Povežite se sa nama

INTERVJU

Aleksandra Joksimović, predsjednica Centra za spoljnu politiku: Eu ne treba idealizovati

Objavljeno prije

na

Protekla nedjelja bila je još jedna od „istorijskih” u novijem kalendaru građana Srbije, ali i regiona. Podizanje rampe Njemačke za status kandidata Srbiji, ali još više pritisak koji je SAD zbog toga izvršio na Prištinu, uz zahtjeve Rumunije, primjedbe Poljske i nezadovoljstvo Litvanije, pokazuju kako je integracija zemalja regiona u EU puna očekivanih i neočekivanih momenata. O tome smo razovarali sa Aleksandrom Joksimović, predsjednicom Centra za spoljnu politiku koja je za posljednjih mjesec dana dovela u Beograd više evropskih zvaničnika i analitičara. MONITOR: Na nedavnom skupu u Beogradu, koji je organizovao vaš Centar za spoljnu politiku i Fondacija Fridrih Ebert, čulo se i mišljenje da zvanična Njemačka, a to danas znači CDU, ne žele proširenje EU, nakon Hrvatske. Čini li vam se to mišljenje uvjerljivim?
JOKSIMOVIĆ: Pozicija Nemačke unutar EU značajno je izmenjena. Jačanje uticaja Nemačke direktno je uslovljeno drastičnim slabljenjem ekonomija pojedinih zemalja članica koji su doveli u pitanje i opstanak evra, ili bar evrozone u današnjim okvirima. Nemačka, koja jedina beleži ekonomski rast, prihvatila je na sebe teret saniranja ekonomske krize, ali za uzvrat je, očekivano, preuzela i vodeću ulogu u odlučivanju o drugim važnim pitanjima, među kojima je i proširenje. Konzervativna politička opcija jača u celoj Evropi, u tome Nemačka nije usamljeni slučaj, EPP grupacija u parlamentu je najjača i najbrojnija u Evropskom parlamentu. Konzervativne snage po svojoj vokaciji imaju uzdržan stav prema proširenju i to nije nikakvo iznenađenje. Ali nikako se ne bih mogla složiti da Nemačka zastupa stav po kojem dalje proširenje posle Hrvatske nije moguće. Da li će uslovi procedura i kriterijumi biti pooštreni, odgovor je: apsolutno da. Da li će ispunjavanje kriterijuma u budućnosti iziskivati više vremena: apsolutno da. Ali, kao što su se neki trendovi kretali protivno proširenju, tako podjednako kroz protok vremena, ovi trendovi mogu da pokažu pozitivan pomak. Na primer, i u Nemačkoj nisu sve stranke podjednako bile protiv davanja statusa kandidata Srbiji u decembru. Naravno, uvek postoje i neke nepoznate, dakle neki događaji koji mogu promeniti tok razmišljanja i u EU, ali i na nivou međunarodne zajednice, ili u regionu Zapadnog Balkana, koji mogu dovesti do različitih zaokreta. Ne verujem da treba očekivati da će do novog proširenja doći pre 2020. EU u kojoj će Srbija i region Zapadnog Balkana biti integrisani, sasvim sigurno neće ni ličiti na EU kakvom je vidimo danas.

MONITOR: Kako vi razumijete opadanje interesovanja za EU u regionu, posebno u Srbiji gdje je ono palo ispod 50%?
JOKSIMOVIĆ: Bojim se da ideja koju mi o EU imamo u glavama većine je jedna nerealna, idealizovana slika, slika o obećanoj zemlji u kojoj će svima život biti bolji. Ne treba insistirati na ovakvim ružičastim slikama, jer one nisu tačne. Trebalo bi praviti komparativne analize o tome šta je u EU danas bolje nego kod nas, koji su to segmenti društva koji u EU funkcionišu, koji su to mehanizmi zaštite pojedinca i koliko bi nam neosetno život zaista bio lakši ukoliko bismo te provereno uspešne modele implementirali i kod nas. U Srbiji je pad podrške došao u ranoj fazi procesa integracije. Za to postoji takođe nekoliko razloga. Veliku odgovornost snosi aktuelna vlast. Odnos između EU i Srbije se često predstavlja iskrivljeno, ili preterano idealizovano ili preoštro u smislu uslova koji se pred Srbiju postavljaju. Recimo kada je Nemačka u avgustu izašla sa određenim uslovima vezanim za pregovore između Prištine i Beograda u javnosti je stvorena slika da se nikada ranije razgovori na ovu temu nisu vodili što naprosto nije tačno. Dalje medijski su se ovi zahtevi vrlo brzo počeli trpati pod tepih pa su postavljeni uslovi relativizovani, a stvoren je utisak i da zahtevi nisu tvrdi i da će Srbija dobiti status kandidata i bez ispunjavanja zahteva koje je Nemačka postavila. Domaći zvaničnici su kroz javne nastupe stvorili utisak da ćemo u decembru dobiti ne samo status kandidata već i datum otpočinjanja pregovora. Ovakvi, više puta javno ponovljeni stavovi podigli su lestvicu očekivanja u populaciji, pa je i stepen razočarenja bio neuporedivo veći. Naravno, ne zanemarujem ni uticaj ekonomske krize u evrozoni, koji svakog građanina s razlogom plaši, mi smo 90-ih prošli različite golgote.

MONITOR: Srbija, najverovatnije, dobija status kandidata. Kako će se odvijati stvari sa Crnom Gorom?
JOKSIMOVIĆ: Odluka o otpočinjanju pregovora sa Crnom Gorom je pomerena za juni, a osnovne primedbe koje su date odnose se na osetljiva društvena pitanja kao što su borba protiv organizovanog kriminala i korupcije kao i reforma pravosuđa. Koliko mi je poznato Crna Gora je preduzela sve korake kako bi ispunila neophodne kriterijume, a do juna je ostalo još dovoljno vremena da se u razgovorima sa evropskim zvaničnicima dođe do apsolutnog konsenzusa šta se od Crne Gore još potencijalno očekuje. Iskreno verujem da će sa obe strane doći do međusobnog razumevanja i usaglašavanja. Veoma bi me radovalo ukoliko bi Crna Gora u junu uspela, naročito ako uzmemo u obzir nepobitnu činjenicu da ona već duži niz godina na svojoj spoljnopolitičkoj agendi ima evropske integracije na vrhu svoje lestvice.

MONITOR: Bili ste u vrhu jugoslovenske diplomatije nakon 5. oktobra 2000. i napisali ste knjigu o odnosima SAD i SRJ u tom periodu. Da li je EU zaista preuzela balkanske poslove od SAD?
JOKSIMOVIĆ: SAD nisu na podjednak način učestvovale u svim fazama krize i konflikata na prostoru bivše Jugoslavije. Ne bih htela sada da se vraćam u prošlost, ali SAD su inicijalno podržavale opstanak SFRJ. Kada je raspad već postao u potpunosti izvestan i kada su se rasplamsali sukobi, SAD ne samo da su se uključile već su preuzele i vodeću ulogu. Setimo se, recimo, samo njihove uloge u kreiranju Dejtonskog sporazuma. I tokom krize na Kosovu kao i u vezi sa intervencijom, uloga SAD je bila presudna. Pitanje proglašenja nezavisnosti Kosova takođe je vođeno iz jednog centra – Vašingtona. S obzirom na to da je Amerika bila duboko involvirana u krizu na Kosovu i na njeno otvoreno zagovaranje kosovske nezavisnosti, bilo je za očekivati da će se uprkos defokusiranosti na region, vratiti u centar odlučivanja kada pitanje odluke o statusu Kosova dođe na dnevni red. Objavila sam tekst o odnosima Srbije i SAD u kojem sam detaljno objasnila ključnu ulogu Amerike u proglašenju nezavisnosti Kosova. Na direktno pitanje da li je EU preuzela poslove na Balkanu od SAD odgovor je da, ali…

MONITOR: Izgleda da bi teško došlo do sporazuma Beograda i Prištine i sada da nije bilo američkog pritiska na Prištinu. Da li se mijenja i koliko američka politika prema našim regionalnim problemima?
JOKSIMOVIĆ: Očevici smo da se pregovori odvijaju izuzetno otežano i da se rezultati postižu veoma sporo i da su pozicije dveju strana konstantno veoma udaljene. Ovakva situacija dovela je i do odgađanja odluke o davanju statusa kandidata Srbiji u decembru. Ključni uslov bilo je pitanje regionalnog predstavljanja Kosova. U nastavku pregovora, s obzirom na to da je Srbija zauzela konstruktivan stav izašavši sa nekoliko predloga za koje su i EU, ali i SAD smatrale da su prihvatljivi, a koje je Priština uporno odbijala, postojala je opasnost da će Beograd postati talac prištinskih stavova. Blizina izbora u Srbiji takođe je ovde igrala značajnu ulogu, SAD su stanovišta da treba proevropskim političkim opcijama pružiti šansu. Zato su se SAD prvi put, posredno i neposredno, uključile u proces pregovora vršeći pritisak na sve strane u pregovorima. Pokazalo se još jednom da je Vašington jedina adresa koja može modifikovati stavove Prištine i naterati ih na kompromis. Svakako da nije zanemarljiv ni uticaj na Berlin. U svakom slučaju za pozitivan pomak u pregovorima zaslužna je Amerika, a ključna poseta koja je predstavljala prekretnicu je poseta Williama Burnsa regionu. Kao direktni rezultat, Srbiji su se otvorila vrata za dobijanje statusa kandidata. Ovo ne znači da će se SAD vratiti u region aktivnije nego što je to bio slučaj u dosadašnjim pregovorima između Beograda i Prištine, prema tome neće doći do promene politike. Ali ovaj primer je pokazao da jedno oko Vašingtona uvek posmatra region za koji još uvek smatra da nije u potpunosti uplovio u bezbednu luku.

Milošević je ostavio pustoš

MONITOR: Bili ste bliska saradnica Zorana Đinđića. Koliko je on bio zadovoljan pomoći koja je pružena SRS i Srbiji nakon pada Miloševića?
JOKSIMOVIĆ: Pobeda demokratske političke opcije nad Miloševićem, tada okupljene oko koalicije DOS, posle desetogodišnje borbe tokom koje su učešće u borbi za demokratiju mnogi platili glavom, na čelu sa Zoranom Đinđićem, u tom trenutku je izazvala opravdano veliku euforiju i očekivanja. Osnovni problem, koji nas prati i do danas, je što nisu svi podjednako smatrali da se Srbija mora distancirati od zlodela koje je u njihovo ime Milošević činio. Nedostatak otklona nas je toliko mnogo koštao da ni danas ne možemo od toga da se oporavimo, a ni danas taj otklon nismo spremni u potpunosti da napravimo. Tako je nastao problem sa Haškim tribunalom, tako je nastao problem sa sertifikacijom američke pomoći i tako je nastao problem da smo, što bi Zoran rekao, napravili od akvarijuma riblju čorbu, i tako je došlo i do njegovog ubistva, koje smatram jednom od najvećih tragedija srpskog naroda u istoriji.

Da li je pomoć koju smo dobili bila adekvatna? Ako govorimo o SAD njihova uloga je uvek bila neuporedivo više vezana za uticaj u međunarodnim finansijskim institucijama nego za direktnu finansijsku pomoć. Takođe velika je zasluga SAD što smo dobili 66% otpisa duga pred Pariskim klubom poverilaca. Ako bih sada vratila film unazad mogla bih da kažem da je najveći problem bio u ekstremnoj prezaduženosti koju nam je Milošević ostavio u amanet. Donatorske konferencije su same po sebi predstavljale uspeh, u junu 2001. sakupljeno je čak više novca nego što smo tada očekivali. Ali način na koji su ta sredstva iskorišćena su predstavljala ogromno razočarenje. Naime, u visokom procentu su donirana sredstva potrošena na vraćanje dugova. Miloševićeva pustoš koju je napravio bila je mnogo dublja nego što je to iko od opozicionih lidera mogao da pretpostavi.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo