Povežite se sa nama

INTERVJU

FILIP ŠVARM, ODGOVORNI UREDNIK NEDJELJNIKA VREME: Globalizacija mafije

Objavljeno prije

na

Nedavna hapšenja u Španiji i privođenje pravdi njenih bjegunaca trebalo bi da pomognu da bolje razumijemo realnost u kojoj smo živjeli i u kojoj živimo. Kakva je ona, razgovarali smo sa jednim od najboljih poznavalaca teme organizovanog kriminala u zemljama ex-yu, novinarom i odgovornim urednikom beogradskog Vremena, Filipom Švarmom. MONITOR: Šta je u srpskom podzemlju predstavljao nedavno u Španiji uhapšeni Luka Bojović?
ŠVARM: Luka Bojović je „veliko ime” u svijetu organiziranog kriminala. On nije ono što je bio Dušan Spasojević i ono što su bile vođe klanova 90-ih. Okolnosti su se promijenile, Srbija iz 2012. nije isto što i Srbija 2002. ili Srbija iz 1997. Bojović je pokušao da ovlada srpskim i regionalnim podzemljem, ali mu to nije uspjelo. I on je, zapravo, neka vrsta visokorangiranog kriminalnog najamnika koji radi za zaista velike bosove kao što je Darko Šarić i neki drugi regionalni bosovi ali i neki iz šireg svijeta organiziranog kriminala. Da rezimiram: Luka Bojović jeste veliko ime u podzemlju, ali nije najveće.

MONITOR: Darko Šarić je „viša instanca”?
ŠVARM: Darko Šarić je ta viša instanca. Iznad njega postoji još „viših instanci”. Ne bih sada da im pominjem imena pošto može biti utuživo. Darko Šarić, opet, radi za velike igrače na evropskom i globalnom nivou. Tako to ide, tako govorimo o jednoj piramidi, o povezanosti.

MONITOR: Kako komentarišete Dačićevu izjavu da je baš on uništio Zemunski klan?
ŠVARM: Dačić je sijao od sreće kada je uništen Zemunski klan. On kao ministar policije u predizbornom periodu pokušava da se pohvali kako je on efikasan, sposoban, kako je policija pod njegovim rukovodstvom postigla uspjehe. Tako da on pokušava da uspjeh policije koji jeste nesumnjiv na neki način prebaci na SPS. To je naša tipična politička priča pred izbore.

MONITOR: Monitor je prije nekoliko godina pisao da se Darko Šarić nalazi u Južnoafričkoj republici. Sada nakon hapšenja Arkanovog ubice Gavrića, pominje se da se u Južnoafričkoj republici nadzire neko za koga se sumnja da je Darko Šarić…
ŠVARM: Ne vjerujem da je to o čemu se sada piše ozbiljno jer ako pratite nekog ko je kao Darko Šarić, to sigurno ne objavljujete u novinama. Ne vjerujem da neko ko zaista želi da uhapsi Šarića, objavljivao to u novinama, da se na toj i toj adresi, u tom i tom mjestu, nalazi neko za koga se osnovano sumnja da je Šarić, a možda i nije. Redosljed je upravo drugačiji: prvo se taj prati, pa ako se ispostavi da je sumnja tačna, tek nakon hapšenja se objavljuje njegov identitet.

Naravno da se spekuliše gdje bi mogao biti Šarić. Pominje se Južna Amerika, Južna Afrika, pominju se neke evropske zemlje, pominje se Crna Gora.

MONITOR: Jedan od uhapšenih je i Siniša Petrić. Posebno interesantan ovdje zbog zločina u zatvoru Dubrava na Kosovu, tokom bombardovanja, i zbog izdržavanja kazne od 15 godina zatvora zbog ubistva jedne porodice u Subotici. Je li to početak razrješenja slučaja Dubrava?
ŠVARM: On je bio član Magdine grupe. Magda je u Mađarskoj osuđen na 25 godina. Petrić je učestvovao u tim ubistvima u vrijeme dok je još bio maloljetan. Osuđen je na smrt ali mu je zbog godina kazna smanjena na 15 godina. Robijao je i u Istoku na Kosovu, u zatvoru Dubrava. U vrijeme bombardovanja tamo je pobijeno više od sto ljudi. Oko zatvora je bila srpska policija, vojska i neke paravojne skupine. Mislim da je u tom slučaju već optuženo nekoliko ljudi. Tamo su bile i Crvene beretke. Dakle, tužilaštvo za ratne zločine vodi istragu. Petrić je tamo bio u to vrijeme.

MONITOR: Spekuliše se da je u stvaranju optužnog predloga za Bojovića i njegovu grupu važnu ulogu igrala izjava Sretka Kalinića?
ŠVARM: Jeste. Kalinića je u junu 2010. ranio Miloš Simović. On je hrvatskom tužilaštvu tada ispričao o nekim zločinima, povezujući sa njima i Luku Bojovića. Tvrdio je da je Miloš Simović trebalo da po nalogu Bojovića ubije i njega. Ali, ga je samo ranio. Kalinić je tako pokušavao da ne bude izručen Srbiji već da se nagodi sa hrvatskim pravosuđem. Tamo je počeo to svoje vrlo precizno svjedočenje: kako je sa Bojovićem učestvovao u pokušaju ubistva Andrije Draškovića, kako su zajedno sa njim učestvovali u napadu na Nenada Šoka kada je ponovo tjelohranitelj bio ranjen. Kako je ubio Jorgu po Bojovićevom nalogu. Ti iskazi su, kada je proces počeo u Beogradu, pročitani na sudu. U to vrijeme se Bojoviću izgubio svaki trag jer je očekivao da će Kalinić da progovori. Te ključne podatke o Luki Bojoviću je istražnim organima dao Sretko Kalinić.

MONITOR: Kalinić i Milovanović, koji je osuđen za ubistvo Pukanića i Franića, pokušali su nedavno da pobjegnu. Još se vodi istraga, ali su nadležni organi ipak saopštili da je očigledno da su bjegunci imali podršku „i spolja i iznutra”?
ŠVARM: Pa ne vjerujem da su se dvojica tako opasnih i iskusnih usudili na nekakvo adrenalinsko bjekstvo, gdje ne bi daleko stigli. Vjerovatno su imali pomoć gdje ih je neko čekao van zatvorskih zidina, a koliko su čuvari involvirani u njihovo bjekstvo, trebalo bi istraga pokazati. To je prilično teška i komplikovana istraga koja traje. Ali u svakom slučaju ne izgleda moguće da su bez neke pomoći, bez neke suradnje sa zatvorskim čuvarima ili već nekim drugim, Milovanović i Kalinić uspjeli da se oslobode iz ćelija i da dođu u to zatvorsko dvorište.

MONITOR:Vladimir Milisavljević „Budala” već je osuđen na dvije dugačke zatvorske kazne, za ubistvo premijera Đinđića i još neka ubistva. Po zakonu, i on će imati pravo kao i Simović i Kalinić da se odluče na ponovno suđenje jer su osuđeni u odsustvu?
ŠVARM: On je osuđen za nekoliko ubistava. Teretili su ga Suvajdžić i mislim Krsmanović iz Zemunskog klana. Dakle, da je učestvovao i pucao u ubistvima Batočanina i Škrbe i za još jedno ubistvo. Kao i za učestvovanje u ubistvu premijera Đindjića. Tereti se da je učestvovao u otmicama Miroslava Miškovića i Milije Babovića,Vuka Bajruševića. Protiv njega postoji debeo dosije .Zbog toga je osuđen na 40 godina. Naravno, kao i drugi prije njega, ima pravo da zatraži ponovno suđenje.

On može da razjasni neke detalje tamo gdje je neposredno učestvovao, ali mislim da ne može da promijeni generalnu sliku šta se u stvari desilo i šta su oni radili. I braća Simović i Kalinić i Vladimir Milisavljević su izvršavali naređenja Dušana Spasojevića, a Spasojević je zajedno sa Legijom donosio krupne odluke. Čovjek koji sve zna, Milorad Luković Legija, leži u zatvoru. I ćuti.

Oduzimanje imovine

MONITOR: Šta mislite o primjeni zakona o oduzimanju imovine stečene krivičnim djelom, posebno u slučaju Šarić?
ŠVARM: Tu stvari treba razgraničiti: to je jedan od zakona koji je najefikasniji u borbi protiv organiziranog kriminala jer tako sprečavate kriminalce da legalizuju imovinu koju su stekli krivičnim djelom. To se pokazalo kao vrlo efikasno.Vlast se odlučila da proda pokretnu imovinu Darka Šarića koja bi mogla da u međuvremenu propadne. Tako država prodajom nešto stekne, a to bi se u slučaju oslobađajuće presude Šariću vratilo.

Nepokretna imovina se iznajmljuje a ne prodaje. Tako ih je država izuzela iz mogućnosti da ih okrivljeni prodaju, a ona ima neku korist. Ako se potvrdi osuđujuća presuda, vlasništvo nad tom imovinom se prenosi na državu. Tu već imamo Legijin slučaj, gdje je utvrđeno da je njegova imovina stečena krivičnim djelom. To se odnosi na njegovu kuću.

Država je stvorila organizovani kriminal

MONITOR: Zanimljiva je obnovljivost organizovanog kriminala. Luka Bojović je više puta osuđivan samo na uslovne kazne, Milan Milutinović ga je 2000. pomilovao, da bi na kraju, pobjegao. Kolika je odgovornost države?
ŠVARM: Koliko ih je država tolerirala? Devedesetih godina država je stvorila organizirani kriminal. Bazični organizirani kriminal na našim područjima počinje od šverca deficitarnih sirovina, nafte, cigareta i drugog čega ovdje nije bilo. Te kriminalne organizacije su na neki način finansirale Miloševićev režim. Bilo im je omogućeno da rade to što su radili, a zauzvrat su plaćali neku vrstu reketa. Sve to skupa je proizvelo kriminilaziranost i korumpiranost kako policije tako i pravosuđa i korupcija je i danas rak rana našeg društva.

Sad, koliko je država tolerirala Luku Bojovića? Niko nije rekao: Nemojte da dirate Bojovića. Ministar ili neko sličan. Sama država nije tolerirala Luku Bojovića, ali korupcija koja postoji u državi je omogućila da se Luka Bojović tako promeće, da ne ode na odsluženje kazne, da bude ovdje, da bude, ondje, da se domogne pasoša…

Luka Bojović i ta ekipa, oni nisu bili neko ko je organizirao kriminalan posao. Naprotiv. Oni su bili oni koji su izvršavali zadatke za nekoga drugoga ko je to organizirao. Kao što je to, na primjer, Darko Šarić.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo