Povežite se sa nama

INTERVJU

Aleksandra Joksimović, predsjednica Centra za spoljnu politiku: Eu ne treba idealizovati

Objavljeno prije

na

Protekla nedjelja bila je još jedna od „istorijskih” u novijem kalendaru građana Srbije, ali i regiona. Podizanje rampe Njemačke za status kandidata Srbiji, ali još više pritisak koji je SAD zbog toga izvršio na Prištinu, uz zahtjeve Rumunije, primjedbe Poljske i nezadovoljstvo Litvanije, pokazuju kako je integracija zemalja regiona u EU puna očekivanih i neočekivanih momenata. O tome smo razovarali sa Aleksandrom Joksimović, predsjednicom Centra za spoljnu politiku koja je za posljednjih mjesec dana dovela u Beograd više evropskih zvaničnika i analitičara. MONITOR: Na nedavnom skupu u Beogradu, koji je organizovao vaš Centar za spoljnu politiku i Fondacija Fridrih Ebert, čulo se i mišljenje da zvanična Njemačka, a to danas znači CDU, ne žele proširenje EU, nakon Hrvatske. Čini li vam se to mišljenje uvjerljivim?
JOKSIMOVIĆ: Pozicija Nemačke unutar EU značajno je izmenjena. Jačanje uticaja Nemačke direktno je uslovljeno drastičnim slabljenjem ekonomija pojedinih zemalja članica koji su doveli u pitanje i opstanak evra, ili bar evrozone u današnjim okvirima. Nemačka, koja jedina beleži ekonomski rast, prihvatila je na sebe teret saniranja ekonomske krize, ali za uzvrat je, očekivano, preuzela i vodeću ulogu u odlučivanju o drugim važnim pitanjima, među kojima je i proširenje. Konzervativna politička opcija jača u celoj Evropi, u tome Nemačka nije usamljeni slučaj, EPP grupacija u parlamentu je najjača i najbrojnija u Evropskom parlamentu. Konzervativne snage po svojoj vokaciji imaju uzdržan stav prema proširenju i to nije nikakvo iznenađenje. Ali nikako se ne bih mogla složiti da Nemačka zastupa stav po kojem dalje proširenje posle Hrvatske nije moguće. Da li će uslovi procedura i kriterijumi biti pooštreni, odgovor je: apsolutno da. Da li će ispunjavanje kriterijuma u budućnosti iziskivati više vremena: apsolutno da. Ali, kao što su se neki trendovi kretali protivno proširenju, tako podjednako kroz protok vremena, ovi trendovi mogu da pokažu pozitivan pomak. Na primer, i u Nemačkoj nisu sve stranke podjednako bile protiv davanja statusa kandidata Srbiji u decembru. Naravno, uvek postoje i neke nepoznate, dakle neki događaji koji mogu promeniti tok razmišljanja i u EU, ali i na nivou međunarodne zajednice, ili u regionu Zapadnog Balkana, koji mogu dovesti do različitih zaokreta. Ne verujem da treba očekivati da će do novog proširenja doći pre 2020. EU u kojoj će Srbija i region Zapadnog Balkana biti integrisani, sasvim sigurno neće ni ličiti na EU kakvom je vidimo danas.

MONITOR: Kako vi razumijete opadanje interesovanja za EU u regionu, posebno u Srbiji gdje je ono palo ispod 50%?
JOKSIMOVIĆ: Bojim se da ideja koju mi o EU imamo u glavama većine je jedna nerealna, idealizovana slika, slika o obećanoj zemlji u kojoj će svima život biti bolji. Ne treba insistirati na ovakvim ružičastim slikama, jer one nisu tačne. Trebalo bi praviti komparativne analize o tome šta je u EU danas bolje nego kod nas, koji su to segmenti društva koji u EU funkcionišu, koji su to mehanizmi zaštite pojedinca i koliko bi nam neosetno život zaista bio lakši ukoliko bismo te provereno uspešne modele implementirali i kod nas. U Srbiji je pad podrške došao u ranoj fazi procesa integracije. Za to postoji takođe nekoliko razloga. Veliku odgovornost snosi aktuelna vlast. Odnos između EU i Srbije se često predstavlja iskrivljeno, ili preterano idealizovano ili preoštro u smislu uslova koji se pred Srbiju postavljaju. Recimo kada je Nemačka u avgustu izašla sa određenim uslovima vezanim za pregovore između Prištine i Beograda u javnosti je stvorena slika da se nikada ranije razgovori na ovu temu nisu vodili što naprosto nije tačno. Dalje medijski su se ovi zahtevi vrlo brzo počeli trpati pod tepih pa su postavljeni uslovi relativizovani, a stvoren je utisak i da zahtevi nisu tvrdi i da će Srbija dobiti status kandidata i bez ispunjavanja zahteva koje je Nemačka postavila. Domaći zvaničnici su kroz javne nastupe stvorili utisak da ćemo u decembru dobiti ne samo status kandidata već i datum otpočinjanja pregovora. Ovakvi, više puta javno ponovljeni stavovi podigli su lestvicu očekivanja u populaciji, pa je i stepen razočarenja bio neuporedivo veći. Naravno, ne zanemarujem ni uticaj ekonomske krize u evrozoni, koji svakog građanina s razlogom plaši, mi smo 90-ih prošli različite golgote.

MONITOR: Srbija, najverovatnije, dobija status kandidata. Kako će se odvijati stvari sa Crnom Gorom?
JOKSIMOVIĆ: Odluka o otpočinjanju pregovora sa Crnom Gorom je pomerena za juni, a osnovne primedbe koje su date odnose se na osetljiva društvena pitanja kao što su borba protiv organizovanog kriminala i korupcije kao i reforma pravosuđa. Koliko mi je poznato Crna Gora je preduzela sve korake kako bi ispunila neophodne kriterijume, a do juna je ostalo još dovoljno vremena da se u razgovorima sa evropskim zvaničnicima dođe do apsolutnog konsenzusa šta se od Crne Gore još potencijalno očekuje. Iskreno verujem da će sa obe strane doći do međusobnog razumevanja i usaglašavanja. Veoma bi me radovalo ukoliko bi Crna Gora u junu uspela, naročito ako uzmemo u obzir nepobitnu činjenicu da ona već duži niz godina na svojoj spoljnopolitičkoj agendi ima evropske integracije na vrhu svoje lestvice.

MONITOR: Bili ste u vrhu jugoslovenske diplomatije nakon 5. oktobra 2000. i napisali ste knjigu o odnosima SAD i SRJ u tom periodu. Da li je EU zaista preuzela balkanske poslove od SAD?
JOKSIMOVIĆ: SAD nisu na podjednak način učestvovale u svim fazama krize i konflikata na prostoru bivše Jugoslavije. Ne bih htela sada da se vraćam u prošlost, ali SAD su inicijalno podržavale opstanak SFRJ. Kada je raspad već postao u potpunosti izvestan i kada su se rasplamsali sukobi, SAD ne samo da su se uključile već su preuzele i vodeću ulogu. Setimo se, recimo, samo njihove uloge u kreiranju Dejtonskog sporazuma. I tokom krize na Kosovu kao i u vezi sa intervencijom, uloga SAD je bila presudna. Pitanje proglašenja nezavisnosti Kosova takođe je vođeno iz jednog centra – Vašingtona. S obzirom na to da je Amerika bila duboko involvirana u krizu na Kosovu i na njeno otvoreno zagovaranje kosovske nezavisnosti, bilo je za očekivati da će se uprkos defokusiranosti na region, vratiti u centar odlučivanja kada pitanje odluke o statusu Kosova dođe na dnevni red. Objavila sam tekst o odnosima Srbije i SAD u kojem sam detaljno objasnila ključnu ulogu Amerike u proglašenju nezavisnosti Kosova. Na direktno pitanje da li je EU preuzela poslove na Balkanu od SAD odgovor je da, ali…

MONITOR: Izgleda da bi teško došlo do sporazuma Beograda i Prištine i sada da nije bilo američkog pritiska na Prištinu. Da li se mijenja i koliko američka politika prema našim regionalnim problemima?
JOKSIMOVIĆ: Očevici smo da se pregovori odvijaju izuzetno otežano i da se rezultati postižu veoma sporo i da su pozicije dveju strana konstantno veoma udaljene. Ovakva situacija dovela je i do odgađanja odluke o davanju statusa kandidata Srbiji u decembru. Ključni uslov bilo je pitanje regionalnog predstavljanja Kosova. U nastavku pregovora, s obzirom na to da je Srbija zauzela konstruktivan stav izašavši sa nekoliko predloga za koje su i EU, ali i SAD smatrale da su prihvatljivi, a koje je Priština uporno odbijala, postojala je opasnost da će Beograd postati talac prištinskih stavova. Blizina izbora u Srbiji takođe je ovde igrala značajnu ulogu, SAD su stanovišta da treba proevropskim političkim opcijama pružiti šansu. Zato su se SAD prvi put, posredno i neposredno, uključile u proces pregovora vršeći pritisak na sve strane u pregovorima. Pokazalo se još jednom da je Vašington jedina adresa koja može modifikovati stavove Prištine i naterati ih na kompromis. Svakako da nije zanemarljiv ni uticaj na Berlin. U svakom slučaju za pozitivan pomak u pregovorima zaslužna je Amerika, a ključna poseta koja je predstavljala prekretnicu je poseta Williama Burnsa regionu. Kao direktni rezultat, Srbiji su se otvorila vrata za dobijanje statusa kandidata. Ovo ne znači da će se SAD vratiti u region aktivnije nego što je to bio slučaj u dosadašnjim pregovorima između Beograda i Prištine, prema tome neće doći do promene politike. Ali ovaj primer je pokazao da jedno oko Vašingtona uvek posmatra region za koji još uvek smatra da nije u potpunosti uplovio u bezbednu luku.

Milošević je ostavio pustoš

MONITOR: Bili ste bliska saradnica Zorana Đinđića. Koliko je on bio zadovoljan pomoći koja je pružena SRS i Srbiji nakon pada Miloševića?
JOKSIMOVIĆ: Pobeda demokratske političke opcije nad Miloševićem, tada okupljene oko koalicije DOS, posle desetogodišnje borbe tokom koje su učešće u borbi za demokratiju mnogi platili glavom, na čelu sa Zoranom Đinđićem, u tom trenutku je izazvala opravdano veliku euforiju i očekivanja. Osnovni problem, koji nas prati i do danas, je što nisu svi podjednako smatrali da se Srbija mora distancirati od zlodela koje je u njihovo ime Milošević činio. Nedostatak otklona nas je toliko mnogo koštao da ni danas ne možemo od toga da se oporavimo, a ni danas taj otklon nismo spremni u potpunosti da napravimo. Tako je nastao problem sa Haškim tribunalom, tako je nastao problem sa sertifikacijom američke pomoći i tako je nastao problem da smo, što bi Zoran rekao, napravili od akvarijuma riblju čorbu, i tako je došlo i do njegovog ubistva, koje smatram jednom od najvećih tragedija srpskog naroda u istoriji.

Da li je pomoć koju smo dobili bila adekvatna? Ako govorimo o SAD njihova uloga je uvek bila neuporedivo više vezana za uticaj u međunarodnim finansijskim institucijama nego za direktnu finansijsku pomoć. Takođe velika je zasluga SAD što smo dobili 66% otpisa duga pred Pariskim klubom poverilaca. Ako bih sada vratila film unazad mogla bih da kažem da je najveći problem bio u ekstremnoj prezaduženosti koju nam je Milošević ostavio u amanet. Donatorske konferencije su same po sebi predstavljale uspeh, u junu 2001. sakupljeno je čak više novca nego što smo tada očekivali. Ali način na koji su ta sredstva iskorišćena su predstavljala ogromno razočarenje. Naime, u visokom procentu su donirana sredstva potrošena na vraćanje dugova. Miloševićeva pustoš koju je napravio bila je mnogo dublja nego što je to iko od opozicionih lidera mogao da pretpostavi.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA:  Nije bilo lustracije budžeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana

 

MONITOR: Prva ekonomska tema koja je u ovoj godini zainteresovala političare je rebalans budžeta. Šta mislite o tom predlogu?

SOŠIĆ: Najviše zabrinjava stalni trend rasta tekućeg budžeta – razni troškovi administracije se samo povećavaju, a ne vidimo nikakav ozbiljan pokušaj štednje i racionalizacije koji bi išao mimo praznih obećanja.

U tom smislu, mnogo veći izazov će biti budžet za 2023. godinu. Sve su prilike da će ga spremati ova vlada koja je izgubila povjerenje Skupštine. Ne smije se ponoviti scenario iz 2020. godine nepredlaganja budžeta i ulaska u privremeno finansiranje – sa postojećim finansijskim problemima, taj režim bi tek sada donio probleme.

MONITOR: Koliko je rebalans iznuđen, a koliko predizborni?

SOŠIĆ: Brojke nam govore da je rebalans neophodan. Upravo smo u Monitoru prošle godine, kada se usvajao budžet koji se sada krpi, upozoravali na ishitrenost određenih Vladinih reformi, kao i na neodgovorno ponašanje poslanika koji su čašćavali građane iz džepa građana, pokušavajući da na tome politički profitiraju.

Kako se godina primiče kraju, polako saznajemo koliko nas zapravo koštaju neki od zakona koje su poslanici predložili i usvojili prošle godine, kao i neki ovogodišnji. Uglavnom ukazuju da se loše planiralo i da su obrazloženja o fiskalnom uticaju bila površna i netačna.

Na primjer, rebalans pokazuje da će nas naknade za majke koštati makar sedam miliona više nego što je bilo opredijeljeno za 9 mjeseci ove godine (25 miliona). Zbog nesistemskih izmjena Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, trošak za zarade se morao povećati za oko 30 miliona eura.

Nisu samo poslanici nove većine velikodušni, poslanici su u julu jednoglasno usvojili prijedlog DPS – SDP – SD kojim se opštinama daje gotovo 50 miliona više na godišnjem nivou. U obrazloženju ovog zakona poslanici kažu da neće imati uticaj na budžet, a više niko ne pominje probleme neracionalnog poslovanja i povećanja broja zaposlenih na lokalnom nivou. Da ne govorimo i o nekim odlukama prethodne Vlade koje su poptuno zaboravljene u planiranju budžeta, pa se sada moraju plaćati iz budžetske rezerve.

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana.

Neke partije koje su danas dio vlasti ovih dana peru ruke od programa Evropa sad, prošle godine su ga zdušno podržavali i branili čak i od dobronamjerne kritike i pokušavali da preuzmu zasluge za njegovo sprovođenje. Srećom, nemamo svi tako kratko pamćenje kako se nadaju.

MONITOR: Kako vidite kritiku rebalansa u kontekstu odustajanja od kapitalnih projekata?

SOŠIĆ: Mislim da su promjene kapitalnog budžeta vjerovatno najkorisnija stvar u ovom rebalansu, a da su kritičari promašili poentu. Sve i da se rebalans ne usvoji, ti projekti neće biti ni započeti ove godine. Po priznanju same Vlade, u posljednjem smo kvartalu ove godine, a radovi nisu ni počeli. Po našim podacima, do sada se nešto uradilo na tek 70 projekata, od gotovo 350 koliko je planirano za ovu godinu. Razlog je u lošem planiranju i programu „Crna Gora odmah”, koji u jakoj konkurenciji loše osmišljenih programa te Vlade nosi najgore mjesto, upravo zbog očekivanja javnosti koja su neodgovorno podignuta.

Neodgovorni plan prošle Vlade je bio da se kapitalni budžet napuni nezrelim projektima, nekim samo na nivou blago definisanih ideja, kako bi se svima „izašlo u susret”. Onda su se probudili i poslanici i u posljednjem trenutku predložili sopstvene grube ideje i stigli smo do gotovo 350 projekata u kapitalnom budžetu, gotovo tri puta više nego u prethodnoj godini.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR HUSNIJA KAMBEROVIĆ, ISTORIČAR, REDOVNI PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU: Katastrofalno bi bilo da od devedesetih nismo ništa naučili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što se dešava u Ukrajini upozorava da bi Rusija mogla zapaliti fitilj i na Zapadnom Balkanu. Od snage i odlučnosti Zapada zavisiće da li će se taj fitilj zapaliti. A na svima nama je da prepoznamo te opasnosti prije nego što bude kasno

 

MONITOR: Za nekoliko dana održaće se opšti izbori u BiH. Njima prethodi dramatično nadgornjavanje nacionalnih stranaka i visokog predstavnika Kristijana Šmita u vezi sa izmjenama Izbornog zakona. Ima li pobjednika u ovom malom „ratu“?

KAMBEROVIĆ: Izbori će se definitivno održati po postojećem Izbornom zakonu, ali bi moglo biti problema u vezi s implementacijom rezultata izbora, zbog mogućih blokada HDZ. Kako bi otklonio blokade, Šmit će morati nametnuti rješenja s kojima HDZ neće biti zadovoljan, ali i ponuditi nešto što bi bilo u njihovom interesu, tako da ćemo, vjerovatno, tek za naredne izbore imati nova izborna pravila.

Ipak, Izborni zakon sâm po sebi nije problem, ali je problem zloupotreba zakona, posebno kada je u pitanju manipulacija nacionalnim identitetima, što stvara određene frustracije, posebno kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. U tom smislu mislim da HDZ nema nikakvo pravo da tjera birače da glasaju isključivo za kandidate iz svoje nacije za članove Predsjedništva, jer nacionalni identitet i političko opredjeljenje se ne mogu izjednačavati. Ali, sigurno treba onemogućiti da se nacionalni identitet zloupotrebljava od pojedinaca i skupina kako bi se dobili poslanički mandati. Zato mislim da ima dovoljno argumenata da se kroz domove naroda i adekvatnu zastupljenost obezbijedi pravedna i odgovarajuća zaštita nacionalnog identiteta.

Ovo što Šmit radi sada je prilično kompromitirajuće za međunarodnu zajednicu. Činjenica da smo saznali da je on izmjene izbornog zakona dogovarao sa Vladom Republike Hrvatske je kompromitirajuće i mislim da je Plenković to objavio upravo da bi kompromitirao Šmita jer nije nametnuo izmjene zakona onako kako je to Hrvatska željela. O tome bi u buduće morali voditi računa u međunarodnoj zajednici.

MONITOR: Podijeljena su mišljenja u vezi sa tim da li će poslije ovih izbora pojaviti nova lica u Predsjedništvu BiH i na čelu entiteta, posebno kada se radi o Denisu Bećiroviću kao kandidatu za Predsjedništvo BiH i Jeleni Trivić kao protivkandidatkinji Miloradu Dodiku za mesto predsjednika-ce RS. Kakve bi promjene mogle doći sa njihovim izborom?

KAMBEROVIĆ: Nadmetanje za izbor Predsjedništva BiH je prilično izjednačeno, mada, po mom mišljenju, Bećirović ima više šansi da pobijedi Izetbegovića nego što je Jelena Trivić u stanju pobijediti Milorada Dodika. Osim toga, tu je i nadmetanje za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda, gdje Šarović, izgleda, ima više šansi od Željke Cvijanović, dok ostali kandidati ipak nemaju velikih izgleda. Izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda također se komplicira zbog činjenice da će veliki dio građanski orijentiranih birača podijeliti glasove između Bećirovića i Komšića, što bi moglo otvoriti male šanse za prolazak Borjane Krišto, iako to nije baš izvjesno.

Ali, ukoliko bi se desilo da u Predsjednštvu BiH imamo Bećirovića i Šarovića, to bi moglo voditi smirivanju tenzija u zemlji, ponovo uozbiljiti rad Predsjedništva, vratiti dostojanstvo državi i ponuditi neku bolju perspektivu, i stvarno i simbolički. Izetbegović bi mogao u (političku) mirovinu, a Dodik bi vjerovatno morao strahovati da bi, ukoliko bi izgubio od Jelene Trivić, mogao završiti iza rešetaka.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADOMIR KRAČKOVIĆ, NOVI PREDJSEDNIK SINDIKATA MEDIJA CG: Za bolje sjutra profesije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu

 

MONITOR: U kakvom stanju preuzimate Sindikat medija?

KRAČKOVIĆ: Izabran sam jednoglasno za predsjednika najveće organizacije u oblasti medija u cijeloj državi koja okuplja skoro 600 članova, što je velika čast i obaveza. Dosadašnje rukovodstvo na čelu sa predsjednicom Marijanom Camović – Veličković je predano radilo na razvoju organizacije pa je Sindikat medija u posljednjih nekoliko godina duplirao broj članova. Važno je istaći da  SMCG okuplja novinare i medijske radnike sa oba pola suprotstavljene medijske scene. Naši članovi su novinari i medijski radnici iz 12 pojedinačnih medija a tu je i nekoliko desetina pojedinačnih članova iz drugih medija.

Već imamo najave da će nam se pridružiti novinari i medijski radnici iz još nekih medija. Nastojaćemo da u članstvo i rad SMCG uključimo i frilensere koji su u specifičnoj poziciji jer im je radno-pravni status prilično slab ali ih je sve više u Crnoj Gori, iz raznih razloga, a najviše zbog krize u medijima koja je bila izazvana epidemijom koronavirusa.

SMCG se nametnuo kao glavna adresa za rješavanje ekonomsko-socijalnog položaja i radnih prava novinara i medijskih radnika i to su prepoznali i tzv. donosioci odluka u ovoj državi. SMCG je istovremeno za posljednje četiri godine pružio besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijskim radnicima u preko 200 slučajeva, predložio je niz rješenje za poboljšanje medijskih zakona i propisa u Crnoj Gori i organizovao veliki broj značajnih konferencija i skupova o raznim medijskim pitanjima.

Dakle, SMCG je sada u dobrom stanju ali postoji veliki potencijal za dalji rast. Cilj nam je da što više uključimo članstvo u naše aktivnosti a naša poruka je jasna: novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se svojim radom bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu.

MONITOR: Kako ocjenjujete položaj članova Sindikata i ostalih zaposlenih u medijima? Koji su problemi sa kojima se medijski radnici najčešće susreću?

KRAČKOVIĆ: Najveći problem članova SMCG ali i velikog dijela novinara i medijskih radnika su niske plate, koje ne održavaju značaj novinarstva kao profesije.

Oko polovine novinara i medijskih radnika u Crnoj Gori prima platu nižu ili negdje na nivou prosječne u državi. Po našim podacima, svega 20-30 posto zaposlenih u medijima može se pohvaliti normalnim zaradama ali uz veliki rad. Poseban i najveći problem je kašnjenje zarada u dijelu lokalnih javnih emitera na sjeveru i jugu države gdje su pojedine kolege u zaostatku od čak godinu dana a najteže stanje u tom smislu je u Radiju Ulcinj. Takođe, u dijelu medija ne plaća se prekovremeni rad, niti isplaćuju praznične dnevnice a novinari i medijski radnici u posljednje tri godine rade mnogo više nego ranije zbog dinamične političke i ekonomske situacije u državi ali i cijelom svijetu.

Takođe, rijetki su mediji koji imaju kolektivne ugovore kojima se zaposlenima obezbjeđuje nešto veći obim prava. Dakle, situacija se ne mijenja godinama iako istraživanja SMCG pokazuju da dobar dio medija u Crnoj Gori pozitivno posluje a neki imaju i veliku dobit iz godine u godinu.

MONITOR: Nije bez značaja ni pomoć koju dobijaju mediji?

KRAČKOVIĆ: Tako je. Mediji su zbog epidemije kovida primili višemilionsku pomoć od države, država sada, osim javnim servisima, daje novac iz budžeta i privatnim medijima preko Fonda za medijski pluralizam. Mi samo tražimo da se od svega toga pravedno nagrade zaposleni jer su oni ti koji proizvode medijske sadržaje za koje njihovi mediji dobijaju sav taj novac. Pojedini mediji su to uradili ali su oni rijetki.

Nastavićemo da insistiramo da se poboljša položaj novinara i medijskih radnika u cijeloj državi jer možda nismo najvažnija profesija ali je značaj novinarstva i medija potvrđen tokom svih posljednjih burnih godina a naročito je važno podržati odgovorno i profesionalno novinarstvo u svoj ovoj poplavi lažnih vijesti, dezinformacija, hibridnih ratova i ,,zaglupljivanja masa” preko društvenih mreža. Ako ne budemo imali tačne informacije, jasno je kuda sve to vodi.

Međutim, da bismo to imali, potrebno je da imamo slobodne novinare i medijske radnike, koji su zadovoljni svojim ekonomsko-socijalnim statusom i čija se radna prava poštuju i koji mogu da izraze mišljenje o svim pitanjima unutar redakcija ali i da odbiju bilo koji radni zadatak koji znači kršenje Kodeksa novinara. SMCG je svojim predlozima koji su inkorporirani u Zakon o medijima iz 2020. obezbijedio veću nezavisnost novinara i medijskih radnika a nastavićemo da i dalje radimo na tom polju.

MONITOR: Pored radnih prava Sindikat se bavi i pitanjem bezjednosti novinara, kakvo je stanje na tom polju?

KRAČKOVIĆ: Obeshrabrujuće. SMCG od 2015. prati sve slučajeve napada na novinare, reaguje na njih i insistira kod nadležnih da se što prije riješe. Za razliku od političara koji selektivno reaguju na napade u zavisnosti od toga da li im se sviđa uređivačka politika medija iz kojeg je napadnuti novinar, SMCG je veoma konzistentan po tom pitanju i reaguje na sve napade.

U posljednje dvije godine imamo porast broja napada i prijetnji novinarima i medijskim radnicima, kao i slučajeva ometanja na radnim zadacima. Zabilježeno je skoro 50 takvih slučajeva koji su dobrim dijelom bili rezultat povećanih društveno-političkih tenzija u državi. Zahvaljujući zalaganju SMCG i NVO Akcija za ljudska prava, koje je podržalo još sedam organizacija, krajem prošle godine Skupština je jednoglasno usvojila izmjene Krivičnog zakonika kojim su povećane kazne za napade na novinare. SMCG pruža i besplatnu pravnu pomoć napadnutim novinarima u skladu sa svojim mogućnostima i nadamo se da će napada biti što manje ali i da će konačno biti rasvijetljeni i do kraja procesuirani neki od starih slučajeva napada kao što su ubistvo Duška Jovanovića, ranjavanje Olivere Lakić, paljenja vozila Vijesti, napadi na Tufika Softića…

MONITOR: Koja su glavna pitanja na čije rješavanje ćete se usmjeriti tokom svog mandata na čelu Sindikata?

KRAČKOVIĆ: Glavni cilj ostaje usvajanje novog Granskog kolektivnog ugovora u oblasti medija kojim će biti povećani koeficijenti a samim tim i zarade najvećeg mogućeg dijela naših članova ali i najvećeg mogućeg broja medijskih radnika u Crnoj Gori. Sa Unijom poslodavaca je dogovoreno da počnu pregovori i to će se uskoro desiti a nadamo se da ugovor na kraju biti i potpisan i da će biti na zadovoljstvo najvećeg dijela zaposlenih u medijima.

I dalje ćemo se boriti za veću bezbjednost zaposlenih u medijima.

Cilj nam je i povećanje broja članova SMCG i zato pozivamo novinare i medijske radnike da nam se pridruže jer kad smo zajedno – onda smo sila, a ako smo razdvojeni i posvađani – ne možemo uraditi puno na poboljšanju našeg položaja. Veliki izazov u narednom periodu ostaje nam i obezbjeđivanje finansijske održivosti Sindikata medija i dalje jačanje kapaciteta Stručne službe SMCG koja svake godine objavi nekoliko istraživanja o svim aspektima slobode medija u Crnoj Gori i dragocjen je izvor relevantnih podataka koje citiraju mnoge domaće i međunarodne organizacije.

Vjerujem da ovi ciljevi nisu nedostižni. Jasno je da će za njih biti potreban veliki rad, čvrst stav prema poslodavcima i donosiocima odluka ali i sposobnost da se kroz razgovore i pregovore nametnu rješenja koja će obezbijediti bolji položaj naših članova i medijskih radnika. Sindikat medija će, kao i do sada, beskompromisno biti uz svoje članove u borbi za bolje sjutra naše profesije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo