Povežite se sa nama

INTERVJU

Aleksandra Joksimović, predsjednica Centra za spoljnu politiku: Eu ne treba idealizovati

Objavljeno prije

na

Protekla nedjelja bila je još jedna od „istorijskih” u novijem kalendaru građana Srbije, ali i regiona. Podizanje rampe Njemačke za status kandidata Srbiji, ali još više pritisak koji je SAD zbog toga izvršio na Prištinu, uz zahtjeve Rumunije, primjedbe Poljske i nezadovoljstvo Litvanije, pokazuju kako je integracija zemalja regiona u EU puna očekivanih i neočekivanih momenata. O tome smo razovarali sa Aleksandrom Joksimović, predsjednicom Centra za spoljnu politiku koja je za posljednjih mjesec dana dovela u Beograd više evropskih zvaničnika i analitičara. MONITOR: Na nedavnom skupu u Beogradu, koji je organizovao vaš Centar za spoljnu politiku i Fondacija Fridrih Ebert, čulo se i mišljenje da zvanična Njemačka, a to danas znači CDU, ne žele proširenje EU, nakon Hrvatske. Čini li vam se to mišljenje uvjerljivim?
JOKSIMOVIĆ: Pozicija Nemačke unutar EU značajno je izmenjena. Jačanje uticaja Nemačke direktno je uslovljeno drastičnim slabljenjem ekonomija pojedinih zemalja članica koji su doveli u pitanje i opstanak evra, ili bar evrozone u današnjim okvirima. Nemačka, koja jedina beleži ekonomski rast, prihvatila je na sebe teret saniranja ekonomske krize, ali za uzvrat je, očekivano, preuzela i vodeću ulogu u odlučivanju o drugim važnim pitanjima, među kojima je i proširenje. Konzervativna politička opcija jača u celoj Evropi, u tome Nemačka nije usamljeni slučaj, EPP grupacija u parlamentu je najjača i najbrojnija u Evropskom parlamentu. Konzervativne snage po svojoj vokaciji imaju uzdržan stav prema proširenju i to nije nikakvo iznenađenje. Ali nikako se ne bih mogla složiti da Nemačka zastupa stav po kojem dalje proširenje posle Hrvatske nije moguće. Da li će uslovi procedura i kriterijumi biti pooštreni, odgovor je: apsolutno da. Da li će ispunjavanje kriterijuma u budućnosti iziskivati više vremena: apsolutno da. Ali, kao što su se neki trendovi kretali protivno proširenju, tako podjednako kroz protok vremena, ovi trendovi mogu da pokažu pozitivan pomak. Na primer, i u Nemačkoj nisu sve stranke podjednako bile protiv davanja statusa kandidata Srbiji u decembru. Naravno, uvek postoje i neke nepoznate, dakle neki događaji koji mogu promeniti tok razmišljanja i u EU, ali i na nivou međunarodne zajednice, ili u regionu Zapadnog Balkana, koji mogu dovesti do različitih zaokreta. Ne verujem da treba očekivati da će do novog proširenja doći pre 2020. EU u kojoj će Srbija i region Zapadnog Balkana biti integrisani, sasvim sigurno neće ni ličiti na EU kakvom je vidimo danas.

MONITOR: Kako vi razumijete opadanje interesovanja za EU u regionu, posebno u Srbiji gdje je ono palo ispod 50%?
JOKSIMOVIĆ: Bojim se da ideja koju mi o EU imamo u glavama većine je jedna nerealna, idealizovana slika, slika o obećanoj zemlji u kojoj će svima život biti bolji. Ne treba insistirati na ovakvim ružičastim slikama, jer one nisu tačne. Trebalo bi praviti komparativne analize o tome šta je u EU danas bolje nego kod nas, koji su to segmenti društva koji u EU funkcionišu, koji su to mehanizmi zaštite pojedinca i koliko bi nam neosetno život zaista bio lakši ukoliko bismo te provereno uspešne modele implementirali i kod nas. U Srbiji je pad podrške došao u ranoj fazi procesa integracije. Za to postoji takođe nekoliko razloga. Veliku odgovornost snosi aktuelna vlast. Odnos između EU i Srbije se često predstavlja iskrivljeno, ili preterano idealizovano ili preoštro u smislu uslova koji se pred Srbiju postavljaju. Recimo kada je Nemačka u avgustu izašla sa određenim uslovima vezanim za pregovore između Prištine i Beograda u javnosti je stvorena slika da se nikada ranije razgovori na ovu temu nisu vodili što naprosto nije tačno. Dalje medijski su se ovi zahtevi vrlo brzo počeli trpati pod tepih pa su postavljeni uslovi relativizovani, a stvoren je utisak i da zahtevi nisu tvrdi i da će Srbija dobiti status kandidata i bez ispunjavanja zahteva koje je Nemačka postavila. Domaći zvaničnici su kroz javne nastupe stvorili utisak da ćemo u decembru dobiti ne samo status kandidata već i datum otpočinjanja pregovora. Ovakvi, više puta javno ponovljeni stavovi podigli su lestvicu očekivanja u populaciji, pa je i stepen razočarenja bio neuporedivo veći. Naravno, ne zanemarujem ni uticaj ekonomske krize u evrozoni, koji svakog građanina s razlogom plaši, mi smo 90-ih prošli različite golgote.

MONITOR: Srbija, najverovatnije, dobija status kandidata. Kako će se odvijati stvari sa Crnom Gorom?
JOKSIMOVIĆ: Odluka o otpočinjanju pregovora sa Crnom Gorom je pomerena za juni, a osnovne primedbe koje su date odnose se na osetljiva društvena pitanja kao što su borba protiv organizovanog kriminala i korupcije kao i reforma pravosuđa. Koliko mi je poznato Crna Gora je preduzela sve korake kako bi ispunila neophodne kriterijume, a do juna je ostalo još dovoljno vremena da se u razgovorima sa evropskim zvaničnicima dođe do apsolutnog konsenzusa šta se od Crne Gore još potencijalno očekuje. Iskreno verujem da će sa obe strane doći do međusobnog razumevanja i usaglašavanja. Veoma bi me radovalo ukoliko bi Crna Gora u junu uspela, naročito ako uzmemo u obzir nepobitnu činjenicu da ona već duži niz godina na svojoj spoljnopolitičkoj agendi ima evropske integracije na vrhu svoje lestvice.

MONITOR: Bili ste u vrhu jugoslovenske diplomatije nakon 5. oktobra 2000. i napisali ste knjigu o odnosima SAD i SRJ u tom periodu. Da li je EU zaista preuzela balkanske poslove od SAD?
JOKSIMOVIĆ: SAD nisu na podjednak način učestvovale u svim fazama krize i konflikata na prostoru bivše Jugoslavije. Ne bih htela sada da se vraćam u prošlost, ali SAD su inicijalno podržavale opstanak SFRJ. Kada je raspad već postao u potpunosti izvestan i kada su se rasplamsali sukobi, SAD ne samo da su se uključile već su preuzele i vodeću ulogu. Setimo se, recimo, samo njihove uloge u kreiranju Dejtonskog sporazuma. I tokom krize na Kosovu kao i u vezi sa intervencijom, uloga SAD je bila presudna. Pitanje proglašenja nezavisnosti Kosova takođe je vođeno iz jednog centra – Vašingtona. S obzirom na to da je Amerika bila duboko involvirana u krizu na Kosovu i na njeno otvoreno zagovaranje kosovske nezavisnosti, bilo je za očekivati da će se uprkos defokusiranosti na region, vratiti u centar odlučivanja kada pitanje odluke o statusu Kosova dođe na dnevni red. Objavila sam tekst o odnosima Srbije i SAD u kojem sam detaljno objasnila ključnu ulogu Amerike u proglašenju nezavisnosti Kosova. Na direktno pitanje da li je EU preuzela poslove na Balkanu od SAD odgovor je da, ali…

MONITOR: Izgleda da bi teško došlo do sporazuma Beograda i Prištine i sada da nije bilo američkog pritiska na Prištinu. Da li se mijenja i koliko američka politika prema našim regionalnim problemima?
JOKSIMOVIĆ: Očevici smo da se pregovori odvijaju izuzetno otežano i da se rezultati postižu veoma sporo i da su pozicije dveju strana konstantno veoma udaljene. Ovakva situacija dovela je i do odgađanja odluke o davanju statusa kandidata Srbiji u decembru. Ključni uslov bilo je pitanje regionalnog predstavljanja Kosova. U nastavku pregovora, s obzirom na to da je Srbija zauzela konstruktivan stav izašavši sa nekoliko predloga za koje su i EU, ali i SAD smatrale da su prihvatljivi, a koje je Priština uporno odbijala, postojala je opasnost da će Beograd postati talac prištinskih stavova. Blizina izbora u Srbiji takođe je ovde igrala značajnu ulogu, SAD su stanovišta da treba proevropskim političkim opcijama pružiti šansu. Zato su se SAD prvi put, posredno i neposredno, uključile u proces pregovora vršeći pritisak na sve strane u pregovorima. Pokazalo se još jednom da je Vašington jedina adresa koja može modifikovati stavove Prištine i naterati ih na kompromis. Svakako da nije zanemarljiv ni uticaj na Berlin. U svakom slučaju za pozitivan pomak u pregovorima zaslužna je Amerika, a ključna poseta koja je predstavljala prekretnicu je poseta Williama Burnsa regionu. Kao direktni rezultat, Srbiji su se otvorila vrata za dobijanje statusa kandidata. Ovo ne znači da će se SAD vratiti u region aktivnije nego što je to bio slučaj u dosadašnjim pregovorima između Beograda i Prištine, prema tome neće doći do promene politike. Ali ovaj primer je pokazao da jedno oko Vašingtona uvek posmatra region za koji još uvek smatra da nije u potpunosti uplovio u bezbednu luku.

Milošević je ostavio pustoš

MONITOR: Bili ste bliska saradnica Zorana Đinđića. Koliko je on bio zadovoljan pomoći koja je pružena SRS i Srbiji nakon pada Miloševića?
JOKSIMOVIĆ: Pobeda demokratske političke opcije nad Miloševićem, tada okupljene oko koalicije DOS, posle desetogodišnje borbe tokom koje su učešće u borbi za demokratiju mnogi platili glavom, na čelu sa Zoranom Đinđićem, u tom trenutku je izazvala opravdano veliku euforiju i očekivanja. Osnovni problem, koji nas prati i do danas, je što nisu svi podjednako smatrali da se Srbija mora distancirati od zlodela koje je u njihovo ime Milošević činio. Nedostatak otklona nas je toliko mnogo koštao da ni danas ne možemo od toga da se oporavimo, a ni danas taj otklon nismo spremni u potpunosti da napravimo. Tako je nastao problem sa Haškim tribunalom, tako je nastao problem sa sertifikacijom američke pomoći i tako je nastao problem da smo, što bi Zoran rekao, napravili od akvarijuma riblju čorbu, i tako je došlo i do njegovog ubistva, koje smatram jednom od najvećih tragedija srpskog naroda u istoriji.

Da li je pomoć koju smo dobili bila adekvatna? Ako govorimo o SAD njihova uloga je uvek bila neuporedivo više vezana za uticaj u međunarodnim finansijskim institucijama nego za direktnu finansijsku pomoć. Takođe velika je zasluga SAD što smo dobili 66% otpisa duga pred Pariskim klubom poverilaca. Ako bih sada vratila film unazad mogla bih da kažem da je najveći problem bio u ekstremnoj prezaduženosti koju nam je Milošević ostavio u amanet. Donatorske konferencije su same po sebi predstavljale uspeh, u junu 2001. sakupljeno je čak više novca nego što smo tada očekivali. Ali način na koji su ta sredstva iskorišćena su predstavljala ogromno razočarenje. Naime, u visokom procentu su donirana sredstva potrošena na vraćanje dugova. Miloševićeva pustoš koju je napravio bila je mnogo dublja nego što je to iko od opozicionih lidera mogao da pretpostavi.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CGO: Živimo život za 2+

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istraživanja pokazuju da nam je opšte povjerenje u institucije i organizacije prije avgusta 2020. bilo jače nego danas kada najviše rangirani jedva prebacuju 2,5 na skali od 1 do 4. I mnogo je važnih segmenta koji su nam na ocjeni 2+.  Život koji se kreće oko ocjene 2+ nije onaj koji ukazuje na poboljšanje

 

Za očekivati je da na ovim izborima imamo manju izlaznost nego u avgustu 2020. godine, jer nema više mobilizacijskog potencijala koji bi mogao da se aktivira kao tada, niti su na isti način spoljni akteri zainteresovani za Crnu Goru, kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) u razgovoru za Monitor. „Nema ni onog DPS-a koji je bio homogenizirajući kako za svoje birače, tako i za one koji su izlazili samo da glasaju protiv. To predstavlja izazov mnogima koji su svoju politiku gradili samo na oponiranju DPS-u i sistemu koji je ona oblikovao.

Takođe, dio građana i građanki je poslije ove tri godine razočaran i onim akterima za koje su glasali na prethodnim izborima jer su vidjeli da im je na prvom, a često i jedinom, mjestu lični interes”.

MONITOR: Čeka nas Parlament, a moguće i Vlada, sa mnogo novih lica. Treba li to da nas raduje ili plaši?

ULJAREVIĆ: Problem Crne Gore danas je što ona od obnove nezavisnosti nije uspjela da stvori jaku, prozapadnu alternativu Đukanoviću i DPS-u. Umjesto toga, svjedočimo rastu desno-populističkih snaga, uz dio onih koji su nepouzdani i neotporni na štetne uticaje ili retrogradne strukture. Zato mi sa novim licima, nažalost, najmanje dobijamo kvaliteta u pristupu politici, rukovođenju, pa i u onom što se odnosi na struku kad je riječ o specifičnim oblastima.

Vrijedi podsjetiti da smo mi već imali tu političku fazu u kojoj su samo mladost, neiskustvo, i puka kritika prema prethodnicima bili protežirani kao prednosti – a to nijesu prednosti u politici demokratskih društava. Izgleda da lekciju naučenu 90-ih godina prošlog vijeka moramo da obnavljamo, a vidjećemo i koliko će nas to koštati.

MONITOR: A kakva bi mogla biti nova Vlada?

ULJAREVIĆ: Sada se u dijelu javnosti pozicionira pretpostavljena većina koja bi trebalo da je formira, a koji bi činili Evropa sad sa koalicijom Demokrate-URA i manjinskim partijama. Imajući u vidu sve razlike koje postoje među njima, ali i lične animozitete koji se kao u talasima javljaju i ukrivaju, za očekivati je da to bude mučan proces.

Nema tu kohezivnog faktora koji bi se zasnivao na principima i vrijednostima, uz činjenicu da za neke i ne znamo koje su to magistralne vrijednosti na kojima stoje.

Dodatno, imamo još nekoliko nepoznatih: da li je DF i dalje neprihvatpjiv kao dio vlasti, jer smo svjedoci da se on već duže od aktera sadašnje Vlade i njima bliskih saveznika iz različitih sfera „umiva”; kako će se odvijati stvari u PES-u s obzirom na vidno postojanje različitih struja; da li će koalicija Demokrate – URA biti raskinuta nakon izbora; Kakav će biti odnos Spajića prema Abazoviću i njegovoj partiji koja je bila ključna u obaranju Vlade čiji je on faktički bio drugi čovjek i protiv kojeg je Abazovićeva Vlada prije samo nekoliko sedmica podnijela prijavu zbog zaduženja iz 2020…

Konačno, uz očekivani uspjeh PES-a i činjenicu da su oni otvorili Pandorinu kutiju primarno ekonomskog populizma, bila bi neka kosmička pravda i da dođu u poziciju da pokušaju sprovesti svoja obećanja.

MONITOR: Kako, u odsustvu stabilnih institucija, nadomjestiti očekivani nedostatak iskustva kod budućih nosilaca ključnih političkih funkcija?

ULJAREVIĆ: Nije samo neiskustvo ono što karakteriše novu političku strukturu, već i nedostatak odgovornosti i nevjerovatno brza i jaka opijenost onim što nosi funkcija, a takvima odgovaraju erodirane institucije.

Pored izostanka kvaliteta političkih struktura, treba ukazati i na hronično nedostajanje zdrave kritičke misli u dovoljnom obimu. Naglašavam ovo zdrava kod kritičke misli, da bi pravili razliku između kritike i krikova, a mi, na žalost, prečesto čujemo samo te neartikulisane i prizemne krikove sa raznih strana.

Upravo nedostatak zdrave i principijelne kritike, stalno kalkulisanje niza aktera sa novim ili prolaznim donosiocima odluka, predstavlja opasnost u društvu koje prolazi kroz turbulentne procese u pokušaju da dođe do nove paradigme političkog djelovanja. To bi uključilo fokus na institucijama a ne na ličnostima, realnim javnim politikama a ne promotivnoj kampanji, osluškivanje pulsa građanstva čak i kad nije u skladu sa onim što su preferencije, kao i donošenje odluka koje vode emancipaciji društva, a ne njegovom nazadovanju da bi se lakše vladalo.

MONITOR: Šta znači odlazak Đukanovića a šta ustoličenje Jakova Milatovića za buduće političke i društvene procese?

ULJAREVIĆ: Odlazak Đukanovića je označio kraj političke ere iza koje ostaje dvojako nasljeđe. Na jednoj strani, Đukanović je otklonom od Miloševića počeo i Crnu Goru okretati ka zapadu, uveo je u NATO savez, pozicionirao kao konstruktivnog regionalnog igrača bez otvorenih pitanja sa susjedima, izuzev Srbije (ali po mom sudu tu krivicu nose vlasti u Beogradu), a na Crnu Goru se iz Brisela gledalo kao na najperspektivniju državnu kandidatkinju za članstvo u EU, kao i na rijetko stabilnu državu u regionu.

Na drugoj strani, Đukanović je u Crnoj Gori uspostavio demokraturu, mješavinu djelimično demokratske procedure s autokratskom strukturom i pseudosocijaldemokratskim sistemom. To je bila kombinacija realsocijalističke organizacije s predatorskim kapitalizmom, srastanjem države sa partijom, jakim nepotističko-klijentelističkim mrežama, uz nedostatak emancipacije društva.

Ostaje da se vidi što će novi predsjednik Milatović, ali i drugi akteri, izvlačiti iz tog nasljeđa, odnosno koji će dio nastavljati a sa kojim će praviti raskid. To će odrediti sadržaj budućih političkih i društvenih procesa.

MONITOR: Predstavili ste, ove nedjelje, istraživanje prema kojem građani navode da fokus politike mora biti na zdravstvu, obrazovanju, socijalnima politikama, evropskim integracijam… Kako tumačite te rezultate?

ULJAREVIĆ: U mnogo čemu građani i građanke pokazuju zreliji i racionalniji pristup nego donosioci odluka. Tako i ove njihove preference ukazuju da su oni okrenuti onim temama koje treba da im obezbijede kvalitetniji i dostojanstveniji život, i održiviju budućnost u zemlji. U tome su oni prilično saglasni, nezavisno od demografskih ili političkih razlika. Pomenuću i dva podatka koji daju indikaciju o preprekama da se kao društvo krećemo naprijed. Na direktno pitanje o tome koga smatraju najodgovornijim za podjele u crnogorskom društvu, dominantna većina (53,4 posto) navodi političke partije, a više od petine vjerske institucije (23,3 posto) i nešto manje od desetine (9,3 posto) strani faktor. Takođe, kad je riječ o institucionalnom okviru, preovladava skepsa u pogledu kapaciteta i spremnosti institucija da se izbore sa korupcijom, nepotizmom i raširenim klijentelizmom, koji se već doživljava kao konstanta svake vlasti.

Znači, naše barikade su oni koji bi trebali da nose promjene – političke partije, vođene uskim interesima lidera, bez izgrađenih unutrašnjih demokratskih mehanizama koji treba da ih vežu za proklamovane politike i obećanja, i institucije koje su zarobljene neprimjerenim uticajima.

MONITOR: Da li se politička percepcija promijenila nakon što su DPS i Đukanović izgubili vlast?

ULJAREVIĆ: DPS nije na vlasti gotovo tri godine, ali uz činjenicu da je Đukanović do skoro bio predsjednik države i da su Vlade Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića, ali i avgustovska parlamentarna većina, u pokušaju da opravdaju sopstvene nedostatnosti, DPS držale kao da je i dalje protivnik koji ima poluge vlasti, tek sada nam slijede značajnije promjene u političkim percepcijama, iako su one dijelom vidljive.

Bojim se da tu u nekim segmetima imamo zabrinjavajuću regresiju.

MONITOR: Šta bi mogle biti nove/stare crte podjela a šta je to što bi moglo okupiti građane oko zajedničkog cilja?

ULJAREVIĆ: To je pitanje na koje i mi u CGO-u tražimo odgovor, pa smo i napravili istraživanje, sa agencijom DAMAR u uz podršku Fondacije Fridrih Ebert, koje bi moglo pomoći u određenju toga kakva nam država Crna Gora treba. Mi imamo većinski konsenzus za Crnu Goru kao evropsku državu vladavine prava, demokratije, socijalne pravde i inkluzije, i ekološki održivog razvoja. Ali, imamo i opterećenje „nezavršenom tradicijom” i/ili retradicionalizacijom i podjelama, rastućim revizionizmom i strahom ne malog broja od njegovih mogućih posljedica. Takođe, imamo i skoro petinu onih koji u Srbiji vide glavni oslonac (sa onima koji su okrenuti prema Rusiji to je i četvrtina), skoro trećinu onih koji smatraju da SPC treba da ima privilegovan status u Crnoj Gori, oko petinu onih koji su za poništavanje priznanja Kosova. Radikalizovana – bez razumijevanja specifičnih pozicija i interesa dviju država – ova pozicija može dalje ugroziti građanski i multikulturni karakter crnogorskog društva.

MONITOR: Prepoznajete li političku snagu sposobnu da postojeći potencijal iskoristi za zajednički napredak?

ULJAREVIĆ: Ne, jer za razliku recimo od jednog od najmarkantnijih poličara iz Crne Gore Milovana Đilasa, koji je uz Tita jedini imao globalnu ulogu, intelektualca koji se nije plašio da misli i gleda naprijed, naši su političari vrlo skromnog formata, neotporni na razne uticaje, lako se opijaju pozicijom, a teško vide dalje od svog hlada.

MONITOR: Institucije, zakonodavni okvir, mediji… Koliko je stanje danas bolje nego prije avgusta 2020?

ULJAREVIĆ: Zavisi kojim parametrima se to mjeri i iz koje se pozicije se gleda. Ako pogledamo istraživanja javnog mnjenja, vidjećemo da nam je opšte povjerenje u institucije i organizacije prije avgusta 2020. bilo jače nego danas kada najviše rangirani jedva prebacuju 2,5 na skali od 1 do 4. I mnogo je važnih segmenta koji su nam na ocjeni 2+. Život koji se kreće oko ocjene 2+ nije onaj koji ukazuje na poboljšanje, uz napomenu da postoji i efekat iznevjerenih očekivanja.

 

Novo a staro

MONITOR: Šta nam je donijela nova većina?

ULJAREVIĆ:  Na pozitivnoj ravni, dobili smo iskustvo političke promjene i dobro je da građani i građanke Crne Gore danas vjeruju više u sebe i moć svog glasa, što će se pokazati i na predstojećim izborima.

Ali, vidjeli smo i da nova većina ostaje čvrsto na najgorim praksama prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbjeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja

 

MONITOR: Upozorili ste tokom pandemije na pogoršanje psihičkog zdravlja ljudi. Koliko je povećana agresija i nasilje rezultat pandemije, a koliko drugih faktora?

BURDŽOVIĆ: Posljednjih dana, dešavanja kojima svijedočima kod nas, u regionu, a reklo bi se i u čitavom svijetu, nesumnjivo ukazuju da je nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu. Pritiak na mentalno zdravlje svakog pojedinca  nakon zvaničnog kraja pandemije produbio se pogoršanjem socioekonomske situacije, rata u Ukrajini, te raznih političkih previranja. Kada imamo takve prilike u drštvu, a odgovorni ne čine potrebne intervencije da to ublaže, pojačan stepen svih oblika agresije je neminovan.

MONITOR: Kako preduprijediti nasilje?

BURDŽOVIĆ:  Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbijeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja. Veliki problem kod nas predstavlja porast vršnjačkog nasilja o kome se dosta govorilo u posljednje vrijeme, a moramo znati da sigurnost dijece isključivo zavisi od  odraslih koji brinu o njima. Kad kažem „odrasli”, mislim na njihove roditelje, blisko okruženje, prosvjetne radnike i sve one koji kreiraju ambijent u kome ta djeca rastu. Jasnim strategijama zdravstvenih vlasti, brigom o mentalnom zdravlju, intervencijama prosvjetnih radnika,  možemo učiniti mnoga za nas i naše najmlađe.

MONITOR: Šta je odgovor na učestalo vršnjačko nasilje, i da li ga uopšte ima?

BURDŽOVIĆ: Osim obećanja nadležnih u prosvjeti da će povećati broj pedagoga i psihologa u školama nakon posljednjih dešavanja u Beogradu, ne primjećujem da se na bilo koji način intervenisalo kad je u pitanju nasilje među dijecom. Ako uzmemo činjenicu da su roditelji uzeli pravdu u svoje ruke u nekoliko slučajeva, onda je jasno da se u vezi sa tim nije uradilo ništa.

MONITOR: Da li u zdravstvu i obrazovanju ima dovoljno stručnog kadra i da li je prepoznat značaj psihičkog zdravlja građana?

BURDŽOVIĆ:   S obzirom na to da se problemi u mentalnom zdravlju sve češće javljaju, potreba za psholizima i psihijatrima se konstantno povećava. Rad sa takvim ljudima je vrlo zahtjevan i izazovan, da je, nažalost, većina nas osjetila neki od simptoma sindroma sagorijevanja. Broj dana za odmor zaposlenih koji rade sa takvim pacijentima mora biti povećan. Kad je riječ o prosvjetnim radnicima dodatan problem predstavljaju obimini nastavni programi sa kojima se srijeću, zatim sve veći zahtjevi roditelja.

MONITOR: Da li još uvijek radi telefonska linija za psihosocijalnu pomoć Doma zdravlja Podgorica?

BURDŽOVIĆ: Nažalost, promjene vlasti kod nas uvijek donesu  diskontinuitet u mnogim dobrim praksama. Jedna od tih je bila i telefonska linija za psihosocijalnu podršku koja je organizovana na samom početku pandemije. Promjene su nam potrebne, ali one moraju da budu stručne i kvalitetne kako bi od njih naše društvo imalo dugoročne koristi.

MONITOR: Kako ocjenjujete stanje u zdravstvu, da li ima ikakvog napretka?

BURDŽOVIĆ: Stanje u zdravstvu je ugušeno problemima koji se ne rješavaju. Veliki broj kvalitetnih ljekara i zdravstvenih radnika je napustio Crnu Goru. U nedostatku kadra vlast zapošljava nestručne ljude sa sumnjivim diplomama. Dolazeći na odgovorna mjesta sa kojih se kreira zdravstvena politika, oni odlučuju kako treba stvari da se oragnizuju. Rezultat svega toga nam je vidljiv, nažalost.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi

 

MONITOR: Kako vidite posljedice dva masovna ubistva u Beogradu koja su imala reperkusije i u regionu, pa i u Republici Srpskoj gdje je policiji prijavljeno više incidentnih situacija, naročito u školama?

PUHALO: Ako izuzmemo Sloveniju i donekle Hrvatsku, za ostale zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije, možemo reći da su zapuštana društva u svakom smislu. I to traje već 30 godina. Siromašni smo, PTSP-om se niko nikada nije bavio, permanetno smo pod stresom, politička nestabilnost je svakodnevica, nezadovoljni smo, naoružani smo… Antidepresivi, alkohol i lake droge su nam najbolji prijatelji, besperspektivnost dominira, ljudi odlaze, roditelji nemaju kada da se bave poslom roditelja od trke da zarade za pristojan život, djeca odrastaju u takvom društvu i smatraju ga normalnim, a niko ništa ne preduzima da se to zaustavi.

Što se tiče sistema vrijednosti koji dominira, čini mi se da imamo ozbiljne razlike između onoga što se govori u školama i realnosti.

Imamo sve predispozicije da budemo agresivni, ljuti i samo je pitanje kako će se to ispoljiti prema sebi, porodici, slabijim od sebe, pederima, ljudima druge nacionalnosti ili protivničkim navijačima.

Kao što vidite, namjerno ne spominjem rijalitije, video igrice, jutjubere, Tik-Tok i ostale „kvaritelje omladine“ jer mislim da oni nisu mnogo važni u čitavoj ovoj tragediji.

Naravno, ne smijemo na osnovu jednog ili dva slučaja donositi generalizacije, ali je sasvim jasno da od ovakvih incidenata nijedno društvo nije zaštićeno. Sada treba sjesti i prepustiti stručnjacima da predlože plan kako sanirati štetu i šta raditi na prevenciji da nam se ovakve tragedije ne bi ponavljale.

MONITOR: Ove tragedije su dovele i do nove solidarnosti sa žrtvama i građanstvom u Srbiji. U BiH i Crnoj Gori je proglašen, povodom njih, i dan žalosti. Kako bi to trebalo da razumijemo?

PUHALO: Prije svega naš problem je što nas tragedije najčešće ujedinjuju, sjetimo se poplava ili zemljotresa u Hrvatskoj. Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Mi govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi. Na kraju, kada nastradaju djeca, svaki roditelj, kao i odrasli čovjek, ne može da ne saosjeća sa roditeljima žrtava. Empatija je biološki uslovljena i to ne može zaustaviti nijedna granica, niti ideologija ili politika.

MONITOR: Milorad Dodik ne prestaje sa svojom politikom provokacija i obećanja otcjepljenja RS od Bosne i Hercegovine. Ponovio je da će, ukoliko Visoki predstavnik Kristijan Šmit nametne zakon o državnoj imovini, to biti znak za otpočinjanje otcjepljenja. Koliko su te prijetnje zaista ozbiljne, posebno jer Dodik samostalnost RS pominje godinama?

PUHALO: Može Dodik proglasiti da smo nezavisni i šta onda. Ništa. Priznaće ga Rusija, one fantomske zemlje oko Rusije i malo ko drugi. Nemamo mi resurse da bismo bili nezavisni, a nisam siguran da su stanovnici Republike Srpske spremi da trpe posledice te nezavisnosti. Ono što on radi dobro je ispitivanje granica do kojih može ići i kada vidi da je blizu crvene linije, on se curikne. Na taj način on testira međunarodnu zajednicu i njenu odlučnost da štiti Bosnu i Hercegovinu. Njegova taktika nije radikalna, on igra dugoročno i nije mu cilj rat, već permanetna nestabilnost koja treba sa dovede do zamora svih čuvara BiH i da pokaže da je ova država besmislena. Da bi to mogao da radi, mora da ima sve poluge vlasti u rukama, od državnog nivoa, do mjesne zajednice. Zato i pobjeđuje na svim izborima. Doduše, pobjede na izborima ga čuvaju da ne završi u zatvoru i to je možda i mnogo veći motiv za kreiranje nestabilnosti od same nezavisnosti Republike Srpske.

MONITOR: Intervencijom Šmita konačno je Federacija BiH dobila Vladu. Očigledno nezadovoljan podjelom izvršne vlasti u kojoj nije i SDA, njen predsjednik Bakir Izetbegović je nedavno izjavio da međunarodna zajednica radi na štetu malih naroda na Balkanu – Bošnjaka, Crnogoraca i Kosovara, a da bi udovoljila apetitima Srba i Hrvata. Koliko je tu ipak važan faktor i politika koju vode SDA i Izetbegović?

PUHALO: U ovom trenutku SDA ima mnogo većih problema od očuvanja Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Skoro svakodnevno imamo hapšenja njihovih funkcionera zbog kriminala i korupcije. Neki članovi ih napuštaju, a čini mi se da je sve više nezadovoljnih članova partije koji traže promjene. Supruga lidera SDA Bakira izetbegovića, takođe visokopozicionirana u SDA, ostala je bez magisterija, doktorata i profesure na Univerzitetu i sasvim je jasno da ova partija nikad nije lošije stajala među Bošnjacima. S druge strane, svjesni da gube vlast oni, su „zajahali“ priču o Srpskom svetu, želeći da sebe pokažu kao jedine zaštitnike Bošnjaka u regionu.

MONITOR: Iako spoljnu politiku BiH vodi Predsjedništvo BiH, Dodik smatra da RS ima pravo na svoju „autentičnu“ spoljnu politiku, pa je i članica Predsjedništva Željka Cvijanović odbila da učestvuje na samitu Savjeta Evrope na Islandu. Kako se uopše može imati spoljna politika u takvim unutarpolitičkim prilikama i etnički paritetnim institucijama?

PUHALO: Pitanje spoljne politike u Bosni i Hercegovini je prilično šizofreno i nisam siguran da li imamo jednu spoljnu politiku ili Srbi, Hrvati i Bošnjaci vode svoje spoljne politike. Tako imamo slučajeve da ambasadori ne slušaju direktive Ministarstva inostranih poslova i rade neke stvari na svoju ruku. Takođe, ne znamo ko su nam saveznici i šta su nam prioriteti, što se najbolje može vidjeti po pitanju agresije Rusije na Ukrajinu i pristupanju NATO savezu. I nije problem samo trodjelna inostrana politika, kod nas je mnogo toga podijeljeno na tri i suprotstavljeno, pa se narod dovija da opstane kako zna i umije.

MONITOR: Kristijan Šmit je u majskom izvještaju Savetu bezbjednosti UN o situaciji u BiH, predstavio i niz zabrinjavajućih činjenica, insistirajući na važnosti brze uspostave vlasti koja bi djelovala u pravcu integracijskih procesa. Koliko je to moguće, s obzirom na malu brojnost političkih snaga kojima je zajednička građanski uređena država, na prvom mjestu?

PUHALO: U principu mi trenutno u BiH imamo vlast na državnom nivou, entitetima i najvećem broju kantona. O koalicijama u tim vlastima ne želim da pričam, jer to vaš čitalac ne može da razumije. Principi nisu važni, nije važna ni ideologija, sve se svede na matematiku tj. ko će namaknuti većinu. Kada se to desi, imate vlast, ali nikad niste sigurni koliko će ona da traje, zbog preletača ili ličnih animoziteta i interesa. I to nije od juče i na to smo navikli. Možemo reći da je u Bosni i Hercegovini stanje redovno.

 

Političari iz RS se dodvoruju Vučiću jer ima moć

MONITOR: Povodom  tragičnih događaja u Beogradu, održani su protesti „Srbija protiv nasilja“, a vlast je zakazala svoje demonstracije za 26. maj. Na njih će doći ne samo pristalice politike koju vodi Aleksandar Vučić iz Srbije, već i iz Republike Srpske – i sa strane vlasti i sa strane opozicije u RS. Da li se to može smatrati i miješanjem u unutrašnje stvari Srbije?

PUHALO: To nije mješanje u unutrašnje stvari Srbije, to je uvlačenje u guzicu Aleksandru Vučiću, ne zato što ga vole ili poštuju već zato što ima moć. Da to nije dozvolio Aleksandar Vučić, to ne bi radili političari u Republici Srpskoj. Kad Vučić ne bude više na vlasti i naši političari će ga zaboraviti, kao što su zaboravili Koštunicu, Tadića ili Nikolića. Takođe, političarima iz Republike Srpske je važno da pokažu da su dobri sa Aleksandrom Vučićem i zbog toga ako jedan krene, moraju svi ići, jer to je dokaz njihovog ispravnog patriotizma tj. srpstva. I Vučić će imati koristi od toga jer će pokazati da on brine o vaskolikom srpstvu ne samo u Srbiji, već i u Crnoj Gori i BiH. Odlazak na miting političara iz RS je kao kada pijete one lijekove na bazi bilja, ne može da šteti, a ako bude od koristi to je odlično.

 

Dodik prkoseći Zapadu daje sebi na važnosti, više nego što je važan Rusiji

MONITOR: Najnovija vijest koja se tiče spoljne politike BiH, odlazak je Milorada Dodika u Moskvu i njegov susret sa Vladimirom Putinom. Hoće li to uticati na međunarodni položaj BiH, na njene aspiracije da kao kandidatkinja za ulazak u EU počne pristupne pregovore?

PUHALO: To pokazuje da imamo kontinuitet dosadašnje politike i Dodika i Rusije i ne mislim da je to nešto novo. Jedino je značaj ovog, još jednog u nizu njihovih susreta, sada pojačan zbog agresije Rusije na Ukrajinu i očekivanja Evropske unije i SAD…

Tako da ovo što se dogodilo ovih dana u Moskvi nije od juče. Dodik je često tamo, a pogotovo pred izbore. On sada ovom najnovijom posjetom prkosi Zapadu, provocira i daje sebi na važnosti, više nego što je zaista važan Rusiji. Tako da je i ova najnovija posjeta Rusiji samo još jedan kamenčić u mozaiku odnosa Dodika prema Moskvi. Već sam objasnio da BiH nema diplomatiju i da to stanje traje odavno. Ovo je najnoviji u nizu primjera za to, a razliku čini ono što se na međunarodnom planu dešava zbog rata u Ukrajini. Što se tiče napredovanja BiH ka Evropskoj uniji, ja mislim da mi, u stvari, iskreno ne želimo u EU, a nisam siguran ni da EU želi nas…

 

Političarima nije stalo da BiH postane pristojna država jer bi mnogi završili u zatvoru

MONITOR: Evropski komesar za proširenje Oliver Varhelji nedavno je u Sarajevu rekao da neće biti gledanja kroz prste ni BiH niti drugim zemljama kandidatkinjama. Može li BiH bez pritisaka i Bonskih ovlašćenja Visokog predstavnika ispuniti očekivanja Brisela?

PUHALO: Mislim da domaćim političarima i nije stalo da Bosne i Hercegovina postane pristojna država, a onda i dio Evropske unije. To bi značilo da bi mnogi od njih završili u zatvoru. Ni Evropskoj uniji nije nešto stalo do Bosne i Hercegovine i sad imamo situaciju da mi kao želimo u EU, a oni bi nas kao primili ako ispunimo neke uslove. Običan narod baš briga za sve to. Visoki predstavnik je priča za sebe, jer njegove odluke se ignorišu u Republici Srpskoj, Bošnjaci su bijesni na njega zbog nametanja rješenja za formiranje vlasti u Federaciji BiH, jedino ga Hrvati u ovom trenutku poštuju i vole.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo