Povežite se sa nama

INTERVJU

ROMANO NIKOLIĆ, GLUMAC: Najveća borba je ona protiv nas samih

Objavljeno prije

na

Komad Kraljevskog pozorišta Zetski dom Pobuna mornara premijerno je izveden na ponti Pine ispred broda Jadran u Tivtu, a nastao je inspirisan tekstovima Kotorski mornari Fridriha Vulfa i Četvrti ugao Radoslava Rotkovića. Reditelj predstave je Diego de Brea, koji potpisuje i adaptaciju, vizuelni identitet i izbor muzike. Predstava je izvedena u okviru koncepta Art Geto.

Ansambl ove predstave je međunarodnog karaktera, a njegov član je poznati hrvatski glumac Romano Nikolić koji je u ovoj predstavi ostvario odličnu ulogu. Osim njega ansambl čine Srđan Grahovac, Atanas Atanasovski, Konstantin Tino Kostadinovski, Omar Bajramspahić, Peđa Marjanović, Mak Čengić i Marko Todorović. Predstava Pobuna mornara nastala je kao prvi proizvod interregionalnog projekta ADNICH, koji pripada pretpristupnim IPA programima. Cilj je stvaranje mreže na južnom Jadranu između Italije, Albanije i Crne Gore, koja će se baviti promocijom nematerijalnih kulturnih dobara kroz umjetnost i pozorište.

MONITOR: Projekat Zetskog doma ,,Art Geto” je, kako je najavljeno, koncept koji briše granice. Koliko Vam je važno što ste bili dio tog ansambla i šta on za vas predstavlja?
NIKOLIĆ: Ova mogućnost suradnje koja je stavljena pred nas mlade glumce iz regije svakako mora biti poticaj za daljni razvoj Art Geta i sličnih projekata u budućnosti ne samo u Crnoj Gori, već i u ostalim zemljama regije. Počašćen sam što sam imao priliku biti dijelom prvog takvog projekta ovdje. Već sam govorio kako mislim da je ovaj potez umjetničke direktorice Kraljevskog pozorišta Zetski dom Lidije Dedović pun pogodak ne samo za razvoj umjetničkih sadržaja nego i nas samih. Kroz njega mislim da sam dodatno sazreo kao glumac i kao osoba. Različitost svih nas u percipiranju glume i životnog iskustva u ovom slučaju nije se postavila kao prepreka, već kao motor pokretač koji je sve nas još hrabrije gurao u proces. A što se granica koje spominjete u pitanju tiče, nama su manje važne one državne nego one u glavama i srcima ljudi. Umjetnost granice nužno propituje, izaziva i njima se zapravo poigrava. U ovom projektu smo upravo to učinili, čini mi se, na više razina.

MONITOR: Diego de Brea potpisuje i adaptaciju „Pobune mornara”, predstave koja je inspirisana tekstovima „Kotorski mornari” Fridriha Vulfa i ,,Četvrti ugao” Radoslava Rotkovića. Predstava govori o pobuni mornara u Boki, a taj čin se dogodio prije sto godina. Koliko i na koji način predstava, osim što označava jubilej, korespondira sa današnjim trenutkom i situacijom?
NIKOLIĆ: Dok smo iščitavali predložak teksta Diego nas je cijelo vrijeme upozoravao da ne razmišljamo o herojstvu tih ljudi, već o njihovim slabostima i unutarnjoj borbi. Situacija u koju smo postavljeni identična je Vulfovom predlošku, a bavi se pitanjem neizdržljivosti, granica koju čovjek prelazi da bi preživio, žrtvovao se za ideju ili se borio protiv sustava. Kroz cijelu predstavu postavljeni smo u poziciju trpljenja represije i tu je redatelj, po mom mišljenju, u samom početku izjednačio jubilej povijesnog događaja s današnjim vremenom. Naravno kroz prizmu suvremenog teatra, bez folklornog prikazivanja i režije ceremonije. Kao i onda, a tako i danas, naša najveća borba je ona protiv nas samih. Naših strahova u pokušajima izgradnje boljih mogućnosti.

MONITOR: Čini se da je bio jako naporan rad tokom nastajanja predstave – intenzivna upotreba tijela kao oruđa.
NIKOLIĆ: Probe su trajale kratko, ali zaista intezivno. Imali smo sreću da smo odmah po dolasku na Cetinje preskočili sve faze upoznavanja i prihvatili se kao prijatelji koji se nalaze u određenoj vrsti izazova i eksperimenta. Nismo imali izbora. Sviđa mi se kod Diega što nas je pokušao očistiti od viškova koje mi glumci često znamo donositi na scenu. Na neki svoj način nas je bodrio, ali istovremeno i gurao sve dublje u proces koji je tražio konstantnu fokusiranost. Sam tekst nam nije bio toliko bitan za finalni “proizvod” koliko za inspiraciju kada smo krenuli tjelesno istraživati sve motive koji se nalaze u njemu. Tu je od nas očekivao da damo sve od sebe. Mogu reći kako smo se različito odnosili prema različitim situacijama. Diego ne pristaje na odustajanje u kazališnom smislu. Također ne pristaje na laž. To je njegova najveća vrlina. To je ono što cijenim u njegovom odnosu prema glumcu. Prije smo mi odustajali od sebe, nego on od nas u ovom emotivno turbulentnom i fizički zahtjevnom procesu.

MONITOR: Glumili ste u brojnim predstavama, sarađivali sa značajnim umjetnicima. Koja uloga ili saradnja je ostavila snažan utisak na vas?
NIKOLIĆ: Nadam se da je ovo tek početak… Uvijek mi je teško izdvojiti neku ulogu kao omiljenu. Nemam niti taj poriv da priželjkujem određene uloge da mi se dogode u životu. Radije bih birao redatelje. Jedan od redatelja koji me je obilježio na početku mog bivanja na sceni je svakako veliki Tomaž Pandur. Želja mi je pratiti njegovu misao da se u kazalištu treba stvarati stvarnost koja postaje kazalište. Od suradnika smo postali dobri prijatelji i uživao sam slušajući njegove ideje, kao i odnos prema suvremenom kazalištu, glumcu, ali i životu. Svaka uloga mi je donijela svojevrsni izazov, ali i zabrinutost. Uvijek se bojim ne razočarati lika kojeg glumim. Ili njegovu iluziju. Lijepo je biti glumac, čuditi se i braniti u isto vrijeme. Nicole Kidman je izjavila: ,,Glumci imaju privilegiju da svijet mogu pogledati kroz različite leće”. To je ljepota našeg posla, ali i odgovornost.

MONITOR: Udruženje djelovanja u kulturi ,,Arterarij”, čiji ste osnivač, je 2017. za projekt ,,Pogledaj me” osvojila Nagradu hrvatskog glumišta. Šta je osnovni zadatak Arterarija i kakve predstave radite?
NIKOLIĆ: Arterarij je neprofitna organizacija koja primarno ima za zadatak uključivanje marginaliziranih i stigmatiziranih skupina u umjetničke produkcije. Drago mi je da smo prošle godine dobili Nagradu hrvatskog glumišta jer su tim činom protagonisti predstave postali vidljiviji javnosti, a i samim time je prvi put u povijesti takva nagrada u kategoriji drame dodijeljena Siniši i Sindi koji su, eto, Romi. Moj cilj je mijenjati stvari u sektoru u kojem sudjelujem. Aretrarijev put nije lagan, ali je za mene upravo zbog toga bitan. Nadam se da će u budućnosti postojati puno “Arterarija” koji će predstavljati svojevrsnu utopiju. Bar što se tiče demokratizacije kazališne produkcije. Arterarij vjeruje da u svačijoj priči ima nešto vrijedno, neka poruka. Baš stoga radimo kako bismo otvorili prostor za one priče kojima su vrata kazališne produkcije zatvorena.

MONITOR: Već ste počeki s novim projektom u ,,Arterariju”?
NIKOLIĆ: Upravo smo započeli probe za novu predstavu radnog naslova Odluke koja se bavi propitivanjem društvenog problema nasilja nad ženama. Ravnatelj Kazališta Marina Držića iz Dubrovnika Ante Vlahinić prepoznao je djelovanje Arterarija u kulturnom životu i prihvatio biti koproducentom ovog projekta. Paralelno već tražimo mogućnosti za nove projekte koji propituju ono što se oko nas događa i dio je naše stvarnosti, ali nije dio naše svijesti. Neću otkrivati više o projektu kojeg sada pripremamo jerArterarij dosad nije radio po predlošku ili unaprijed odabranom ili napisanom scenariju. Naše se predstave razvijaju kako se bavimo problemom kojeg prikazujemo. Naš proces uključuje puno učenja, puno propitivanja, puno pokušaja, slaganja i rastavljanja. A uključuje i puno rizika zbog toga što ne znamo što će biti na kraju. Zato ne mogu govoriti ništa više. Osim da će ono što napravimo biti iskreno.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VUK VELEBIT, POLITIKOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR: Vučić želi da kroz Narodni pokret za državu rebrendira sebe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Krajnji cilj ovog pokreta jeste i kontrola narativa „za državu“. Oni politički akteri koji ne budu dio ovog pokreta automatski će biti percipirani kao oni koji rade protiv interesa svoje države

 

MONITOR: Godinama se iznose podaci i svjedočenja o korišćenju resursa javnih preduzeća i budžetskog sektora uopšte, ne samo za netransparentne tendere, klijentelizam i kronizam, već i za razna „događanja naroda“. Djeluje predvidljivo da ćemo to gledati ponovo, samo kao „pokret“?

VELEBIT: Nažalost u političkoj stvarnosti Srbije, kao i celog našeg regiona, korišćenje javnih sredstava za partijske svrhe postalo je standard u političkom delovanju predstavnika vlasti. Građani bi trebalo više da budu svesni načina na koji se njihov novac troši u lične ili partijske svrhe nosilaca vlasti. Takav odnos vlasti prema novcu poreskih obveznika predstavlja čistu krađu. Ipak, građani Srbije više nego ranije vide da se novac troši u izgradnju puteva i ulaganje u druge infrastrukturne projekte što je bilo od velikog političkog značaja za Vučića.

MONITOR: Pored javnog djelovanja projekta Otvoreni Balkan, iz Beograda se promovisala i ideja srpskog sveta, politički maglovita i finansijski netransparentna. Kako će ovaj najnoviji Vučićev politički patent −„za državu“, uticati na organizovanje Srba van Srbije koja, formalno, ne priznaje ni faktičko stanje u vezi sa svojim granicama?

VELEBIT: Srbija nema nijedan interes da bude remetilački faktor u regionu. Od Srbije kao najveće države regiona zavisi i politička dinamika i stabilnost u celom regionu. Zato je Srbija danas prepoznata kao nezaobilazan partner kako EU tako i SAD-a u ovom regionu kog je neophodno imati na svojoj strani. Projekat Otvoreni Balkan treba da doprinese upravo regionalnom ekonomskom povezivanju koje će biti ključni faktor političke stabilnosti regiona i pripremanja regiona za ulazak u EU jednog dana. Čuo sam kritike da je Otvoreni Balkan velikosrpska ideja, ali ne vidim kako je to moguće ako je Srbija u manjini u odnosu na ostale države koje bi bile članice ove inicijative. Oni koji su protiv Otvorenog Balkana jer se plaše da bi srpska ekonomija dominirala u odnosu na ostale države onda ne razumem kako su istovremeno za ulazak tih država u EU gde bi konkurencija bila još veća.

MONITOR: Ove ideje o opštenarodnom pokretu da se sačuva država Srbija, tumače se, i kao „kontrola štete“ koja je za vlast nastala pristankom Vučića da u Briselu prihvati (ali ne i potpiše), tzv. Nemačko-francuski sporazum o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova. O tom pokretu Vučić ne govori sada prvi put. Znači li to da je, ipak, imao nekakvu strategiju u vezi sa pitanjem Kosova i onoga: „Šta poslije?“

VELEBIT: Da se ta ideja o narodnom pokretu pojavila iznenada sada onda bismo mogli da kažemo da je reč o kontroli štete zbog pritiska koji dolazi sa desnice. Međutim, Vučić je još prošle godine najavio realizaciju te ideje ali mislim da je primarni cilj bio da se dugoročno suprostavi ekstremnoj desnici koja bi mogla da postane najozbiljniji politički izazivač. Nemačko-francuski predlog je verovatno samo ubrzao realizaciju ovog projekta, a najavljeni susret u Ohridu je podstakao predsednika Vučića da otpočne kampanju nedelju dana pre odlaska u Ohrid.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PREDRAG ZENOVIĆ, POLITIKOLOG: Izbori, jedino rješenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon sveukupne ustavno-političke krize i nemoći nove većine da konstituiše vladu na čelu sa Lekićem i sad već zabrinjavajućeg stagniranja procesa evropskih integracija, vanredni parlamentarni izbori nameću se kao jedino legitimno rješenje krize

 

MONITOR: Prema pisanju medija, parlamentarna većina pregovara o rekonstrukciji Vlade, koja je izgubila povjerenje. Kako to komentarišete?

ZENOVIĆ: Parlamentarna većina ima pravo da Vladi uskrati podršku, a da onda dio te iste većine u nekoj novoj konfiguraciji da podršku za rekonstrukciju te iste Vlade. Ustav to ne zabranjuje, ali postavlja se pitanje legitimnosti, opravdanosti i svrsishodnosti takve političke odluke.

Tu je i pitanje suštine parlamentarizma kao sistema saradnje i ravnoteže triju vlasti, ali i dostojanstva parlamenta koji, na neki način, prelazi preko svoje odluke. To je za jedan vulnerabilni parlamentarizam opasno i može postati praksa u kojoj egzekutivna (izvršna) vlast vrši pritisak i uslovljava zakonodavnu. Premijer u ostavci je u postavgustovskom vremenu pokazao izuzetnu političku vještinu i uspio da, uprkos ograničenom političkom dometu svoje partije, nametne agendu, uobliči put i prve i druge vlade i za kratko vrijeme ostavi svoj politički, pa i državnički pečat. Međutim, insistiranjem da se zadrži status-quo zarad kratkoročnih političih ciljeva i „one man show” liderstvom, Abazović može dovesti u pitanje budućnost ne samo izbornog bilansa građanskog pokreta URA nego i demokratije u Crnoj Gori. Političke odluke pred kojim se nalaze crnogorska država i društvo zahtijevaju širi konsenzus, zato je neophodno da imamo Vladu iza koje stoji parlamentarna većina, a da ta parlamentarna većina bude realna slika demokratskog raspoloženja građana Crne Gore.

MONITOR: Rekonstrukcija tehničke vlade je navodno jedna od opcija kako bi se izbjegla mogućnost da predsjednik države Milo Đukanović raspusti parlament. Koliko je realno da Miodrag Lekić sastavi Vladu, s obzirom na to da su ti pregovori već propali, i šta bi trebalo da bude izlaz iz ove političke krize?

ZENOVIĆ: Zakon o izmjenama Zakona o predsjedniku je, u formalno-pravnom i materijalnom smislu, upitan i o njemu se Ustavni sud u što skorijem roku treba odrediti, jednako kao i o onome što mu je prethodilo, a odnosi se na ustavna ovlašćenja predsjednika države. Ipak, taj se put čini legitimnijim od rekonstrukcije Vlade koja je izgubila povjerenje. Ovoj Vladi je trebalo dati šansu da zaokruži minimum reformskih i integracijskih procesa, ali nakon sveukupne ustavno-političke krize i nemoći nove većine da konstituiše vladu na čelu sa Lekićem i sad već zabrinjavajućeg stagniranja procesa evropskih integracija, vanredni parlamentarni izbori nameću se kao jedino legitimno rješenje ove krize. Kako će do njih doći, ostaje da vidimo. Predsjednik države bi, postupanjem po izmjenama zakona, implicitno priznao sve elemente njegove valjanosti. Partije bi, opet, zavisno od ishoda predsjedničkih izbora i raspoloženja javnog mnjenja, mogle da se odluče na skraćivanje mandata skupštini što bi i bio optimalan način da se ide u nove izbore.

MONITOR: Zašto se izbjegavaju vanredni parlamentarnni izbori?

ZENOVIĆ: Partije post 30-oavgustovske većine su, što zbog lagodne pozicije vlasti, što zbog zauzetih mjesta po dubini, izgubile opozicionu borbenost, dok se partijama posljednje vlade pride zamjera parlamentarna podrška DPS-a. Na sve to pojavio se i novi akter – Evropa sad, na krilima istoimenog socio-ekonomskog programa, koji je otvorio novo polje političke borbe u jednom tranzicionom, osiromašenom društvu. Uspon ovog pokreta mogao bi politički da naudi svim ostalim akterima – i partijama većine, ali i DPS-u. Iz svih tih razloga ne postoji volja da se politička podrška parlamentarnim partijama preispita na vanrednim izborima jer bi u novoj konstelaciji svako mogao da izgubi djelić moći, zakonodavne ili izvršne vlasti.

MONITOR: Kako vidite rezultat na lokalnim izborima u Tuzima?

ZENOVIĆ: Lokalni izbori u Tuzima pokazuju da je pad DPS-a nezaustavljiv i u zajednici na koju je tradicionalno računao, ali i to da je etnifikacija politike među Albancima možda i jača nego kod drugih nacionalnih zajednica u Crnoj Gori. Etnička distanca prema Albancima koja je i dalje na neprihvatljivo visokom nivou, polarizovana i etnifikovana politika od strane „prosrpskog” i „procrnogorskog” bloka dijelom doprinose takvoj političkoj reakciji nacionalnih manjina. Uvjeren sam da je važno da gradimo i multikulturno društvo razlika i različitosti, ali i građansko društvo ravnopravnosti, kao i politike koje prevazilaze etničke okvire i rješavaju zajedničke probleme građana ove države. U suštini, to će biti ključan izazov u narednoj fazi demokratske konsolidacije Crne Gore.

MONITOR: Saopštili ste da se predstojeći predsjednički izbori mogu jedino porediti sa onima iz 1997. godine. Po čemu? 

ZENOVIĆ: Ovo su prvi predsjednički izbori nakon 1997. godini koji imaju odsudan značaj za političku panoramu i istorijski put Crne Gore. Iz tog razloga, politički i istorijski gledano, ovi izbori se mogu jedino porediti sa izborima 1997. budući da su ti izbori bili tačka odvajanja, prvi poraz Miloševićevog režima i nacionalno-političke matrice koja je po svojim vrijednostima i ciljevima bila u autističnom sudaru sa svijetom. To je bio i početak „novog” DPS-a koji se transformisao, ponudio drugačiju, emancipatorsku koncepciju države i društva i obećao evropsku budućnost. Ipak, politička stvarnost pokazala se drugačijom. Ratnička država zamijenjena je policijskom, u multikulturalnom pejzažu Crne Gore opet nije bilo mjesta za sve, ratni zločini gurnuti pod tepih, institucije ostale u sjenci svemoći jedne partije. Ekonomija se liberalizovala, ali su od toga koristi vidjeli jedino junaci prvobitne akumulacije kapitala, krupni kapital upitnog porijekla i partijska „avangarda” koja je privatizaciju društvenih resursa vidjela kao polugu „ortačkog kapitalizma”. Evropske integracije su, bez ijednog objektivnog razloga, ostale samo fasadna dekoracija za sistem koji je sebe utemeljio u partitokratiji i korupciji. Crnoj Gori je vraćen suverenitet na referendumu, ali su država i institucije urušavani, a građani obespravljeni uz indukovanu političku polarizaciju koja zatire građansko društvo. Harizmatska vladavina Đukanovića je, iscrpivši sve svoje prednosti, postala balast demokratskim i emancipatorskim procesima u ime koje je odnijela pobjedu i 1997. i 2006. godine. U tom strukturnom smislu ovi izbori nalikuju, iako je uloga i pozicija Đukanovića, u smislu procesa demokratizacije i evropeizacije Crne Gore, dijametralno suprotna ondašnjoj.

Zato bi ovi izbori mogli da budu završetak istorijskog kruga, podvlačenje računa od te 1997. naovamo, epilog političko-društvene drame Crne Gore i politički kraj njenog protagoniste.

MONITOR: Kako vidite to što avgustovski pobjednici nemaju zajedničkog kandidata, i kako to može uticati na konačan rezultat izbora?

ZENOVIĆ: Avgustovci su se, nažalost, suštinski ujedinili samo oko jednog: suprotstavljanja DPS-u. Za vođenje države i društva nakon prve demokratske smjene vlasti, ispostavilo se, potrebno je mnogo više saglasja i konsenzusa, stabilne vlasti, jasnih programskih opredjeljenja. Mislim da je ova neujedinjenost parlamentarne većine, uprkos činjenici da bi zajednički kandidat odnio sigurnu pobjedu, izraz potrebe da se u novoj konfiguraciji političke moći jasno markira pojedinačna partijska snaga i kapitalizuje pobjeda nad DPS-om. Gramšijevski govoreći, na mjesto rastočene hegemonijske vladavine DPS-a partije žele da nametnu i kreiraju svoju ideološko-idejnu političku matricu.

MONITOR: Da li bi ovi izbori i njihov ishod mogli uticati na odluku o raspisivanju vanrednih parlamentarnih izbora?  

ZENOVIĆ: Vrlo izvjesno će rezultat predsjedničkih izbora odrediti dalju političku dinamiku budući da će političke pozicije svih aktera biti izmijenjene, ali i da će budući predsjednik države imati ustavno-pravne mehanizme da utiče na raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora. Izborni rezultat može ili ohrabriti parlamentarne stranke da izađu na izbore prethodno skrativši mandate Skupštini ili, što nije isključeno, dalje odlažu izbore i traže nove konfiguracije izvršne vlasti u postojećem skupštinskom sazivu.

MONITOR: Ustavni sud će ove sedmice odlučivati o izbornim sporovima, među kojima su i oni zbog kojih još nijesu proglašeni rezultati lokalnih izbora u Podgorici, Plavu i Pljevljima. Očekujete li da će to odblokirati te procese, imajući u vidu da taj sud i dalje nije kompletan?

ZENOVIĆ: Uvjeren sam da, ako je nešto bez ograde donio 30. avgust, onda je to osjećaj nesputane lične autonomije i političke za najširi krug građana. Isto tako vjerujem da, premda su sudije birane po partijskom ključu, da će, upravo na tragu te autonomije, na svakoj narednoj sjednici, uprkos tom politizovanju prava, prevladati kod sudija Ustavnog suda osjećaj za pravdu i pravičnost kojima se uče cio svoj radni i veliki dio životnog vijeka, pravnička kultura i vrlina za koju su najodgovorniji i koje su najpozvaniji da baštine poštovanje prema ustavu, koji, uz sve moguće valere tumačenja, ipak u svakoj odredbi nosi jasan normativni i pozitivistički rezon. Zato nemam ni najmanju dilemu da će rezultati biti proglašeni u najskorijem roku, a vlast uspostavljena prema ustavnim i demokratskim principima koje poznaje cio civilizovani svijet.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo