Povežite se sa nama

INTERVJU

DAMIR IMAMOVIĆ, UMJETNIK: Ide mi na živce konzervativno bavljenje tradicijom

Objavljeno prije

na

MONITOR: U moru digitalne muzike i pjesama kratkog roka trajanja, kako biste nekome danas objasnili šta je sevdah?
IMAMOVIĆ: Objašnjavanje je malo hladniji, intelektualniji proces, pa bih u većini slučajeva radije pustio nekome neku klasičnu izvedbu sevdaha. Treba vjerovati ljudima da će i sami znati prepoznati vrijednost. Recimo, sjećam se da sam u početku mog bivanja na sceni objašnjavao sevdah kroz analogiju s razvojem jazza, i to mi se „obilo od glavu” jer su me počeli zvati „jazz muzičarom”, što ja zaista nisam.

MONITOR: Radite i kao predavač. Kako izgledaju Vaša predavanja i kakva je struktura ljudi koji ih prate? Kakvi su utisci?
IMAMOVIĆ: Mislim da moj odnos prema izvedbi, aranžiranju i pisanju novih pjesama dolazi iz jednog novog odnosa prema tradiciji. Ide mi na živce konzervativno bavljenje tradicijom kod nas. Sva ta tlapnja o „izvornosti” koju smo naslijedili iz romantičarskog nacionalizma. Mislim da moja generacija izvođača polako, iako se to ne odnosi na sve, pokušava naći nove puteve. Moj istraživački i edukativni rad postoji jer mislim da naš odnos prema ovoj tradiciji može biti znatno produktivniji. Iskustva su zaista dobra. Predavao sam na značajnom broju uglednih evropskih i američkih univerziteta i drugih institucija, ali i u regionu. Utisci su predivni. Mislim da mnogi ljudi zadobiju neko novo poštovanje za ovu muziku kada saznaju šta se sve u njoj dešavalo.

MONITOR: Čini se da su moderni narodnjaci uspjeli da do određene mjere otuđe dio publike od izvornih melodija i stvore neku vrstu odbojnosti prema tradicionalima. Je li to tako i kakav je položaj tradicionalne muzike ovih prostora?
IMAMOVIĆ: Mislim da je to danak vremenu i ubrzanosti života. Novi narodnjaci, kako ih zovete, samo su posljedica sveopšte komercijalizacije. S druge strane, mislim da nikada nismo toliko znali o sevdahu kao danas. Nikada nismo imali pristup tolikom broju arhiva. Pa čak danas i na internetu možete slušati stvari koje su do prije desetak godina bile potpuno skrivene. Mislim da je to načelno pozitivno. Ipak, dostupnost je pomalo i skinula plašt misterioznosti sa te muzike, a nisam siguran da je to dobro.

MONITOR: Sa strane izgleda kao da sevdah preko Vas i još par autora počinje svoju priču ispočetka. Kakva je situacija iznutra?
IMAMOVIĆ: Sevdah i mi koji se njim bavimo ne možemo mimo svog vremena. Neki od nas okreću se više umjetničkim eksperimentima, neki idu na sigurno, neki grade zabavljačku karijeru. Izazov je raditi ono u što vjeruješ i pokušavati od toga živjeti. I meni je postalo jasnije zašto su neke stvari u sevdahu rađene tako kako su rađene u prošlosti, tek nakon što sam u razgovoru sa starijim izvođačima saznao sa kakvim su se sve oni izazovima suočavali da bi uopšte živjeli od muzike.

MONITOR: Na jednom od gostovanja u Podgorici pomenuli ste ulogu Ksenije Cicvarić. Možete li reći našim čitaocima šta ona za Vas predstavlja?
IMAMOVIĆ: Ksenija Cicvarić nezaobilazna je umjetnica za svakoga ko se misli ozbiljnije baviti pjevanjem balkanske muzike. Kada je sevdah u pitanju, njeni snimci su već klasika i često na radionicama radim s ljudima na njenim interpretacijama. Zadivljujuće je kako je ta žena pjevala. Kakvih dahom, finesom, frazom. Što je najzačudnije: bez imalo zavođenja, onoga što bi glumci nazvali „šmiranjem”. Njena izvedba je čista kao suza, svedena, istovremeno gipka i okamenjena.

MONITOR: Jedan dio Vaše karijere obilježila je i nevjerovatna Jadranka Stojaković.
IMAMOVIĆ: Jadranku sam upoznao u Tokiju početkom 2000-ih. Bio sam na konferenciji UNSECO-a posvećenoj kulturnom naslijeđu i sreli smo se na ručku. Toliko smo kliknuli da smo odlučili napraviti koncert i album zajedno. Svirali smo zajedno u Sarajevu i Mostaru nekoliko puta. Ipak, album nikada nismo stigli snimiti.

MONITOR: Kada smo već kod legendi, ne možemo ne pomenuti Vašeg djeda. Koliko je bilo teško raditi na biografiji Zaima Imamovića i hodati po liniji ličnog doživljaja i njegovih profesionalnih dostignuća?
IMAMOVIĆ: Izuzetno teško. Odvojiti u glavi Zaima kao pjevača i Zaima kao mog najrođenijeg stvarno je bilo užasno teško. On je jednostavno jedan od najvažnijih pjevača na ovim prostorima. Na isti način kao i Ksenija: on je imao u sebi nešto svedeno, posloženo, neku vrstu azijske, japanske sugestivnosti u malim potezima.

MONITOR: Nedavno ste objavili i knjigu o sevdahu. Kakav je njen život nakon objavljivanja?
IMAMOVIĆ: Knjiga je doživjela prijevod na engleski i drugo izdanje na našem jeziku. Interes je zaista velik i divne reakcije i kritike sam dobio. Mene je riješila jednog velikog dijela zadatka objašnjavanja. Za mnoge situacije sada jednostavno mogu reći: pročitajte knjigu. Nedostajala mi je jedna takva knjiga o sevdahu, knjiga koja ga posmatra kao cjelovit fenomen i izlaže njegov razvoj bez ideoloških pozicioniranja. Zbog toga sam je napisao.

MONITOR: Zanimljivo mi je bilo pročitati da ste uradili i izložbu „Sevdah, umjetnost slobode”. Možete li nam približiti o čemu se radi i da li će se nešto slično desiti u skoroj budućnosti?
IMAMOVIĆ: Bila je to velika multimedijalna izložba u Sarajevu, u najznačajnijem bh. izložbenom prostoru: Umjetničkoj galeriji BiH. Fondacija princa Klausa iz Holandije pomogla mi je da predstavim svoju viziju prošlosti sevdaha kroz stare snimke, fotografije, video intervjue i drugi materijal. Po prvi put smo na jednom mjestu predstavili audio materijale iz arhiva Milman Parrya (Harvard), Muzičke akademije u Sarajevu i prve snimke iz Sarajeva iz 1907. i 1908. godine iz arhiva EMI-a u Londonu. Bio je to velik zalogaj i knjigu sam najvećim dijelom bazirao na istraživanjima za tu izložbu. Nažalost, za ponovnu instalaciju izložbe jednostavno nemam vremena od koncertnih i drugih aktivnosti.

MONITOR: Album „Dvojka” već dvije godine živi na sceni. Kakvi su utisci i je li vrijeme za novi materijal?
IMAMOVIĆ: Vrijeme jeste i polako radim na njemu. Bio sam se opet posvetio istraživanju, pisao sam za pozorište, za neke kolege (npr. Amiru Medunjanin) i svirao koncerte pa sam se jedno vrijeme opustio. A i „Dvojka” je otvorila toliko priča da mislim da treba vremena da se one isplešu prije novog albuma.

MONITOR: Koliko su ovaj album obilježile dvije velike figure kakve su izdavač Chris Eckman i grafički dizajner Mirko Ilić?
IMAMOVIĆ: Jako puno. Od obojice jako puno učim. Chris je bio ne samo izdavač (album je izdala kompanija Glitterbeat Records čiji je suvlasnik) nego i producent „Dvojke” i miksao je album. Pomogao nam je da promislimo gdje smo i ko smo.

MONITOR: Zanimljivo mi je bilo kada sam pročitao da je ovo prvi sevdah album otisnut na vinilu u novom milenijumu kod nas. Koliko je to Vama kao autoru važno i koliko je u današnjem izdavaštvu ovakav odnos prema muzici bitan?
IMAMOVIĆ: Isključivo komercijalnoj muzici takav odnos nije bitan. Nama svima ostalima – jeste. I sam sam se vratio zadnjih godina pločama, tom odnosu prema „albumu”. Osim toga, „Dvojku” smo od početka pravili sa sviješću da će biti ploča. I mislim da se to mora tako.

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo