Povežite se sa nama

INTERVJU

MLADEN IVANOVIĆ, REŽISER I AKTIVISTA: Život sad i ovdje

Objavljeno prije

na

Mladen Ivanović je ekološki aktivista i režiser koji svojom video radovima i akcijama teži da od Crne Gore napravi bolje mjesto za život. Za svoj film o Beranselu Između života i ljudi nagrađen je na festivalu u Švedskoj.

MONITOR: Do sada ste napravili dva ekološka filma. Jedan se bavi park šumama Podgorice, a drugi Beranselom. Zašto ste se upustili u ove priče i koliko je bilo teško ili lako realizovati ih?
IVANOVIĆ: Tada sam bio kreativni sanjar. Manje me interesovala tmurna realnost, a više borbe za neko bolje sjutra. Pomalo sam epski vjerovao da su velike promjene moguće. Poletan, entuzijastičan, sa idealom iznad glave, nije mi bilo teško da realizujem oba filma, naravno, oba niskobudžetna. No, ekipa časnih ljudi je bila zaljubljena u obje priče. Tada sam se pitao – za šta se drugo i možemo boriti, u ovako apsurdnom društvu, a da to nije zeleno ili umjetnost?

MONITOR: Nakon vremenske distance i svega što se sa tim temama kasnije dešavalo biste li im danas dodali neki epilog?
IVANOVIĆ: Ishodi tih tema demantuju ustaljene matrice kojima se pokušava pronaći opravdanje za sve veću apatičnost i izbjegavanje sopstvene odgovornosti kada je aktivizam u pitanju. Te rečenice koje se vrte su kratke i uglavnom kažu kako ne valjamo ništa mi ođe, kako je sve odavno pošlo đe ne treba, kako ođe zapravo nikad ništa nije ni valjalo i kako su nam preci bili fukare. Mislim da je to opravdanje za sopstveno nedjelovanje i podržavanje ove teške ploče koja nam visi nad glavama. Obje te inicijative su bile uspješne, ali da bi se realizovale bilo je potrebno malo više od onoga što smo navikli da radimo, bile su potrebne ljubav, volja i inteligencija.

MONITOR: Za film Između rijeke i ljudi nagrađeni ste u Švedskoj.
IVANOVIĆ: Festival se zove BaNeFF (Balkan New Film Festival) i organizuje se u Stokholmu. Te godine smo osvojili nagradu za najbolji debitantski film u konkurenciji preko 15 dokumentaraca iz cijelog svijeta. Taj festival, između ostalog, ima za cilj promovisanje naših filmova, a iza njega stoje Švedski filmski institut, razni filmski centri i ambasade. Osjećaj kojim sam bio preplavljen je bio osjećaj svrsishodnosti. Ta nagrada pripada hrabrim mještanima Beransela, kao i onima koji su položili svoje živote za tu borbu. Na samom festivalu mi je bilo veoma teško da predočim hladnim Šveđanima kako neko može uopšte i da pomisli da to čini svojoj životnoj sredini i kako je moguće da kilometar odatle ljude nije briga o deponiji koja i njih truje. Opšte je poznato da su Šveđani „potrošili” svoj otpad, koji pale da bi se grijali. U šali sam im rekao da bi naš mogli da uzmu besplatno, samo ako će doći da nam očiste 300 divljih smetlišta, no, ubrzo smo shvatili da nam je otpad pomiješan i da je kao takav neupotrebljiv. Trudio sam se da im preslikam situaciju, a da opet ne poistovjetim vlast sa državom, što mi je lično teško, jer sam se rodio dvije godine prije nego što su zajahali.

MONITOR: Osim filmova radite i kraće forme. Svakako su zanimljivi Vaši video spotovi koji osim same podrške muzici donose neke važne poruke.
IVANOVIĆ: Da! Spotovi su odlični upravo zbog toga. Daju više slobode u formi, dozvoljavaju upotrebu simbola kao što su to činili Bunjuel i Hodorovski, i pritom ne iziskuju visokoprodukcijske budžete. Često spotovima želim da skrenem pažnju na ono o čemu se ćuti u društvu ili oni kojima je to posao ne obraćaju dovoljno pažnje.

MONITOR: Poslednji spot koji ste uradili je za pjesmu Desperado kolašinskog benda Rudolf. Za one koji nijesu pogledali ovu audiovizuelnu priču – šta su glavne poruke ?
IVANOVIĆ: Prva poruka je da junakinja ovog spota, glumica Anđelija Rondović, ne smije ni u toalet bez pancira, a druga je da je u zadnjih 25 godina odavde otišlo 140.000 ljudi.

MONITOR: Kakva je situacija na Gorici ovih dana. Vi i Vaša ekipa ste je spasili od tunela. Sa čim se sada borite kada je ovo brdo u pitanju?
IVANOVIĆ: Ne borimo se sad. Liše zluradih komentara i nekih manjih sabotaža, sve teče po planu. Gradimo mediteranski vrt koji će, odgovorno tvrdim, biti jedno od ljepših mjesta u Podgorici. Gorica i dalje pati od namjerno podmetnutih požara, nelegalne sječe i divlje gradnje, no i tome ćemo stati na kraj.

MONITOR: Član ste budističkog društva „Srednji put” i nedavno ste Vi i još jedan član Društva učestvovali na svjetskoj konferenciji mira kao prvi predstavnici Crne Gore. Kakva su iskustva i koliko je ova ideja rasprostranjena kod nas?
IVANOVIĆ: Da, kolega psiholog/psihoterapeut Al-Ammar Kašić i ja smo bili delegati na toj konferenciji u Burmi. Sa nama su bili i Patricija iz Slovenije, Miro iz Hrvatske i Srđan (Gile) iz Srbije. Poslije toga smo pošli u manastir i proveli nekoliko nedjelja meditirajući. U početku sam doživio kulturološki šok, jer sve što važi ovdje, tamo ne važi. Kasnije sam shvatio da bih u nekom trenutku svog života mogao i ostati tamo da živim, jer su ti ljudi iznutra mnogo čistiji, iskreniji a sredina je podesnija za lični rast i razvoj. Budizam za mene nije religija već filozofija života koja za cilj ima lišavanje patnje (i sreća je patnja kad se navučemo) kroz kontinuirano uvećavanje svjesnosti. On nudi razložne odgovore na mnoge probleme današnjih materijalističkih društava.Takođe, uključuje duboko razumijevanje čovjekovog uma i načine rada sa njim, a koje istaknuti psiholozi i terapeuti širom svijeta sada otkrivaju kao vrlo napredne i efikasne metode. U kombinaciji sa Transakcionom analizom, dobio sam snažne alate za sopstvenu introspekciju, te sve snažnije koračam ka sopstvenoj autonomiji, koja je srž oba učenja – život sad i ovdje.

MONITOR: Događaji sa lokalnih izbora, u čijem centru ste se našli i Vi i Vaša kamera ipak donose neke drugačije priče. Kako se boriti protiv onih koji ne poznaju mirni način rješavanja konflikta?
IVANOVIĆ: Ljubavlju! Saosjećanjem, ali i djelovanjem. Htio sam da snimim kako to izgleda kada se vrše razne malverzacije na dan izbora, no ubrzo sam bio napadnut od strane aktivista i oteta mi je kamera. Ne pripadam niti jednoj partiji, mediju ili slično i do svoje nezavisnosti mi je mnogo stalo. Taj dan sam naučio vrijedne lekcije i nije mi se to dogodilo bez razloga, pa sad pokušavam da primijenim zaključke na sebi. Da sad ne bih lamentirao nad svojom sudbinom, podijeliću jedan od zaključaka, iako je lične prirode, za koji vjerujem da može pomoći ljudima koji su u sličnom sosu. U transakcionoj analizi postoji pojam koji se zove skript. To je lični plan koji napišemo rano u svom životu i zasnovan je na interpretacijama eksternih i internih događaja koji na nas utiču i najbolje je što možemo odabrati u tom trenutku. No vrijeme ide a mi ostajemo, nesvjesno zarobljeni u skriptu i njegove djelove ponavljamo, a da toga nismo svjesni dalje kroz život. Sa šest godina sam, igrajući na priredbi u vrtiću, dobio batine zbog toga što sam bio odjeven u crnogorsku nošnju. Tada nas je troje nosilo tu nošnju, ali naglašavam, nacija je konstrukt i ne palimo se na njih više, aman! Danas, dobijam batine od sličnih samo su se oni „presvukli” a ja nisam. I pod tim ne mislim samo na nošnju. Dakle, život mi je servirao istu situaciju, sa potencijalno težim posljedicama uz poruku da se mišljenje, čast i dosljednost plaćaju.

Pročitah ovu Sijarevićevu pjesmu kod Zokija Rakočevića, a i Aleksandar Jovanović (obojica pozorišni reditelji) mi je posvetio pa je dosljedno citiram, jer savršeno paše ovoj situaciji:

,,Dođe naš ratnik iz rata u Grčkoj
I donese grčku tepsiju i po tijelu
Rane.

Žene mu rekoše da mu tepsija
Iz Grčke ne valja, jer je plitka.
Mi mu rekosmo da mu ni rane
Iz Grčke ne valjaju, jer su plitke.

Rekosmo mu:
Mi bismo ti kod kuće zadali dublje
Rane.

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo