Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSEJ KIŠJUHAS, DOCENT NA ODJESKU ZA SOCIOLOGIJU FILOZOFSKOG FAKULTETA U NOVOM SADU: Vučić je otkrio rupu na srbijanskoj saksiji

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako biste ukratko kao sociolog opisali suštinu tehnologije vlasti predsjednika Srbije Aleksandra Vučića?
KIŠJUHAS: Tehnologija i, mnogo više, sama logika vlasti Aleksandra Vučića zapravo su iste kao i one koje su stolećima vedrile i oblačile na ovim prostorima. Bilo da su u pitanju Pašićevi radikali, Titovi komunisti, Miloševićevi nacionalisti, demokrate Koštunice i Tadića, nebitno. Važna razlika je samo u tome ko je bio modernizator, a ko nije. Dok je mehanizam vlasti i bio i ostao isti. U tom smislu, Vučić je otkrio rupu na srbijanskoj saksiji. Ovde ne postoji tradicija političkog pluralizma i istinski demokratskih institucija. Oduvek imate jednu partiju koja dominira društvom i koja je osnovni kanal društvene pokretljivosti i ličnog uspeha. Uz to, u našoj političkoj kulturi postoje duboko ukorenjene simpatije za tzv. “čvrstu ruku” u vladanju, politička legitimnost se gradi na osnovu podrške čitavog “naroda” (a ne na osnovu dobrih ideja ili argumenata), i sve to zajedno na uštrb bilo kakvog pluralizma i dijaloga. Cinici bi rekli: jedan narod, jedno carstvo, jedan vođa.

MONITOR: Kako Vučiću uspijeva da kao predsjednik države vodi politiku, što je protivno Ustavu Republike Srbije, a ne Vlada?
KIŠJUHAS: Uspeva mu zbog strukturnog odsustva demokratske političke tradicije i demokratskih institucija koje sam spomenuo. Šta običnom građaninu u Srbiji znači doktrina o podeli grana vlasti? Da li je neko čitao i razumeo Lokovu “Dve rasprave o vladi”? Ne čitaju je ni građani u Americi, naravno, ali je tamo kao politička tradicija vekovima uspostavljano pravilo da Predsednik mora da moli za dozvolu od Kongresa i kada mu se ide u toalet. A ovde su parlamenti, pa i mesne zajednice, samo jalove pričaonice. Stolećima nisu bili važni, rekoh, vladali su jedan čovek ili jedna partija, zašto bi sada odjednom postali? Važno je samo da vođa “narodu” isporučuje ono što je obećao, a u suprotnom ćemo ga smeniti na ulici.

MONITOR: Jesu li u pravu oni koji tvrde da „nema ni jedne jedine stvari koju Aleksandar Vučić radi koja nije protivna Ustavu Republike Srbije”?
KIŠJUHAS: Šta ja znam, možda, ali nije poenta u tome. Ustav je ovde neretko i osmišljen i percipiran kao jedan romantični spisak lepih želja, kao forma bez suštine, kao nužno zlo i celofan za nešto drugo i čvrsto što se krije ispod. Pa onda navlačimo taj ukrasni papir modernosti i prosvećenosti da ne bismo izgledali baš kao srednjovekovna kneževina sa gospodarem i partijskim vlastelinima koji vladaju nad kmetovima. Ili kao pleme sa poglavicom. Iako to suštinski, strukturno, i dalje jesmo. Jer nikako da ukapiramo da, u modernoj političkoj zajednici, nismo mi podanici države i vlasti, već obrnuto: oni su naši.

MONITOR: Ko je u Srbiji eventualna alternativa Vučiću i njegovoj Srpskoj narodnoj stranci?
KIŠJUHAS: Ekstremna desnica poput “Dveri” i sličnih kreatura. Dakle, militantni, klerikalni, antizapadni i proruski nacionalisti. Ukoliko bi oni za nijansu zatajili svoje bogomoljaštvo, a pojačali socijalne teme (što pokušavaju, ali im upadljivo ne uspeva), imali bi još više glasova. Zato i liberalna ili tzv. “građanska” opozicija skreće u desno, dok zapravo ne razume ni Srbiju, ni politiku, pa se radije bavi sama sobom. Na Tviteru.

MONITOR: Da li Vučić zaista ima podršku Zapada i ako ima zbog čega ga podržavaju zapadni partneri?
KIŠJUHAS: Nisam siguran u to da ga baš aktivno “podržavaju”. On je naprosto činjenica, jedna datost sa kojom, hteli-ne hteli, moraju da sarađuju. Uostalom, mi smo ti koji smo ga izabrali, a ne Zapad. Opozicija u Srbiji naivno zamišlja da u Briselu ne treba ni da mu pruže ruku ili ponude čašu mineralne vode. Nadajmo se da do toga nikada neće doći.

MONITOR: Predsjednik Kosova Hašim Tači izjavio je prošle nedjelje na Evropskom forumu u Alpbahu da bi „uzajamno priznanje” Kosova i Srbije imalo pozitivan uticaj na čitav region, a za bečki Standard da se Kosovo neće dijeliti i da neće biti razmjene teritorija. ..
KIŠJUHAS: Znate kako, džabe mi sholastički bistrimo i rastačemo na elementarne čestice svaku izjavu naših lidera i liderčića. Danas je ovo, a sutra je ono, sve zbog sveprisutnog javašluka i hroničnog odsustva transparentnosti oko ove najnovije epske pesme iz kosovskog ciklusa.

MONITOR: Ukoliko dođe do podjele Kosova da li je sljedeći korak ujedinjenje albanskog dijela sa Albanijom, a sjevernog sa Srbijom?
KIŠJUHAS: Sumnjam. Nepovredivost granica je isuviše važan princip da bi ga ukinuli na “forumu” u nekakvoj alpskoj selendri, neka oproste stanovnici Alpbaha. Uprkos svim našim oružanim naporima, granatama, opsadama gradova, leševima po hladnjačama – granice novih balkanskih država ostale su u granicama jugoslovenskih republika i pokrajina.

MONITOR: Predsjednica Evropskog pokreta Srba Rada Trajković tvrdi da je pričom o podjeli Kosova region stavljen pred novi balkanski rat?
KIŠJUHAS: I analogije i predviđanja budućnosti su krajnje nezahvalne stvari. Ali, moram da podsetim da su Milošević i Tuđman već jednom škrabali svoje etnički čiste vizije po salvetama u Karađorđevu 1991. godine. Svi znamo kako se to završilo. Podelom, “razgraničenjem” ili “korekcijom granica” samo poručujemo da nismo sposobni da živimo zajedno sa ljudima drugačije vere i nacije. A možda i nismo, ko će ga znati. Valjda je zato trenutna američka administracija poručila da će podržati “kreativno rešenje”. Ali šta je tačno novo i “kreativno” u još jednom crtanju granica na Balkanu? Nema te alhemije koja bi nacrtala etnički “korektnu” granicu po susedstvima, ulicama ili pak dnevnim i spavaćim sobama ljudi u etnički mešanom braku. Pravo “kreativno rešenje”, ono koje još nismo probali, jesu razvoj i modernizacija naših država i društava iznutra. U dubinu, a ne širinu. Ali, to je već isuviše teško. Mnogo je lakše crtati po salvetama po austrijskim forumima.

MONITOR: Politički analitičari kažu da Vučić više nije „patrijarhov lav”, odnosno da je sukob između države i Srpske pravoslavne crkve blizu velikog praska kako se približava rješavanje kosovskog pitanja. Da da li to može da uzdrma Vučića?
KIŠJUHAS: Znate, crkva i popovi nisu naročito popularni među građanima Srbije, iako su decenije vrišteće klerikalizacije ipak bile uradile svoje. Zoran Đinđić je, da bi pacifikovao Srpsku pravoslavnu crkvu pred izručenje Miloševića Hagu, kratkovido uveo veronauku u škole. Što mu, uprkos njegovoj tragičnoj sudbini, nikada ne treba oprostiti. Siguran sam da će i Vučić da pronađe neki kratkoročni poklon crkvi. A koji će nas dugoročno upropastiti.

MONITOR: Kako komentarišete organzovanje Patriotsko-omladinskog kampa na Zlatiboru, u kojem su djeca obučavana rukovanju naoružanjem pod komandom ruskih i srpskih paravojnih komandata, a o čemu su čelnici Ministarstva odbrane i Ministarstva unutrašnjih poslova bili detaljno informisani?
KIŠJUHAS: Meni je tu mnogo opasnija činjenica da je takav kamp uopšte moguć. Što za jednu takvu vanumnu skaradnost postoje i organizatori i polaznici, a ne to što je kamp bio dozvoljen, pa na brzinu raspušten. I strašno je što je, nakon raspuštanja, veliki deo građana Srbije imao neskrivene simpatije za, neverovatno, paravojni kamp za decu. Ne znam šta tu više onespokojava: što je paravojni, što je kamp, ili što je za decu i omladinu. Što se uči baratanje oružjem, što se “patriotski” moralno (pre)vaspitava, što su predavači ruski ekstremni desničari, ili pak srpski “veterani” sa ratišta… ili što mnogi ljudi u tome ne vide nikakav problem.

Zašto bi Crna Gora bila izuzetak?

MONITOR: ,,Nema primjera u Evropi u 21. vijeku da je jedan narod u tako lošem položaju kao što su to Srbi u Crnoj Gori”, požalio se prije nekoliko dana premijer Srbije Ivica Dačić. Vjeruju li u Srbiji u ove njegove besprimjerne optužbe?
KIŠJUHAS: Naravno da veruju. Pa obrazovani ljudi veruju i u to da je planeta ravna ploča, u čudovište iz Loh Nesa, i da vakcine izazivaju autizam. To je to lukavstvo nacionalističkog uma. Ukoliko su svi “drugi” protiv “nas”, i CIA i Kominterna, i Vatikan i “Zelena transverzala”, onda nismo “mi” sami krivi za to što smo siromašni, neuki, bolesni i bedni. Niko naročito ne voli da se pogleda u ogledalo. Dakle, u ovako pažljivo zapuštanom sociopolitičkom miljeu, u kojem vodeća matrica glasi da su svi živi i neživi “protiv Srba” – zašto bi Crna Gora bila izuzetak?

Zločinačka politika prema građanima Kosova

MONITOR: Koje je po Vašem mišljenju najbolje rješenje za problem Kosova – da Srbija prizna Kosovo, da se ono podijeli ili da se razmijene teritorije?
KIŠJUHAS: Sve su to lažne alternative koje ne predstavljaju dugoročno ili održivo rešenje. Pravo pitanje je šta su uzroci kosovske nezavisnosti? Šta je kontekst ovih problema i pseudorešenja? Zašto se Kosovo i Srbija uopšte nalaze u situaciji da se međusobno priznaju, dele ili pak razmenjuju teritorije? A uzrok je u pljačkama i zločinima koje su srpske paravojske i policije organizovale na Kosovu devedesetih, ali i praksa ugnjetavanja, diskriminacije i torture kosovskih Albanaca decenijama i vekovima. Suština je u pogrešnoj, zločinačkoj i odvratnoj politici prema građanima Kosova, a koja je analogna aparthejdu, uz primese rasizma. Dok se to ne razume, ama baš svako “rešenje” će za Srbiju predstavljati izvor istorijske traume i lične frustracije, pošto nam je neko nešto “nepravedno” i “iz čista mira” “uzeo”. Dobila Srbija par srpskih opština na poklon od Tačija ili ne.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo