Povežite se sa nama

INTERVJU

Aleksandra Joksimović, predsjednica Centra za spoljnu politiku: Eu ne treba idealizovati

Objavljeno prije

na

Protekla nedjelja bila je još jedna od „istorijskih” u novijem kalendaru građana Srbije, ali i regiona. Podizanje rampe Njemačke za status kandidata Srbiji, ali još više pritisak koji je SAD zbog toga izvršio na Prištinu, uz zahtjeve Rumunije, primjedbe Poljske i nezadovoljstvo Litvanije, pokazuju kako je integracija zemalja regiona u EU puna očekivanih i neočekivanih momenata. O tome smo razovarali sa Aleksandrom Joksimović, predsjednicom Centra za spoljnu politiku koja je za posljednjih mjesec dana dovela u Beograd više evropskih zvaničnika i analitičara. MONITOR: Na nedavnom skupu u Beogradu, koji je organizovao vaš Centar za spoljnu politiku i Fondacija Fridrih Ebert, čulo se i mišljenje da zvanična Njemačka, a to danas znači CDU, ne žele proširenje EU, nakon Hrvatske. Čini li vam se to mišljenje uvjerljivim?
JOKSIMOVIĆ: Pozicija Nemačke unutar EU značajno je izmenjena. Jačanje uticaja Nemačke direktno je uslovljeno drastičnim slabljenjem ekonomija pojedinih zemalja članica koji su doveli u pitanje i opstanak evra, ili bar evrozone u današnjim okvirima. Nemačka, koja jedina beleži ekonomski rast, prihvatila je na sebe teret saniranja ekonomske krize, ali za uzvrat je, očekivano, preuzela i vodeću ulogu u odlučivanju o drugim važnim pitanjima, među kojima je i proširenje. Konzervativna politička opcija jača u celoj Evropi, u tome Nemačka nije usamljeni slučaj, EPP grupacija u parlamentu je najjača i najbrojnija u Evropskom parlamentu. Konzervativne snage po svojoj vokaciji imaju uzdržan stav prema proširenju i to nije nikakvo iznenađenje. Ali nikako se ne bih mogla složiti da Nemačka zastupa stav po kojem dalje proširenje posle Hrvatske nije moguće. Da li će uslovi procedura i kriterijumi biti pooštreni, odgovor je: apsolutno da. Da li će ispunjavanje kriterijuma u budućnosti iziskivati više vremena: apsolutno da. Ali, kao što su se neki trendovi kretali protivno proširenju, tako podjednako kroz protok vremena, ovi trendovi mogu da pokažu pozitivan pomak. Na primer, i u Nemačkoj nisu sve stranke podjednako bile protiv davanja statusa kandidata Srbiji u decembru. Naravno, uvek postoje i neke nepoznate, dakle neki događaji koji mogu promeniti tok razmišljanja i u EU, ali i na nivou međunarodne zajednice, ili u regionu Zapadnog Balkana, koji mogu dovesti do različitih zaokreta. Ne verujem da treba očekivati da će do novog proširenja doći pre 2020. EU u kojoj će Srbija i region Zapadnog Balkana biti integrisani, sasvim sigurno neće ni ličiti na EU kakvom je vidimo danas.

MONITOR: Kako vi razumijete opadanje interesovanja za EU u regionu, posebno u Srbiji gdje je ono palo ispod 50%?
JOKSIMOVIĆ: Bojim se da ideja koju mi o EU imamo u glavama većine je jedna nerealna, idealizovana slika, slika o obećanoj zemlji u kojoj će svima život biti bolji. Ne treba insistirati na ovakvim ružičastim slikama, jer one nisu tačne. Trebalo bi praviti komparativne analize o tome šta je u EU danas bolje nego kod nas, koji su to segmenti društva koji u EU funkcionišu, koji su to mehanizmi zaštite pojedinca i koliko bi nam neosetno život zaista bio lakši ukoliko bismo te provereno uspešne modele implementirali i kod nas. U Srbiji je pad podrške došao u ranoj fazi procesa integracije. Za to postoji takođe nekoliko razloga. Veliku odgovornost snosi aktuelna vlast. Odnos između EU i Srbije se često predstavlja iskrivljeno, ili preterano idealizovano ili preoštro u smislu uslova koji se pred Srbiju postavljaju. Recimo kada je Nemačka u avgustu izašla sa određenim uslovima vezanim za pregovore između Prištine i Beograda u javnosti je stvorena slika da se nikada ranije razgovori na ovu temu nisu vodili što naprosto nije tačno. Dalje medijski su se ovi zahtevi vrlo brzo počeli trpati pod tepih pa su postavljeni uslovi relativizovani, a stvoren je utisak i da zahtevi nisu tvrdi i da će Srbija dobiti status kandidata i bez ispunjavanja zahteva koje je Nemačka postavila. Domaći zvaničnici su kroz javne nastupe stvorili utisak da ćemo u decembru dobiti ne samo status kandidata već i datum otpočinjanja pregovora. Ovakvi, više puta javno ponovljeni stavovi podigli su lestvicu očekivanja u populaciji, pa je i stepen razočarenja bio neuporedivo veći. Naravno, ne zanemarujem ni uticaj ekonomske krize u evrozoni, koji svakog građanina s razlogom plaši, mi smo 90-ih prošli različite golgote.

MONITOR: Srbija, najverovatnije, dobija status kandidata. Kako će se odvijati stvari sa Crnom Gorom?
JOKSIMOVIĆ: Odluka o otpočinjanju pregovora sa Crnom Gorom je pomerena za juni, a osnovne primedbe koje su date odnose se na osetljiva društvena pitanja kao što su borba protiv organizovanog kriminala i korupcije kao i reforma pravosuđa. Koliko mi je poznato Crna Gora je preduzela sve korake kako bi ispunila neophodne kriterijume, a do juna je ostalo još dovoljno vremena da se u razgovorima sa evropskim zvaničnicima dođe do apsolutnog konsenzusa šta se od Crne Gore još potencijalno očekuje. Iskreno verujem da će sa obe strane doći do međusobnog razumevanja i usaglašavanja. Veoma bi me radovalo ukoliko bi Crna Gora u junu uspela, naročito ako uzmemo u obzir nepobitnu činjenicu da ona već duži niz godina na svojoj spoljnopolitičkoj agendi ima evropske integracije na vrhu svoje lestvice.

MONITOR: Bili ste u vrhu jugoslovenske diplomatije nakon 5. oktobra 2000. i napisali ste knjigu o odnosima SAD i SRJ u tom periodu. Da li je EU zaista preuzela balkanske poslove od SAD?
JOKSIMOVIĆ: SAD nisu na podjednak način učestvovale u svim fazama krize i konflikata na prostoru bivše Jugoslavije. Ne bih htela sada da se vraćam u prošlost, ali SAD su inicijalno podržavale opstanak SFRJ. Kada je raspad već postao u potpunosti izvestan i kada su se rasplamsali sukobi, SAD ne samo da su se uključile već su preuzele i vodeću ulogu. Setimo se, recimo, samo njihove uloge u kreiranju Dejtonskog sporazuma. I tokom krize na Kosovu kao i u vezi sa intervencijom, uloga SAD je bila presudna. Pitanje proglašenja nezavisnosti Kosova takođe je vođeno iz jednog centra – Vašingtona. S obzirom na to da je Amerika bila duboko involvirana u krizu na Kosovu i na njeno otvoreno zagovaranje kosovske nezavisnosti, bilo je za očekivati da će se uprkos defokusiranosti na region, vratiti u centar odlučivanja kada pitanje odluke o statusu Kosova dođe na dnevni red. Objavila sam tekst o odnosima Srbije i SAD u kojem sam detaljno objasnila ključnu ulogu Amerike u proglašenju nezavisnosti Kosova. Na direktno pitanje da li je EU preuzela poslove na Balkanu od SAD odgovor je da, ali…

MONITOR: Izgleda da bi teško došlo do sporazuma Beograda i Prištine i sada da nije bilo američkog pritiska na Prištinu. Da li se mijenja i koliko američka politika prema našim regionalnim problemima?
JOKSIMOVIĆ: Očevici smo da se pregovori odvijaju izuzetno otežano i da se rezultati postižu veoma sporo i da su pozicije dveju strana konstantno veoma udaljene. Ovakva situacija dovela je i do odgađanja odluke o davanju statusa kandidata Srbiji u decembru. Ključni uslov bilo je pitanje regionalnog predstavljanja Kosova. U nastavku pregovora, s obzirom na to da je Srbija zauzela konstruktivan stav izašavši sa nekoliko predloga za koje su i EU, ali i SAD smatrale da su prihvatljivi, a koje je Priština uporno odbijala, postojala je opasnost da će Beograd postati talac prištinskih stavova. Blizina izbora u Srbiji takođe je ovde igrala značajnu ulogu, SAD su stanovišta da treba proevropskim političkim opcijama pružiti šansu. Zato su se SAD prvi put, posredno i neposredno, uključile u proces pregovora vršeći pritisak na sve strane u pregovorima. Pokazalo se još jednom da je Vašington jedina adresa koja može modifikovati stavove Prištine i naterati ih na kompromis. Svakako da nije zanemarljiv ni uticaj na Berlin. U svakom slučaju za pozitivan pomak u pregovorima zaslužna je Amerika, a ključna poseta koja je predstavljala prekretnicu je poseta Williama Burnsa regionu. Kao direktni rezultat, Srbiji su se otvorila vrata za dobijanje statusa kandidata. Ovo ne znači da će se SAD vratiti u region aktivnije nego što je to bio slučaj u dosadašnjim pregovorima između Beograda i Prištine, prema tome neće doći do promene politike. Ali ovaj primer je pokazao da jedno oko Vašingtona uvek posmatra region za koji još uvek smatra da nije u potpunosti uplovio u bezbednu luku.

Milošević je ostavio pustoš

MONITOR: Bili ste bliska saradnica Zorana Đinđića. Koliko je on bio zadovoljan pomoći koja je pružena SRS i Srbiji nakon pada Miloševića?
JOKSIMOVIĆ: Pobeda demokratske političke opcije nad Miloševićem, tada okupljene oko koalicije DOS, posle desetogodišnje borbe tokom koje su učešće u borbi za demokratiju mnogi platili glavom, na čelu sa Zoranom Đinđićem, u tom trenutku je izazvala opravdano veliku euforiju i očekivanja. Osnovni problem, koji nas prati i do danas, je što nisu svi podjednako smatrali da se Srbija mora distancirati od zlodela koje je u njihovo ime Milošević činio. Nedostatak otklona nas je toliko mnogo koštao da ni danas ne možemo od toga da se oporavimo, a ni danas taj otklon nismo spremni u potpunosti da napravimo. Tako je nastao problem sa Haškim tribunalom, tako je nastao problem sa sertifikacijom američke pomoći i tako je nastao problem da smo, što bi Zoran rekao, napravili od akvarijuma riblju čorbu, i tako je došlo i do njegovog ubistva, koje smatram jednom od najvećih tragedija srpskog naroda u istoriji.

Da li je pomoć koju smo dobili bila adekvatna? Ako govorimo o SAD njihova uloga je uvek bila neuporedivo više vezana za uticaj u međunarodnim finansijskim institucijama nego za direktnu finansijsku pomoć. Takođe velika je zasluga SAD što smo dobili 66% otpisa duga pred Pariskim klubom poverilaca. Ako bih sada vratila film unazad mogla bih da kažem da je najveći problem bio u ekstremnoj prezaduženosti koju nam je Milošević ostavio u amanet. Donatorske konferencije su same po sebi predstavljale uspeh, u junu 2001. sakupljeno je čak više novca nego što smo tada očekivali. Ali način na koji su ta sredstva iskorišćena su predstavljala ogromno razočarenje. Naime, u visokom procentu su donirana sredstva potrošena na vraćanje dugova. Miloševićeva pustoš koju je napravio bila je mnogo dublja nego što je to iko od opozicionih lidera mogao da pretpostavi.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo