Povežite se sa nama

INTERVJU

Aleksandra Joksimović, predsjednica Centra za spoljnu politiku: Eu ne treba idealizovati

Objavljeno prije

na

Protekla nedjelja bila je još jedna od „istorijskih” u novijem kalendaru građana Srbije, ali i regiona. Podizanje rampe Njemačke za status kandidata Srbiji, ali još više pritisak koji je SAD zbog toga izvršio na Prištinu, uz zahtjeve Rumunije, primjedbe Poljske i nezadovoljstvo Litvanije, pokazuju kako je integracija zemalja regiona u EU puna očekivanih i neočekivanih momenata. O tome smo razovarali sa Aleksandrom Joksimović, predsjednicom Centra za spoljnu politiku koja je za posljednjih mjesec dana dovela u Beograd više evropskih zvaničnika i analitičara. MONITOR: Na nedavnom skupu u Beogradu, koji je organizovao vaš Centar za spoljnu politiku i Fondacija Fridrih Ebert, čulo se i mišljenje da zvanična Njemačka, a to danas znači CDU, ne žele proširenje EU, nakon Hrvatske. Čini li vam se to mišljenje uvjerljivim?
JOKSIMOVIĆ: Pozicija Nemačke unutar EU značajno je izmenjena. Jačanje uticaja Nemačke direktno je uslovljeno drastičnim slabljenjem ekonomija pojedinih zemalja članica koji su doveli u pitanje i opstanak evra, ili bar evrozone u današnjim okvirima. Nemačka, koja jedina beleži ekonomski rast, prihvatila je na sebe teret saniranja ekonomske krize, ali za uzvrat je, očekivano, preuzela i vodeću ulogu u odlučivanju o drugim važnim pitanjima, među kojima je i proširenje. Konzervativna politička opcija jača u celoj Evropi, u tome Nemačka nije usamljeni slučaj, EPP grupacija u parlamentu je najjača i najbrojnija u Evropskom parlamentu. Konzervativne snage po svojoj vokaciji imaju uzdržan stav prema proširenju i to nije nikakvo iznenađenje. Ali nikako se ne bih mogla složiti da Nemačka zastupa stav po kojem dalje proširenje posle Hrvatske nije moguće. Da li će uslovi procedura i kriterijumi biti pooštreni, odgovor je: apsolutno da. Da li će ispunjavanje kriterijuma u budućnosti iziskivati više vremena: apsolutno da. Ali, kao što su se neki trendovi kretali protivno proširenju, tako podjednako kroz protok vremena, ovi trendovi mogu da pokažu pozitivan pomak. Na primer, i u Nemačkoj nisu sve stranke podjednako bile protiv davanja statusa kandidata Srbiji u decembru. Naravno, uvek postoje i neke nepoznate, dakle neki događaji koji mogu promeniti tok razmišljanja i u EU, ali i na nivou međunarodne zajednice, ili u regionu Zapadnog Balkana, koji mogu dovesti do različitih zaokreta. Ne verujem da treba očekivati da će do novog proširenja doći pre 2020. EU u kojoj će Srbija i region Zapadnog Balkana biti integrisani, sasvim sigurno neće ni ličiti na EU kakvom je vidimo danas.

MONITOR: Kako vi razumijete opadanje interesovanja za EU u regionu, posebno u Srbiji gdje je ono palo ispod 50%?
JOKSIMOVIĆ: Bojim se da ideja koju mi o EU imamo u glavama većine je jedna nerealna, idealizovana slika, slika o obećanoj zemlji u kojoj će svima život biti bolji. Ne treba insistirati na ovakvim ružičastim slikama, jer one nisu tačne. Trebalo bi praviti komparativne analize o tome šta je u EU danas bolje nego kod nas, koji su to segmenti društva koji u EU funkcionišu, koji su to mehanizmi zaštite pojedinca i koliko bi nam neosetno život zaista bio lakši ukoliko bismo te provereno uspešne modele implementirali i kod nas. U Srbiji je pad podrške došao u ranoj fazi procesa integracije. Za to postoji takođe nekoliko razloga. Veliku odgovornost snosi aktuelna vlast. Odnos između EU i Srbije se često predstavlja iskrivljeno, ili preterano idealizovano ili preoštro u smislu uslova koji se pred Srbiju postavljaju. Recimo kada je Nemačka u avgustu izašla sa određenim uslovima vezanim za pregovore između Prištine i Beograda u javnosti je stvorena slika da se nikada ranije razgovori na ovu temu nisu vodili što naprosto nije tačno. Dalje medijski su se ovi zahtevi vrlo brzo počeli trpati pod tepih pa su postavljeni uslovi relativizovani, a stvoren je utisak i da zahtevi nisu tvrdi i da će Srbija dobiti status kandidata i bez ispunjavanja zahteva koje je Nemačka postavila. Domaći zvaničnici su kroz javne nastupe stvorili utisak da ćemo u decembru dobiti ne samo status kandidata već i datum otpočinjanja pregovora. Ovakvi, više puta javno ponovljeni stavovi podigli su lestvicu očekivanja u populaciji, pa je i stepen razočarenja bio neuporedivo veći. Naravno, ne zanemarujem ni uticaj ekonomske krize u evrozoni, koji svakog građanina s razlogom plaši, mi smo 90-ih prošli različite golgote.

MONITOR: Srbija, najverovatnije, dobija status kandidata. Kako će se odvijati stvari sa Crnom Gorom?
JOKSIMOVIĆ: Odluka o otpočinjanju pregovora sa Crnom Gorom je pomerena za juni, a osnovne primedbe koje su date odnose se na osetljiva društvena pitanja kao što su borba protiv organizovanog kriminala i korupcije kao i reforma pravosuđa. Koliko mi je poznato Crna Gora je preduzela sve korake kako bi ispunila neophodne kriterijume, a do juna je ostalo još dovoljno vremena da se u razgovorima sa evropskim zvaničnicima dođe do apsolutnog konsenzusa šta se od Crne Gore još potencijalno očekuje. Iskreno verujem da će sa obe strane doći do međusobnog razumevanja i usaglašavanja. Veoma bi me radovalo ukoliko bi Crna Gora u junu uspela, naročito ako uzmemo u obzir nepobitnu činjenicu da ona već duži niz godina na svojoj spoljnopolitičkoj agendi ima evropske integracije na vrhu svoje lestvice.

MONITOR: Bili ste u vrhu jugoslovenske diplomatije nakon 5. oktobra 2000. i napisali ste knjigu o odnosima SAD i SRJ u tom periodu. Da li je EU zaista preuzela balkanske poslove od SAD?
JOKSIMOVIĆ: SAD nisu na podjednak način učestvovale u svim fazama krize i konflikata na prostoru bivše Jugoslavije. Ne bih htela sada da se vraćam u prošlost, ali SAD su inicijalno podržavale opstanak SFRJ. Kada je raspad već postao u potpunosti izvestan i kada su se rasplamsali sukobi, SAD ne samo da su se uključile već su preuzele i vodeću ulogu. Setimo se, recimo, samo njihove uloge u kreiranju Dejtonskog sporazuma. I tokom krize na Kosovu kao i u vezi sa intervencijom, uloga SAD je bila presudna. Pitanje proglašenja nezavisnosti Kosova takođe je vođeno iz jednog centra – Vašingtona. S obzirom na to da je Amerika bila duboko involvirana u krizu na Kosovu i na njeno otvoreno zagovaranje kosovske nezavisnosti, bilo je za očekivati da će se uprkos defokusiranosti na region, vratiti u centar odlučivanja kada pitanje odluke o statusu Kosova dođe na dnevni red. Objavila sam tekst o odnosima Srbije i SAD u kojem sam detaljno objasnila ključnu ulogu Amerike u proglašenju nezavisnosti Kosova. Na direktno pitanje da li je EU preuzela poslove na Balkanu od SAD odgovor je da, ali…

MONITOR: Izgleda da bi teško došlo do sporazuma Beograda i Prištine i sada da nije bilo američkog pritiska na Prištinu. Da li se mijenja i koliko američka politika prema našim regionalnim problemima?
JOKSIMOVIĆ: Očevici smo da se pregovori odvijaju izuzetno otežano i da se rezultati postižu veoma sporo i da su pozicije dveju strana konstantno veoma udaljene. Ovakva situacija dovela je i do odgađanja odluke o davanju statusa kandidata Srbiji u decembru. Ključni uslov bilo je pitanje regionalnog predstavljanja Kosova. U nastavku pregovora, s obzirom na to da je Srbija zauzela konstruktivan stav izašavši sa nekoliko predloga za koje su i EU, ali i SAD smatrale da su prihvatljivi, a koje je Priština uporno odbijala, postojala je opasnost da će Beograd postati talac prištinskih stavova. Blizina izbora u Srbiji takođe je ovde igrala značajnu ulogu, SAD su stanovišta da treba proevropskim političkim opcijama pružiti šansu. Zato su se SAD prvi put, posredno i neposredno, uključile u proces pregovora vršeći pritisak na sve strane u pregovorima. Pokazalo se još jednom da je Vašington jedina adresa koja može modifikovati stavove Prištine i naterati ih na kompromis. Svakako da nije zanemarljiv ni uticaj na Berlin. U svakom slučaju za pozitivan pomak u pregovorima zaslužna je Amerika, a ključna poseta koja je predstavljala prekretnicu je poseta Williama Burnsa regionu. Kao direktni rezultat, Srbiji su se otvorila vrata za dobijanje statusa kandidata. Ovo ne znači da će se SAD vratiti u region aktivnije nego što je to bio slučaj u dosadašnjim pregovorima između Beograda i Prištine, prema tome neće doći do promene politike. Ali ovaj primer je pokazao da jedno oko Vašingtona uvek posmatra region za koji još uvek smatra da nije u potpunosti uplovio u bezbednu luku.

Milošević je ostavio pustoš

MONITOR: Bili ste bliska saradnica Zorana Đinđića. Koliko je on bio zadovoljan pomoći koja je pružena SRS i Srbiji nakon pada Miloševića?
JOKSIMOVIĆ: Pobeda demokratske političke opcije nad Miloševićem, tada okupljene oko koalicije DOS, posle desetogodišnje borbe tokom koje su učešće u borbi za demokratiju mnogi platili glavom, na čelu sa Zoranom Đinđićem, u tom trenutku je izazvala opravdano veliku euforiju i očekivanja. Osnovni problem, koji nas prati i do danas, je što nisu svi podjednako smatrali da se Srbija mora distancirati od zlodela koje je u njihovo ime Milošević činio. Nedostatak otklona nas je toliko mnogo koštao da ni danas ne možemo od toga da se oporavimo, a ni danas taj otklon nismo spremni u potpunosti da napravimo. Tako je nastao problem sa Haškim tribunalom, tako je nastao problem sa sertifikacijom američke pomoći i tako je nastao problem da smo, što bi Zoran rekao, napravili od akvarijuma riblju čorbu, i tako je došlo i do njegovog ubistva, koje smatram jednom od najvećih tragedija srpskog naroda u istoriji.

Da li je pomoć koju smo dobili bila adekvatna? Ako govorimo o SAD njihova uloga je uvek bila neuporedivo više vezana za uticaj u međunarodnim finansijskim institucijama nego za direktnu finansijsku pomoć. Takođe velika je zasluga SAD što smo dobili 66% otpisa duga pred Pariskim klubom poverilaca. Ako bih sada vratila film unazad mogla bih da kažem da je najveći problem bio u ekstremnoj prezaduženosti koju nam je Milošević ostavio u amanet. Donatorske konferencije su same po sebi predstavljale uspeh, u junu 2001. sakupljeno je čak više novca nego što smo tada očekivali. Ali način na koji su ta sredstva iskorišćena su predstavljala ogromno razočarenje. Naime, u visokom procentu su donirana sredstva potrošena na vraćanje dugova. Miloševićeva pustoš koju je napravio bila je mnogo dublja nego što je to iko od opozicionih lidera mogao da pretpostavi.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR, BIVŠI MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Istina kao preduslov za pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako ono što radi tužilaštvo  ne dobije pravosnažni sudski epilog, sve  pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja.  U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete hapšenje Petra Lazovića i Milivoja Katnića?

SEKULOVIĆ:  Dozvolite mi da odgovorim na sljedeći način, poštujući pretpostavku nevinosti svakog lica i činjenicu da je konkretni predmet u početnoj fazi. Sve što nam se dešava, a što dobija i krivično pravni epilog, doživljavam kao neophodan korak suočavanja sa našom prošlošću (i sadašnjošću) koja treba da nas približi istini. Ma kako bolna bila, našem društvu je potrebna istina kao preduslov za pravdu. Dugo je civilizaciji trebalo da institucionalnizuje nagon za pravdom, mada i dalje u tome ne uspijeva. Institucionalna pravda je nekada spora i nerijetko se čini nedovoljnom, ali između nje i lične pravde ili nerijetko puke osvete, mora se njoj dati primat.

Glavni specijalni tužilac Novović i VDT Marković pokazuju odlučnost da grade tužilaštvo kao instituciju koja djeluje autonomno i u tom smislu zaslužuju puno poštovanje. Preuzeli su na sebe ogromno breme odgovornosti. Lično mislim da po prvi put u našoj istoriji imamo priliku da vidimo kako djeluje tužilaštvo koje ne zavisi od politike. Za budućnost ovog društva potrebno je da izdrže iako će izazovi biti brojni.

MONITOR: Osim bivšeg specijalnog tužioca i bivšeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora, uhapšeni su i brojni drugi nekadašnji visoki funkcioneri. Šta to govori o prethodnom režimu?

SEKULOVIČ:  Crnogorsko društvo je prošlo kroz fazu prvobitne akumulacije kapitala koja je u fazi neoliberalizma dobila formu zarobljene države. Kontrola nad društvom, institucijama, kombinacija politike XIX i XXI vijeka, stvorila je čudni amalgam, koji je razorno djelovao na moral crnogorskog društva. Došlo je do izopačenja i trebaće vremena da se to dovede u red.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SLAVO KUKIĆ, AKADEMIK AKADEMIJE BiH: RS s Dodikovim konceptom ne može ekonomski opstati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Važno je da je Nermin Nikšić prvi čovjek SDP  umjesto sukoba izabrao potrebu za razgovorom, pa i o onome u čemu nema zajedničkih stavova. I beskrajno strpljenje kako bi se do nekog rješenja ipak došlo.  To, bar za sada, nerijetko daje rezultate

 

 

MONITOR: Nije jasno kako bi rezolucija UN  o Srebrenici mogla pogoditi  Republiku Srpsku, ako se razmatraju moguće pravne posljedice. No, u Beogradu je tim povodom, održan sastanak rukovodstava Srbije i RS. Željka Cvijanović smatra da su inicijativom ministra spoljnih poslova Elmedina Konakovića, prekršeni Ustav i zakoni, a Milorad Dodik „prijeti“ odvajanjem RS. Kako gledate na ovaj političko-institucionalni rašomon?  

KUKIĆ: U čitavoj ovoj priči najmanje se radi o RS i njezinoj budućnosti. Republika Srpska je po Ustavu BiH administrativni dio BiH i to će biti sve dok njezine ključne sastavnice-tri konstitutivna naroda, dakle i Srbi koji tobože trebaju biti žrtveno janje nekakvih antisrpskih planetarnih urota i planova. Da se politička klasa s Dodikom na čelu sukladno tome i ponašala danas bi i RS, kao i cijela BiH, bile prostor na koji bi hrlio kapital a mladi iz njih ne bi bježali kud ih noge nose.

Gdje je ključ rješenja? Koliko god upirali u ideologije -u one koje podupiru tobože temeljnu ideju vodilju trenutačnog predsjednika  RS, uvjeren sam da je bit problema u Dodiku samom. I u onom što je činio od povratka na vlast 2006..   U pitanju je, očito, kriminal neviđenih razmjera. U uvjetima funkcioniranja pravne države nemoguće je izmaći sudu pravde koji vas čeka. A siroti Dodik ni danas ne gubi nadu da bi u tome mogao uspjeti, dijelom bukom o BiH kao neprirodnoj-Srbima nametnutoj i nemogućoj državi, dijelom pričom o pravu Srba da žive u istoj državi i, sukladno tome, pravu na secesiju RS i njezinom pripajanju matici.

Podrazumijeva se, sve to bi značilo koliko i pucanj u prazno da za takvo djelovanje Dodika nisu zainteresirani i drugi – i Vučićev velikosrpski projekt i geopolitički interesi koje u ovom dijelu svijeta sve očitije pokazuje Moskva. No, sve ima rok trajanja. On se najnovijim udarima na bankarski sistem počinje sve očiglednije ukazivati. Izgleda da je  silni Mile stjeran među četiri zida. Osobno mu (iako u međuvremenu može napraviti još zla), baš i ne predviđam duži politički život na slobodi  (Osim pod pretpostavkom da postojeće helikoptere iskoristi za bijeg iz BIH). Prije ili kasnije će završiti tamo gdje kriminalci i inače završavaju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo tipičan primjer obrasca: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture

 

 

 Anomalije koje su dovele do prijevremenih lokalnih izbora u Budvi, Andrijevici i, možda, Šavniku ukazuju na obrazac ponašanja i funkcionisanja političkih elita u Crnoj Gori, kaže nam Dragan Koprivica, izvršni direktor Centra za demokratsku tranziciju. “Funkcionisanje institucija kao da je svrha njihovog postojanja, omogućavanje i podsticanje partijskog preduzetništva, a ne javni interes, pravna država i razvoj zajednice zapravo jeste suština tog modela”.

MONITOR: Može li se to promijeniti nakon vanrednih lokalnih izbora?

KOPRIVICA: U Budvi i Andrijevici nema puno ni političkih ni ideoloških razloga za krizu vlasti i vanredne izbore. Radi se samo o dodatnoj fragmentaciji izborne scene, novoj prekompoziciji i potrebi da se blokira rad opštine u nadi da će im novi izbori omogućiti bolju poziciju prilikom isisavanja državnih (opštinskih) resursa i njihovo prebacivanje u ruke moćnika. To je dio naše političke kulture koja se, iako svaki dan slušamo drugačije priče, neće brzo promijeniti. Problem je što građanke i građani još uvijek ne umiju da ovakvo ponašanje kazne na izborima. Oni se, nažalost, ili okreću apstinenciji ili, ako su mlađeg doba, odlaze iz zemlje.

To je savršen scenario za partitokratiju. Kad pogledamo razvoj političkih odnosa, ne bi bilo iznenađenje da se ove anomalije nastave i u drugim opštinama ili se brzo pojave i na državnom nivou.

MONITOR: Situacija u Šavniku je i za naša poimanja politike neobična. Postoji li, vama poznat, sličan primjer u izbornoj praksi?

KOPRIVICA: U svojoj praksi, a bavim se izborima skoro 25 godina, nijesam vidio sličan slučaj. Gotovo je teorijski nemoguće da se u jednom izbornom ciklusu, za izbore koji imaju 1.600 upisanih birača, dogodi sve ono što smo imali prilike da gledamo u Šavniku. Da smo taj slijed događaja pokušali smisliti, i u šali, vjerujem da nam ne bi pošlo za rukom da budemo toliko kreativni. Slijed događaja, ponašanje političkih subjekata, različitih državnih organa i izborni proces koji traje 19 mjeseci zaista nije lako smisliti. To je, nažalost, ono što ni teorijski nije moguće zamisliti jeste naša politička realnost.

MONITOR: Da li je u pitanju bila neizbježna „elementarna nepogoda“ ili je moguće imenovati odgovorne za nastalu situaciju?

KOPRIVICA: Dio odgovornosti sigurno pripada nesavršenom zakonskom okviru. Međutim, ključna odgovornost stoji na političkim akterima i državnim institucijama. Kad je akterima važniji politički interes od javnog, onda ni savršen zakon ne može pomoći. Svoj dio odgovornosti u nastalom problemu snose političke partije koje više od deceniju opstruiraju izbornu reformu, liste koje su učestvovale u izbornom procesu u Šavniku, Opštinska izborna komisija, tužilaštvo, Vlada, odnosno Ministarstvo javne uprave i Ministarstvo unutrašnjih poslova, pa i predsjednik Crne Gore.

Njihovo djelovanje u ovih 19 mjeseci ličilo je na savršeno uigran tim, nažalost u negativnom smislu. Broj perfektno odigranih duplih pasova između ovih aktera prevazilazi i neke od najboljih fudbalskih timova koji su postojali u istoriji igre.

MONITOR: Ima li izlaza iz šavničke krize?

KOPRIVICA: Temeljna stvar za izlaz iz ovog lavirinta je pokretanje brzog političkog dijaloga, u okviru koga se treba makar pokušati pronalazak puta koji je pravno održiv i legalan, a koji će vratiti povjerenje među institucijama i neće napraviti presedane koji bi bili osnova za ponavljanje šavničkog scenarija.

Ono što je neophodan ishod jeste poništavanje nelegalnog, nelegitimnog izbornog procesa koji je u toku i koji je sproveden suprotno našem Ustavu, zakonima i međunarodnim standardima. Prihvatanje takvog izbornog rezultata bilo bi fatalno za buduće izborne procese i otvorilo nove “perspektive” u političkom životu o kojima ne želim ni da mislim, a kamoli da govorim.

Poništavanje izbora može se uraditi na dva načina – ukoliko postoji politički dogovor, koji mora biti transparentan i u pisanoj formi, moguće je završiti izbore na dva biračka mjesta, formirati parlament u Šavniku, onda mu odmah skratiti mandat i krenuti u novi izborni postupak. Ovu opciju ste, zapravo, Vi prvi put predložili javnosti.

Drugi, pravno komplikovaniji način, jeste da neko od izbornih aktera podnese prigovor na izborni proces DIK-u i traži poništenje izbora, da DIK odbije taj prigovor zbog nenadležnosti, a onda da se uputi žalba Ustavnom sudu.

Ustavni sud ima i zakonski osnov i dovoljnu snagu institucije da poništi taj proces i predoči nam naredne korake. Zato vjerujemo da je došlo vrijeme da ova institucija ne bude puki “čitač” zakona nego donosilac važnih odluka kojima se brane prava građana i građanki.

Međutim, na našoj javnoj sceni možete čuti različite pravne “analize” koje pokušavaju relativizovati ovaj predlog sa obrazloženjem da su rokovi za prigovore istekli i da oni nijesu mogući. Svako ko kaže da su rokovi istekli je neznalica ili zlonamjerna osoba. Jedan takav rok za prigovor traje upravo dok mi razgovaramo.

Takođe, gotovo je nevjerovatno da u Crnoj Gori postoje te vrste političkih nastupa koji imaju za ambiciju da nekog  ubijede da izborni proces koji traje 19 mjeseci može biti legalan. Ko god zna išta o izborima, mora znati da takvo šta ne postoji u svijetu.

MONITOR: Šta sa “izbornim turistima” koji su bili povod za sve ono što se događa od jeseni 2022.?

KOPRIVICA: Tu se radi o klasičnom pokušaju neetične promjene volje građana u toku izbornog procesa. A to su, u Šavniku, u manjoj ili većom mjeri, radili svi. Radi se o oko 25 odsto biračkog tijela koje je “migriralo” u ovu opštinu prije izbora. Neka je manji dio njih zaista i faktički imao potrebu da se preseli u Šavnik – ostaje ogroman procenat izbornih turista tj. varalica.

Tu smo situaciju imali prilike nedavno da gledamo na izborima u Beogradu koji su, nakon žestoke intevencije tamošnje javnosti i međunarodne zajednice,  ponovljeni i zakazani za 2. jun.

Dugoročno, to pitanje se rješava izbornom reformom: uvođenjem mnogo ozbiljnijeg načina kontrole prebivališta građana ali i sankcija za zloupotrebe i nedozvoljeno ponašanje, organizovanjem svih lokalnih izbora u jednom danu, davanjem ovlašćenja DIK-u da može preuzeti ingerencije OIK ukoliko ova ne obavlja svoj posao, te oštrijim sankcijama za nasilje na biračkim mjestima.

MONITOR: Dio opozicije prijeti napuštanjem parlamentarnog Odbora za izbornu reformu ukoliko ostane na snazi odluka o prinudnoj upravi u Šavniku. Šta bi to moglo donijeti?

KOPRIVICA: Takvi stavovi partija nijesu ništa neobično. U toku gotovo svakog ciklusa izborne reforme, ili njenog pokušaja, imali smo prilike da čujemo kako postoji nešto važnije. To je 2011. bio naziv jezika, 2019. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, 2021. nezadovoljstvo radom Vlade ili verifikacija mandata poslanika, a sada čujemo da je to Šavnik – dakle sve je važnije od potrebe da jedno društvo popravi svoju demokratiju tamo gdje ona nastaje – na njenom izvoru, a to je izborni proces.

Najava stavljanja “na čekanje” odluke o uvođenju prinudne uprave u Šavniku i pokretanje političkog dijaloga daje nam makar malo nade da se ponovo neće krenuti krivim putem. Ali u partitokratijama, u kojima se najčešće trguje i na veliko i na malo, ni propast rada i ovog Odbora za izbornu reformune bi bilo izneneđenje.

MONITOR: Zašto dogovora o izbornoj reformi nema iako se o njoj priča godinama?

KOPRIVICA: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju. Imamo tipičan primjer obrasca po kojima ona funkcioniše: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture.

MONITOR: Zašto partije  konstantno kritikuju ali ne žele da mijenjaju postojeće propise?

KOPRIVICA: Mala ispravka: partije kritikuju loš izborni ambijent dok ne postanu vlast. Tako imate pobjednike iz 2020. godine koji su značajan broj svojih birača mobilisali pričama o fantom biračima, biračkim spiskovima, kupovini glasova i raznim drugim opravdanim kritikama, ali samo do momenta kad su postali vlast. Tada su se njima dopali modeli koji omogućavaju različite vrste prednosti u izbornoj utakmici pa su izbornu reformu zagovarali verbalno, a suštinski sve uradili da se ona ne dogodi.

Jednako, gubitnici iz 2020., isti oni koji su nam pričali priče o najboljem biračkom spisku u Evropi, nepostojanju funkcionerskih kampanja, sjajnoj izbornoj administraciji… sada pričaju neku drugu priča koja će trajati dok se ponovo, eventualno, ne vrate na vlast. Nadam se da je taj obrazac stvar prošlosti i da ćemo konačno imati kvalitetnu promjenu širokog spektra izbornih pravila i da će ovaj saziv parlamenta pokazati da je moguće i drugačije raditi.

 

Slijedi nastavak popisne sage

MONITOR:? Imali ste ozbiljne primjedbe na završne dane procesa prikupljanja popisnih podataka. Da li su vas uvjerili da je sve bilo regularno i šta se dešava sa popisnim materijalom?

KOPRIVICA: Malo se priča o popisu, a još manje o poštovanju političkog sporazuma koji mu je prethodio.

Sada bi bilo jako važno razjasniti šta je sa softverom za kontrolu njegovih rezultata. Kako je moguće da gotovo pola godine nakon napravljenog dogovora nemamo instrument kontrole koji je bio uslov za taj sporazum. Takođe, treba da vidimo kako se konfuzija u popisivačkoj mreži i nepoštovanje metodologije popisa i zakonskog okvira koja je uslovila razliku od preko 40.000 popisanih u odnosu na ono što je dan prije kraja popisa saopštavao Monstat i onoga što su bili preliminarni rezultati, odrazila na tačnost rezultata.

Sve ovo i mnoge druge pojave zaista jesu razlog za zabrinutost. Vjerujem da će popisna saga biti nastavljena, prije svega onda kada se bude razumjelo da rezultati popisa o tri pitanja (nacija, vjera, jezik) koja javnost najviše očekuje, neće biti isporučeni u roku i na način kako je to bilo očekivano.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo