Povežite se sa nama

INTERVJU

JOSIPA LISAC, UMJETNICA: Pod staklenim zvonom

Objavljeno prije

na

Proteklog vikenda u okviru praznika Mimoze u organizaciji Herceg festa u Herceg Novom gostovala je hrvatska pjevačka diva – Josipa Lisac. Nakon 30 godina od svog posljednjeg nastupa u ovom gradu, opčinila je Novljane i zaslužila tri bisa pred publikom koja je nastup ispratila na nogama. Fascinantnim glasom i originalnim interpretacijama, jedinstvenom i intrigantnom pojavom, diva hrvatskog muzičkog neba, nastavlja da osvaja ex yu prostore. Svoje nastupe dozira, publiku hrani čistom emocijom i napušta nas u znaku ponovnog iščekivanja… u čežnji sljedeće orkestracije i prepuštanja svim čulima. MONITOR: Kakav je osjećaj biti u Herceg Novom nakon 30 godina?
LISAC: Kod mene nostalgija nije stvar definicije i neke sad stroge tvrdnje. Iskreno, nisam skužila da je proteklo toliko godina. Ovo je susret ili ponovno susretanje, koje jedino ima mjeru i vrijednost. Sve ostalo je nabrajanje i suvi rezime, koji pripada statistici a ne umjetnicima. Vjerujem da će na koncertu biti onih koje poznajem od nekuda, no biće tu i onih s kojima ću se vidjeti prvi put. To je čarolija za koju vrijedi doći, pjevati i živjeti.

Znate, u Novi sam donijela sve što imam.Vjerujem u ponovna druženja, emociju i prepoznavanje. Sigurna sam da ćemo se tako i rastati. Treba se prepustiti užitku i plivati…kroz umjetnost…glazbu…sebe…

MONITOR: Prepričajte nam makar dio svog muzičkog početka?
LISAC: Šta nakon tolikih godina reći…Zvali su me dijete izuzetnog glazbenog talenta. Već u 10. godini postala sam članica Zbora Hrvatske radio-televizije. Pjevala ozbiljan glazbeni repertoar, od stare sakralne, preko klasične i moderne avangardne, sve do etno-tradicionalne glazbe. Od 1961. godine taj zbor, pod direktorskim patronatom maestra Dinka Fia, dobija GRAND PRIX na takmičenju u Francuskoj, kao najbolji dječiji hor na svijetu. Premda sam odgajana na Monteverdiju, Bachu, Beethowenu, Brittenu, oduvijek sam interesovanja pokazivala za rock muziku. Te 1967. postajem lead-vokalom popularne rock grupe O'Hara, a zatim grupe Zlatni akordi, To vam je sve ukratko…

MONITOR: Danas nakon mnogobrojnih priznanja i Porina, da li je istina da se osjećate kao muzička diva zatočena u kavezu hrvatske estrade?
LISAC: Ja to tako ne bih rekla. Prije bi se moglo kazati da sam sama sebe stavila pod stakleno zvono. Napravila jedan svoj otok – moj svijet u kojem razmišljam. Evo kako sada govorim i kako me slušate, to je moj svijet u kojem drugačije razmišljam nego što je to ,,vani”, kada otvorim vrata ili dignem to zvono ili otvorim taj kavez…Uprkos osjećaju nepripadanja, uspijevam ostati pod zvonom, ne autistična, već motivisana da budem ono što u biti jesam. Znate, grozno je kada se izgubi motiv, ideal i entuzijazam. Ljudi danas više žele imati, nego biti i postojati. Moja filozofija je da želim ,,biti” i imati sebe.

Zaista sam sretna. Imam svoju prekrasnu glazbu, pjevam, idem na koncerte. Sreća su baš ti trenuci ispunjenosti i davanja. Moja sreća zavisi od trenutnog zadovoljstva i malih stvari. Neko može kupiti brdo svega, materijalnog i ne biti sretan. Zato što materijalne stvari nisu stvarale ovaj svijet, materija je slijedila ideju…

MONITOR: Karneval i maškare su tempo u kojem boravite u Boki kotorskoj. Da li pretvaranje u druga lica možete preporučiti kao katarzu ili da prepustimo puku zabava radi zabavljanja?
LISAC: Zgodno je sve dok se ljudi vesele maškarama. Oni, valjda, konačno shvataju da žele pokazati pravu sliku o sebi, te da nema više potrebe za skrivanjem. Makar na jedan dan, mislim da osjećaju potrebu za razotkrivanjem onih svojih „dnevnih maski”. Ovo društvo je previše u klišeu. Umjesto da taj proces od maškara iskoriste za konačnu trasformaciju i prelazak u ličnost u čijoj koži se osjećaju kao doma, oni i dalje stavljaju i skidaju maske. Ali nije to od danas. Stara je ovo tema. Sa bezbroj komentara i dilema.

Meni negdje spočitavaju kostimiranje i opsjednutost japanskim motivima…Vidite, ja mislim da oni (još uvijek) ništa ne kuže…(smijeh)

MONITOR: U kojem ambijentu volite najviše da nastupate?
LISAC: Pa, zapravo, volim nastupati svuda. Od malih, intimnih prostora do većih koncertnih dvorana. Ponekad je iznenađujuće doživjeti da velik broj ljudi u muku sluša koncert, kao što to zna biti na mojim koncertima, jer se oni dolaze slušati… I to je taj veliki i najvažniji kompliment kojeg nosim pod kožom.

Teško je svugdje stvoriti tu jednaku komunikaciju. Poređenja radi, teže je pjevati pred 20-ak ljudi nego pred 2.000 ljudi. Publika je tu puno bliže i atmosfera je mnogo intimnija. Naprosto je potrebno spojiti se sa svakom osobom iz te publike i to treba znati napraviti…osjetiti vibru, pokret…sve…To se ne uči. To se naprosto osjeća!

MONITOR: Da li zaista postoji nedostatak inspiracije ili je to samo puko opravdanje za umjetnički nerad? Da li umjetnik može biti neradnik?
LISAC: Jao, pa to je zaista više nego strašno. Znate, nemaštoviti i netalentovani se brane tim takozvanim pomankanjem inspiracije. Ona, zaboga, postoji svuda oko nas. U njoj živimo i iz nje potičemo. Nisu samo oni krivi što su takvi sa prefiksom ne. Podjednako tu krivicu trebaju nositi svi oni što guraju takav „kvalitet”. Pod talenat možemo svesti i nemogućnost gledanja na pravi – umjetnički način. Neki stalno kukaju da nemaju ljubav svog života, a život promiče i protiče mimo njihovog učešća. Možda se „ta ljubav” nalazi čitavo vrijeme pred njihovim nosom… No, uzalud.

Slažem se sa teorijom da čovjek u sebi mora pronaći tu inspiraciju. Kreativnost kreće iz nas…iz dubine. Da bi se pokrenula, stanje mirovanja je loš korak buđenja inspiracije. Zbog toga stalno moramo raditi i buditi sebe, svoje stanje i biti ono što želimo biti. Tako ćemo doći do sebe i postati biće validno priče o inspiraciji.

Stvar je vrlo prosta. Čim je neko neradnik, prestaje biti umjetnik.

MONITOR: Kako vidite umjetnike angažovane u politici, kao plus ili minus?
LISAC: Politika je život. Nikad se ne zna da li osoba koja sebi dozvoli političko angažovanje uključuje ili isključuje sudbinski taster. Znate, teško je spoznati pravo vrijeme i mjesto za zakivanje svoje sreće (karijere). Glazba je svemir i poseban univerzum. Ipak, miljama je daleko od politike.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo