Povežite se sa nama

INTERVJU

ALENA BUKILIĆ, POTPREDSJEDNICA NOVE STRANKE: Nema zečeva iz šešira

Objavljeno prije

na

Rekonstrukcija Vlade Srbije pokazuje da srpska politička elita samo nebo postavlja za svoju granicu. Koliko se tu radi o strahu od budućnosti, a koliko o jeftinom samoreklamiranju i gdje je u svemu tome opozicija, razgovarali smo s Alenom Bukilić, potpredsjednicom opozicione Nove stranke, koja je pored javnosti poznatog bivšeg premijera Zorana Živkovića, za visoke stranačke funkcionere izabrala jednu novu generaciju političara.

MONITOR: Da li iza proklamovanih postoje i neki ,,stvarniji” razlozi za rekonstrukciju Vlade Srbije? Da li su kadrovi jedini problem i da li ,,kadrovi rješavaju sve”?
BUKILIĆ: Proklamovani i stvarni razlozi namerno se mešaju, zamućuju i nejasno predstavljaju biračima kako bi se stvorio utisak velikog posla kojeg su se stranke na vlasti prihvatile, pritom im ulivajući nadu da će se nešto promeniti posle rekonstrukcije. Proklamovani razlog je loš rad pojedinih resornih ministara, što je potpuno zdravorazumski, ali onda se pri njihovoj smeni ne navode pravi razlozi smene. Na primer, ministar poljoprivrede i kadar SNS-a Goran Knežević ne odlazi formalno zbog umešanosti u aferu „aflatoksin” ili odlazeći ministar prosvete Žarko Obradović ne napušta funkciju zbog afere oko testova za malu maturu. Time se šalje poruka da su svi dobro radili i nema preuzimanja odgovornosti.

Jedini stvaran razlog ovde se može preklopiti s proklamovanim a to je da su kadrovi loši. Međutim, sada dolazimo do novog problema. Na mesto smenjenih vlast nema koga novog da postavi. Naravno, nije stvar samo u kvalitetu kadrova, jer tako gledano trebalo je zameniti čitavu Vladu. Oni su ti koji su godinama unazad pokazivali svoju nekompetentnost. Samo su promenili retoriku i usmerili je u pravcu Brisela, ali svojim delima, u sprovođenju reformi, u ostvarivanju privrednog rasta, u smanjenju nezaposlenosti, u izgradnji infrastrukture, pokazali su se nesposobnim. Svojim ponašanjem i kapacitetima pokazali su da su daleko od Evrope, uprkos proevropskom deklarisanju . Takvim ponašanjem i stavom ne može se u Evropu.

Dolazimo i do „stvarnog” razloga: jačanje pozicije SNS i njenog lidera Aleksandra Vučića, uz izgrađivanje kulta ličnosti. Zamenjeni su najslabiji i najmanje odani kultu ličnosti vicepremijera. U Srbiji svakako postoje sposobni i kvalitetni ljudi koji bi mogli da vode državu, ali u tu rabotu neće da se upuštaju jer ne žele da budu (sa)učesnici aktuelne vlasti, niti sebe vide u ulozi Vučićevih poklonika. Na kraju šta nam vlast nudi kao rešenje? Dovođenje stranaca!

MONITOR: Kako to da se ova koalicija nije ultimativno mogla sastaviti bez Mlađana Dinkića, a već poslije godinu dana ona nikako ne može dalje s njim?
BUKILIĆ: Mogla je od početka da se formira bez Mlađana Dinkića. On nikako nije nezamenjiv i neprocenjiv iako nas iskustvo u poslednjih 13 godina uči suprotno, ali sa jednim izuzetkom. U vladi Zorana Živkovića 2003. nije bilo mesta za Dinkića i Zemlja je ipak nastavila da se okreće. Svoj status ekonomskog maga i jedinog sposobnog da vodi sektor finansija i privrede dobio je zahvaljujući prethodnim vladama. One su tolerisale njegovo ponašanje i političku ekscentričnost, iako je u njihovim redovim bilo kvalifikovanijih da vode ekonomiju, a sve zarad osvajanja što više mesta u parlamentu. Tako su svesno bili meta političke ucene koju poslednjih desetak godina Dinkić praktikuje. Verovatno se naprednjacima i socijalistima u početku činilo da im je Dinkić neophodan zbog znanja u oblasti ekonomije, ali i politički trenutak i njihova procena o njegovim sposobnostima se promenila. Najjača stranka se iznova pozicionira u Vladi i ovog puta želi da prisvoji Dinkićeve resore. U suštini, njegovo izbacivanje jeste nova vlada, samo bez izbora.

MONITOR: Aleksandar Vučić najavljuje neke velike svjetske stručnjake u rekonstruisanoj vladi. Pominjan je Dominik Štros-Kan. To je podržao i premijer Dačić kao dobro rješenje. Da li se radi samo o političkom bajanju sa zecom iz šešira kao nekada s Milanom Panićem ili o pravom očajanju vlasti koja ne može da s domaćim snagama prikupi više novca?
BUKILIĆ: Potencijalno dovođenje stranaca kombinacija je nade da će se preko noći i uz pomoć pojedinca rešiti najveći problem u zemlji – katastrofalno stanje ekonomije, i panike – usled nedostatka kadrova. Brzo rešenje nije moguće. Nema pojedinca koji samo svojom stručnošću može oživeti srpsku ekonomiju. Neophodna je reforma ekonomskog sistema. Nova stranka nastupila je s programom reformi čiji je autor Mađid Dušan Pajić. Naše reforme zasnivaju se na ostvarivanju privrednog rasta ukidanjem monopola, rekonstrukcijom propalih firmi i liberalizacijom tržišta. Neophodno je smanjiti državnu potrošnju, smanjiti broj službenika, a plate u javnom sektoru trebalo bi izjednačiti s onim u privatnom. Potrebno je reformisati javni sektor i početi sa sprovođenjem efikasne socijalne politike, koja će da pruža pomoć onima koji su zaista najugroženiji i najsiromašniji.

Iz ovakvog poteza Vlade proizilaze dve nedoumice. Prvo, ako se dovodi stranac samo zato što je stranac, onda i premijer i prvi potpredsednik mogu biti “uvezeni” iz inostranstva. Po čemu su Vučić i Dačić kompetentniji da vode državu od stručnjaka “sa strane”? Moramo prestati sa zaluđivanjem da neko drugi može da reši naše probleme, a vlast mora da se suoči sa svojom prošlošću. Drugo, da li stranci imaju posebna znanja koja naši državljani nemaju? Mislim da ne. Sigurna sam da u našoj zemlji ima i sposobnih i poštenih ljudi koji bi bili kompetentni za ministarske pozicije. Samo što oni ne žele da sarađuju s trenutnom političkom nomenklaturom.

MONITOR: U stvari, izgleda da je namjera da se napravi što je moguće ,,tehničkija” vlada gdje bi se nekako zagubila odgovornost političke elite na vlasti. Gdje je tu odraz volje birača, koji uglavnom jedva da su čuli za Stros-Kana, a vole Vučića ili Dačića, a poneko možda i Dinkića?
BUKILIĆ: Tako je, odgovornost pokušava da se prebaci na takozvane eksperte, a naravno odgovornost i krivica je na onima koji drže najviše funkcije, dakle na Dačiću i Vučiću. Volja birača svakako je izigrana. U dosadašnjoj Vladi imamo s jedne strane ljude za koje niko nikad nije čuo, što znači da nisu radili ništa i one za koje svi znaju, ali ih znaju po ispadima i aferama. Tužno je da je s ovakvim sastavom Vlade bolje i za državu i za njene građane da postoji više onih koji ne rade ništa, jer oni koji nešto rade uglavnom prave greške ili rade isključivo iz lične koristi. Sve u svemu, u neradu su malo bolji od svojih “poznatijih” prethodnika. Umesto rekonstrukcije neophodne su suštinske promene u sistemu. Nova stranka, za razliku od svih ostalih stranaka na našoj političkoj sceni, nudi tri programa reformi od krucijalne važnosti želimo li zaista poboljšati standard života naših građana. To su ekonomske reforme, reforme političkih institucija i reforme pravosuđa. Narednih nedelja izlazimo i s predlogom reformi obrazovnog sistema.

MONITOR: Rekonstukcija u Vladi Mirka Cvetkovića ocjenjivana je kao promašaj, a zbog nje se ovih dana kaje i Boris Tadić. Kako vi tumačite izjavu premijera Dačića u vezi s ovom rekonstukcijom Vlade u kojoj on kaže: ,,Na osnovu kvaliteta kandidata, odlučićemo kome će pripasti koji resor”?
BUKILIĆ: Kajanje Borisa Tadića došlo je prekasno, ali više od njega verujem da se kaju građani koji su dva puta dali svoj glas njemu na predsedničkim izborima. Izjava premijera Dačića je demagoška, jer ne postoji jasna strategija, plan i program. Resori će se raspodeliti prema političkoj moći i uticaju, kao što se to činilo i ranije, a na snazi je pravilo jačeg i bezobraznijeg. Pobediće onaj koji je spremniji da ucenjuje. Da bi se došlo do stvarnog prekomponovanja neophodna je reforma. Neophodno je uvesti kancelarski sistem vlade kako bi se poboljšala njena efikasnost i smanjio uticaj političkih stranaka na rad premijera. Po kancelarskom sistemu koji predlaže Nova stranka vlada je sačinjena od premijera i devet ministara. Skupština bira predsednika Vlade, a on sam bira i razrešava ministre. Moć se vraća u ruke premijera, a uzima iz ruku nekog drugog, u našem slučaju Vučića.

Odluke u kafanama

MONITOR: Posao opozicije, posebno one neaktivne – parlamentarne, preuzimaju tabloidni mediji na jedan groteskan način. Govori se o dobrim stranama tzv. konstruktivne opozicije sa jedne strane, a sa druge duel vlast-opozicija pretvoren je u medijski rat bez pardona. Kao da se glavne odluke ponovo donose van institucija i daleko od sve uže javnosti?
BUKILIĆ: Za činjenicu da se odluke donose van institucija nisu krivi mediji, krivi su oni koji stoje iza njih, oni u čijim se rukama nalaze: rukama oligarhije, tajkuna, kriminalaca, interesnih grupa i bivših pripadnika tajnih službi. Oni ih koriste da bi ostvarili svoj prljavi interes kroz politiku. Parlament je slaba institucija čiji su članovi mašine za glasanje, a ne narodni poslanici. Interesi stranačkih lidera isprepletani su sa interesima pomenutih grupa u čijim rukama se nalazi i većina medija. Određene usluge utiču na donošenje ,,podobnih” zakona u parlamentu. Odluke se donose po kafanama. Rešenje je u reformi političkih institucija. Nova stranka nudi program reformi koji je artikulisao Dušan Pavlović, profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

Dobra i loša strana

MONITOR: Vaša stranka iznijela je građanima svoju ocjenu jednogodišnjeg rada Vlade Srbije. Imate li vi nekog ,,zeca iz šešira” koji bi , za male pare, ponudio Srbiji velike ideje i brza rješenja?
BUKILIĆ: Dve su strane, koje vidim, dobra i loša. Loša je što nema zečeva iz šešira ili kečeva iz rukava. Na žalost, u vođenju države nema brzih rešenja. Posebno u zemlji kao što je naša koja je godinama pre toga, u ratovima sistemski uništavana, a kada je konačno počela da se obnavlja, obnova je nasilno prekinuta. Da bi se stanje popravilo nije dovoljno samo sprovesti reforme ekonomije, institucija i pravosuđa. To je početak. Uporedo s tim mora da se menja mentalitet i svest građana, da se napuste stari šabloni, da se usvoje nova pravila igre, jer stara očigledno ne funkcionišu. Pojedinci moraju da shvate da se ne sme krasti i kraduckati, da krasti od države znači ukrasti od svih nas, da se korupcija i mito šire kao kancer… Ako se ne borimo protiv toga, onda u tome prećutno učestvujemo.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo