Povežite se sa nama

INTERVJU

ROMANO NIKOLIĆ, GLUMAC: Najveća borba je ona protiv nas samih

Objavljeno prije

na

Komad Kraljevskog pozorišta Zetski dom Pobuna mornara premijerno je izveden na ponti Pine ispred broda Jadran u Tivtu, a nastao je inspirisan tekstovima Kotorski mornari Fridriha Vulfa i Četvrti ugao Radoslava Rotkovića. Reditelj predstave je Diego de Brea, koji potpisuje i adaptaciju, vizuelni identitet i izbor muzike. Predstava je izvedena u okviru koncepta Art Geto.

Ansambl ove predstave je međunarodnog karaktera, a njegov član je poznati hrvatski glumac Romano Nikolić koji je u ovoj predstavi ostvario odličnu ulogu. Osim njega ansambl čine Srđan Grahovac, Atanas Atanasovski, Konstantin Tino Kostadinovski, Omar Bajramspahić, Peđa Marjanović, Mak Čengić i Marko Todorović. Predstava Pobuna mornara nastala je kao prvi proizvod interregionalnog projekta ADNICH, koji pripada pretpristupnim IPA programima. Cilj je stvaranje mreže na južnom Jadranu između Italije, Albanije i Crne Gore, koja će se baviti promocijom nematerijalnih kulturnih dobara kroz umjetnost i pozorište.

MONITOR: Projekat Zetskog doma ,,Art Geto” je, kako je najavljeno, koncept koji briše granice. Koliko Vam je važno što ste bili dio tog ansambla i šta on za vas predstavlja?
NIKOLIĆ: Ova mogućnost suradnje koja je stavljena pred nas mlade glumce iz regije svakako mora biti poticaj za daljni razvoj Art Geta i sličnih projekata u budućnosti ne samo u Crnoj Gori, već i u ostalim zemljama regije. Počašćen sam što sam imao priliku biti dijelom prvog takvog projekta ovdje. Već sam govorio kako mislim da je ovaj potez umjetničke direktorice Kraljevskog pozorišta Zetski dom Lidije Dedović pun pogodak ne samo za razvoj umjetničkih sadržaja nego i nas samih. Kroz njega mislim da sam dodatno sazreo kao glumac i kao osoba. Različitost svih nas u percipiranju glume i životnog iskustva u ovom slučaju nije se postavila kao prepreka, već kao motor pokretač koji je sve nas još hrabrije gurao u proces. A što se granica koje spominjete u pitanju tiče, nama su manje važne one državne nego one u glavama i srcima ljudi. Umjetnost granice nužno propituje, izaziva i njima se zapravo poigrava. U ovom projektu smo upravo to učinili, čini mi se, na više razina.

MONITOR: Diego de Brea potpisuje i adaptaciju „Pobune mornara”, predstave koja je inspirisana tekstovima „Kotorski mornari” Fridriha Vulfa i ,,Četvrti ugao” Radoslava Rotkovića. Predstava govori o pobuni mornara u Boki, a taj čin se dogodio prije sto godina. Koliko i na koji način predstava, osim što označava jubilej, korespondira sa današnjim trenutkom i situacijom?
NIKOLIĆ: Dok smo iščitavali predložak teksta Diego nas je cijelo vrijeme upozoravao da ne razmišljamo o herojstvu tih ljudi, već o njihovim slabostima i unutarnjoj borbi. Situacija u koju smo postavljeni identična je Vulfovom predlošku, a bavi se pitanjem neizdržljivosti, granica koju čovjek prelazi da bi preživio, žrtvovao se za ideju ili se borio protiv sustava. Kroz cijelu predstavu postavljeni smo u poziciju trpljenja represije i tu je redatelj, po mom mišljenju, u samom početku izjednačio jubilej povijesnog događaja s današnjim vremenom. Naravno kroz prizmu suvremenog teatra, bez folklornog prikazivanja i režije ceremonije. Kao i onda, a tako i danas, naša najveća borba je ona protiv nas samih. Naših strahova u pokušajima izgradnje boljih mogućnosti.

MONITOR: Čini se da je bio jako naporan rad tokom nastajanja predstave – intenzivna upotreba tijela kao oruđa.
NIKOLIĆ: Probe su trajale kratko, ali zaista intezivno. Imali smo sreću da smo odmah po dolasku na Cetinje preskočili sve faze upoznavanja i prihvatili se kao prijatelji koji se nalaze u određenoj vrsti izazova i eksperimenta. Nismo imali izbora. Sviđa mi se kod Diega što nas je pokušao očistiti od viškova koje mi glumci često znamo donositi na scenu. Na neki svoj način nas je bodrio, ali istovremeno i gurao sve dublje u proces koji je tražio konstantnu fokusiranost. Sam tekst nam nije bio toliko bitan za finalni “proizvod” koliko za inspiraciju kada smo krenuli tjelesno istraživati sve motive koji se nalaze u njemu. Tu je od nas očekivao da damo sve od sebe. Mogu reći kako smo se različito odnosili prema različitim situacijama. Diego ne pristaje na odustajanje u kazališnom smislu. Također ne pristaje na laž. To je njegova najveća vrlina. To je ono što cijenim u njegovom odnosu prema glumcu. Prije smo mi odustajali od sebe, nego on od nas u ovom emotivno turbulentnom i fizički zahtjevnom procesu.

MONITOR: Glumili ste u brojnim predstavama, sarađivali sa značajnim umjetnicima. Koja uloga ili saradnja je ostavila snažan utisak na vas?
NIKOLIĆ: Nadam se da je ovo tek početak… Uvijek mi je teško izdvojiti neku ulogu kao omiljenu. Nemam niti taj poriv da priželjkujem određene uloge da mi se dogode u životu. Radije bih birao redatelje. Jedan od redatelja koji me je obilježio na početku mog bivanja na sceni je svakako veliki Tomaž Pandur. Želja mi je pratiti njegovu misao da se u kazalištu treba stvarati stvarnost koja postaje kazalište. Od suradnika smo postali dobri prijatelji i uživao sam slušajući njegove ideje, kao i odnos prema suvremenom kazalištu, glumcu, ali i životu. Svaka uloga mi je donijela svojevrsni izazov, ali i zabrinutost. Uvijek se bojim ne razočarati lika kojeg glumim. Ili njegovu iluziju. Lijepo je biti glumac, čuditi se i braniti u isto vrijeme. Nicole Kidman je izjavila: ,,Glumci imaju privilegiju da svijet mogu pogledati kroz različite leće”. To je ljepota našeg posla, ali i odgovornost.

MONITOR: Udruženje djelovanja u kulturi ,,Arterarij”, čiji ste osnivač, je 2017. za projekt ,,Pogledaj me” osvojila Nagradu hrvatskog glumišta. Šta je osnovni zadatak Arterarija i kakve predstave radite?
NIKOLIĆ: Arterarij je neprofitna organizacija koja primarno ima za zadatak uključivanje marginaliziranih i stigmatiziranih skupina u umjetničke produkcije. Drago mi je da smo prošle godine dobili Nagradu hrvatskog glumišta jer su tim činom protagonisti predstave postali vidljiviji javnosti, a i samim time je prvi put u povijesti takva nagrada u kategoriji drame dodijeljena Siniši i Sindi koji su, eto, Romi. Moj cilj je mijenjati stvari u sektoru u kojem sudjelujem. Aretrarijev put nije lagan, ali je za mene upravo zbog toga bitan. Nadam se da će u budućnosti postojati puno “Arterarija” koji će predstavljati svojevrsnu utopiju. Bar što se tiče demokratizacije kazališne produkcije. Arterarij vjeruje da u svačijoj priči ima nešto vrijedno, neka poruka. Baš stoga radimo kako bismo otvorili prostor za one priče kojima su vrata kazališne produkcije zatvorena.

MONITOR: Već ste počeki s novim projektom u ,,Arterariju”?
NIKOLIĆ: Upravo smo započeli probe za novu predstavu radnog naslova Odluke koja se bavi propitivanjem društvenog problema nasilja nad ženama. Ravnatelj Kazališta Marina Držića iz Dubrovnika Ante Vlahinić prepoznao je djelovanje Arterarija u kulturnom životu i prihvatio biti koproducentom ovog projekta. Paralelno već tražimo mogućnosti za nove projekte koji propituju ono što se oko nas događa i dio je naše stvarnosti, ali nije dio naše svijesti. Neću otkrivati više o projektu kojeg sada pripremamo jerArterarij dosad nije radio po predlošku ili unaprijed odabranom ili napisanom scenariju. Naše se predstave razvijaju kako se bavimo problemom kojeg prikazujemo. Naš proces uključuje puno učenja, puno propitivanja, puno pokušaja, slaganja i rastavljanja. A uključuje i puno rizika zbog toga što ne znamo što će biti na kraju. Zato ne mogu govoriti ništa više. Osim da će ono što napravimo biti iskreno.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Veting kao rješenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Reforma crnogorskog pravosuđa ne može imati održive rezultate dok se do kraja ne raspetlja “hobotnica” Vesne Medenice i ispitaju sve šeme uticaja koji je ona nesporno imala na nosioce tužilačke i sudske funkcije u Crnoj Gori

 

MONITOR: Kako komentarišete objavljene prepiske izmedju direktorice ASK Jelene Perović i bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?

MILOVAC: Mislim da je prepiska između Perović i Medenice pokazala kako je posljednjih decenija izgledao modus operandi crnogorskog pravosuđa, i sasvim sam siguran da tadašnja predsjednica cetinjskog Osnovnog suda nije bila jedina koja je na takav način tražila smjernice i nudila podršku bivšoj predsjednici Vrhovnog suda. Na stranu groteskni udvornički odnos koji je ispoljila Perović, komunikacija je pokazala koja količina moći i uticaja je bila u rukama Vesne Medenice i na koji način je ona manifestovana.

MANS je i ranije ukazivao da reforma crnogorskog pravosuđa ne može imati održive rezultate dok se do kraja ne raspetlja “hobotnica” Vesne Medenice i ispitaju sve šeme uticaja koji je ona nesporno imala na nosioce tužilačke i sudske funkcije u Crnoj Gori. Sve dok svaka od tih relacija ne bude detaljno ispitana, mi kao građani imamo pravo da sumnjamo da je pravosuđe i dalje u rukama onih koji se sumnjiče za saradnju sa kriminalnim klanovima. U ovom konkretnom slučaju MANS je već pozvao Specijalno državno tužilaštvo da formira predmet i ispita ne samo komunikaciju između Perović i Medenice, već prije svega kakve posljedice je ona imala na profesionalni integritet i odluke koje je Perović donosila u cetinjskom sudu, ali i kasnije sa mjesta direktorice Agencije za sprječavanje korupcije.

MONITOR:Da li vas iznenadjuje odnos Perović prema Medenici, koji bivša predsjednica Vrhovnog suda u porukama definiše „savjesnim“?

MILOVAC: Svjedočimo potpuno iskrivljenom sistemu vrijednosti koji je uspostavio prethodni režim na svim nivoima, pa i u pravosuđu. “Savjesno postupanje” u percepciji takozvanih vojnika bivše vlasti, kakva je Vesne Medenica, pretpostavlja gaženje procedura i zarobljavanje institucija i koncetraciju neograničene moći odlučivanja u rukama jedne osobe. Takav odnos prema integritetu nosilaca pravosudne funkcije je nešto što je “njegovano” i podsticano decenijama i sasvim moguće je postalo sastavni dio jedne potpuno izokrenute profesionalne etike.

Hijerarhija koja je postavljena na način da se lojalnost kultu ličnosti koji je Medenica uspostavila prepoznaje kao “savjesno postupanje”, najviše liči onima koje možemo da vidimo kada su u pitanju strukture organizovanog kriminala. Ovo je posebno problematično ako pretpostavimo da je takav odnos vrlo vjerovatno bio potka za donošenje odluka u sudskim predmetima u skladu sa interesima koji je nisu poklapali sa javnim interesom ili zakonom.

Nisam iznenađen odnosom i iz razloga što je dosadašnja profesionalna karijera davala prostor Vesni Medenici da utiče na izbor sudija, ima kompletan uvid u njihov rad i ocjenjivanje njihovog rada, kreirajući poziciju sa koje je od prvog dana mogla da oblikuje sudije prema onome što su bile njene potrebe i potrebe grupa koje je u pravosuđu neformalno zastupala. Zbog toga je svako “klimanje glavom” Jelene Perović bilo dočekano kao “savjesno”.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR BRANKA BOŠNJAK PROFESORICA UCG I POTPREDSJEDNICA PZP-A: Temeljne reforme i dobra metla za obrazovni sistem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Javna uprava je postala prepuna uhljebljenih bahatih neznalica. Nije ovo od juče, radio je to i bivši DPS režim, ali sa mnogo više stila, senzitivnije, neupadljivije… Ovo sad je postalo brutalno, bestidno i ogoljeno do kraja

 

MONITOR: Nakon najnovije afere oko diplome pomoćnice direktora IJZ  vi ste javno istupili i kazali da lažnih ima i u vrhu Vlade, te da su političke partije pune kadrova sa ovakvim znanjem. Da li je onda iluzorno očekivati da će biti političke volje da se sporne diplome provjere? 

BOŠNJAK: Mi kao društvo moramo da se odlučimo da li hoćemo istinsko ozdravljenje i vraćanje pravim vrijednostima, želimo li društvo znanja, što javno propagiramo ili želimo degradaciju svih vrijednosti, koju upravo živimo.

Zato je važno da se aktuelizovao ovaj veliki problem, ali nažalost, to je samo jedan segment iz Pandorine kutije, jer mnogo je devijacija na ovom polju. Nama trebaju značajno veća ulaganja u nauku, revizija naučnih i nastavnih zvanja, nepristrasna reakreditacija studijskih programa, revizija licenci za visokoobrazovne ustanove, savremene laboratorije, dosljedna borba protiv plagijata, a preduslov svega ovoga je potpuna depolitizacija ovog sektora.

Optimista nijesam, jer živimo najbrutalniji iskaz partitokratije, a svjedok sam bila da mnogi politički lideri potpuno obesmišljavaju znanje i olako delegiraju za rukovodeće funkcije ljude bez znanja i iskustva, sa sumnjivo stečenim diplomama, jer oni prvenstveno cijene partijsku lojalnost. Koalicioni dogovori, umjesto da podrazumijevaju da stavimo na sto najbolje što imamo od kadrova i od njih napravimo najoptimalniji odabir, nažalost kažu da se niko nikome ne miješa u politička kadriranja koja su im pripala. Zato imamo ministre i predsjednike opština bez fakultetskog obrazovanja, ljude na pozicijama koji ne umiju ni napisani im tekst da pročitaju kako treba, zato su nam bordovi direktora i upravni odbori puni dojučerašnjih šofera, ljudi iz obezbjeđenja, kafe kuvarica, konduktera… Javna uprava je postala prepuna uhljebljenih bahatih neznalica. Nije ovo od juče, radio je to i bivši DPS režim, ali sa mnogo više stila, senzitivnije, neupadljivije… Ovo sada je postalo brutalno, bestidno i ogoljeno do kraja.

Mi smo malo društvo i nije problem ko je čiji, ako je sposoban, obrazovan i ako zna, ali problem je neznanje, koje onda iz kompleksa rađa umišljenost i bahatost, kao paravan, da bi se zamaskiralo neznanje i onda se proganja i mobinguje svako ko išta zna.

Dodatan problem je što Vladina komisija za politička namještenja, i ne provjerava CV predloženih kandidata no im se unaprijed vjeruje na riječ, a mnogi su zbog fotelje spremni da „nakite“ svoj CV raznim neistinama pa i onom da su završili fakultet. Predlažu se zakoni i sistematizacije, koje značajno smanjuju kriterijume za neka rukovodna mjesta, jer se sve šteluje za unaprijed odabrane pojedince.

Optimista nijesam po pitanju političke volje, ali jak pritisak javnosti može da pomjeri stvari i da krenemo ka ozdravljenju.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LINO VELJAK, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U ovom   „tridesetgodišnjem ratu“  se već poodavno nalazimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ukoliko bi predsjednik Bajden uspio da pomoć Izraelu uslovi izraelskom obnovom prihvaćanja ideje dviju država, to bi predstavljalo izniman uspjeh. Ukoliko bi to uvjetovanje rezultiralo tek selektivnošću izraelskih vojnih operacija to bi bio nekakav uspjeh. No, bez temeljnih političkih promjena i u Izraelu i u njegovom arapsko-islamskom okruženju koncept dviju država ostaje privlačna i – do daljnjega, nedosežna utopija

 

 MONITOR: Na obeležavanju godišnjice stradanja Vukovara glavnu riječ je imao gradonačelnik Ivan Penava, koji je upozorio sve koji ne respektuju njegovu, u mnogo čemu, proustašku scenografiju, da se ne priključuju događaju. U Srbiji je predizborna kampanja u koju je predsjednik Srbije, prvi put od svog dolaska na vlast, zatražio pomoć svog nekadašnjeg političkog mentora Vojislava Šešelja. Koliko su ovo tek praktički-politički aranžmani a koliko simbolički relevantni činovi?

VELJAK: Nisu to nikakvi simbolički činovi, pa ni pragmatični predizborni aranžmani, nego ih valja promatrati u kontekstu generalnog rasta desnice u Evropi i šire (rezultati izbora u Slovačkoj i Nizozemskoj, ali i u Argentini), koji ukazuju na realne dimenzije skretanja društvene svijesti u smjeru populizma i radikalne desnice. Ta je tendencija značajnim dijelom uzrokovana medijskom podrškom brutalizaciji javnog diskursa, a u našoj regiji nedvojbeno i pojačanim djelovanjem ruske agenture. Konkretno, u Hrvatskoj se zloćudan ruski utjecaj može dokazati analizom financijske baze Domovinskog pokreta (čiji je Penava predsjednik), koja je izravno povezana s oligarhijskom strukturom Putinove Rusije. Onima koji sumnjaju u ispravnost ove tvrdnje preporučujem da otkriju odgovor na pitanje: Tko kontrolira Fortenovu? Putinovim ljubiteljima neće biti jasno zbog čega ruske službe i oligarsi podržavaju obnovu ustaškog diskursa, kao što mnogima neće biti milo kad se suoče s dokazivim činjenicama koje govore o međusobnoj podršci četnika i ustaša (kako u Drugom svjetskom ratu, tako i danas, kada je to u cilju ostvarivanja političke moći i – što je najvažnije – financijskih interesa). Svađajući narode, oni jačaju svoje pozicije, a njihova međusobna solidarnost ne dolazi u pitanje. Dokaz je i pravo bratstvo i jedinstvo koje je vladalo u Hagu među optuženicima za najteže ratne zločine.

MONITOR: EU je u prvim danima posle napada Hamasa, snažno podržala pravo Izraela da se brani, čak je i redovna pomoć Palestincima bila, na kratko, obustavljena. Danas je stav Brisela izbalansiraniji.  Neki su ponašanje EU administracije nazvali „ evropskim kompleksom Holokausta“. Koliko se tu radi o „kompleksu“ a koliko o, nesamostalnosti spoljne politike EU?

VELJAK: Ukoliko je riječ o Njemačkoj, kompleks Holokausta je od presudne važnosti. Ukoliko je pak riječ o EU, ključan je moment  inzistiranje na potrebi evroatlantskog jedinstva, te se upravo time može objasniti relativna uravnoteženost njezinog stava.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo