Kupovina Rudnika uglja po predloženoj cijeni bila bi izdaja ekonomskih interesa države i uvod u finansijsko posrtanje EPCG, kaže u razgovoru za Monitor Ines Mrdović, koordinatorka Istraživačkog centra Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS). „Ali, umjesto da se kompletna stručna i ostala javnost uključi u raspravu o temi koja nas sve dotiče, svjedoci smo da većina ćuti. U ovoj zemlji je izgleda „zabijanje glave u pijesak” postalo matrica življenja i sve je manje onih koji se usuđuju da javno govore, pogotovu kada je riječ o poslovima u koje je uključen neko iz familije Đukanović, kao što je ovdje riječ.”
MONITOR: MANS od početka prati operaciju Rudnik. Šta su njene najveće kontroverze?
MRDOVIĆ: Najveća kontroverza u vezi najavljene transakcije je precijenjenost vrijednosti Rudnika uglja. Istraživački centar MANS-a je ranije angažovao ekonomskog profesora Milenka Popovića za izradu studije o vrijednosti akcija te kompanije i ona je pokazala da je kapital precijenjen za čak trećinu, odnosno za oko 12 miliona eura, kolika bi bila direktna šteta za EPCG.
Suštinsko pitanje je zapravo šta će EPCG jedna dubiozna kompanija, kakav je u osnovi Rudnik uglja. Iz Vlade i energetskih kompanija stalno ponavljaju da EPCG treba da kupi Rudnik zbog potrebe postojanja jedinstvenog energetskog lanca. Pa gdje su bili ranije? Zašto je Vlada uopšte dozvolila da Rudnik uglja dospije u privatne ruke? Vlada je tolike godine nijemo posmatrala kako većinski privatni vlasnici uništavaju kompaniju i dopuštala da ne plaćaju poreze i koncesije, da ne ispunjavaju obaveze za rekultivaciju (proces saniranja oblasti nakon obustavljanja rudarske proizvodnje) i da otvoreno krše zakone.
Onda se Vlada naprasno sjetila da EPCG treba da kupi Rudnik i to u času kada je pljevaljska kompanija finansijski urušena, sa ogromnim poreskim dugovima, zastarjelom rudarskom opremom i mehanizacijom, te naročito neispunjenim planovima otkrivke uglja, što će joj u narednim godinama donijeti milionske troškove.
MONITOR: Da li je to sve?
MRDOVIĆ: Treba naglasiti da će, uz postojeće dugove, buduće poslovanje Rudnika uglja biti opterećeno potrebom velikih investicija – za nabavku nove opreme, troškove eksproprijacije, rekultivacije, otvaranja novih kopova, deponija. S tim u vezi napomenuću da je nedavna studija Deloitte otkrila da EPCG, u prve tri godine po preuzimanju Rudnika, treba da obezbijedi pozajmicu pljevaljskoj kompaniji od 18 miliona eura za poslovanje. Dakle, prvo treba da plati 32,5 miliona eura za kupovinu akcija, a odmah potom „upumpa” dodatna sredstva kako bi je finansirala.
Drugim riječima, svi dugovi i buduće obaveze Rudnika će se preliti na EPCG, a dalje na nas potrošače, jer ćemo kroz skuplju struju i veće račune plaćati ceh poslovnih gubitaka energetskih kompanija.
MONITOR: Analiza koju ste radili sa profesorom Popovićem u mnogome se nije poklopila sa nalazima procjenitelja koji su radili po naručbi EPCG?
MRDOVIĆ: MANS-ova studija je pokazala da je vrijednost akcija Rudnika četiri, a ne 6,4 eura, kako je to utvrdio Deloitte u svojoj analizi, za koju je otvoreno priznao da je urađena na bazi neprovjerenih podataka. Na taj način je odbacio bilo kakvu odgovornost za sopstveni nalaz, što je svojevrsni paradoks.
Na precijenjenost kapitala uticao je čitav niz stavki, poput projekcije ogromnih investicija vezanih za potpuno neizvjestan projekat Drugog bloka Termoelektrane u Pljevljima, problematične procjene budućeg iznosa koncesione naknade, vrijednosti sudskog spora sa Opštinom Pljevlja, ili recimo precijenjenosti neoperativne imovine Rudnika.
A koliko se radilo o organizovanoj šemi, u koju je bila paralelno uključena i Vlada, sa ciljem da se pošto-poto uveća kapital Rudnika, možda najbolje pokazuje sljedeći primjer. Vlada je početkom prošle godine odobrila reprogram poreskih obaveza Rudniku od 13 miliona eura, a Rudnik je u isto vrijeme bio obavezan da jednokratno uplati četiri miliona eura Poreskoj upravi. Da bi ispunio tu obavezu, Rudnik je uzeo kredit koji je garantovala direktno EPCG, a kredit je odobrila Prva banka, čiji je većinski vlasnik Aco Đukanović.
Dakle, na sceni je bio potpuni konflikt interesa u kojem je Aco Đukanović, kao treći akcionar u Rudniku uglja imao direktnu korist da Rudnik ispuni uslove za reprogram, jer je to dalje uticalo na uvećanje vrijednosti kompanije. Profesor Popović je izračunao da je zahvaljujući reprogramu poreskih obaveza i tome što Rudnik neće plaćati kamate na otplatu duga u periodu od pet godina, Država direktno uticala na „skok” kapitala Rudnika u iznosu od dva miliona eura.
Budući da su dugovi Rudnika prema budžetu ogromni, Vlada je mogla da ih konvertuje, a EPCG ne bi morala da izdvoji novac za kupovinu akcija, ali očigledno da prevagu, po ko zna koji put, treba da odnesu privatni interesi na štetu građana.
MONITOR: Vlada je, u konačnom, pokušala da se izuzme sa spiska odgovornih za cijeli aranžman. Može li joj to poći za rukom?
MRDOVIĆ: To je posebna bezočnost kojoj prisustvujemo i pravno potpuno neodrživa situacija. Svojevrsni pravni nonsens gdje Vlada, zaboga, treba da da „zeleno svijetlo” za kvorum za odlučivanje, ali ne i da glasa za odluku. Izgleda da u crnogorskom političkom sistemu ne nedostaje mašte za izigravanje zakona i njihovo obesmišljavanje. Čak je i brucošima Pravnog fakulteta jasno da se Vlada ne može osloboditi odgovornosti, pa koliko god da bi u njoj to neko želio.
MONITOR: Da li je preuzimanje Rudnika na ovaj način i po ovoj cijeni motivisano političkim, ekonomskim ili klijentelističkim razlozima?
MRDOVIĆ: Apsolutno klijentelističkim. MANS je već iznio sumnje da se čitav posao preduzima kako bi se na štetu građana omogućilo sticanje ekstra profita najvećim akcionarima A2A i Acu Đukanoviću. A2A će za svoje akcije dobiti pet miliona više nego kada bi ih prodala po realnim cijenama, dok će Aco Đukanović dobiti 1,4 miliona eura više.
Želim da naglasim da u ovom času zabrinjava što se Specijalno državno tužilaštvo ne oglašava o čitavom slučaju, iako je u javnosti iznijet niz frapantnih činjenica o štetnosti najavljene transakcije.
MONITOR: A2A će, zaživi li dogovor, dobiti iznos približan onome što su nezakonito uzeli a potom vratili – kako bi izbjegli krivičnu odgovornost – na račun EPCG. Da li je to slučajno?
MRDOVIĆ: Imajući u vidu način ulaska italijanske A2A u Crnu Goru i sedmoipogodišnje „neslavno” partnerstvo sa EPCG i Vladom, može se kazati da ništa u odnosima tih partnera nije slučajno, već su njihove poslovne relacije bile veoma simptomatične i izazivale su niz kontroverzi u javnosti.
A2A je prikazana kao strateški partner, sa zadatkom da investira u EPCG i od nje stvori profitabilnu kompaniju, što se nije dogodilo. Naime, novac A2A je dugo bio na računima u Prvoj banci, zbog čega su izostale investicije, pa su kupci kroz skuplju struju plaćali takvo nedomaćinsko poslovanje.
Štaviše, A2A je omogućeno da potpuno nezakonito izvlače novac iz energetske kompanije, a epilog svega je da zbog toga niko neće odgovarati, što dovoljno svjedoči o nemoći države i njenih pravnih institucija. I ne samo to, svima je već sada jasno da Italijani iz Crne Gore odlaze sa „lavovskim dijelom kolača”, i pored toga što nijesu ispunili preuzete obaveze.
MONITOR: Da li je „operacija Rudnik” sastavni dio aranžmana Vlade sa A2A oko nacionalizacije ranije privatizovanih akcija EPCG?
MRDOVIĆ: Prema onome što je do sada poznato, Rudnik i EPCG jesu dio istog Vladinog paketa.
MONITOR: Nakon tužbe manjinskih akcionara, u Privrednom sudu se razvila velika borba po pitanju brzine kojom će novac otići sa računa EPCG (prije ili poslije sudske presude, ako ona potvrdi odluku Skupštine EPCG). Šta će presuditi pravo ili politika?
MRDOVIĆ: Da je Crna Gora država vladavine prava, bilo bi prirodno da Privredni sud bude brana u zaštiti javnog interesa. Međutim, često smo svjedoci da se sudske odluke dobrim dijelom donose pod pritiskom politike i privatnih interesa. Stoga sam vrlo skeptična da će u konkretnom slučaju struka i pravo odnijeti prevagu nad privatnim interesima, posebno što se radi o poslu od kojeg direktno treba da zaradi jedan član porodice Đukanović.
Uostalom, treba li podsjećati kako je državna kasa godinama služila za punjenje džepova te porodice, od zajma za Prvu banku da bi se spasila bankrota i kasnije deponovanja novca EPCG kod nje kako bi bila likvidna do, recimo, famoznog slučaja Limenka koji je papreno koštao poreske obveznike, a da niko nije odgovarao.
MONITOR: Da li je ovo početak vladinog „napada” na novac na računima EPCG?
MRDOVIĆ: Jeste, i već sada se može procijeniti da će to biti uvod u finansijsko „posrtanje” EPCG. Italijanska A2A je ulaskom u EPCG donijela oko 90 miliona eura, a na kraju prošle godine energetska kompanija je prikazala da u bankama ima 185 miliona, dok je njena neraspoređena dobit 56 miliona. Treba ukazati da su računi EPCG napunjeni dominantno zahvaljujući crnogorskim potrošačima struje, kojima su od dolaska A2A računi za struju stalno uvećavani, iako je sa druge strane kvalitet usluge i dalje veoma loš.
EPCG sada treba da plati akcije Rudnika i odobri mu pozajmicu za poslovanje, a takođe je najavljeno da će prema A2A plaćati milionske iznose za povraćaj svog udjela u vlasništvu. Kada se tome dodaju prijeko potrebne investicije, koje EPCG mora hitno da realizuje, poput ekološke rekonstrukcije Termeolektrane i revitalizacije dvije velike hidroelektrane, realno je očekivati da će se novac sa njenih računa brzo „topiti”. Bojim se da će na kraju ove sage građani biti ti koji će izvući najdeblji kraj i trpjeti dvostruku štetu – kroz manje prihode državne kase i kroz uvećane račune za struju.
Zoran RADULOVIĆ
Stav2 sedmice
FOKUS4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice