Povežite se sa nama

INTERVJU

DARKO DRLJEVIĆ, KARIKATURISTA: Humor je deficitaran u našem društvu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Iako je pokrenut prije više od deset godina, ovogodišnje izdanje kolašinskog festivala karikature je treće po redu. Šta je uslovilo ovakav razvoj ove jedinstvene manifestacije kod nas?
DRLJEVIĆ:Tako je. Prvi je bio 2007, a drugi 2017. Ovaj treći je bio prevremen. Već 2018, a trebalo je po ustaljenom redu tek 2027. Šalim se malo, ali, šta da se radi. Dobro je što smo ga opet pokrenuli. Nadam se da će trajati i postati tradicionalan. Za sve je zaslužna bivša predsjednica Opštine Kolašin, Željka Vuksanović, koja je imala razumijevanja za nas. Nadam se, a imam i čvrsto obećanje od strane novoizabranog predsjednika, Milosava – Bata Bulatovića, da će festivalnastaviti svoje trajanje sa još većom pomoći.

MONITOR: Ove godine su na festival pristigle karikature iz 41 države. Kakvi su Vaši utisci? Ne samo kao organizatora i člana žirija, već kao umjetnika i kolege?
DRLJEVIĆ:S obzirom na to da je sve nekako na brzinu organizovano, a konkurs prispijeća radova trajao jedva mjesec dana, odaziv je bio fantastičan. Učestvovao je i jedan umjetnik iz Iraka, što je prava rijetkost. Ne samo da sam zadovoljan kvantitetom, već posebno i kvalitetom radova! Zaista je bilo puno, puno kvalitetnih radova sa vrhunskom umjetničkom vrijednošću i divnim porukama. Posebno mi je drago što smo natjerali karikaturiste širom svijeta, da malo guglaju o Crnoj Gori i vide sve njene ljepote i turističke potencijale. To se vidjelo po radovima punim motiva iz Crne Gore. Zbog toga je tema festivala i bilaCrna Gora –skijanje i plivanje u istom danu!

MONITOR: Da li to što je ovo drugo izdanje zaredom, obećava kontinuitet?
DRLJEVIĆ: Kao što rekoh, nadam se.Imam čvrsta obećanja od strane grada Kolašina, ali se nadam da ćemo konačno dobiti i podršku Ministarstva kulture, koja nam je oba puta uskraćena na konkursu.

MONITOR: Gledajući sa strane, čini se da je umjetnički život u Kolašinu živnuo ove godine.
DRLJEVIĆ:Jeste. Očigledno. No ima u tome i nešto što nije dobro, a to je što se sve sabilo u mjesec- dva. U špicu sezone. I svi hoće najbolje termine. A onda, deset mjeseci – tišina. To nije dobro. Treba to nekako razvući. Da traje tokom čitave godine, u svakom mjesecu. Kolašin inače može biti turistički interesantan tokom svih dvanaest mjeseci. To ustvari i jeste, ali, turistima treba osim prirodnih ljepota, ponuditi i nešto što se zove naš duh i kultura. I od toga praviti brend.

MONITOR: Poslednji put kada smo pričali za Monitor u biografiji ste imali nešto preko stotinu nagrada. Dokle je stigla ta brojka i koliko su nagrade važna stavka u životu jednog karikaturiste?
DRLJEVIĆ:Pa evo, primakao sam se i brojci od 200. Nagrade su naravno bitne, ne samo za karikaturiste , već i za sve one koji se takmiče u nečemu. To je mjerilo koliko vrijedi tvoje djelo. Koliko si dobar u tome čime se baviš. To je na kraju satisfakcija za jednog umjetnika i preporuka, da država treba da obrati pažnju na njega, njegov rad i njegovu egzistenciju .

MONITOR: I pored svih priznanja i izložbi širom svijeta, kraj Vašeg imena još uvijek stoji freelancer.
DRLJEVIĆ: Ovo FREE mi pruža zadovoljstvo. I to je sve. Nažalost, još ništa konkretno. Čak ni prostor u nekom mediju, novini ili portalu nemam. Budem s vremena na vrijeme kratko angažovan, ali, po pravilu, uvijek prvi budem ,,tehnološki višak”, a humora i duha, nikada manje… To valjda govori o cjelokupnom stanju u društvu.

MONITOR: Bilo mi je zanimljivo vidjeti jedan od Vaših radova oslikan na zgradi u Viborgu u Danskoj. Dio izložbe ili je u pitanju nešto drugo?
DRLJEVIĆ: Taj moj rad je u stvari bio plakat festivala. Odštampali su ga u veličini 10×12 metara i postavili na fasadu zgrade u centru Viborga. Sledeće godine sam tamo osvjio drugu nagradu, a moj rad je bio na svim elektronskim bilbordima u gradu. Čak su proizveli čitavu seriju njihovog piva, koje je na flašama imalo etiketu sa mojom karikaturom. Bio sam baš oduševljen kada sam vidio kako na festivalu svi piju pivo sa mojim radom. To su neke stvari koje raduju i čine ponosnim umjetnika. Trenuci kada zaboraviš koliko te malo cijene u rođenoj zemlji. Pa evo, ove godine sam imao posebnu čast da na velikom svjetskom festivalu karikature u Zemunu budem prvi izlagač–gost. Uz to, napravili su mi sjajnu knjigu-katalog sa mojih stotinak radova koji su obišli svijet. I to sa tekstom na našem i engleskom jeziku.Upravo se završava i štampanje moje monografije u Zagrebu. Knjiga ima oko dvijestotine strana, u tvrdom povezu i u punom koloru. U njoj je obuhvaćen sav moj rad. Ne samo karikature. Prikazane su slike, crteži,skulpture, stripovi, akvareli,zatim moji aforizmi, kratke priče itd. Tu su i fotografije sa mojih putovanja, nagrade i trofeji… A sve to pod pokroviteljstvom grada Zagreba, u organizaciji Nacionalne manjine Crnogoraca Hrvatske.

MONITOR: Dobar dio Vašihradova za temu ima tehnološko doba i (ne)snalaženje čovječanstva u njemu.
DRLJEVIĆ: Pa jeste. Kao što se i sam ne snalazim baš u ovom digitalnom i virtuelnom vremenu. Malo je što pravo i opipljivo, toplo… Sve neka imaginacija i laž. A ja se moram baviti temama svog vremena ili hronikom savremenog života.

MONITOR: Iako se rijetko bavite političkim temama, američki predsjednik je našao put do vaših papira. Otkud to?
DRLJEVIĆ:Ne zanima me politika, kao što rekoh više puta. No, Trampa nacrtam, htio, ne htio. Nameće mi se prosto. Nameću mi ga razni festivali koji imaju njega za temu. A ja ga više vidim kao klovna, nego kao političara, pa ga tako i predstavljam u svojim radovima. Jednostavno želim svijetu istraumiranom od raznih ludaka, pružiti utjehu i poručiti, makar i laž bila- da ne pridaju puno važnosti zastrašujućim izjavama i prijetnjama za mir i bezbjednost planeteod strane takvih ljudi.

MONITOR: Koliko se kod nas uopšte vodi računa o karikaturi? Vidjeli smo nedavno da je u Srbiji zasmetao rad Duce Petričića. Da li je možda izostanak iste u najvećem dijelu javnog života svjesno guranje u stranu?
DRLJEVIĆ:Kao što rekoh. Humor je deficit u našem društvu. Karikatura u Crnoj Gori skoro da i ne postoji. Mislim na profesiju. A šta ćemo mi kojima je to jedina profesija i zanat? Pita li se ko? Gdje su naša prava? Osnovno pravo svakog čovjeka,pravo na rad, prije svega… Ili bi ozbiljno trebalo razmisliti o promjeni profesije, poslije toliko godina i toliko uspjeha u svijetu. Otvoriti neku kladionicu, možda? Možda je to alternativa?

MONITOR: Karikatura nije samo vještina crtanja već i sposobnost da se uoče neke pojave i predstave na vizuelno i intelektualno zanimljiv način. Možda bi upravo ona bila od pomoći u odrastanju naših najmlađih. Koliko je prisutna karikatura u obrazovnom sistemu?
DRLJEVIĆ:Ako vam kažem da redovno posjećujemo fakultete likovnih umjetnostiu svijetui razgovaramo sa studentima; da sam u Istanbulu doživio da potpisujem autograme djeci koju su dovezli pet autobusa na festival; da sam u školi Majka Jugovića U Zemunu bio gost tri sata, djeca mi postavljala pitanja punih sat vremena, a moji radovi i danas stoje okačeni u mnogim kabinetima te škole… biće vam jasno koliko je sve to bitno za kulturu jednog društva. Samo kod nas to nije ništa bitno i ozbiljno. Kod nas, inače ništa nije ozbiljno. A humor je i te kako ozbiljna stvar. Najgore je to što se nigdje ne mijenjaju sistemi vrijednosti kao kod nas. A to govori koliko smo ozbiljan i tradicionalan narod.

MONITOR: Da li se osim starih dobro poznatih autora, u međuvremenu pojavilo neko zanimljivo ime u crnogorskoj karikaturi?
DRLJEVIĆ:Zabrinjavajuće, alarmantno i očekivano – NE. Danas je ,,mozak na otavu” kod mladih. Nigdje kreacije, nigdje stvaralaštva. Samo bulje u telefone i kuckaju. Ona stara ,,šta si zinuo, k'o tele u šarena vrata” opisuje sve. Samo što umjesto šarenih vrata, bulje u šareni ekran ,,smart ” telefona.

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU:  Vlada se mora izjasniti šta želi reformom Zakona o državljanstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Male države kakva je Crna Gora moraju štititi svoj državni interes i biračko tijelo koje bi se, u slučaju „liberalizacije” ove politike, moglo rapidno povećati. Ovim bi se omogućio upliv interesa drugih država na izborni proces, uticaj na politike vlade, a u konačnom i na preispitivanje državno-pravnog statusa. Zato je važno šta je politika Vlade

 

MONITOR: Namjera Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, privremeno je obustavljena, ali je podigla tenzije, i otvorila mnoga pitanja. Da li je izmjena te odluke ispravljanje nezakonitosti prethodne vlasti, kako kaže Vlada, ili „etnički inženjering”, kako tvrdi opozicija?

KOPRIVICA: Mi nemamo ništa protiv promjene Odluke u dijelu da ljudi koji stvarno i trajno žive u Crnoj Gori, bez obzira na to kako se zovu, odakle su došli ili za koga glasaju, dobiju državljanstvo. Smatramo to poštenim i neophodnim, naročito prema izbjeglicama tj. onim ljudima koji su se u Crnu Goru sklonili od ratova devedesetih. Bilo koji drugi pogledi na ovo pitanje se graniče sa šovinizmom i treba ih osuditi.

Međutim, Vlada u Odluci bespotrebno i mimo najave proširuje ovo polje i uvodi još 12 mogućih opcija za sticanje državljanstva. Pored spajanja porodice, što je razumljivo, tu su i posjedovanje nekretnine, vjerska služba, posjedovanje kompanije i još 9 različitih razloga. Ovaj dio Odluke jeste problematičan jer zaista ne mislimo da se u maloj državi uslovi za državljanstvo smiju sticati zbog npr. posjedovanja nekretnine i boravka po tom osnovu.

MONITOR: Brojkama, odnosno broju onih na koje se te odluka odnosi, trenutno se manipuliše. Jedni tvrde da se ona odnosi na desetine hiljada ljudi, drugi na manje od stotinu. Gdje je istina?

KOPRIVICA: Prvo MUP ne treba da pravi procjene već da saopšti precizne podatke – koliko na osnovu ove Odluke, sada, a koliko na primjer, u narednih 5 godina ljudi može aplicirati za crnogorsko državljanstvo.

Drugo, ovi brojevi su se trebali naći u obrazloženju Odluke. Vjerujemo da kada se sve sabere, ovih građana u ovom trenutku ima oko 20.000, a koliko će od njih  aplicirati – to nije moguće reći. Ako osim toga dodamo i preko 30.000 građana sa stalnim boravkom, radi se potencijalno o gotovo 10 posto biračkog spiska što nije mali broj.

MONITOR: EU je upozorila da se o takvim pitanjima mora povesti odgovarajuća debata. O čemu se prije izmjene te Odluke mora razgovarati?

KOPRIVICA: Ovaj proces je bio potpuno netransparentan. Neraspraviti o ovako osjetljivim  odlukama  u kojima postoji ogroman javni interes – potpuno je pogrešna politika. Takođe, ponavljam, proces je opterećen kontradiktornim izjavama, pa niko sa sigurnošću ne zna šta je Vladin cilj, tj. da li je Odluka samo prvi korak dalje „liberalizacije”.

Ovaj pristup nas je, kao članove MUP-ovog Savjeta za transparentnost, prilično iznenadio jer je ministar Sekulović vrlo korektno i profesionalno komunicirao o ranijim svojim predlozima uključujući i pitanje prebivališta. Nadam se da će doći vrijeme da nas EU ne mora svakih 10-ak dana podsjećati šta su demokratske procedure u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

 

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nasilje je široko rasprostranjeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava

 

MONITOR:  Prije godinu, upozorili ste preko stranica Monitora, na opasnosti od izolacije i straha od epidemije po psihičko zdravlje ljudi. Kakvo je stanje sada?

BURDŽOVIĆ: Ono što prvo zapažamo kod građana je visok stepen zamora za koji možemo reći da je najvidljivija posljedica, sada već hronične stresne pozicije. Osim strahova za sopstveni život i život i zdravlje najbližih sad kod većine dominiraju i egzistencijalni strahovi. Povećan broj nezaposlenih, svakodnevna neizvjesnost kada je socijalna politika u pitanju, postala su dodatna okupacija naših građana. Od početne solidarnosti koju je karakterisala prva faza pandemije, sad se nekako više nalazimo u stanju gdje je postala najvažnija borba za goli opstanak.

MONITOR: Nedavno ste u autorkom članku napisali da „trpljenje“ ima svoj ograničen rok, te da su ,,posljedice pandemije, na život svakog pojedinca postale vidjive’’. U čemu se one ogledaju?

 BURDŽOVIĆ:  Povećan stepen ugroženosti kod svakog pojedinca u bilo kom njegovom životnom aspektu, lako dovodi na početku do opreza, ako ta njegova ugreženost traje, a njegova struktura ličnosti nije dovoljno oprezna, te nema adekvatne mehanizme odbrane, lako ,,sklizne” u paranoidnost,  prevedeno, patološku sumnjičavost. Pored sada već često obrađene anksioznosti, depresije, ovaj psihijatrijski entitet narušava funcionisanje velikog broja ljudi kod nas. Znamo da je u ovakvim životnim okolnostima stepen shvatanja pojedinaca značajno narušen, njihova organizacija i funcionalnost takođe, ali kad svemu tome dodamo paranoju onda zaista dobijamo kopleksne psihijatrijske poremećaje čiji oporavak nije lak.

MONITOR: Upozoravate i na to da se strah često prikriva agresijom, te da o tome svjedoči povećan broj sudsko-psihijatrijskih predmeta. Koji su najčešći i kako ih preduprijediti?

 BURDŽOVIĆ:  Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava.

Pravo i psihijatrija imaju, praktično isti zadatak: da poboljšaju čovječanstvo. To čine različitim metodama i pristupima. Pravo operiše jasno određenim kategorijama i definicijama i na praktično isti način im pristupaju. Zakonska tumačenja bi nam morala biti čista i jasna.

Jedan od brojnih uzroka nesporazuma ove dvije struke leži u tome što su pravnu nauku, zakonodavstvo i pravosudnu praksu stvarali ljudi stručnjaci, a duševne bolesti i psihičke poremećaje je stvarala priroda. Obje struke se u sudnici trude da se međusobno razumiju.

Zbog toga, psihijatri u sudnici imaju i sasvim praktične probleme. Koliko dugo traju duševni bolovi posle silovanja? Da li jednokratno pretrpljeni strah izaziva trajne posljedice i kakve? Kakav je problem retrogradnog procjenjivanja poslovne sposobnosti kod nekoga ko nije više živ? Koliko dugo može da traje jedan afekt jakog bijesa? Preciznih odgovora nema ni u jednoj literaturi, vještak mora sam to da procjenjuje u konkretnom slučaju.

Zbog toga, psihijatri i pravnici moraju imati dovoljna znanja iz obje struke, kako bi uspješno sarađivali.

predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo