Povežite se sa nama

INTERVJU

ALENA BUKILIĆ, POTPREDSJEDNICA NOVE STRANKE: Nema zečeva iz šešira

Objavljeno prije

na

Rekonstrukcija Vlade Srbije pokazuje da srpska politička elita samo nebo postavlja za svoju granicu. Koliko se tu radi o strahu od budućnosti, a koliko o jeftinom samoreklamiranju i gdje je u svemu tome opozicija, razgovarali smo s Alenom Bukilić, potpredsjednicom opozicione Nove stranke, koja je pored javnosti poznatog bivšeg premijera Zorana Živkovića, za visoke stranačke funkcionere izabrala jednu novu generaciju političara.

MONITOR: Da li iza proklamovanih postoje i neki ,,stvarniji” razlozi za rekonstrukciju Vlade Srbije? Da li su kadrovi jedini problem i da li ,,kadrovi rješavaju sve”?
BUKILIĆ: Proklamovani i stvarni razlozi namerno se mešaju, zamućuju i nejasno predstavljaju biračima kako bi se stvorio utisak velikog posla kojeg su se stranke na vlasti prihvatile, pritom im ulivajući nadu da će se nešto promeniti posle rekonstrukcije. Proklamovani razlog je loš rad pojedinih resornih ministara, što je potpuno zdravorazumski, ali onda se pri njihovoj smeni ne navode pravi razlozi smene. Na primer, ministar poljoprivrede i kadar SNS-a Goran Knežević ne odlazi formalno zbog umešanosti u aferu „aflatoksin” ili odlazeći ministar prosvete Žarko Obradović ne napušta funkciju zbog afere oko testova za malu maturu. Time se šalje poruka da su svi dobro radili i nema preuzimanja odgovornosti.

Jedini stvaran razlog ovde se može preklopiti s proklamovanim a to je da su kadrovi loši. Međutim, sada dolazimo do novog problema. Na mesto smenjenih vlast nema koga novog da postavi. Naravno, nije stvar samo u kvalitetu kadrova, jer tako gledano trebalo je zameniti čitavu Vladu. Oni su ti koji su godinama unazad pokazivali svoju nekompetentnost. Samo su promenili retoriku i usmerili je u pravcu Brisela, ali svojim delima, u sprovođenju reformi, u ostvarivanju privrednog rasta, u smanjenju nezaposlenosti, u izgradnji infrastrukture, pokazali su se nesposobnim. Svojim ponašanjem i kapacitetima pokazali su da su daleko od Evrope, uprkos proevropskom deklarisanju . Takvim ponašanjem i stavom ne može se u Evropu.

Dolazimo i do „stvarnog” razloga: jačanje pozicije SNS i njenog lidera Aleksandra Vučića, uz izgrađivanje kulta ličnosti. Zamenjeni su najslabiji i najmanje odani kultu ličnosti vicepremijera. U Srbiji svakako postoje sposobni i kvalitetni ljudi koji bi mogli da vode državu, ali u tu rabotu neće da se upuštaju jer ne žele da budu (sa)učesnici aktuelne vlasti, niti sebe vide u ulozi Vučićevih poklonika. Na kraju šta nam vlast nudi kao rešenje? Dovođenje stranaca!

MONITOR: Kako to da se ova koalicija nije ultimativno mogla sastaviti bez Mlađana Dinkića, a već poslije godinu dana ona nikako ne može dalje s njim?
BUKILIĆ: Mogla je od početka da se formira bez Mlađana Dinkića. On nikako nije nezamenjiv i neprocenjiv iako nas iskustvo u poslednjih 13 godina uči suprotno, ali sa jednim izuzetkom. U vladi Zorana Živkovića 2003. nije bilo mesta za Dinkića i Zemlja je ipak nastavila da se okreće. Svoj status ekonomskog maga i jedinog sposobnog da vodi sektor finansija i privrede dobio je zahvaljujući prethodnim vladama. One su tolerisale njegovo ponašanje i političku ekscentričnost, iako je u njihovim redovim bilo kvalifikovanijih da vode ekonomiju, a sve zarad osvajanja što više mesta u parlamentu. Tako su svesno bili meta političke ucene koju poslednjih desetak godina Dinkić praktikuje. Verovatno se naprednjacima i socijalistima u početku činilo da im je Dinkić neophodan zbog znanja u oblasti ekonomije, ali i politički trenutak i njihova procena o njegovim sposobnostima se promenila. Najjača stranka se iznova pozicionira u Vladi i ovog puta želi da prisvoji Dinkićeve resore. U suštini, njegovo izbacivanje jeste nova vlada, samo bez izbora.

MONITOR: Aleksandar Vučić najavljuje neke velike svjetske stručnjake u rekonstruisanoj vladi. Pominjan je Dominik Štros-Kan. To je podržao i premijer Dačić kao dobro rješenje. Da li se radi samo o političkom bajanju sa zecom iz šešira kao nekada s Milanom Panićem ili o pravom očajanju vlasti koja ne može da s domaćim snagama prikupi više novca?
BUKILIĆ: Potencijalno dovođenje stranaca kombinacija je nade da će se preko noći i uz pomoć pojedinca rešiti najveći problem u zemlji – katastrofalno stanje ekonomije, i panike – usled nedostatka kadrova. Brzo rešenje nije moguće. Nema pojedinca koji samo svojom stručnošću može oživeti srpsku ekonomiju. Neophodna je reforma ekonomskog sistema. Nova stranka nastupila je s programom reformi čiji je autor Mađid Dušan Pajić. Naše reforme zasnivaju se na ostvarivanju privrednog rasta ukidanjem monopola, rekonstrukcijom propalih firmi i liberalizacijom tržišta. Neophodno je smanjiti državnu potrošnju, smanjiti broj službenika, a plate u javnom sektoru trebalo bi izjednačiti s onim u privatnom. Potrebno je reformisati javni sektor i početi sa sprovođenjem efikasne socijalne politike, koja će da pruža pomoć onima koji su zaista najugroženiji i najsiromašniji.

Iz ovakvog poteza Vlade proizilaze dve nedoumice. Prvo, ako se dovodi stranac samo zato što je stranac, onda i premijer i prvi potpredsednik mogu biti “uvezeni” iz inostranstva. Po čemu su Vučić i Dačić kompetentniji da vode državu od stručnjaka “sa strane”? Moramo prestati sa zaluđivanjem da neko drugi može da reši naše probleme, a vlast mora da se suoči sa svojom prošlošću. Drugo, da li stranci imaju posebna znanja koja naši državljani nemaju? Mislim da ne. Sigurna sam da u našoj zemlji ima i sposobnih i poštenih ljudi koji bi bili kompetentni za ministarske pozicije. Samo što oni ne žele da sarađuju s trenutnom političkom nomenklaturom.

MONITOR: U stvari, izgleda da je namjera da se napravi što je moguće ,,tehničkija” vlada gdje bi se nekako zagubila odgovornost političke elite na vlasti. Gdje je tu odraz volje birača, koji uglavnom jedva da su čuli za Stros-Kana, a vole Vučića ili Dačića, a poneko možda i Dinkića?
BUKILIĆ: Tako je, odgovornost pokušava da se prebaci na takozvane eksperte, a naravno odgovornost i krivica je na onima koji drže najviše funkcije, dakle na Dačiću i Vučiću. Volja birača svakako je izigrana. U dosadašnjoj Vladi imamo s jedne strane ljude za koje niko nikad nije čuo, što znači da nisu radili ništa i one za koje svi znaju, ali ih znaju po ispadima i aferama. Tužno je da je s ovakvim sastavom Vlade bolje i za državu i za njene građane da postoji više onih koji ne rade ništa, jer oni koji nešto rade uglavnom prave greške ili rade isključivo iz lične koristi. Sve u svemu, u neradu su malo bolji od svojih “poznatijih” prethodnika. Umesto rekonstrukcije neophodne su suštinske promene u sistemu. Nova stranka, za razliku od svih ostalih stranaka na našoj političkoj sceni, nudi tri programa reformi od krucijalne važnosti želimo li zaista poboljšati standard života naših građana. To su ekonomske reforme, reforme političkih institucija i reforme pravosuđa. Narednih nedelja izlazimo i s predlogom reformi obrazovnog sistema.

MONITOR: Rekonstukcija u Vladi Mirka Cvetkovića ocjenjivana je kao promašaj, a zbog nje se ovih dana kaje i Boris Tadić. Kako vi tumačite izjavu premijera Dačića u vezi s ovom rekonstukcijom Vlade u kojoj on kaže: ,,Na osnovu kvaliteta kandidata, odlučićemo kome će pripasti koji resor”?
BUKILIĆ: Kajanje Borisa Tadića došlo je prekasno, ali više od njega verujem da se kaju građani koji su dva puta dali svoj glas njemu na predsedničkim izborima. Izjava premijera Dačića je demagoška, jer ne postoji jasna strategija, plan i program. Resori će se raspodeliti prema političkoj moći i uticaju, kao što se to činilo i ranije, a na snazi je pravilo jačeg i bezobraznijeg. Pobediće onaj koji je spremniji da ucenjuje. Da bi se došlo do stvarnog prekomponovanja neophodna je reforma. Neophodno je uvesti kancelarski sistem vlade kako bi se poboljšala njena efikasnost i smanjio uticaj političkih stranaka na rad premijera. Po kancelarskom sistemu koji predlaže Nova stranka vlada je sačinjena od premijera i devet ministara. Skupština bira predsednika Vlade, a on sam bira i razrešava ministre. Moć se vraća u ruke premijera, a uzima iz ruku nekog drugog, u našem slučaju Vučića.

Odluke u kafanama

MONITOR: Posao opozicije, posebno one neaktivne – parlamentarne, preuzimaju tabloidni mediji na jedan groteskan način. Govori se o dobrim stranama tzv. konstruktivne opozicije sa jedne strane, a sa druge duel vlast-opozicija pretvoren je u medijski rat bez pardona. Kao da se glavne odluke ponovo donose van institucija i daleko od sve uže javnosti?
BUKILIĆ: Za činjenicu da se odluke donose van institucija nisu krivi mediji, krivi su oni koji stoje iza njih, oni u čijim se rukama nalaze: rukama oligarhije, tajkuna, kriminalaca, interesnih grupa i bivših pripadnika tajnih službi. Oni ih koriste da bi ostvarili svoj prljavi interes kroz politiku. Parlament je slaba institucija čiji su članovi mašine za glasanje, a ne narodni poslanici. Interesi stranačkih lidera isprepletani su sa interesima pomenutih grupa u čijim rukama se nalazi i većina medija. Određene usluge utiču na donošenje ,,podobnih” zakona u parlamentu. Odluke se donose po kafanama. Rešenje je u reformi političkih institucija. Nova stranka nudi program reformi koji je artikulisao Dušan Pavlović, profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

Dobra i loša strana

MONITOR: Vaša stranka iznijela je građanima svoju ocjenu jednogodišnjeg rada Vlade Srbije. Imate li vi nekog ,,zeca iz šešira” koji bi , za male pare, ponudio Srbiji velike ideje i brza rješenja?
BUKILIĆ: Dve su strane, koje vidim, dobra i loša. Loša je što nema zečeva iz šešira ili kečeva iz rukava. Na žalost, u vođenju države nema brzih rešenja. Posebno u zemlji kao što je naša koja je godinama pre toga, u ratovima sistemski uništavana, a kada je konačno počela da se obnavlja, obnova je nasilno prekinuta. Da bi se stanje popravilo nije dovoljno samo sprovesti reforme ekonomije, institucija i pravosuđa. To je početak. Uporedo s tim mora da se menja mentalitet i svest građana, da se napuste stari šabloni, da se usvoje nova pravila igre, jer stara očigledno ne funkcionišu. Pojedinci moraju da shvate da se ne sme krasti i kraduckati, da krasti od države znači ukrasti od svih nas, da se korupcija i mito šire kao kancer… Ako se ne borimo protiv toga, onda u tome prećutno učestvujemo.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DARKO DRLJEVIĆ, KARIKATURISTA: Karikatura ne može promijeniti svijet ali može svijest

Objavljeno prije

na

Objavio:

Karikatura je jednostavno glas razuma i duha, moćna onoliko koliko ima svijesti i kulture u društvu. Moćna koliko ima duha u narodu. Koliko ima prostora za nju u štampi i medijima. Ako toga nema, ona gubi svaki smisao

 

 

MONITOR: Od kada smo prvi put razgovarali, gotovo uvijek Vas pitam koliko nagrada ste do sada osvojili? Poslednjih mjeseci pristigla su neka nova priznanja. Važno je i reći da se radi o internacionalnim nagradama.

DRLJEVIĆ: Da, nagrade pristižu, povećava im se broj. U pravu ste, radi se o internacionalnim nagradama, njih i brojim. Domaćih ili nacionalnih gotovo da i nema, jer nema ni nacionalnih takmičenja. Ali imam jedno veliko priznanje, nije na spisku nagrada za karikaturu. Njega  sam dobio, a ne osvojio. A to je nagrada ili plaketa grada Kolašina za moj sveukupan doprinos kulturi mog rodnog grada, kojom se ponosim.

MONITOR: Za oko mi je zapala vaša novija karikatura „Pregovori“. Osim vrhunske ideje i izvedbe, vjerovatno i zbog aktuelnosti teme. Uvijek neki pregovori, i kod nas i u svijetu. Možete li je opisati i reći kako teče proces nastanka jednog ovakvog bisera?

DRLJEVIĆ: Radi se o karikaturi koja je upravo selektovana za nagradu u Brazilu. Pa eto, konstatujući da se puno pregovara, a  malo dogovara, napravio sam ilustraciju kako to ustvari izgleda. Naime, pošto su se ljudi toliko udaljili i otuđili, jedni druge niti čuju niti  razumiju. To mi liči na pijetla i sovu koji se uopšte ne mogu susresti, jer dok jedan spava  drugi je budan, i obratno.

MONITOR: Ova karikatura, kao i veliki dio Vašeg opusa bavi se politikom. Koliko je teško uraditi karikaturu sa političkim konotacijama, a izbjeći sve zamke koje to polje donosi?

DRLJEVIĆ: Prije svega, ne bavim se dnevno-političkom karikaturom, jer sve to traje jedan dan, zaboravi se i nevažno je. Volim se baviti dubljim stvarima i problemima, koji se tiču čitavog čovječanstva. Trudim se da moj humor i poruke razumiju svi narodi i kulture u svim vremenima.

MONITOR: Osim što ste aktivan karikaturista, kroz časopise i publicistiku ste se bavili i istorijom karikature. Nažalost, takvih materijala u Crnoj Gori je jako malo. Da li je i to potvrda  nerazumijevanja vrijednosti ove grane umjetnosti?

DRLJEVIĆ: Budući da se dugo bavim ovim poslom, i da sam prilično upoznat sa ovom materijom, želio sam nešto i zapisati i prenijeti budućim generacijama o istorijatu ove vrste umjetnosti. Na žalost, ne vidim baš neko veliko interesovanje za umjetnost uopšte u Crnoj Gori. Za karikaturu posebno.

Razlog tome je što je karikatura u našoj štampi prava rijetkost. Iz štampe su nestale i zabavne strane, humor, vicevi… prostor su im zauzeli oglasi, čitulje i političke kampanje. A da bi mladi ljudi dobili neki motiv da se bave ovim poslom, mora se vratiti duh i kultura, a bogami i honorar, koji su nekada bili i te kako pristojni.

MONITOR: U užem izboru za Trinaestojulsku nagradu bili ste nekoliko puta. Mnogo je onih koji smatraju da ste, baš kao i genijalni Luka Lagator koji je ovu nagradu primio 2010. godine, i Vi odavno zaslužili ovo priznanje.

DRLJEVIĆ: Do sada sam kandidovan četiri puta. Ove godine, sa srećom, i peti.  Lako i često dobijam nagrade u inostranstvu, ali kod nas mi nešto ne ide. Ne bih da komentarišem zašto je to tako, svima je jasno.

Ove godine sam opet predložen, jedva sam pristao na to, jer mi je zaista dosta svega… Ako neko ko spada u red  najnagrađivanijih umjetnika ove oblasti u svijetu, neko ko je daleko najnagrađivaniji umjetnik u svojoj zemlji, neko ko gotovo svakodnevno predstavlja i promoviše u najboljem svijetlu Crnu Goru, neko ko je osnovao i vodi jedini internacionalni festival karikature u Crnoj Gori na kojem svake godine učestvuje na stotine umjetnika iz šezdeset i više država svijeta,  a za sve to  nema konkretnog  priznanja od svoje države, onda o čemu da pričamo?

MONITOR: U stvarnosti koja se svakim danom sve više karikira, koliko je karikatura moćno oružje?

DRLJEVIĆ: Ne volim riječ ,,oružje“. Karikatura je jednostavno glas razuma i duha, moćna onoliko koliko ima svijesti i kulture u društvu. Moćna koliko ima duha u narodu. Koliko ima prostora za nju u štampi i medijima. Ako toga nema, ona gubi svaki smisao. Ne može ona promijeniti svijet, ali može promijeniti svijest. Može ukazati na zlo mržnju i nepravdu. Na kraju, može nasmijati. A smijeh je lijek.

Ako toga nema, nema nam lijeka.

MONITORČest ste gost i učesnik na festivalima širom svijeta. Kako Vam se čini stanje u svijetu kada je ovaj vid umjetnosti u pitanju?

DRLJEVIĆ: Tamo gdje ima najmanje slobode i pravde, ljudi se kroz umjetnost i stvaralaštvo bore za svoja osnovna prava. Poznate velesile u karikaturi su Iran, Turska, Brazil, Kolumbija, Meksiko, Kuba… Ali i Italija, Francuska, Portugalija, Španija, Japan, Kina posebno. Tako da, nema pravila.

Ja lično mislim da će tamo đe vlada sloboda medija i đe su umjetnici dobro plaćeni za svoj rad, sa dobrim uslovima za stvaralaštvo, umjetnost biti najjača. Primjera radi, ja bih do sada napravio mnoge izložbe slika i to velikog formata. Ali, znate li zašto to ne radim? Jednostavno, zbog toga što nemam atelje. Mislim da sam bio jasan.

MONITOR: Mnogi vizuelni izrazi prisutni u digitalnom svijetu poput kratkih video formi, mimova, gifova… duguju većinu svog uspjeha upravo karikaturi. Koji su njeni krajnji dometi?

DRLJEVIĆ: Sjajno ste to zapazili i hvala vam na tome. Pa da, karikatura je rekao bih slika u hiljadu riječi, jasna, najkraća poruka. Kod nje nema pitanja: ,,Šta je pjesnik htio da kaže?“ Sve je kratko i jasno. Ona se primjenjuje u reklamama, bilbordima, posterima, plakatima… oživljava se u animaciji. Pretvara se u spotove i skečeve. Zato najviše cijenim, ali i crtam takozvanu karikaturu ,,situacije“. Dakle neki štos koji možete primijeniti u životu. Realnu smiješnu situaciju ili geg. E to se može odglumiti, napraviti u filmu smiješan kadar, primijeniti u animiranom filmu…

Ona dođe kao storyboard u jednoj slici  za film. Karikatura je zaista nešto univerzalno, vispreno, inteligentno, poučno, lapidarno, koncizno, inventivno i lucidno! Naravno, samo u slučaju ako je dobra karikatura.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK BANJALUČKOG PORTALA BUKA: Nemoguća je misija ideju Velike Srbije sprovjesti u djelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris Deklaracije usvojene  na Svesrpskom saboru u Beogradu – tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima.  Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima

 

 

 

MONITOR: Na nedavno održanim prvom Svesrpskom saboru u Beogradu, usvojena a je i Deklaracija o zajedničkoj budućnosti srpskog naroda. Nenad Stevandić, predsjednik Skupštine RS, tvrdi da se ne radi o projektu Velike Srbije. Kakvo je Vaše mišljenje?

TRIFUNOVIĆ: Na sreću srpskog naroda koji živi van Srbije, trenutno ne postoji neka vrsta političkog pokreta niti neka vrsta političke mogućnosti da se na projektu Velike Srbije radi na bilo koji način. Ta ideja je najviše štete upravo donijela srpskom narodu. Revitalizacija te ideje-pa makar i verbalna, donijela bi veliku štetu i mislim da akteri političke scene za tako šta ne mare. Ali, najveći je problem što političari koji trenutno vladaju na prostorima na kojima žive Srbi, bagatelišu ideju jedinstva- pa na svaki pomen kulturnog ili sličnog ekonomskog  povezivanja Srba, iz regije dobijamo bojazan i strahove da se tu ipak ne radi o nekom pokušaju objedinjavanja teritorija. Kako ne vjerujem u iskrenost naših političara ma šta da pričaju-sa trenutnim političkim i ekonomskim snagama, Veliku Srbiju sprovesti u djelo  to je nemoguća misija. I ako bi neko sa tim i krenuo, to bi se obilo Srbima o glavu, prije svih.

MONITOR: Stevandić je, u intervjuu RTS, rekao da će ona biti početkom jula ratifikovana u parlamentu RS, a da je njen značaj i u tome što tekst Deklaracije pokazuje i adekvatno razumijevanje novih globalnih geopolitičkih odnosa. Kakav  „pogled na svijet“ nudi ovaj srpsko-srpski dokument?

TRIFUNOVIĆ: Parlament RS  će da ratifikuje sve što Dodik zamišlja. Vi nemate društveni dijalog na bilo koju temu. Na temu ovako ozbiljnu-ako su tu temu o srpskom jedinstvu tako shvatili kao što su to tvrdili na Svesrpskom saboru, nije bilo nikakve debate u društvu. Čak nije bilo ni unutar političke scene jer je opozicija bila isključena iz svega toga da bi i oni rekli neko svoje mišljenje. Mada je ovdašnja opozicija isto toliko „zaljubljena“ u Vučića koliko je to  u Vučića politički zaljubljen i Dodik. Naravno, možemo pričati koliko je u tome iskrenosti. Ali, jednostavno, u ovom trenutku u politici RS, odgovara da oni prikažu da imaju slogu sa Vučićem. Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris ove Deklaracije, tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima. Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima. To je, samo potvrda toga kako se politički Srbi ponašaju. To ide na štetu, prije svega-Srbima u RS i Srbiji. Ne postoji nikakav pogled na svijet –mi „žmirimo“ prema svijetu gledajući šta se tamo dešava i kako se svijet brzo mijenja. I poručujemo: Mi ćemo po našem. To je nemoguća misija.

MONITOR: Svesrpski sabor je, sem blagoslova Partijarha Porfirija, dobio i „blagoslov“ ruskog šefa diplomatije, Sergeja Lavrova. Na Saboru sem crnogorskih nije bilo predstavnika Srba iz drugih država bivše Jugoslavije. Tumačeno je da su tu samo oni odani  Vučiću. Kakav je odnos opozicije u RS prema ovom događaju ?

TRIFUNOVIĆ: Već sam komentarisao da Sabor u Beogradu okuplja podobne Srbe, Srbe koji slušaju prije svega Vučića- koji baštine njegov politički izraz. Uz to da se on obraća Srbima koji žive u bilo kom dijelu svijeta-jer ih Sabor sve okuplja, ne ide i princip dobrovoljnosti. Zašto bi Srbi koji su otišli zbog loših uslova života, trebalo da pristanu na neko svesrpsko jedinstvo? Mislim da bi teme koje okupljaju Srbe-zvali ih i Saborom, trebalo da budu posvećene tome kako da ljudi ovdje žive bolje. Zdravstvo, obrazovanje, manje korupcije su te teme, a ne baviti se nekom „metafizikom“ i konstantno prestavljati sebe kao političku žrtvu svijeta i tražiti neku vrstu samilosti prije svega kod Srba ali i u zemljama koje su takođe protiv Zapada. Ne zastupam ovdje ni Istok ni Zapad, ali mi se čini da su ti koji su otišli –otišli na Zapad. I ti koji ulažu i gdje RS i Srbija izvoze svoju robu su – Zapad. Zapad  je neka vrsta prioriteta u saradnji Srba sa ostatkom svijeta.

MONITOR: Željko Komšić, član Predsjedništva BiH,kaže da je Deklaracija političko-vjerska platforma za novi sukob. Može li se, poslije saborovanja u Beogradu, očekivati novi ekonomski pritisak na Banjaluku?

TRIFUNOVIĆ: Što se tiče ekonomskog pritiska na Banjalku on je već ogroman. Velikih investitora nema, ima investitora-hohštaplera koji očito imaju neki dogovor sa vlašću i oni funkcionišu u toj fantastičnoj vezi. Najčešće su to dobijene koncesije, a na osnovu kojih se ne desi ništa. Dobijaju ogromne firme koje napuštaju. U suštini niko ekonomski pritisak ne vrši do same političke Banjaluke-pri tom mislim na vlast RS. Što se tiče toga da li se radi o političko-vjerskoj platformi za novi sukob, ja mislim da je ova Deklaracija trebalo, prije svega, da pošalje neku sliku za unutrašnje političke potrebe. Dodiku i Vučiću-prije svih i donekle političkim snagama koje predstavljaju Srbe u Crnoj Gori. Ona kao takva-nije primarno okrenuta regiji, ali naravno izaziva određenu vrstu posljedica i straha o kojima sam već govorio. Šta to, u suštini, znači? Ma kakva bila platforma, mislim da ni Srbija ni RS za takve sukobe nisu spremne niti će uskoro biti spremne. To bi zaista bio hir. potez koji bi izazvao nesagledive posledice, prije svega, za Srbiju.

MONITOR: Vlast Dodika je, sa izmjenama nekoliko zakona, unazadila ljudska prava u RS. Kao i medijske slobode. Ipak, BiH je dobila odobrenje za otpočinjanje pregovora o pristupanju sa EU. Da li će najave o razdruživanju i saborska izjava Dodika da će uskoro u tome tražiti pomoć Srbije, dovesti do konkretnih poteza kada se radi o učešću RS u institucijama izvršne i zakonodavne vlasti u Sarajevu?

TRIFUNOVIĆ: Vrlo je čudan odnos Dodika i EU i uopšte međunarodne zajednice. On otvoreno kritikuje EU ali je gotovo euforično pozdravio otvaranje pregovora jer on tu – prije svega, vidi neku vrstu ekonomske koristi. Svaka stepenica pristupanja EU donosi određene ekonomske benefite a u Banjaluci uvijek treba novca. To je providan razlog zašto se Dodik, uslovno rečeno, raduje takvim procesima. On, sa druge strane, ide kod Putina, na svaka dva mjeseca. Jedan je od rijetkih političara iz Evrope koji ima tako česte sastanke sa Putinom, a da istovremeno ovdje ne dolazi niko od predstavnika iz Evrope.

Ali, mislim da je važno i Vučiću da RS ide ka EU-jer će to nekako olakšati i put Srbije. Srpsko rukovodstvo neprestano ponavlja da je evropski put Srbije zacrtan u svim političkim odlukama sadašnjih vlasti. Permanentno Dodikovo ponašanje je-da sa jedne strane, koristi ono što mu odgovara u BiH: stalo mu je da zauzme neke pozicije, neka ambasadorska mjesta, da se dobiju neka sredstva na nivou BiH. Ali on bi uzimao od BiH samo ono što mu odgovara. Kao sa neke vrste švedskog stola, a ono što mu ne odgovara on napada.

Političke partije  u Fedraciji ili u Sarajevu koje sa njim zajedno obnašaju vlast – što je neka vrsta nužnosti jer jedni bez drugih ne mogu vršiti vlast – su već prelazile preko mnogih Dodikovih izjava, pa mislim da će preći i preko ove. Čućemo tezu o BiH kao o nekoj vječitoj privremenosti u kojoj će se ovakve stvari dešavati. A što se one češće budu dešavale ovdje će biti sve manje ljudi. Nas je sve manje i manje. Ljudi ne mogu da izdrže ovoliku količinu otrova u javnom prostoru. Odlaze gotovo svakodnevno čitave porodice, pa i situirane… Ovdje  strah od tenzija od rata, može biti  toliko jak da onemogućuje bilo kakvo normalno funkcionisanje. Neki to podnose, neki ne mogu. Mislim da je svako ko je imao mogućnosti da ode odavde,  to već uradio. Mislim da ova vrsta politike permanentne krize koju Dodik zagovara dolazi na naplatu, prije svih RS, šteti najviše Srbima. Nikakva vrsta saborovanja i Deklaracija ne može popraviti katastrofalan rezultat. To što  su Dodik pa i Vučić – osvajali  i dalje osvajaju izbore, kao posljedicu ima činjenicu da su broj Srba i njihova prava bili sve manji na prostorima koje oni politički zastupaju.

 

RS nema kapacitet za bilo kakvu prekompoziciju teritorije unutar BiH

MONITOR: Poslije usvajanja Rezolucije o Srebrenici u GS UN, predsjednik RS je najavio skoro donošenje „ponude o mirnom razdruživanju“. Da li će taj dokument ostati samo „mrtvo slovo na papiru“ ili će postati stalni oslonac Dodikove politike?

TRIFUNOVIĆ: Što se tiče razdruživanja, RS nema nikakv kapacitet za bilo kakvu prekompoziciju teritorije unutar BiH. Jedna logička pretpostavka: da grad Brčko distrikt ne pripada RS i da je dijeli na dva dijela je nešto čime se Milorad Dodik nikad nije bavio. Nikad se nije bavio danom poslije odvajanja ili pripajanja Srbiji, ali su to sve ideje koje ga 15-16 godina održavaju na vlasti. RS uopšte nema kapacitet da  krene u takvu vrstu političke egzibicije od koje bi ona imala najviše štete. Moguće da će Dodik insistirati-kao i ranije, da nešto započne. Onda organizuje referendum – a sada je po novom zakonu dovoljno da izađe 10 odsto da bi referendum bio validan-što je vrlo opasno.  On će neku vrstu takvog dokumenta možda i napraviti ali to neće imati nikakvu vrijednost. RS ne može donijeti takvu odluku.

 

Da su Vučić i Dodik odlučili da Prvi april bude dan RS i on bi bio simboličan

MONITOR: Beogradska Deklaracija predviđa dan početka Prvog srpskog ustanka i donošenja prvog Ustava Srbije-15.februar, kao „zajednički“ Dan republike za Srbiju i RS. Toliko kontroverzni a branjeni 9. januar je lako pao u sjenku?

TRIFUNOVIĆ: Dodik permanentno pokazuje „nevjerovatnu kuraž“, da tako kažem, spram međunarodne zajednice. Ali, na kraju igre, kada se ispucaju svi njegovi verbalni rafali, onda on ispuni sve što se od njega traži. Da se ovdje desio referendum o tome da li bi trebalo slaviti 9. januar kao Dan RS, svi bi na tom referendumu rekli „da“. Ali, Vučić i Dodik bi to mogli promijeniti. Oni su sada, mimo parlamenata, odlučili o nekom drugom datumu. Da to bude dan donošenja prvog Ustava Srbije, ali bi bio moguć i bilo koji drugi dan-Prvi april -on bi bio i te kako simboličan. Ovo pokazuje da su Srbi, u suštini, politički obezglavljeni. Da bi postojao politički život u bilo kojoj zemlji- morate imati parlament, sistem koji funkcioniše putem organa neke države. Ovdje dvojica ljudi odlučuju o svemu. Dodik sad slobodno može da kaže- da, mi ćemo to tako usvojiti. Njega ne zanima više ni referendum jer želi da zadrži što bolji odnos sa Vučićem, a ovaj želi da sačuva kakav-takav odnos sa Zapadom. Prije svega, zbog ekonomskih ali i političkih interesa Srbije.

Nastasja RADOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo