Povežite se sa nama

INTERVJU

BERTO ŠALAJ, PROFESOR FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA U ZAGREBU: Kako izbjeći titulu najgore države u EU

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kava je aktuelna situacija u Hrvatskoj?
ŠALAJ: Hrvatska zasigurno nije najgore mjesto za život na ovom našem planetu. Niz međunarodnih istraživanja sugerira da je Hrvatska po brojnim ekonomskim i socijalnim pokazateljima u gornjih, boljih 50 posto država u svijetu, a po nekim dimenzijama i u gornjih 25 posto država. Članica smo Europske unije, koja je sama po sebi prostor na kojemu je životni standard puno bolji nego u brojnim drugim regijama u svijetu. S druge strane, Hrvatska je, po mom sudu, zemlja propuštenih prilika. U proteklih 28 godina samostalnosti iskazali smo razočaravajuću nesposobnost upravljanja socijalnim, ekonomskim i političkim procesima. Kada pogledate hrvatsku povijest, uvijek smo za naše neuspjehe okrivljavali druge, bilo da su to bili Austrijanci, Mađari, Turci ili Srbi. Od 1990. godine, ili ako hoćete od 1998. godine kada je država u potpunosti integrirana, pokazali smo da nismo sposobni kvalitetno upravljati sobom. Početkom 1990-ih očekivali smo ekonomski prosperitetnu, socijalno pravednu i demokratski stabilnu državu, a sada svjedočimo masovnom odlasku građana iz Hrvatske, a istovremeno se s Rumunjskom i Bugarskom borimo da izbjegnemo titulu „najgore” države Europske unije.

MONITOR: Hrvatski mediji javljaju da vlada haos u gotovo svim jačim strankama…
ŠALAJ: Ocjena je možda malo pretjerana, jer mi stariji se sjećamo velikih turbulencija u HDZ-u u doba sukoba Sanaderove i Pašalićeve struje ili pak političkih potresa u SDP-u u vrijeme kada je isključivan Milan Bandić. No, istina je da su obje glavne hrvatske stranke, HDZ i SDP, u previranjima i svojevrsnoj krizi. Ta kriza je puno vidljivija u SDP-u, koji se doslovce raspada pred našim očima, pa je vrlo upitno hoće li ta stranka ostati politički relevantna i u budućnosti. Situacija u HDZ-u je na izgled nešto bolja, no i tamo se ispod površine događaju sukobi između aktualnog premijera Plenkovića i njegovih unutarstranačkih oponenata. Mislim da će se prava bitka u HDZ-u, kao i uvijek do sada, dogoditi kada ne budu na vlasti. Stoga bih rekao da danas u HDZ-u vlada ravnoteža nemoći.

MONITOR: Koliko su za loše stanje u Hrvatskoj i njenim susjednim državama krivi korumpirani političari, a koliko apatični glasači?
ŠALAJ: Moj se odgovor primarno odnosi na Hrvatsku, no čini mi se da je situacija slična i u susjednim državama. Odgovornost za naše aktualno stanje je, naravno, podijeljena između političara i građana, to jest birača, jer to je tako u svim predstavničkim demokracijama. Pritom je, međutim, odgovornost političkih elita puno veća. U Hrvatskoj glavna „zasluga” za aktualnu situaciju pripada HDZ-u i SDP-u. Među tim strankama postoje, naravno, određene svjetonazorske razlike, no te razlike ne smiju nam zamagliti brojne sličnosti koje među njima postoje, a koje su zapreka razvoju Hrvatske. Najporaznije obilježje tih dvaju stranaka je odsutnost vizije kvalitetnog javnog upravljanja. Taj nedostatak do punog izražaja dolazi u situacijama kada se jedna od stranaka nalazi u opoziciji. Osvajanje vlasti za HDZ i SDP predstavlja krajnji, konačni cilj političkog djelovanja, a ne pretpostavku da se putem primjene određenih programa i javnih politika unaprijedi i poboljša društvo.

MONITOR: Koja politička snaga može izvesti Hrvatsku iz krize i povesti je u prosperitet?
ŠALAJ: Vjerojatno će zvučati pesimistično, no trenutno takvu političku snagu u Hrvatskoj ne vidim. Ako izuzmemo HDZ i SDP o kojima sam rekao što mislim, najsnažnija politička opcija je trenutno Živi zid. Riječ je o protestnoj, populističkoj stranci, koja opravdano ukazuje na niz socijalnih i ekonomskih problema koje vlast ne želi ili ne zna rješavati, no istodobno svojom neozbiljnošću ne ostavlja dojam da bi oni na te izazove mogli iole kvalitetnije odgovoriti. Ipak, treba uzeti u obzir da je na posljednjim parlamentarnim izborima odaziv birača bio tek nešto malo iznad 50 posto, što znači da postoji veliki, neiskorišteni birački potencijal. To samo po sebi nije dovoljno za političku promjenu, jer su nam potrebni i akteri, to jest politička opcija koja će artikulirati uvjerljiv politički program i na temelju njega politički mobilizirati građane.

MONITOR: Jedan ste od autora knjige ,,Dobar, loš ili zao”, posvećene populizmu. Šta je od toga populizam ili je sve to?
ŠALAJ: Populizam je politička ideologija koja suprotstavlja dobar i pošten narod lošim i korumpiranim političkim elitama. U tom smislu on je svojevrsna „slaba” ideologija koja uz sebe može vezati različite vrijednosti, te je stoga vrlo nezahvalno generalizirati o tome je li populizam dobar ili loš. Meni se, recimo, čini da nam je za prevladavanje postojeće političke i ekonomske krize potrebno više a ne manje populizma, ali populizma posebnog tipa, progresivnog populizma. No, većina recentnih iskustava s populizmom u Europi i SAD sugeriraju kako je on prije svega, gledano iz perspektive razvoja liberalna demokracije, loš, a ponekad može postati i zao. Glavni razlog je u tome što populizam divinizira volju naroda te smatra da se toj volji ne smiju postavljati nikakva ograničenja. To za posljedicu ima kršenje nekih temeljnih prava i sloboda, što može biti prvi korak u regresiju u neki autoritarni, nedemokratski poredak.

MONITOR: Da li predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović igra na kartu populizma i ,,narodne princeze”?
ŠALAJ: Zanimljivo je pratiti promjene u političkoj retorici i političkom stilu aktualne hrvatske predsjednice u proteklih nekoliko godina. Na predsjedničkim izborima održanim krajem 2014. i početkom 2015. nije se koristila populističkim govorom i stilom, nego je, kako naša istraživanja pokazuju, vodila klasičnu HDZ-ovsku kampanju koja se sastoji od kombinacije narodnjačke, demokršćanske i nacionalističke retorike. Međutim, kako se približavaju novi predsjednički izbori, ona se sve više nastoji prikazati kao jedina prava zastupnica naroda te sve češće i sve žešće kritizira i premijera Plenkovića i aktualnu vlast, smatrajući da će joj to distanciranje od nepopularne aktualne vlasti osigurati novi mandat.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da su građani u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj, izgubili povjerenje da vlastitim političkim angažmanom mogu uticati na političke procese?
ŠALAJ: Istina, brojna istraživanja, ali i odaziv na parlamentarne izbore pokazuju da je značajan dio građana izgubio nadu da se političkim djelovanjem stvari mogu mijenjati. Što se tiče Hrvatske, ta apatija i osjećaj bespomoćnosti se manifestira kroz sve veće iseljavanje mladih ljudi, pri čemu istraživanja pokazuju da se odlasci događaju zbog ekonomskih razloga, to jest potrage za poslom, ali i zbog toga što mladi ljudi ne vjeruju da će se društvena i politička klima u Hrvatskoj uskoro promijeniti u smislu da će uspjeh početi ovisiti o trudu i znanjima, a ne, kao sada, o klijentelističko-koruptivnim mrežama. I značajan dio onih koji ostaju u Hrvatskoj izgubio je povjerenje, i to ne samo u aktualne političare i političke stranke, nego i u politiku općenito. Takvi su ljudi frustirani, a neki i očajni, politika ih ne zanima, nego su fokusirani na svoje privatne probleme. Sve je to, naravno, razlog za zabrinutost, jer u demokratskim političkim sustavima stvari se mogu mijenjati samo kroz političko sudjelovanje građana.

MONITOR: Da li treba strahovati od uspostavljanja novih državnih granica na ovim našim prostorima?
ŠALAJ: Teško mi je prognozirati budući razvoj situacije na nekim kriznim područjima kao što su Srbija, Kosovo, Makedonija, Bosna i Hercegovina itd., jer mi se čini da ni sami akteri koji su uključeni u rješavanje tih kriza i koji bi trebali ponuditi neke scenarije, nemaju jasne vizije što bi se moglo napraviti. Svi se još sjećamo tragičnih događanja s početka 1990-ih i ostaje nam nadati se da će se za sva ta žarišna područja iznaći rješenja koja neće uključivati nove sukobe.

Sramotno relativizaranje zločina

MONITOR: Hrvatska radikalna desnica pokušava da dokaže da je Jasenovac bio radni logor i da NDH nije bila zločinačka država. Kako komentarišete te pokušaje prevrednovanja istorijskih činjenica?
ŠALAJ: Pokušaji određenih desničarskih grupa da negiraju ili relativiziraju strašne zločine počinjene tijekom vladavine ustaškog režima su, naravno, sramotni. Takvi pokušaji nisu, međutim, nešto potpuno novo, nego se takve neoustaške interpretacije hrvatske povijesti, i posebice reinterpetacije prirode ustaškog režima, pojavljuju povremeno u Hrvatskoj još od početka 1990-ih. Ono što jest novo je da su takve interpretacije dobile pravo pristupa onome što obično zovemo mainstream mediji, pa tako danas nije neobično da o tome kako se u Jasenovcu nije ubijalo zatvorenike zbog etniciteta, religije ili političkog opredjeljenja slušamo na javnoj televiziji ili čitamo u mainstream dnevnim novinama. Donedavno su se takve „mudrosti” mogle pročitati samo u opskurnim desničarskim časopisima i na sličnim internetskim portalima. Sada je, dakle, u tijeku proces normalizacije takvog diskursa u javnosti, što zasigurno jest razlog za zabrinutost, no ipak mi se čini da su takvi stavovi primarno vezani uz neke marginalne desničarske grupe. To nipošto ne znači da kao društvo ne trebamo na to reagirati, pri čemu reakcija mora uključivati razvoj obrazovnog i medijskog sustava koji će biti u stanju poticati razvoj demokratske političke kulture koja će biti brana od ekstremističkih nastojanja da se prevrednuju povijesne činjenice.

Zabrinjavajuća politička kultura mladih

MONITOR: Na kojem su nivou politička i demokratska kultura u našem regionu?
ŠALAJ: Opet, moj odgovor se primarno referira na Hrvatsku. Nažalost, značajan broj politikoloških i socioloških istraživanja provedenih u proteklih nekoliko godina u Hrvatskoj sugeriraju da kod značajnog dijela naših građana postoje ozbiljna odstupanja od ideala demokratske političke kulture, čije je postojanje jedan od nužnih uvjeta stabilnog i učinkovitog razvoja demokracije. Osobno me najviše brine politička kultura mladih, generacija koje dolaze, jer istraživanja pokazuju, između ostalog, zabrinjavajuće niske razine političkog znanja, političke tolerancije i spremnosti na političko sudjelovanje. Pritom je nužno istaknuti da za takvo stanje odgovorni ne mogu biti mladi, nego mi stariji, društvo kao cjelina, jer tijekom proteklih dva desetljeća nismo napravili gotovo ništa da osiguramo tim mladim ljudima da kroz adekvatne socijalizacijsko-edukacijske procese razviju demokratsku političku kulturu. Tragično je, primjerice, da je Hrvatska jedna od vrlo rijetkih europskih država koja nema na sustavan i kvalitetan način institucionaliziran građanski odgoj i obrazovanje u svom školskom sustavu.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U Hrvatskoj je „pukla opna“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam

 


MONITOR: Kako ocjenjujete stanje politike i društva u Hrvatskoj nakon „super izbora“ tokom čitave 2024. i početka 2025.?

JAKOVINA: Pukla je opna. Svako društvo u kojem jedna partija (ili Zajednica) kontrolira baš sve: pravosuđe, zapošljavanje, zdravstvo, politička imenovanja, imenovanja portira u općinama i vozača hitne pomoći, i u procesu preskače obrazovane, talentirane, a u korist članova stranke, zarobljava društvo, stvara dojam da su promjene nemoguće, dekuražira, stvara klijente koji znaju da su nešto ili negdje zbog iskaznice, ne sposobnosti. Izbori za Sabor (i EU) 2024., pokazali su da je HDZ u stanju pobijediti i pronaći koliko god „žetončića“ treba da bi vladao. Može dovoljno platiti manjine, tako da zaborave sve što je ikada bilo. Na izborima u ovako strukturiranim općinama i gradovima (a Hrvatska ih ima 555), županijama i beskrajnim sinekurama za članove Zajednice, moguće je baš sve. Istina, HDZ ne pobjeđuje u bogatim krajevima i urbanim centrima. Zato su izborne karte korigirane, pa ja iz Novog Zagreba, glasam s Novim Vinodolskim u Hrvatskom primorju. Predsjednički su izbori bili iznenađenje, jer je dubina poraza HDZ-a pokazala da ispod fasade buja neobično artikulirano nezadovoljstvo, gotovo bijes.

MONITOR: Gotovo dvotrećinska pobjeda Zorana Milanovića, pokazuje da je on najprihvatljiviji predsjednik. Hoće li ova  Milanovićeva pobjeda imati efekta na popularnost SDP?

JAKOVINA: Nedvojbeno da je Milanović, svim svojim žestokim izjavama unatoč – a njih je u vrijeme predsjedničke kampanje bilo manje – lider je koji mnogima ulijeva povjerenje. Njega su željeli obični glasači, željeli su ga lijevi i suverenisti, ali i veliki broj onih koji su željeli poslati poruku, koji su naprosto glasali iz bijesa. U turbulentno vrijeme u kakvom živimo i živjet ćemo, Milanović je lider kakav većini Hrvata odgovara, pa možda i odaje dojam da je adekvatniji od drugih za grubo doba. Milanović je očito jasnije komunicirao odnos prema Ukrajini, mada je nekada znao zvučati „politički nekorektno“, da ja budem vrlo blag. Sada je jasno da HDZ-ova politika preuzeta iz Istočne Europe, koja je pokušala litvansko-latvijski kontekst prebaciti na hrvatski, ispala glupa. U Hrvatskoj doista nikada, pa ni prije 1948., nije bilo puno rusofila; osobito je glupo tražiti ih sada i opoziciju optuživati da su rusofili. Doduše, HDZ je smanjio svoj doživljaj nakon pobjede Trumpa. Pobjeda od 75 posto.  Ono što Milanović ima u svakom trenutku, već je to bio rezultat kampanje i trenutka, on sam je o tome govorio. Još manje na tolike postotke može računati SDP, ali i jedni i drugi mogu računati na trend, pa onda i dio glasova. Pukla je opna, rekao sam vam.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

 

 

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.

MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to,  bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.

A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.

Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.

MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.  

MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.

MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo  śutra.

MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.

Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.

MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?

MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.

Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.

MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?

MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.

Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je –  ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.

Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.

Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.

I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.

MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?

MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo