Povežite se sa nama

INTERVJU

BERTO ŠALAJ, PROFESOR FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA U ZAGREBU: Kako izbjeći titulu najgore države u EU

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kava je aktuelna situacija u Hrvatskoj?
ŠALAJ: Hrvatska zasigurno nije najgore mjesto za život na ovom našem planetu. Niz međunarodnih istraživanja sugerira da je Hrvatska po brojnim ekonomskim i socijalnim pokazateljima u gornjih, boljih 50 posto država u svijetu, a po nekim dimenzijama i u gornjih 25 posto država. Članica smo Europske unije, koja je sama po sebi prostor na kojemu je životni standard puno bolji nego u brojnim drugim regijama u svijetu. S druge strane, Hrvatska je, po mom sudu, zemlja propuštenih prilika. U proteklih 28 godina samostalnosti iskazali smo razočaravajuću nesposobnost upravljanja socijalnim, ekonomskim i političkim procesima. Kada pogledate hrvatsku povijest, uvijek smo za naše neuspjehe okrivljavali druge, bilo da su to bili Austrijanci, Mađari, Turci ili Srbi. Od 1990. godine, ili ako hoćete od 1998. godine kada je država u potpunosti integrirana, pokazali smo da nismo sposobni kvalitetno upravljati sobom. Početkom 1990-ih očekivali smo ekonomski prosperitetnu, socijalno pravednu i demokratski stabilnu državu, a sada svjedočimo masovnom odlasku građana iz Hrvatske, a istovremeno se s Rumunjskom i Bugarskom borimo da izbjegnemo titulu „najgore” države Europske unije.

MONITOR: Hrvatski mediji javljaju da vlada haos u gotovo svim jačim strankama…
ŠALAJ: Ocjena je možda malo pretjerana, jer mi stariji se sjećamo velikih turbulencija u HDZ-u u doba sukoba Sanaderove i Pašalićeve struje ili pak političkih potresa u SDP-u u vrijeme kada je isključivan Milan Bandić. No, istina je da su obje glavne hrvatske stranke, HDZ i SDP, u previranjima i svojevrsnoj krizi. Ta kriza je puno vidljivija u SDP-u, koji se doslovce raspada pred našim očima, pa je vrlo upitno hoće li ta stranka ostati politički relevantna i u budućnosti. Situacija u HDZ-u je na izgled nešto bolja, no i tamo se ispod površine događaju sukobi između aktualnog premijera Plenkovića i njegovih unutarstranačkih oponenata. Mislim da će se prava bitka u HDZ-u, kao i uvijek do sada, dogoditi kada ne budu na vlasti. Stoga bih rekao da danas u HDZ-u vlada ravnoteža nemoći.

MONITOR: Koliko su za loše stanje u Hrvatskoj i njenim susjednim državama krivi korumpirani političari, a koliko apatični glasači?
ŠALAJ: Moj se odgovor primarno odnosi na Hrvatsku, no čini mi se da je situacija slična i u susjednim državama. Odgovornost za naše aktualno stanje je, naravno, podijeljena između političara i građana, to jest birača, jer to je tako u svim predstavničkim demokracijama. Pritom je, međutim, odgovornost političkih elita puno veća. U Hrvatskoj glavna „zasluga” za aktualnu situaciju pripada HDZ-u i SDP-u. Među tim strankama postoje, naravno, određene svjetonazorske razlike, no te razlike ne smiju nam zamagliti brojne sličnosti koje među njima postoje, a koje su zapreka razvoju Hrvatske. Najporaznije obilježje tih dvaju stranaka je odsutnost vizije kvalitetnog javnog upravljanja. Taj nedostatak do punog izražaja dolazi u situacijama kada se jedna od stranaka nalazi u opoziciji. Osvajanje vlasti za HDZ i SDP predstavlja krajnji, konačni cilj političkog djelovanja, a ne pretpostavku da se putem primjene određenih programa i javnih politika unaprijedi i poboljša društvo.

MONITOR: Koja politička snaga može izvesti Hrvatsku iz krize i povesti je u prosperitet?
ŠALAJ: Vjerojatno će zvučati pesimistično, no trenutno takvu političku snagu u Hrvatskoj ne vidim. Ako izuzmemo HDZ i SDP o kojima sam rekao što mislim, najsnažnija politička opcija je trenutno Živi zid. Riječ je o protestnoj, populističkoj stranci, koja opravdano ukazuje na niz socijalnih i ekonomskih problema koje vlast ne želi ili ne zna rješavati, no istodobno svojom neozbiljnošću ne ostavlja dojam da bi oni na te izazove mogli iole kvalitetnije odgovoriti. Ipak, treba uzeti u obzir da je na posljednjim parlamentarnim izborima odaziv birača bio tek nešto malo iznad 50 posto, što znači da postoji veliki, neiskorišteni birački potencijal. To samo po sebi nije dovoljno za političku promjenu, jer su nam potrebni i akteri, to jest politička opcija koja će artikulirati uvjerljiv politički program i na temelju njega politički mobilizirati građane.

MONITOR: Jedan ste od autora knjige ,,Dobar, loš ili zao”, posvećene populizmu. Šta je od toga populizam ili je sve to?
ŠALAJ: Populizam je politička ideologija koja suprotstavlja dobar i pošten narod lošim i korumpiranim političkim elitama. U tom smislu on je svojevrsna „slaba” ideologija koja uz sebe može vezati različite vrijednosti, te je stoga vrlo nezahvalno generalizirati o tome je li populizam dobar ili loš. Meni se, recimo, čini da nam je za prevladavanje postojeće političke i ekonomske krize potrebno više a ne manje populizma, ali populizma posebnog tipa, progresivnog populizma. No, većina recentnih iskustava s populizmom u Europi i SAD sugeriraju kako je on prije svega, gledano iz perspektive razvoja liberalna demokracije, loš, a ponekad može postati i zao. Glavni razlog je u tome što populizam divinizira volju naroda te smatra da se toj volji ne smiju postavljati nikakva ograničenja. To za posljedicu ima kršenje nekih temeljnih prava i sloboda, što može biti prvi korak u regresiju u neki autoritarni, nedemokratski poredak.

MONITOR: Da li predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović igra na kartu populizma i ,,narodne princeze”?
ŠALAJ: Zanimljivo je pratiti promjene u političkoj retorici i političkom stilu aktualne hrvatske predsjednice u proteklih nekoliko godina. Na predsjedničkim izborima održanim krajem 2014. i početkom 2015. nije se koristila populističkim govorom i stilom, nego je, kako naša istraživanja pokazuju, vodila klasičnu HDZ-ovsku kampanju koja se sastoji od kombinacije narodnjačke, demokršćanske i nacionalističke retorike. Međutim, kako se približavaju novi predsjednički izbori, ona se sve više nastoji prikazati kao jedina prava zastupnica naroda te sve češće i sve žešće kritizira i premijera Plenkovića i aktualnu vlast, smatrajući da će joj to distanciranje od nepopularne aktualne vlasti osigurati novi mandat.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da su građani u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj, izgubili povjerenje da vlastitim političkim angažmanom mogu uticati na političke procese?
ŠALAJ: Istina, brojna istraživanja, ali i odaziv na parlamentarne izbore pokazuju da je značajan dio građana izgubio nadu da se političkim djelovanjem stvari mogu mijenjati. Što se tiče Hrvatske, ta apatija i osjećaj bespomoćnosti se manifestira kroz sve veće iseljavanje mladih ljudi, pri čemu istraživanja pokazuju da se odlasci događaju zbog ekonomskih razloga, to jest potrage za poslom, ali i zbog toga što mladi ljudi ne vjeruju da će se društvena i politička klima u Hrvatskoj uskoro promijeniti u smislu da će uspjeh početi ovisiti o trudu i znanjima, a ne, kao sada, o klijentelističko-koruptivnim mrežama. I značajan dio onih koji ostaju u Hrvatskoj izgubio je povjerenje, i to ne samo u aktualne političare i političke stranke, nego i u politiku općenito. Takvi su ljudi frustirani, a neki i očajni, politika ih ne zanima, nego su fokusirani na svoje privatne probleme. Sve je to, naravno, razlog za zabrinutost, jer u demokratskim političkim sustavima stvari se mogu mijenjati samo kroz političko sudjelovanje građana.

MONITOR: Da li treba strahovati od uspostavljanja novih državnih granica na ovim našim prostorima?
ŠALAJ: Teško mi je prognozirati budući razvoj situacije na nekim kriznim područjima kao što su Srbija, Kosovo, Makedonija, Bosna i Hercegovina itd., jer mi se čini da ni sami akteri koji su uključeni u rješavanje tih kriza i koji bi trebali ponuditi neke scenarije, nemaju jasne vizije što bi se moglo napraviti. Svi se još sjećamo tragičnih događanja s početka 1990-ih i ostaje nam nadati se da će se za sva ta žarišna područja iznaći rješenja koja neće uključivati nove sukobe.

Sramotno relativizaranje zločina

MONITOR: Hrvatska radikalna desnica pokušava da dokaže da je Jasenovac bio radni logor i da NDH nije bila zločinačka država. Kako komentarišete te pokušaje prevrednovanja istorijskih činjenica?
ŠALAJ: Pokušaji određenih desničarskih grupa da negiraju ili relativiziraju strašne zločine počinjene tijekom vladavine ustaškog režima su, naravno, sramotni. Takvi pokušaji nisu, međutim, nešto potpuno novo, nego se takve neoustaške interpretacije hrvatske povijesti, i posebice reinterpetacije prirode ustaškog režima, pojavljuju povremeno u Hrvatskoj još od početka 1990-ih. Ono što jest novo je da su takve interpretacije dobile pravo pristupa onome što obično zovemo mainstream mediji, pa tako danas nije neobično da o tome kako se u Jasenovcu nije ubijalo zatvorenike zbog etniciteta, religije ili političkog opredjeljenja slušamo na javnoj televiziji ili čitamo u mainstream dnevnim novinama. Donedavno su se takve „mudrosti” mogle pročitati samo u opskurnim desničarskim časopisima i na sličnim internetskim portalima. Sada je, dakle, u tijeku proces normalizacije takvog diskursa u javnosti, što zasigurno jest razlog za zabrinutost, no ipak mi se čini da su takvi stavovi primarno vezani uz neke marginalne desničarske grupe. To nipošto ne znači da kao društvo ne trebamo na to reagirati, pri čemu reakcija mora uključivati razvoj obrazovnog i medijskog sustava koji će biti u stanju poticati razvoj demokratske političke kulture koja će biti brana od ekstremističkih nastojanja da se prevrednuju povijesne činjenice.

Zabrinjavajuća politička kultura mladih

MONITOR: Na kojem su nivou politička i demokratska kultura u našem regionu?
ŠALAJ: Opet, moj odgovor se primarno referira na Hrvatsku. Nažalost, značajan broj politikoloških i socioloških istraživanja provedenih u proteklih nekoliko godina u Hrvatskoj sugeriraju da kod značajnog dijela naših građana postoje ozbiljna odstupanja od ideala demokratske političke kulture, čije je postojanje jedan od nužnih uvjeta stabilnog i učinkovitog razvoja demokracije. Osobno me najviše brine politička kultura mladih, generacija koje dolaze, jer istraživanja pokazuju, između ostalog, zabrinjavajuće niske razine političkog znanja, političke tolerancije i spremnosti na političko sudjelovanje. Pritom je nužno istaknuti da za takvo stanje odgovorni ne mogu biti mladi, nego mi stariji, društvo kao cjelina, jer tijekom proteklih dva desetljeća nismo napravili gotovo ništa da osiguramo tim mladim ljudima da kroz adekvatne socijalizacijsko-edukacijske procese razviju demokratsku političku kulturu. Tragično je, primjerice, da je Hrvatska jedna od vrlo rijetkih europskih država koja nema na sustavan i kvalitetan način institucionaliziran građanski odgoj i obrazovanje u svom školskom sustavu.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Nema obećanih reformi u prosvjeti. Čak ni o tome kako će tretirati užasna stanja u kojima se pojedine škole u Crnoj Gori nalaze – ministarka ne govori.

Mr Olivera Leković, v.d. direktorica nevladinog udruženja (NVU) Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG), kazala je za Monitor da od resornog ministarstva zahtijevaju da se posveti gradnji nepartitokratskog sistema. „Imamo odgovornost da budemo kritičari svih koji pokušavaju da umjesto reforme koja će cijeniti stručnost i voditi kvalitetnijem obrazovanju svakog djeteta, nastave sa sprovođenjem sistema u kojem je najbitna partijska knjižica”.

Iz PZCG-a su nedavno, u saradnji sa NVO Udruženje Roditelji, pokrenuli kampanju pod nazivom Za društvo znanja, čiji je cilj da navede odgovorne u Vladi i Skupštini da prekinu tradiciju postavljanja partijskih vojnika za direktore škola i vrtića. Tražiće, navodi mr Leković, i izmjene Opšteg Zakona o obrazovanju kojim će se izbor direktora ubuduće urediti na način koji će garantovati transparentnost, profesionalizaciju i depolitizaciju, a na osnovu predloga prosvjetnih radnika, stručne zajednice i nevladinih organizacija. „Hoćemo da se sistem obrazovanja decentralizuje, kao i da resorno ministarstvo bude otvoreno za saradnju. Želimo da se budžet namijenjen za prosvjetu transparentno rasporedi i da se odrede prioriteti. Interesuje nas i kad će nastavnicima biti plaćen svaki čas preko norme, kad će se zaposliti kolege i asistenti (neki su i po deceniju na birou), kad ćemo imati plaćen prevoz, kad će se sistemski rješavati stambena pitanja prosvjetara i provjeriti rad Zadruge Solidarno, kao i do kad ćemo imati najmanju platu u regionu, pa i u Evropi. Nećemo stati sa zahtjevima. Godinama smo degradirani i na rubu egzistencije. Želimo društvo znanja”, navodi v.d. direktorica PZCG-a.

Nedavno je više članova radne grupe za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju pobunilo protiv MPNKS-a, tvrdeći da su iz Ministarstva utvrdili nacrt tog propisa, bez konsultacije sa njima. Toliko o najavljivanom poboljšanju saradnje sa prosvjetarima.

Iz opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) pokrenuli su postupak za interpelaciju u kojoj će tražiti smjenu ministarke.

Mnogo je znakova koji ukazuju na očigledan nedostatak kompetencija u resoru Vesne Bratić. Kadrovska politika tek je jedan od njih.

Andrea JELIĆ

 

DETEKTOR: Svega, kao na vašaru

U Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta – veselo. Smjenu direktora osnovnih i srednjih škola, upotpunile su i promjene u kadrovskoj strukturi Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Na mjesto bivšeg direktora Božidara Božovića bila je   postavljena Milena Martinović, konzervatorka za papir, iz čuvene svešteničke porodice. Nakon 5 dana efektivnog rada ona je dala neopozivu ostavku. Nije se, kako se čuje, snašla u nesređenoj dokumentaciji svojih prethodnika.

Nije to ni lako. Evo ilustracija. U Upravi za zaštitu kulturnih dobara ne postoji registar popisa valorizovanih kulturnih pokretnih i nepokretnih dobara. Između ostalog ne postoji ni dokument iz 1945. godine kojim se potvrđuje preuzimanje Ikone presvetle Bogorodice Filermose. Od 1929. godine Ikona se nalazila kod kralja Aleksandra Karađorđevića ali je kralj Petar II Karađorđević prije napuštanja zemlje, predao na čuvanje Manastiru Ostrog. Takođe, ne postoji ni rješenje iz 1978. godine kojim se potvrđuje vlasništvo drzave nad Ikonom. Držalac ikone je Narodni muzej Crne Gore, koji je to postao aktom Vlade Crne Gore, odnosno Republičke komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. Papiri se negdje zaturili…  Takođe, ne postoji dokument da li Ikona treba da se čuva u muzeju. Ili u nekom od crkvenih objekata za što se zalaže ministrica Vesna Bratić.

Za vrijeme petodnevne „vladavine” mr Milene Martinović krenulo se sa rekonstrukcijom cetinjskog manastira. Za nju su trebali posebni konzervatorski uslovi i prije svega saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Detektor saznaje – Mitropolija je zaboravila proceduru. Ili je  smatrala da joj saglasnost i ne treba.  Kao slučaju sanacije prilaznog stepeništa  Cetinjskog manastira kada je samo obavijestila Upravu da su radovi toga i toga datuma završeni.

Uglavnom, ode Milena Martinović. Njen prethodnik, bivši direktor Božidar Božović, DPS kadar, bio se prešaltao u nove vladajuće redove. Skrasio se kao  pomoćnik direktora za UNESCO.  No, preplivavanje nije uspjelo. Vlada ga je nedavno smijenila.

Bez direktora se ne može. Ministrica je na elektronskoj sjednici Vlade postavila Mladena Zagarčanina, arheologa iz Bara, na mjesto najnovijeg v. d. direktora Uprave za zastitu kulturnih dobara. Među ostalim kriterijuma za postvaljenje, jedan, po novome, veoma važan je ispunio: njegove fotografije sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i ostalim svještencima iz Mitropolije krase društvene mreže. Uoči stupanja na funkciju najavio je jedan od prioriteta: “ Pronalaženje zajedničkog jezika s crkvom kojoj pripada veliki broj nepokretnih kulturnih dobara”. Prioritet će biti ispoštovan. Već prvog radnog dana u četvrtak ujutro direktor je zakazao sastanak sa Mitropolijom.

Da li će sa novim direktorom osvježiti u Upravi, čuće se. Pošto dolazi iz Bara sljeduju mu auto i vozač, njihove dnevnice i benzin. I, naravno, varijabila. Sve kao što je imala i njegova sugrađanka Anastazija Miranović kad je, u ime DPS-a, bila direktorica Uprave.

Koliko je nova valast ljuti protivnik nepotizma i partijskog zapošljavanja kazuje i opjevani podatak da je Vesna Bratić za  v.d. direktoricu podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović postavila Biljanu Vučurović, suprugu poslanika i odbornika Jovana Jola Vučurovića, poznatog po vatrenom negiranju genocida. Za v.d. direktoricu OŠ Narodni heroj Savo Ilić u Kotoru  postavila je profesoricu Smiljanu Lazović, odbornicu  Demokratskog fronta. U Budvi je za v.d. direktoricu Srednje mješovite škole Danilo Kiš imenovana profesorica Nada Purić, bivša potpredsjednica Socijalističke narodne partije (SNP) koja je u januaru napustila tu stranku i dala podršku predsjedniku Opštine i lideru koalicije ,,Za budućnost Budve“ Marku Batu Careviću. Svega još tu ima.

U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, postoje 162 državne osnovne škole, 50 srednjih škola i 21 predškolska ustanova, 13 muzičkih škola, dva obrazovna centra, tri resursna centra, deset učeničkih i studentskih domova i četiri internata. Na smijenjena mjesta direktora do sad je postavljeno svega 7 ljudi koji ne pripadaju „pravoslavnoj većini”. Eto tako.

Stela O. KOVAČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo