Povežite se sa nama

INTERVJU

ZDRAVKO CIMBALJEVIĆ, DIREKTOR LGBT FORUM PROGRES: Više nismo nevidljivi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Protekla je nedjelja od prve crnogorske Povorke ponosa u Budvi. Kakvi su sada Vaši utisci?
CIMBALJEVIĆ: Utisci i dalje polako sležu i čitava priča i dalje nije završena. Činjenica je da se Povorka ponosa dogodila prije nedjelju dana, ali se priče i komentari oko samog događaja i dalje proizvode na svakodnevnoj osnovi. Novine, mediji, portali i dalje aktivno prenose vijesti vezane za samu povorku, te svi nekako imamo utisak da jos ništa nije završeno. Ali sami događaj je gotov. Uspjeli smo i to je jedino što je bitno. Ogroman broj ljudi koji su se pronašli na suprotnoj strani, protiveći se, divljajući i vrijeđajući učesnike samo su slike onoga sa čim se LGBT osobe svakodnevno susreću. Naučena mržnja, ponesena gomilom, i psihologijom čopora manifestovala se u vidu stotina kamenica koje su 24. 07. 2013. poletjele ka učesnicima ovog mirnog okupljanja, sprovedenog kako bi se promovisala ljubav i jednakost. Tu nema logike, mržnja ne pita za argumente, za razuman razgovor i kvalitetnu diskusiju. Mržnja se manifestuje bez pitanja, sramote i razloga.

Iskreno, bio sam zgranut količinom negativne energije koja se tog dana našla na drugoj strani, ali i dalje imam nade da će ljudi jednog dana naučiti da biti gej, lezbejka, biseksualna ili transrodna osoba nije razlog za mržnju, vrijeđanje i omalovažavanje ili napade bilo koje vrste. Moram reći da sam nevjerovatno ponosan i ohrabren činjenicom da su tog dana LGBT osobe šetale ponosno, uzdignutih glava, jasno pokazujući i poručujući, tu smo i ponosni smo! Naravno, ništa od ovoga ne bi bilo moguće da nije policije, sa kojom unazad par godina, imamo kvalitetan, partnerski odnos, koji se unapređivao kroz iscrpne treninge i obuke koje smo im pružali. Svjestan sam da mnogo njih koji su nas štitili tog dana dijeli isto mišljenje sa većinom stanovništva a to je da ne treba da šetamo i da ne ,,provociramo”. Ali mi je mnogo draže da, znajući sve to, vidim da su odradili izuzetno težak ali uspješan posao, pokazujući da, bez obzira šta privatno mislili, moraju služiti i štiti građanima/kama ove države bez obzira na njihove različitosti. Dalek je put do prihvatanja, ali smo itekako spremni da ga pređemo.

MONITOR: Nakon Povorke prijetili su Vam i smrću. Kako se borite sa tim stalnim prijetnjama? Da li Vas je strah?
CIMBALJEVIĆ: Prijetnje smrću, nažalost, nijesu ništa novo u mom životu. Od trenutka kada sam se autovao široj crnogorskoj javnosti i saopštio kojoj manjini pripadam u ovoj državi, prijetnje smrću, uvrede, razne vrste nasilja su se počele sve češće dešavati. Upravo dok odgovaram na ova pitanja gledam prijetnju koja mi je sad stigla i koja kaže ,,Pederu, zaklaćemo te kad tad!”.

Strah me je, naravno, i to je ljudski. Kao što bi svakog drugog bilo strah, a da se ne pravi junačina, ali sam vremenom naučio da se izborim sa tim i da pokušam što normalnije da vodim svoj život. Prijetnje su se intezivirale u proteklih nekoliko nedjelja tako da ih dobijam u prosjeku 15 dnevno, ali se, kao što sam rekao, trudim da nastavim funkcionisati normalno, bez ograničenja, nadajući se da prijetnje neće biti sprovedene u djelo.

MONITOR: Da li ste, prije Povorke, imali iskustva s nasiljem, da ljudi krenu na Vas jer im smeta Vaše seksualno opredjeljenje?
CIMBALJEVIĆ: Jedan od razloga zbog kojeg sam i javno progovorio o svojoj seksualnoj orijentaciji jeste upravo bio fizički napad koji se dogodio nedaleko od stana koji sam dijelio sa svojim tadašnjim partnerom. Pored tog slučaja, često su mi se događale situacije u kojima su me ljudi prepoznavali na ulici, prilazili mi, vrijeđali me, pljuvali, u javnom prevozu gađali žvakama ili pokušavali da me napadnu.

MONITOR: Prvi ste se u Crnoj Gori javno deklarisali kao homoseksualac. Koliko Vam se od tada život promijenio? Da li su prijetnje i netrpeljivost utihnuli ili su se povećali? Da li je to promijenilo odnos državnih institucija prema Vama?
CIMBALJEVIĆ: Život mi se u potpunosti tog trenutka promijenio. Imao sam osjećaj da je pogled čitave javnosti uprt ka meni, što je stvaralo ogroman pritisak i strah na samom početku. Ljudi su me prepoznavali na ulici, vrijeđali, nazivali pogrdnim imenima i napadali. Trudio sam se da ne koristim javni prevoz s obzirom da su ljudi znali da me pljuju, gađaju stvarima i da zahtijevaju od vozača da ,,peder” napusti autobus. Sve te stvari sam jako teško podnosio ali su takođe rezulitirali da postanem jači i odlučniji u svojoj borbi. Javno autovanje je kasnije neočekivano i donijelo određenu vrstu zaštite u smislu da su homofobi znali da ukoliko me napadnu, ili urade nešto slično, taj slučaj neće proći nezapaženo kao što se to nažalost događa hiljadama drugih LGBT osoba u Crnoj Gori.

MONITOR: Prije Povorke ste izjavili i da Vas se zbog vaše seksualne orijentacije i porodica odrekla. Kako je do toga došlo, da li ste pokušali da ponovo uspostavite kontakat?
CIMBALJEVIĆ: Istog dana kada je tekst sa mojom fotografijom izašao da se osnovao LGBT Forum Progres bio sam automatski odbačen od bliže i šire porodice. Otac me se odrekao i zabranio mi da dolazim u porodičnu kuću u Nikšiću. Majka, sestre i brat su me poslije nekog vremena prigrlili i rekli mi da bez obzira sa kim sam ili koga volim to neće promijeniti njihovu ljubav prema meni.

Majci je trebalo malo duže vremena da se privikne ali je ipak to majka koja svoje dijete, ni zbog čega, ne ostavlja samog. Teško mi je sve to padalo. Pored toliko mržnje u našem društvu, prijatelja koji su samo nestali i nikada mi se više nisu javljali, sve je to uzrokovalo kod mene brže sazrijevanje, dozu ogorčenosti, iskustvo u životu sa raznim ljudima i shvatanje licemjerstva društva u kojem živimo pod sloganom ,,Sve što je u kuću, ostaje u kuću”. Toga se nisam mogao držati.

Shvatam roditelje kojima je teško sve to prihvatiti i suočiti se sa svim kritikama zbog toga. Jer kad njihovo dijete odluči da prizna da je drugačije seksualne orijentacije ili rodnog identiteta oni takođe doživljavaju jednu određenu dozu šoka. U tom trenutku priznanje njihovog djeteta takođe postaje i dio njihove realnosti. Kako mi prolazimo kroz ,,adaptiranje” u našoj okolini (porodica, komšije, rođaci, kumovi…) tako i oni moraju proći kroz isto. Neki to urade kako treba i suprostave se svim onim rođacima i poznanicima koji zovu i govore ,,pa to je bruka i sramota”, ,,Kako dozvoliste da vam sin/ćerka bude gej”, ,,Sad će čitav grad da priča”… Oni se moraju izboriti sami sa tim. Mi im ne možemo pomoći u toj borbi, osim da im dobro objasnimo da to nije bolest i da se ne trebaju stiđeti nas već se boriti za dostojanstvo svog djeteta i zaštiti ga od bilo kakvih provokacija ili čak napada.

Otac, nažalost, svoje mišljenje nije promijenio poslije skoro tri godine, ali u meni i dalje postoji nada da će i on shvatiti da sam ja i dalje njegovo dijete, i da će me prihvatiti takvog kakav jesam, sa svim svojim različitostima. Tu sam, pa kad bude spreman, pričaćemo.

MONITOR: Već godinama se borite za prava seksualnih manjina u Crnoj Gori. Ima li na tom polju, sem deklarativne podrške institucija, napretka?
CIMBALJEVIĆ: Srećan sam što napokon mogu reći da ima promjene i napretka. Kada sam na početku, kao predstavnik LGBT zajednice, slao pisma institucijama, nijedna nije odgovarala a pogotovo tadašnji ministar za ljudska i manjinska prava. Kada sam javno počeo da prozivam institucije i govorio da postoji institucionalna homofobija, međunarodni pritisak, a i opet senzibilnost nekih ljudi u Vladi, primljen sam prvi put u kabinet premijera. Poslije skoro tri godine uspjeli smo da izgradimo saradnju sa svim relevantnim ministarstvima i drugim vladinim institucijama i upravama. Međutim tek smo na početku i smatram da to što sam gej ne čini me posebnijim ili važnijim od bilo kojeg drugog građanina ili građanke Crne Gore. Na kraju krajeva, svi smo mi isti, samo što je nažalost, put do jednakosti drugačiji za svakoga.

Da ste većinu crnogorskih građana prije četiri ili pet godina pitali šta znači riječ gej, oni ne bi znali odgovor. Danas je ova tema poprilično aktuelizovana, priča se o njoj. Što se Vlade tiče, sa deklarativne podrške njenih institucija počelo se i konkretno raditi. Usvojena je prva Vladina Strategija za unapređenje kvaliteta života LGBT osoba, u čijoj sam izradi i sam učestvovao i na koju sam, kao i članovi LGBT zajednice izuzetno ponosan. Ona obuhvata unapređenje kvaliteta života LGBT osoba na svim poljima života, počevši od sigurnosti, borbe protiv homofobije, pa sve do društvenog života, obrazovanja, zdravlja i sporta. Dodatno, LGBT Forum Progres je posebnu pažnju stavio na pružanje servisa LGBT zajednici, kao što je sklonište, psihosocijalna podrška, besplatna pravna pomoć, društveni centar i slično. Tako da se zaključiti da se promjene, ne samo deklarativno, već istinski i opipljivo dešavaju. Još je dugačak put pred nama, ali svakako smo spremni da njime nastavimo ići.

MONITOR: Najavili ste još jednu paradu tokom ljeta, a za oktobar je zakazana parada u Podgorici. Nadate li se da će biti manje nasilja nego na nedavnoj budvanskoj?
CIMBALJEVIĆ: Vidljivost je neophodna kako bismo se stvarno počeli baviti unapređenjem života LGBT osoba. Dugo sam sam govorio u ime LGBT zajednice, i često sam dobijao pitanja tipa ko je ta zajednica koju predstavljaš, gdje su, zašto se kriju? Sada mogu reći TU SMO! Više nismo nevidljiva, neopipljiva grupa ljudi. Sada smo tu, i spremni smo se boriti za prava koja nam rođenjem pripadaju. Nadam se svakako da će buduće aktivnosti vidljivosti kao što su šetnje proći sa manje nasilja, idealno bi bilo da ga uopšte ne bude. U svakom slučaju, od policije očekujemo profesionalizam, i uvjeren sam da će uraditi sve što je potrebno da nas zaštite i obezbijede red i mir na svim budućim događajima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U Hrvatskoj je „pukla opna“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam

 


MONITOR: Kako ocjenjujete stanje politike i društva u Hrvatskoj nakon „super izbora“ tokom čitave 2024. i početka 2025.?

JAKOVINA: Pukla je opna. Svako društvo u kojem jedna partija (ili Zajednica) kontrolira baš sve: pravosuđe, zapošljavanje, zdravstvo, politička imenovanja, imenovanja portira u općinama i vozača hitne pomoći, i u procesu preskače obrazovane, talentirane, a u korist članova stranke, zarobljava društvo, stvara dojam da su promjene nemoguće, dekuražira, stvara klijente koji znaju da su nešto ili negdje zbog iskaznice, ne sposobnosti. Izbori za Sabor (i EU) 2024., pokazali su da je HDZ u stanju pobijediti i pronaći koliko god „žetončića“ treba da bi vladao. Može dovoljno platiti manjine, tako da zaborave sve što je ikada bilo. Na izborima u ovako strukturiranim općinama i gradovima (a Hrvatska ih ima 555), županijama i beskrajnim sinekurama za članove Zajednice, moguće je baš sve. Istina, HDZ ne pobjeđuje u bogatim krajevima i urbanim centrima. Zato su izborne karte korigirane, pa ja iz Novog Zagreba, glasam s Novim Vinodolskim u Hrvatskom primorju. Predsjednički su izbori bili iznenađenje, jer je dubina poraza HDZ-a pokazala da ispod fasade buja neobično artikulirano nezadovoljstvo, gotovo bijes.

MONITOR: Gotovo dvotrećinska pobjeda Zorana Milanovića, pokazuje da je on najprihvatljiviji predsjednik. Hoće li ova  Milanovićeva pobjeda imati efekta na popularnost SDP?

JAKOVINA: Nedvojbeno da je Milanović, svim svojim žestokim izjavama unatoč – a njih je u vrijeme predsjedničke kampanje bilo manje – lider je koji mnogima ulijeva povjerenje. Njega su željeli obični glasači, željeli su ga lijevi i suverenisti, ali i veliki broj onih koji su željeli poslati poruku, koji su naprosto glasali iz bijesa. U turbulentno vrijeme u kakvom živimo i živjet ćemo, Milanović je lider kakav većini Hrvata odgovara, pa možda i odaje dojam da je adekvatniji od drugih za grubo doba. Milanović je očito jasnije komunicirao odnos prema Ukrajini, mada je nekada znao zvučati „politički nekorektno“, da ja budem vrlo blag. Sada je jasno da HDZ-ova politika preuzeta iz Istočne Europe, koja je pokušala litvansko-latvijski kontekst prebaciti na hrvatski, ispala glupa. U Hrvatskoj doista nikada, pa ni prije 1948., nije bilo puno rusofila; osobito je glupo tražiti ih sada i opoziciju optuživati da su rusofili. Doduše, HDZ je smanjio svoj doživljaj nakon pobjede Trumpa. Pobjeda od 75 posto.  Ono što Milanović ima u svakom trenutku, već je to bio rezultat kampanje i trenutka, on sam je o tome govorio. Još manje na tolike postotke može računati SDP, ali i jedni i drugi mogu računati na trend, pa onda i dio glasova. Pukla je opna, rekao sam vam.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

 

 

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.

MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to,  bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.

A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.

Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.

MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.  

MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.

MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo  śutra.

MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.

Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.

MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?

MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.

Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.

MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?

MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.

Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je –  ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.

Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.

Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.

I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.

MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?

MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo