MONITOR: Protekla je nedjelja od prve crnogorske Povorke ponosa u Budvi. Kakvi su sada Vaši utisci?
CIMBALJEVIĆ: Utisci i dalje polako sležu i čitava priča i dalje nije završena. Činjenica je da se Povorka ponosa dogodila prije nedjelju dana, ali se priče i komentari oko samog događaja i dalje proizvode na svakodnevnoj osnovi. Novine, mediji, portali i dalje aktivno prenose vijesti vezane za samu povorku, te svi nekako imamo utisak da jos ništa nije završeno. Ali sami događaj je gotov. Uspjeli smo i to je jedino što je bitno. Ogroman broj ljudi koji su se pronašli na suprotnoj strani, protiveći se, divljajući i vrijeđajući učesnike samo su slike onoga sa čim se LGBT osobe svakodnevno susreću. Naučena mržnja, ponesena gomilom, i psihologijom čopora manifestovala se u vidu stotina kamenica koje su 24. 07. 2013. poletjele ka učesnicima ovog mirnog okupljanja, sprovedenog kako bi se promovisala ljubav i jednakost. Tu nema logike, mržnja ne pita za argumente, za razuman razgovor i kvalitetnu diskusiju. Mržnja se manifestuje bez pitanja, sramote i razloga.
Iskreno, bio sam zgranut količinom negativne energije koja se tog dana našla na drugoj strani, ali i dalje imam nade da će ljudi jednog dana naučiti da biti gej, lezbejka, biseksualna ili transrodna osoba nije razlog za mržnju, vrijeđanje i omalovažavanje ili napade bilo koje vrste. Moram reći da sam nevjerovatno ponosan i ohrabren činjenicom da su tog dana LGBT osobe šetale ponosno, uzdignutih glava, jasno pokazujući i poručujući, tu smo i ponosni smo! Naravno, ništa od ovoga ne bi bilo moguće da nije policije, sa kojom unazad par godina, imamo kvalitetan, partnerski odnos, koji se unapređivao kroz iscrpne treninge i obuke koje smo im pružali. Svjestan sam da mnogo njih koji su nas štitili tog dana dijeli isto mišljenje sa većinom stanovništva a to je da ne treba da šetamo i da ne ,,provociramo”. Ali mi je mnogo draže da, znajući sve to, vidim da su odradili izuzetno težak ali uspješan posao, pokazujući da, bez obzira šta privatno mislili, moraju služiti i štiti građanima/kama ove države bez obzira na njihove različitosti. Dalek je put do prihvatanja, ali smo itekako spremni da ga pređemo.
MONITOR: Nakon Povorke prijetili su Vam i smrću. Kako se borite sa tim stalnim prijetnjama? Da li Vas je strah?
CIMBALJEVIĆ: Prijetnje smrću, nažalost, nijesu ništa novo u mom životu. Od trenutka kada sam se autovao široj crnogorskoj javnosti i saopštio kojoj manjini pripadam u ovoj državi, prijetnje smrću, uvrede, razne vrste nasilja su se počele sve češće dešavati. Upravo dok odgovaram na ova pitanja gledam prijetnju koja mi je sad stigla i koja kaže ,,Pederu, zaklaćemo te kad tad!”.
Strah me je, naravno, i to je ljudski. Kao što bi svakog drugog bilo strah, a da se ne pravi junačina, ali sam vremenom naučio da se izborim sa tim i da pokušam što normalnije da vodim svoj život. Prijetnje su se intezivirale u proteklih nekoliko nedjelja tako da ih dobijam u prosjeku 15 dnevno, ali se, kao što sam rekao, trudim da nastavim funkcionisati normalno, bez ograničenja, nadajući se da prijetnje neće biti sprovedene u djelo.
MONITOR: Da li ste, prije Povorke, imali iskustva s nasiljem, da ljudi krenu na Vas jer im smeta Vaše seksualno opredjeljenje?
CIMBALJEVIĆ: Jedan od razloga zbog kojeg sam i javno progovorio o svojoj seksualnoj orijentaciji jeste upravo bio fizički napad koji se dogodio nedaleko od stana koji sam dijelio sa svojim tadašnjim partnerom. Pored tog slučaja, često su mi se događale situacije u kojima su me ljudi prepoznavali na ulici, prilazili mi, vrijeđali me, pljuvali, u javnom prevozu gađali žvakama ili pokušavali da me napadnu.
MONITOR: Prvi ste se u Crnoj Gori javno deklarisali kao homoseksualac. Koliko Vam se od tada život promijenio? Da li su prijetnje i netrpeljivost utihnuli ili su se povećali? Da li je to promijenilo odnos državnih institucija prema Vama?
CIMBALJEVIĆ: Život mi se u potpunosti tog trenutka promijenio. Imao sam osjećaj da je pogled čitave javnosti uprt ka meni, što je stvaralo ogroman pritisak i strah na samom početku. Ljudi su me prepoznavali na ulici, vrijeđali, nazivali pogrdnim imenima i napadali. Trudio sam se da ne koristim javni prevoz s obzirom da su ljudi znali da me pljuju, gađaju stvarima i da zahtijevaju od vozača da ,,peder” napusti autobus. Sve te stvari sam jako teško podnosio ali su takođe rezulitirali da postanem jači i odlučniji u svojoj borbi. Javno autovanje je kasnije neočekivano i donijelo određenu vrstu zaštite u smislu da su homofobi znali da ukoliko me napadnu, ili urade nešto slično, taj slučaj neće proći nezapaženo kao što se to nažalost događa hiljadama drugih LGBT osoba u Crnoj Gori.
MONITOR: Prije Povorke ste izjavili i da Vas se zbog vaše seksualne orijentacije i porodica odrekla. Kako je do toga došlo, da li ste pokušali da ponovo uspostavite kontakat?
CIMBALJEVIĆ: Istog dana kada je tekst sa mojom fotografijom izašao da se osnovao LGBT Forum Progres bio sam automatski odbačen od bliže i šire porodice. Otac me se odrekao i zabranio mi da dolazim u porodičnu kuću u Nikšiću. Majka, sestre i brat su me poslije nekog vremena prigrlili i rekli mi da bez obzira sa kim sam ili koga volim to neće promijeniti njihovu ljubav prema meni.
Majci je trebalo malo duže vremena da se privikne ali je ipak to majka koja svoje dijete, ni zbog čega, ne ostavlja samog. Teško mi je sve to padalo. Pored toliko mržnje u našem društvu, prijatelja koji su samo nestali i nikada mi se više nisu javljali, sve je to uzrokovalo kod mene brže sazrijevanje, dozu ogorčenosti, iskustvo u životu sa raznim ljudima i shvatanje licemjerstva društva u kojem živimo pod sloganom ,,Sve što je u kuću, ostaje u kuću”. Toga se nisam mogao držati.
Shvatam roditelje kojima je teško sve to prihvatiti i suočiti se sa svim kritikama zbog toga. Jer kad njihovo dijete odluči da prizna da je drugačije seksualne orijentacije ili rodnog identiteta oni takođe doživljavaju jednu određenu dozu šoka. U tom trenutku priznanje njihovog djeteta takođe postaje i dio njihove realnosti. Kako mi prolazimo kroz ,,adaptiranje” u našoj okolini (porodica, komšije, rođaci, kumovi…) tako i oni moraju proći kroz isto. Neki to urade kako treba i suprostave se svim onim rođacima i poznanicima koji zovu i govore ,,pa to je bruka i sramota”, ,,Kako dozvoliste da vam sin/ćerka bude gej”, ,,Sad će čitav grad da priča”… Oni se moraju izboriti sami sa tim. Mi im ne možemo pomoći u toj borbi, osim da im dobro objasnimo da to nije bolest i da se ne trebaju stiđeti nas već se boriti za dostojanstvo svog djeteta i zaštiti ga od bilo kakvih provokacija ili čak napada.
Otac, nažalost, svoje mišljenje nije promijenio poslije skoro tri godine, ali u meni i dalje postoji nada da će i on shvatiti da sam ja i dalje njegovo dijete, i da će me prihvatiti takvog kakav jesam, sa svim svojim različitostima. Tu sam, pa kad bude spreman, pričaćemo.
MONITOR: Već godinama se borite za prava seksualnih manjina u Crnoj Gori. Ima li na tom polju, sem deklarativne podrške institucija, napretka?
CIMBALJEVIĆ: Srećan sam što napokon mogu reći da ima promjene i napretka. Kada sam na početku, kao predstavnik LGBT zajednice, slao pisma institucijama, nijedna nije odgovarala a pogotovo tadašnji ministar za ljudska i manjinska prava. Kada sam javno počeo da prozivam institucije i govorio da postoji institucionalna homofobija, međunarodni pritisak, a i opet senzibilnost nekih ljudi u Vladi, primljen sam prvi put u kabinet premijera. Poslije skoro tri godine uspjeli smo da izgradimo saradnju sa svim relevantnim ministarstvima i drugim vladinim institucijama i upravama. Međutim tek smo na početku i smatram da to što sam gej ne čini me posebnijim ili važnijim od bilo kojeg drugog građanina ili građanke Crne Gore. Na kraju krajeva, svi smo mi isti, samo što je nažalost, put do jednakosti drugačiji za svakoga.
Da ste većinu crnogorskih građana prije četiri ili pet godina pitali šta znači riječ gej, oni ne bi znali odgovor. Danas je ova tema poprilično aktuelizovana, priča se o njoj. Što se Vlade tiče, sa deklarativne podrške njenih institucija počelo se i konkretno raditi. Usvojena je prva Vladina Strategija za unapređenje kvaliteta života LGBT osoba, u čijoj sam izradi i sam učestvovao i na koju sam, kao i članovi LGBT zajednice izuzetno ponosan. Ona obuhvata unapređenje kvaliteta života LGBT osoba na svim poljima života, počevši od sigurnosti, borbe protiv homofobije, pa sve do društvenog života, obrazovanja, zdravlja i sporta. Dodatno, LGBT Forum Progres je posebnu pažnju stavio na pružanje servisa LGBT zajednici, kao što je sklonište, psihosocijalna podrška, besplatna pravna pomoć, društveni centar i slično. Tako da se zaključiti da se promjene, ne samo deklarativno, već istinski i opipljivo dešavaju. Još je dugačak put pred nama, ali svakako smo spremni da njime nastavimo ići.
MONITOR: Najavili ste još jednu paradu tokom ljeta, a za oktobar je zakazana parada u Podgorici. Nadate li se da će biti manje nasilja nego na nedavnoj budvanskoj?
CIMBALJEVIĆ: Vidljivost je neophodna kako bismo se stvarno počeli baviti unapređenjem života LGBT osoba. Dugo sam sam govorio u ime LGBT zajednice, i često sam dobijao pitanja tipa ko je ta zajednica koju predstavljaš, gdje su, zašto se kriju? Sada mogu reći TU SMO! Više nismo nevidljiva, neopipljiva grupa ljudi. Sada smo tu, i spremni smo se boriti za prava koja nam rođenjem pripadaju. Nadam se svakako da će buduće aktivnosti vidljivosti kao što su šetnje proći sa manje nasilja, idealno bi bilo da ga uopšte ne bude. U svakom slučaju, od policije očekujemo profesionalizam, i uvjeren sam da će uraditi sve što je potrebno da nas zaštite i obezbijede red i mir na svim budućim događajima.
Predrag NIKOLIĆ