Povežite se sa nama

INTERVJU

JOSIPA LISAC, UMJETNICA: Pod staklenim zvonom

Objavljeno prije

na

Proteklog vikenda u okviru praznika Mimoze u organizaciji Herceg festa u Herceg Novom gostovala je hrvatska pjevačka diva – Josipa Lisac. Nakon 30 godina od svog posljednjeg nastupa u ovom gradu, opčinila je Novljane i zaslužila tri bisa pred publikom koja je nastup ispratila na nogama. Fascinantnim glasom i originalnim interpretacijama, jedinstvenom i intrigantnom pojavom, diva hrvatskog muzičkog neba, nastavlja da osvaja ex yu prostore. Svoje nastupe dozira, publiku hrani čistom emocijom i napušta nas u znaku ponovnog iščekivanja… u čežnji sljedeće orkestracije i prepuštanja svim čulima. MONITOR: Kakav je osjećaj biti u Herceg Novom nakon 30 godina?
LISAC: Kod mene nostalgija nije stvar definicije i neke sad stroge tvrdnje. Iskreno, nisam skužila da je proteklo toliko godina. Ovo je susret ili ponovno susretanje, koje jedino ima mjeru i vrijednost. Sve ostalo je nabrajanje i suvi rezime, koji pripada statistici a ne umjetnicima. Vjerujem da će na koncertu biti onih koje poznajem od nekuda, no biće tu i onih s kojima ću se vidjeti prvi put. To je čarolija za koju vrijedi doći, pjevati i živjeti.

Znate, u Novi sam donijela sve što imam.Vjerujem u ponovna druženja, emociju i prepoznavanje. Sigurna sam da ćemo se tako i rastati. Treba se prepustiti užitku i plivati…kroz umjetnost…glazbu…sebe…

MONITOR: Prepričajte nam makar dio svog muzičkog početka?
LISAC: Šta nakon tolikih godina reći…Zvali su me dijete izuzetnog glazbenog talenta. Već u 10. godini postala sam članica Zbora Hrvatske radio-televizije. Pjevala ozbiljan glazbeni repertoar, od stare sakralne, preko klasične i moderne avangardne, sve do etno-tradicionalne glazbe. Od 1961. godine taj zbor, pod direktorskim patronatom maestra Dinka Fia, dobija GRAND PRIX na takmičenju u Francuskoj, kao najbolji dječiji hor na svijetu. Premda sam odgajana na Monteverdiju, Bachu, Beethowenu, Brittenu, oduvijek sam interesovanja pokazivala za rock muziku. Te 1967. postajem lead-vokalom popularne rock grupe O'Hara, a zatim grupe Zlatni akordi, To vam je sve ukratko…

MONITOR: Danas nakon mnogobrojnih priznanja i Porina, da li je istina da se osjećate kao muzička diva zatočena u kavezu hrvatske estrade?
LISAC: Ja to tako ne bih rekla. Prije bi se moglo kazati da sam sama sebe stavila pod stakleno zvono. Napravila jedan svoj otok – moj svijet u kojem razmišljam. Evo kako sada govorim i kako me slušate, to je moj svijet u kojem drugačije razmišljam nego što je to ,,vani”, kada otvorim vrata ili dignem to zvono ili otvorim taj kavez…Uprkos osjećaju nepripadanja, uspijevam ostati pod zvonom, ne autistična, već motivisana da budem ono što u biti jesam. Znate, grozno je kada se izgubi motiv, ideal i entuzijazam. Ljudi danas više žele imati, nego biti i postojati. Moja filozofija je da želim ,,biti” i imati sebe.

Zaista sam sretna. Imam svoju prekrasnu glazbu, pjevam, idem na koncerte. Sreća su baš ti trenuci ispunjenosti i davanja. Moja sreća zavisi od trenutnog zadovoljstva i malih stvari. Neko može kupiti brdo svega, materijalnog i ne biti sretan. Zato što materijalne stvari nisu stvarale ovaj svijet, materija je slijedila ideju…

MONITOR: Karneval i maškare su tempo u kojem boravite u Boki kotorskoj. Da li pretvaranje u druga lica možete preporučiti kao katarzu ili da prepustimo puku zabava radi zabavljanja?
LISAC: Zgodno je sve dok se ljudi vesele maškarama. Oni, valjda, konačno shvataju da žele pokazati pravu sliku o sebi, te da nema više potrebe za skrivanjem. Makar na jedan dan, mislim da osjećaju potrebu za razotkrivanjem onih svojih „dnevnih maski”. Ovo društvo je previše u klišeu. Umjesto da taj proces od maškara iskoriste za konačnu trasformaciju i prelazak u ličnost u čijoj koži se osjećaju kao doma, oni i dalje stavljaju i skidaju maske. Ali nije to od danas. Stara je ovo tema. Sa bezbroj komentara i dilema.

Meni negdje spočitavaju kostimiranje i opsjednutost japanskim motivima…Vidite, ja mislim da oni (još uvijek) ništa ne kuže…(smijeh)

MONITOR: U kojem ambijentu volite najviše da nastupate?
LISAC: Pa, zapravo, volim nastupati svuda. Od malih, intimnih prostora do većih koncertnih dvorana. Ponekad je iznenađujuće doživjeti da velik broj ljudi u muku sluša koncert, kao što to zna biti na mojim koncertima, jer se oni dolaze slušati… I to je taj veliki i najvažniji kompliment kojeg nosim pod kožom.

Teško je svugdje stvoriti tu jednaku komunikaciju. Poređenja radi, teže je pjevati pred 20-ak ljudi nego pred 2.000 ljudi. Publika je tu puno bliže i atmosfera je mnogo intimnija. Naprosto je potrebno spojiti se sa svakom osobom iz te publike i to treba znati napraviti…osjetiti vibru, pokret…sve…To se ne uči. To se naprosto osjeća!

MONITOR: Da li zaista postoji nedostatak inspiracije ili je to samo puko opravdanje za umjetnički nerad? Da li umjetnik može biti neradnik?
LISAC: Jao, pa to je zaista više nego strašno. Znate, nemaštoviti i netalentovani se brane tim takozvanim pomankanjem inspiracije. Ona, zaboga, postoji svuda oko nas. U njoj živimo i iz nje potičemo. Nisu samo oni krivi što su takvi sa prefiksom ne. Podjednako tu krivicu trebaju nositi svi oni što guraju takav „kvalitet”. Pod talenat možemo svesti i nemogućnost gledanja na pravi – umjetnički način. Neki stalno kukaju da nemaju ljubav svog života, a život promiče i protiče mimo njihovog učešća. Možda se „ta ljubav” nalazi čitavo vrijeme pred njihovim nosom… No, uzalud.

Slažem se sa teorijom da čovjek u sebi mora pronaći tu inspiraciju. Kreativnost kreće iz nas…iz dubine. Da bi se pokrenula, stanje mirovanja je loš korak buđenja inspiracije. Zbog toga stalno moramo raditi i buditi sebe, svoje stanje i biti ono što želimo biti. Tako ćemo doći do sebe i postati biće validno priče o inspiraciji.

Stvar je vrlo prosta. Čim je neko neradnik, prestaje biti umjetnik.

MONITOR: Kako vidite umjetnike angažovane u politici, kao plus ili minus?
LISAC: Politika je život. Nikad se ne zna da li osoba koja sebi dozvoli političko angažovanje uključuje ili isključuje sudbinski taster. Znate, teško je spoznati pravo vrijeme i mjesto za zakivanje svoje sreće (karijere). Glazba je svemir i poseban univerzum. Ipak, miljama je daleko od politike.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo