MONITOR: Kava je aktuelna situacija u Hrvatskoj?
ŠALAJ: Hrvatska zasigurno nije najgore mjesto za život na ovom našem planetu. Niz međunarodnih istraživanja sugerira da je Hrvatska po brojnim ekonomskim i socijalnim pokazateljima u gornjih, boljih 50 posto država u svijetu, a po nekim dimenzijama i u gornjih 25 posto država. Članica smo Europske unije, koja je sama po sebi prostor na kojemu je životni standard puno bolji nego u brojnim drugim regijama u svijetu. S druge strane, Hrvatska je, po mom sudu, zemlja propuštenih prilika. U proteklih 28 godina samostalnosti iskazali smo razočaravajuću nesposobnost upravljanja socijalnim, ekonomskim i političkim procesima. Kada pogledate hrvatsku povijest, uvijek smo za naše neuspjehe okrivljavali druge, bilo da su to bili Austrijanci, Mađari, Turci ili Srbi. Od 1990. godine, ili ako hoćete od 1998. godine kada je država u potpunosti integrirana, pokazali smo da nismo sposobni kvalitetno upravljati sobom. Početkom 1990-ih očekivali smo ekonomski prosperitetnu, socijalno pravednu i demokratski stabilnu državu, a sada svjedočimo masovnom odlasku građana iz Hrvatske, a istovremeno se s Rumunjskom i Bugarskom borimo da izbjegnemo titulu „najgore” države Europske unije.

MONITOR: Hrvatski mediji javljaju da vlada haos u gotovo svim jačim strankama…
ŠALAJ: Ocjena je možda malo pretjerana, jer mi stariji se sjećamo velikih turbulencija u HDZ-u u doba sukoba Sanaderove i Pašalićeve struje ili pak političkih potresa u SDP-u u vrijeme kada je isključivan Milan Bandić. No, istina je da su obje glavne hrvatske stranke, HDZ i SDP, u previranjima i svojevrsnoj krizi. Ta kriza je puno vidljivija u SDP-u, koji se doslovce raspada pred našim očima, pa je vrlo upitno hoće li ta stranka ostati politički relevantna i u budućnosti. Situacija u HDZ-u je na izgled nešto bolja, no i tamo se ispod površine događaju sukobi između aktualnog premijera Plenkovića i njegovih unutarstranačkih oponenata. Mislim da će se prava bitka u HDZ-u, kao i uvijek do sada, dogoditi kada ne budu na vlasti. Stoga bih rekao da danas u HDZ-u vlada ravnoteža nemoći.

MONITOR: Koliko su za loše stanje u Hrvatskoj i njenim susjednim državama krivi korumpirani političari, a koliko apatični glasači?
ŠALAJ: Moj se odgovor primarno odnosi na Hrvatsku, no čini mi se da je situacija slična i u susjednim državama. Odgovornost za naše aktualno stanje je, naravno, podijeljena između političara i građana, to jest birača, jer to je tako u svim predstavničkim demokracijama. Pritom je, međutim, odgovornost političkih elita puno veća. U Hrvatskoj glavna „zasluga” za aktualnu situaciju pripada HDZ-u i SDP-u. Među tim strankama postoje, naravno, određene svjetonazorske razlike, no te razlike ne smiju nam zamagliti brojne sličnosti koje među njima postoje, a koje su zapreka razvoju Hrvatske. Najporaznije obilježje tih dvaju stranaka je odsutnost vizije kvalitetnog javnog upravljanja. Taj nedostatak do punog izražaja dolazi u situacijama kada se jedna od stranaka nalazi u opoziciji. Osvajanje vlasti za HDZ i SDP predstavlja krajnji, konačni cilj političkog djelovanja, a ne pretpostavku da se putem primjene određenih programa i javnih politika unaprijedi i poboljša društvo.

MONITOR: Koja politička snaga može izvesti Hrvatsku iz krize i povesti je u prosperitet?
ŠALAJ: Vjerojatno će zvučati pesimistično, no trenutno takvu političku snagu u Hrvatskoj ne vidim. Ako izuzmemo HDZ i SDP o kojima sam rekao što mislim, najsnažnija politička opcija je trenutno Živi zid. Riječ je o protestnoj, populističkoj stranci, koja opravdano ukazuje na niz socijalnih i ekonomskih problema koje vlast ne želi ili ne zna rješavati, no istodobno svojom neozbiljnošću ne ostavlja dojam da bi oni na te izazove mogli iole kvalitetnije odgovoriti. Ipak, treba uzeti u obzir da je na posljednjim parlamentarnim izborima odaziv birača bio tek nešto malo iznad 50 posto, što znači da postoji veliki, neiskorišteni birački potencijal. To samo po sebi nije dovoljno za političku promjenu, jer su nam potrebni i akteri, to jest politička opcija koja će artikulirati uvjerljiv politički program i na temelju njega politički mobilizirati građane.

MONITOR: Jedan ste od autora knjige ,,Dobar, loš ili zao”, posvećene populizmu. Šta je od toga populizam ili je sve to?
ŠALAJ: Populizam je politička ideologija koja suprotstavlja dobar i pošten narod lošim i korumpiranim političkim elitama. U tom smislu on je svojevrsna „slaba” ideologija koja uz sebe može vezati različite vrijednosti, te je stoga vrlo nezahvalno generalizirati o tome je li populizam dobar ili loš. Meni se, recimo, čini da nam je za prevladavanje postojeće političke i ekonomske krize potrebno više a ne manje populizma, ali populizma posebnog tipa, progresivnog populizma. No, većina recentnih iskustava s populizmom u Europi i SAD sugeriraju kako je on prije svega, gledano iz perspektive razvoja liberalna demokracije, loš, a ponekad može postati i zao. Glavni razlog je u tome što populizam divinizira volju naroda te smatra da se toj volji ne smiju postavljati nikakva ograničenja. To za posljedicu ima kršenje nekih temeljnih prava i sloboda, što može biti prvi korak u regresiju u neki autoritarni, nedemokratski poredak.

MONITOR: Da li predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović igra na kartu populizma i ,,narodne princeze”?
ŠALAJ: Zanimljivo je pratiti promjene u političkoj retorici i političkom stilu aktualne hrvatske predsjednice u proteklih nekoliko godina. Na predsjedničkim izborima održanim krajem 2014. i početkom 2015. nije se koristila populističkim govorom i stilom, nego je, kako naša istraživanja pokazuju, vodila klasičnu HDZ-ovsku kampanju koja se sastoji od kombinacije narodnjačke, demokršćanske i nacionalističke retorike. Međutim, kako se približavaju novi predsjednički izbori, ona se sve više nastoji prikazati kao jedina prava zastupnica naroda te sve češće i sve žešće kritizira i premijera Plenkovića i aktualnu vlast, smatrajući da će joj to distanciranje od nepopularne aktualne vlasti osigurati novi mandat.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da su građani u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj, izgubili povjerenje da vlastitim političkim angažmanom mogu uticati na političke procese?
ŠALAJ: Istina, brojna istraživanja, ali i odaziv na parlamentarne izbore pokazuju da je značajan dio građana izgubio nadu da se političkim djelovanjem stvari mogu mijenjati. Što se tiče Hrvatske, ta apatija i osjećaj bespomoćnosti se manifestira kroz sve veće iseljavanje mladih ljudi, pri čemu istraživanja pokazuju da se odlasci događaju zbog ekonomskih razloga, to jest potrage za poslom, ali i zbog toga što mladi ljudi ne vjeruju da će se društvena i politička klima u Hrvatskoj uskoro promijeniti u smislu da će uspjeh početi ovisiti o trudu i znanjima, a ne, kao sada, o klijentelističko-koruptivnim mrežama. I značajan dio onih koji ostaju u Hrvatskoj izgubio je povjerenje, i to ne samo u aktualne političare i političke stranke, nego i u politiku općenito. Takvi su ljudi frustirani, a neki i očajni, politika ih ne zanima, nego su fokusirani na svoje privatne probleme. Sve je to, naravno, razlog za zabrinutost, jer u demokratskim političkim sustavima stvari se mogu mijenjati samo kroz političko sudjelovanje građana.

MONITOR: Da li treba strahovati od uspostavljanja novih državnih granica na ovim našim prostorima?
ŠALAJ: Teško mi je prognozirati budući razvoj situacije na nekim kriznim područjima kao što su Srbija, Kosovo, Makedonija, Bosna i Hercegovina itd., jer mi se čini da ni sami akteri koji su uključeni u rješavanje tih kriza i koji bi trebali ponuditi neke scenarije, nemaju jasne vizije što bi se moglo napraviti. Svi se još sjećamo tragičnih događanja s početka 1990-ih i ostaje nam nadati se da će se za sva ta žarišna područja iznaći rješenja koja neće uključivati nove sukobe.

Sramotno relativizaranje zločina

MONITOR: Hrvatska radikalna desnica pokušava da dokaže da je Jasenovac bio radni logor i da NDH nije bila zločinačka država. Kako komentarišete te pokušaje prevrednovanja istorijskih činjenica?
ŠALAJ: Pokušaji određenih desničarskih grupa da negiraju ili relativiziraju strašne zločine počinjene tijekom vladavine ustaškog režima su, naravno, sramotni. Takvi pokušaji nisu, međutim, nešto potpuno novo, nego se takve neoustaške interpretacije hrvatske povijesti, i posebice reinterpetacije prirode ustaškog režima, pojavljuju povremeno u Hrvatskoj još od početka 1990-ih. Ono što jest novo je da su takve interpretacije dobile pravo pristupa onome što obično zovemo mainstream mediji, pa tako danas nije neobično da o tome kako se u Jasenovcu nije ubijalo zatvorenike zbog etniciteta, religije ili političkog opredjeljenja slušamo na javnoj televiziji ili čitamo u mainstream dnevnim novinama. Donedavno su se takve „mudrosti” mogle pročitati samo u opskurnim desničarskim časopisima i na sličnim internetskim portalima. Sada je, dakle, u tijeku proces normalizacije takvog diskursa u javnosti, što zasigurno jest razlog za zabrinutost, no ipak mi se čini da su takvi stavovi primarno vezani uz neke marginalne desničarske grupe. To nipošto ne znači da kao društvo ne trebamo na to reagirati, pri čemu reakcija mora uključivati razvoj obrazovnog i medijskog sustava koji će biti u stanju poticati razvoj demokratske političke kulture koja će biti brana od ekstremističkih nastojanja da se prevrednuju povijesne činjenice.

Zabrinjavajuća politička kultura mladih

MONITOR: Na kojem su nivou politička i demokratska kultura u našem regionu?
ŠALAJ: Opet, moj odgovor se primarno referira na Hrvatsku. Nažalost, značajan broj politikoloških i socioloških istraživanja provedenih u proteklih nekoliko godina u Hrvatskoj sugeriraju da kod značajnog dijela naših građana postoje ozbiljna odstupanja od ideala demokratske političke kulture, čije je postojanje jedan od nužnih uvjeta stabilnog i učinkovitog razvoja demokracije. Osobno me najviše brine politička kultura mladih, generacija koje dolaze, jer istraživanja pokazuju, između ostalog, zabrinjavajuće niske razine političkog znanja, političke tolerancije i spremnosti na političko sudjelovanje. Pritom je nužno istaknuti da za takvo stanje odgovorni ne mogu biti mladi, nego mi stariji, društvo kao cjelina, jer tijekom proteklih dva desetljeća nismo napravili gotovo ništa da osiguramo tim mladim ljudima da kroz adekvatne socijalizacijsko-edukacijske procese razviju demokratsku političku kulturu. Tragično je, primjerice, da je Hrvatska jedna od vrlo rijetkih europskih država koja nema na sustavan i kvalitetan način institucionaliziran građanski odgoj i obrazovanje u svom školskom sustavu.

Veseljko KOPRIVICA