bilo bi prirodno da Privredni sud bude brana u zaštiti javnog interesa. Međutim, često smo svjedoci da se sudske odluke dobrim dijelom donose pod pritiskom politike i privatnih interesa. Stoga sam vrlo skeptična da će u konkretnom slučaju struka i pravo odnijeti prevagu nad privatnim interesima, posebno što se radi o poslu od kojeg direktno treba da zaradi jedan član porodice Đukanović.

Uostalom, treba li podsjećati kako je državna kasa godinama služila za punjenje džepova te porodice, od zajma za Prvu banku da bi se spasila bankrota i kasnije deponovanja novca EPCG kod nje kako bi bila likvidna do, recimo, famoznog slučaja Limenka koji je papreno koštao poreske obveznike, a da niko nije odgovarao.

MONITOR: Da li je ovo početak vladinog „napada” na novac na računima EPCG?
MRDOVIĆ: Jeste, i već sada se može procijeniti da će to biti uvod u finansijsko „posrtanje” EPCG. Italijanska A2A je ulaskom u EPCG donijela oko 90 miliona eura, a na kraju prošle godine energetska kompanija je prikazala da u bankama ima 185 miliona, dok je njena neraspoređena dobit 56 miliona. Treba ukazati da su računi EPCG napunjeni dominantno zahvaljujući crnogorskim potrošačima struje, kojima su od dolaska A2A računi za struju stalno uvećavani, iako je sa druge strane kvalitet usluge i dalje veoma loš.

EPCG sada treba da plati akcije Rudnika i odobri mu pozajmicu za poslovanje, a takođe je najavljeno da će prema A2A plaćati milionske iznose za povraćaj svog udjela u vlasništvu. Kada se tome dodaju prijeko potrebne investicije, koje EPCG mora hitno da realizuje, poput ekološke rekonstrukcije Termeolektrane i revitalizacije dvije velike hidroelektrane, realno je očekivati da će se novac sa njenih računa brzo „topiti”. Bojim se da će na kraju ove sage građani biti ti koji će izvući najdeblji kraj i trpjeti dvostruku štetu – kroz manje prihode državne kase i kroz uvećane račune za struju.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo