Povežite se sa nama

INTERVJU

DARKO DRLJEVIĆ, KARIKATURISTA: Humor je deficitaran u našem društvu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Iako je pokrenut prije više od deset godina, ovogodišnje izdanje kolašinskog festivala karikature je treće po redu. Šta je uslovilo ovakav razvoj ove jedinstvene manifestacije kod nas?
DRLJEVIĆ:Tako je. Prvi je bio 2007, a drugi 2017. Ovaj treći je bio prevremen. Već 2018, a trebalo je po ustaljenom redu tek 2027. Šalim se malo, ali, šta da se radi. Dobro je što smo ga opet pokrenuli. Nadam se da će trajati i postati tradicionalan. Za sve je zaslužna bivša predsjednica Opštine Kolašin, Željka Vuksanović, koja je imala razumijevanja za nas. Nadam se, a imam i čvrsto obećanje od strane novoizabranog predsjednika, Milosava – Bata Bulatovića, da će festivalnastaviti svoje trajanje sa još većom pomoći.

MONITOR: Ove godine su na festival pristigle karikature iz 41 države. Kakvi su Vaši utisci? Ne samo kao organizatora i člana žirija, već kao umjetnika i kolege?
DRLJEVIĆ:S obzirom na to da je sve nekako na brzinu organizovano, a konkurs prispijeća radova trajao jedva mjesec dana, odaziv je bio fantastičan. Učestvovao je i jedan umjetnik iz Iraka, što je prava rijetkost. Ne samo da sam zadovoljan kvantitetom, već posebno i kvalitetom radova! Zaista je bilo puno, puno kvalitetnih radova sa vrhunskom umjetničkom vrijednošću i divnim porukama. Posebno mi je drago što smo natjerali karikaturiste širom svijeta, da malo guglaju o Crnoj Gori i vide sve njene ljepote i turističke potencijale. To se vidjelo po radovima punim motiva iz Crne Gore. Zbog toga je tema festivala i bilaCrna Gora –skijanje i plivanje u istom danu!

MONITOR: Da li to što je ovo drugo izdanje zaredom, obećava kontinuitet?
DRLJEVIĆ: Kao što rekoh, nadam se.Imam čvrsta obećanja od strane grada Kolašina, ali se nadam da ćemo konačno dobiti i podršku Ministarstva kulture, koja nam je oba puta uskraćena na konkursu.

MONITOR: Gledajući sa strane, čini se da je umjetnički život u Kolašinu živnuo ove godine.
DRLJEVIĆ:Jeste. Očigledno. No ima u tome i nešto što nije dobro, a to je što se sve sabilo u mjesec- dva. U špicu sezone. I svi hoće najbolje termine. A onda, deset mjeseci – tišina. To nije dobro. Treba to nekako razvući. Da traje tokom čitave godine, u svakom mjesecu. Kolašin inače može biti turistički interesantan tokom svih dvanaest mjeseci. To ustvari i jeste, ali, turistima treba osim prirodnih ljepota, ponuditi i nešto što se zove naš duh i kultura. I od toga praviti brend.

MONITOR: Poslednji put kada smo pričali za Monitor u biografiji ste imali nešto preko stotinu nagrada. Dokle je stigla ta brojka i koliko su nagrade važna stavka u životu jednog karikaturiste?
DRLJEVIĆ:Pa evo, primakao sam se i brojci od 200. Nagrade su naravno bitne, ne samo za karikaturiste , već i za sve one koji se takmiče u nečemu. To je mjerilo koliko vrijedi tvoje djelo. Koliko si dobar u tome čime se baviš. To je na kraju satisfakcija za jednog umjetnika i preporuka, da država treba da obrati pažnju na njega, njegov rad i njegovu egzistenciju .

MONITOR: I pored svih priznanja i izložbi širom svijeta, kraj Vašeg imena još uvijek stoji freelancer.
DRLJEVIĆ: Ovo FREE mi pruža zadovoljstvo. I to je sve. Nažalost, još ništa konkretno. Čak ni prostor u nekom mediju, novini ili portalu nemam. Budem s vremena na vrijeme kratko angažovan, ali, po pravilu, uvijek prvi budem ,,tehnološki višak”, a humora i duha, nikada manje… To valjda govori o cjelokupnom stanju u društvu.

MONITOR: Bilo mi je zanimljivo vidjeti jedan od Vaših radova oslikan na zgradi u Viborgu u Danskoj. Dio izložbe ili je u pitanju nešto drugo?
DRLJEVIĆ: Taj moj rad je u stvari bio plakat festivala. Odštampali su ga u veličini 10×12 metara i postavili na fasadu zgrade u centru Viborga. Sledeće godine sam tamo osvjio drugu nagradu, a moj rad je bio na svim elektronskim bilbordima u gradu. Čak su proizveli čitavu seriju njihovog piva, koje je na flašama imalo etiketu sa mojom karikaturom. Bio sam baš oduševljen kada sam vidio kako na festivalu svi piju pivo sa mojim radom. To su neke stvari koje raduju i čine ponosnim umjetnika. Trenuci kada zaboraviš koliko te malo cijene u rođenoj zemlji. Pa evo, ove godine sam imao posebnu čast da na velikom svjetskom festivalu karikature u Zemunu budem prvi izlagač–gost. Uz to, napravili su mi sjajnu knjigu-katalog sa mojih stotinak radova koji su obišli svijet. I to sa tekstom na našem i engleskom jeziku.Upravo se završava i štampanje moje monografije u Zagrebu. Knjiga ima oko dvijestotine strana, u tvrdom povezu i u punom koloru. U njoj je obuhvaćen sav moj rad. Ne samo karikature. Prikazane su slike, crteži,skulpture, stripovi, akvareli,zatim moji aforizmi, kratke priče itd. Tu su i fotografije sa mojih putovanja, nagrade i trofeji… A sve to pod pokroviteljstvom grada Zagreba, u organizaciji Nacionalne manjine Crnogoraca Hrvatske.

MONITOR: Dobar dio Vašihradova za temu ima tehnološko doba i (ne)snalaženje čovječanstva u njemu.
DRLJEVIĆ: Pa jeste. Kao što se i sam ne snalazim baš u ovom digitalnom i virtuelnom vremenu. Malo je što pravo i opipljivo, toplo… Sve neka imaginacija i laž. A ja se moram baviti temama svog vremena ili hronikom savremenog života.

MONITOR: Iako se rijetko bavite političkim temama, američki predsjednik je našao put do vaših papira. Otkud to?
DRLJEVIĆ:Ne zanima me politika, kao što rekoh više puta. No, Trampa nacrtam, htio, ne htio. Nameće mi se prosto. Nameću mi ga razni festivali koji imaju njega za temu. A ja ga više vidim kao klovna, nego kao političara, pa ga tako i predstavljam u svojim radovima. Jednostavno želim svijetu istraumiranom od raznih ludaka, pružiti utjehu i poručiti, makar i laž bila- da ne pridaju puno važnosti zastrašujućim izjavama i prijetnjama za mir i bezbjednost planeteod strane takvih ljudi.

MONITOR: Koliko se kod nas uopšte vodi računa o karikaturi? Vidjeli smo nedavno da je u Srbiji zasmetao rad Duce Petričića. Da li je možda izostanak iste u najvećem dijelu javnog života svjesno guranje u stranu?
DRLJEVIĆ:Kao što rekoh. Humor je deficit u našem društvu. Karikatura u Crnoj Gori skoro da i ne postoji. Mislim na profesiju. A šta ćemo mi kojima je to jedina profesija i zanat? Pita li se ko? Gdje su naša prava? Osnovno pravo svakog čovjeka,pravo na rad, prije svega… Ili bi ozbiljno trebalo razmisliti o promjeni profesije, poslije toliko godina i toliko uspjeha u svijetu. Otvoriti neku kladionicu, možda? Možda je to alternativa?

MONITOR: Karikatura nije samo vještina crtanja već i sposobnost da se uoče neke pojave i predstave na vizuelno i intelektualno zanimljiv način. Možda bi upravo ona bila od pomoći u odrastanju naših najmlađih. Koliko je prisutna karikatura u obrazovnom sistemu?
DRLJEVIĆ:Ako vam kažem da redovno posjećujemo fakultete likovnih umjetnostiu svijetui razgovaramo sa studentima; da sam u Istanbulu doživio da potpisujem autograme djeci koju su dovezli pet autobusa na festival; da sam u školi Majka Jugovića U Zemunu bio gost tri sata, djeca mi postavljala pitanja punih sat vremena, a moji radovi i danas stoje okačeni u mnogim kabinetima te škole… biće vam jasno koliko je sve to bitno za kulturu jednog društva. Samo kod nas to nije ništa bitno i ozbiljno. Kod nas, inače ništa nije ozbiljno. A humor je i te kako ozbiljna stvar. Najgore je to što se nigdje ne mijenjaju sistemi vrijednosti kao kod nas. A to govori koliko smo ozbiljan i tradicionalan narod.

MONITOR: Da li se osim starih dobro poznatih autora, u međuvremenu pojavilo neko zanimljivo ime u crnogorskoj karikaturi?
DRLJEVIĆ:Zabrinjavajuće, alarmantno i očekivano – NE. Danas je ,,mozak na otavu” kod mladih. Nigdje kreacije, nigdje stvaralaštva. Samo bulje u telefone i kuckaju. Ona stara ,,šta si zinuo, k’o tele u šarena vrata” opisuje sve. Samo što umjesto šarenih vrata, bulje u šareni ekran ,,smart ” telefona.

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Kolumne

Random image

Novi broj

Facebook

Izdvajamo