Povežite se sa nama

INTERVJU

DAMIR IMAMOVIĆ, UMJETNIK: Ide mi na živce konzervativno bavljenje tradicijom

Objavljeno prije

na

MONITOR: U moru digitalne muzike i pjesama kratkog roka trajanja, kako biste nekome danas objasnili šta je sevdah?
IMAMOVIĆ: Objašnjavanje je malo hladniji, intelektualniji proces, pa bih u većini slučajeva radije pustio nekome neku klasičnu izvedbu sevdaha. Treba vjerovati ljudima da će i sami znati prepoznati vrijednost. Recimo, sjećam se da sam u početku mog bivanja na sceni objašnjavao sevdah kroz analogiju s razvojem jazza, i to mi se „obilo od glavu” jer su me počeli zvati „jazz muzičarom”, što ja zaista nisam.

MONITOR: Radite i kao predavač. Kako izgledaju Vaša predavanja i kakva je struktura ljudi koji ih prate? Kakvi su utisci?
IMAMOVIĆ: Mislim da moj odnos prema izvedbi, aranžiranju i pisanju novih pjesama dolazi iz jednog novog odnosa prema tradiciji. Ide mi na živce konzervativno bavljenje tradicijom kod nas. Sva ta tlapnja o „izvornosti” koju smo naslijedili iz romantičarskog nacionalizma. Mislim da moja generacija izvođača polako, iako se to ne odnosi na sve, pokušava naći nove puteve. Moj istraživački i edukativni rad postoji jer mislim da naš odnos prema ovoj tradiciji može biti znatno produktivniji. Iskustva su zaista dobra. Predavao sam na značajnom broju uglednih evropskih i američkih univerziteta i drugih institucija, ali i u regionu. Utisci su predivni. Mislim da mnogi ljudi zadobiju neko novo poštovanje za ovu muziku kada saznaju šta se sve u njoj dešavalo.

MONITOR: Čini se da su moderni narodnjaci uspjeli da do određene mjere otuđe dio publike od izvornih melodija i stvore neku vrstu odbojnosti prema tradicionalima. Je li to tako i kakav je položaj tradicionalne muzike ovih prostora?
IMAMOVIĆ: Mislim da je to danak vremenu i ubrzanosti života. Novi narodnjaci, kako ih zovete, samo su posljedica sveopšte komercijalizacije. S druge strane, mislim da nikada nismo toliko znali o sevdahu kao danas. Nikada nismo imali pristup tolikom broju arhiva. Pa čak danas i na internetu možete slušati stvari koje su do prije desetak godina bile potpuno skrivene. Mislim da je to načelno pozitivno. Ipak, dostupnost je pomalo i skinula plašt misterioznosti sa te muzike, a nisam siguran da je to dobro.

MONITOR: Sa strane izgleda kao da sevdah preko Vas i još par autora počinje svoju priču ispočetka. Kakva je situacija iznutra?
IMAMOVIĆ: Sevdah i mi koji se njim bavimo ne možemo mimo svog vremena. Neki od nas okreću se više umjetničkim eksperimentima, neki idu na sigurno, neki grade zabavljačku karijeru. Izazov je raditi ono u što vjeruješ i pokušavati od toga živjeti. I meni je postalo jasnije zašto su neke stvari u sevdahu rađene tako kako su rađene u prošlosti, tek nakon što sam u razgovoru sa starijim izvođačima saznao sa kakvim su se sve oni izazovima suočavali da bi uopšte živjeli od muzike.

MONITOR: Na jednom od gostovanja u Podgorici pomenuli ste ulogu Ksenije Cicvarić. Možete li reći našim čitaocima šta ona za Vas predstavlja?
IMAMOVIĆ: Ksenija Cicvarić nezaobilazna je umjetnica za svakoga ko se misli ozbiljnije baviti pjevanjem balkanske muzike. Kada je sevdah u pitanju, njeni snimci su već klasika i često na radionicama radim s ljudima na njenim interpretacijama. Zadivljujuće je kako je ta žena pjevala. Kakvih dahom, finesom, frazom. Što je najzačudnije: bez imalo zavođenja, onoga što bi glumci nazvali „šmiranjem”. Njena izvedba je čista kao suza, svedena, istovremeno gipka i okamenjena.

MONITOR: Jedan dio Vaše karijere obilježila je i nevjerovatna Jadranka Stojaković.
IMAMOVIĆ: Jadranku sam upoznao u Tokiju početkom 2000-ih. Bio sam na konferenciji UNSECO-a posvećenoj kulturnom naslijeđu i sreli smo se na ručku. Toliko smo kliknuli da smo odlučili napraviti koncert i album zajedno. Svirali smo zajedno u Sarajevu i Mostaru nekoliko puta. Ipak, album nikada nismo stigli snimiti.

MONITOR: Kada smo već kod legendi, ne možemo ne pomenuti Vašeg djeda. Koliko je bilo teško raditi na biografiji Zaima Imamovića i hodati po liniji ličnog doživljaja i njegovih profesionalnih dostignuća?
IMAMOVIĆ: Izuzetno teško. Odvojiti u glavi Zaima kao pjevača i Zaima kao mog najrođenijeg stvarno je bilo užasno teško. On je jednostavno jedan od najvažnijih pjevača na ovim prostorima. Na isti način kao i Ksenija: on je imao u sebi nešto svedeno, posloženo, neku vrstu azijske, japanske sugestivnosti u malim potezima.

MONITOR: Nedavno ste objavili i knjigu o sevdahu. Kakav je njen život nakon objavljivanja?
IMAMOVIĆ: Knjiga je doživjela prijevod na engleski i drugo izdanje na našem jeziku. Interes je zaista velik i divne reakcije i kritike sam dobio. Mene je riješila jednog velikog dijela zadatka objašnjavanja. Za mnoge situacije sada jednostavno mogu reći: pročitajte knjigu. Nedostajala mi je jedna takva knjiga o sevdahu, knjiga koja ga posmatra kao cjelovit fenomen i izlaže njegov razvoj bez ideoloških pozicioniranja. Zbog toga sam je napisao.

MONITOR: Zanimljivo mi je bilo pročitati da ste uradili i izložbu „Sevdah, umjetnost slobode”. Možete li nam približiti o čemu se radi i da li će se nešto slično desiti u skoroj budućnosti?
IMAMOVIĆ: Bila je to velika multimedijalna izložba u Sarajevu, u najznačajnijem bh. izložbenom prostoru: Umjetničkoj galeriji BiH. Fondacija princa Klausa iz Holandije pomogla mi je da predstavim svoju viziju prošlosti sevdaha kroz stare snimke, fotografije, video intervjue i drugi materijal. Po prvi put smo na jednom mjestu predstavili audio materijale iz arhiva Milman Parrya (Harvard), Muzičke akademije u Sarajevu i prve snimke iz Sarajeva iz 1907. i 1908. godine iz arhiva EMI-a u Londonu. Bio je to velik zalogaj i knjigu sam najvećim dijelom bazirao na istraživanjima za tu izložbu. Nažalost, za ponovnu instalaciju izložbe jednostavno nemam vremena od koncertnih i drugih aktivnosti.

MONITOR: Album „Dvojka” već dvije godine živi na sceni. Kakvi su utisci i je li vrijeme za novi materijal?
IMAMOVIĆ: Vrijeme jeste i polako radim na njemu. Bio sam se opet posvetio istraživanju, pisao sam za pozorište, za neke kolege (npr. Amiru Medunjanin) i svirao koncerte pa sam se jedno vrijeme opustio. A i „Dvojka” je otvorila toliko priča da mislim da treba vremena da se one isplešu prije novog albuma.

MONITOR: Koliko su ovaj album obilježile dvije velike figure kakve su izdavač Chris Eckman i grafički dizajner Mirko Ilić?
IMAMOVIĆ: Jako puno. Od obojice jako puno učim. Chris je bio ne samo izdavač (album je izdala kompanija Glitterbeat Records čiji je suvlasnik) nego i producent „Dvojke” i miksao je album. Pomogao nam je da promislimo gdje smo i ko smo.

MONITOR: Zanimljivo mi je bilo kada sam pročitao da je ovo prvi sevdah album otisnut na vinilu u novom milenijumu kod nas. Koliko je to Vama kao autoru važno i koliko je u današnjem izdavaštvu ovakav odnos prema muzici bitan?
IMAMOVIĆ: Isključivo komercijalnoj muzici takav odnos nije bitan. Nama svima ostalima – jeste. I sam sam se vratio zadnjih godina pločama, tom odnosu prema „albumu”. Osim toga, „Dvojku” smo od početka pravili sa sviješću da će biti ploča. I mislim da se to mora tako.

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo