Povežite se sa nama

INTERVJU

ZDRAVKO CIMBALJEVIĆ, DIREKTOR LGBT FORUM PROGRES: Više nismo nevidljivi

Objavljeno prije

na

cimbaljevic

MONITOR: Protekla je nedjelja od prve crnogorske Povorke ponosa u Budvi. Kakvi su sada Vaši utisci?
CIMBALJEVIĆ: Utisci i dalje polako sležu i čitava priča i dalje nije završena. Činjenica je da se Povorka ponosa dogodila prije nedjelju dana, ali se priče i komentari oko samog događaja i dalje proizvode na svakodnevnoj osnovi. Novine, mediji, portali i dalje aktivno prenose vijesti vezane za samu povorku, te svi nekako imamo utisak da jos ništa nije završeno. Ali sami događaj je gotov. Uspjeli smo i to je jedino što je bitno. Ogroman broj ljudi koji su se pronašli na suprotnoj strani, protiveći se, divljajući i vrijeđajući učesnike samo su slike onoga sa čim se LGBT osobe svakodnevno susreću. Naučena mržnja, ponesena gomilom, i psihologijom čopora manifestovala se u vidu stotina kamenica koje su 24. 07. 2013. poletjele ka učesnicima ovog mirnog okupljanja, sprovedenog kako bi se promovisala ljubav i jednakost. Tu nema logike, mržnja ne pita za argumente, za razuman razgovor i kvalitetnu diskusiju. Mržnja se manifestuje bez pitanja, sramote i razloga.

Iskreno, bio sam zgranut količinom negativne energije koja se tog dana našla na drugoj strani, ali i dalje imam nade da će ljudi jednog dana naučiti da biti gej, lezbejka, biseksualna ili transrodna osoba nije razlog za mržnju, vrijeđanje i omalovažavanje ili napade bilo koje vrste. Moram reći da sam nevjerovatno ponosan i ohrabren činjenicom da su tog dana LGBT osobe šetale ponosno, uzdignutih glava, jasno pokazujući i poručujući, tu smo i ponosni smo! Naravno, ništa od ovoga ne bi bilo moguće da nije policije, sa kojom unazad par godina, imamo kvalitetan, partnerski odnos, koji se unapređivao kroz iscrpne treninge i obuke koje smo im pružali. Svjestan sam da mnogo njih koji su nas štitili tog dana dijeli isto mišljenje sa većinom stanovništva a to je da ne treba da šetamo i da ne ,,provociramo”. Ali mi je mnogo draže da, znajući sve to, vidim da su odradili izuzetno težak ali uspješan posao, pokazujući da, bez obzira šta privatno mislili, moraju služiti i štiti građanima/kama ove države bez obzira na njihove različitosti. Dalek je put do prihvatanja, ali smo itekako spremni da ga pređemo.

MONITOR: Nakon Povorke prijetili su Vam i smrću. Kako se borite sa tim stalnim prijetnjama? Da li Vas je strah?
CIMBALJEVIĆ: Prijetnje smrću, nažalost, nijesu ništa novo u mom životu. Od trenutka kada sam se autovao široj crnogorskoj javnosti i saopštio kojoj manjini pripadam u ovoj državi, prijetnje smrću, uvrede, razne vrste nasilja su se počele sve češće dešavati. Upravo dok odgovaram na ova pitanja gledam prijetnju koja mi je sad stigla i koja kaže ,,Pederu, zaklaćemo te kad tad!”.

Strah me je, naravno, i to je ljudski. Kao što bi svakog drugog bilo strah, a da se ne pravi junačina, ali sam vremenom naučio da se izborim sa tim i da pokušam što normalnije da vodim svoj život. Prijetnje su se intezivirale u proteklih nekoliko nedjelja tako da ih dobijam u prosjeku 15 dnevno, ali se, kao što sam rekao, trudim da nastavim funkcionisati normalno, bez ograničenja, nadajući se da prijetnje neće biti sprovedene u djelo.

MONITOR: Da li ste, prije Povorke, imali iskustva s nasiljem, da ljudi krenu na Vas jer im smeta Vaše seksualno opredjeljenje?
CIMBALJEVIĆ: Jedan od razloga zbog kojeg sam i javno progovorio o svojoj seksualnoj orijentaciji jeste upravo bio fizički napad koji se dogodio nedaleko od stana koji sam dijelio sa svojim tadašnjim partnerom. Pored tog slučaja, često su mi se događale situacije u kojima su me ljudi prepoznavali na ulici, prilazili mi, vrijeđali me, pljuvali, u javnom prevozu gađali žvakama ili pokušavali da me napadnu.

MONITOR: Prvi ste se u Crnoj Gori javno deklarisali kao homoseksualac. Koliko Vam se od tada život promijenio? Da li su prijetnje i netrpeljivost utihnuli ili su se povećali? Da li je to promijenilo odnos državnih institucija prema Vama?
CIMBALJEVIĆ: Život mi se u potpunosti tog trenutka promijenio. Imao sam osjećaj da je pogled čitave javnosti uprt ka meni, što je stvaralo ogroman pritisak i strah na samom početku. Ljudi su me prepoznavali na ulici, vrijeđali, nazivali pogrdnim imenima i napadali. Trudio sam se da ne koristim javni prevoz s obzirom da su ljudi znali da me pljuju, gađaju stvarima i da zahtijevaju od vozača da ,,peder” napusti autobus. Sve te stvari sam jako teško podnosio ali su takođe rezulitirali da postanem jači i odlučniji u svojoj borbi. Javno autovanje je kasnije neočekivano i donijelo određenu vrstu zaštite u smislu da su homofobi znali da ukoliko me napadnu, ili urade nešto slično, taj slučaj neće proći nezapaženo kao što se to nažalost događa hiljadama drugih LGBT osoba u Crnoj Gori.

MONITOR: Prije Povorke ste izjavili i da Vas se zbog vaše seksualne orijentacije i porodica odrekla. Kako je do toga došlo, da li ste pokušali da ponovo uspostavite kontakat?
CIMBALJEVIĆ: Istog dana kada je tekst sa mojom fotografijom izašao da se osnovao LGBT Forum Progres bio sam automatski odbačen od bliže i šire porodice. Otac me se odrekao i zabranio mi da dolazim u porodičnu kuću u Nikšiću. Majka, sestre i brat su me poslije nekog vremena prigrlili i rekli mi da bez obzira sa kim sam ili koga volim to neće promijeniti njihovu ljubav prema meni.

Majci je trebalo malo duže vremena da se privikne ali je ipak to majka koja svoje dijete, ni zbog čega, ne ostavlja samog. Teško mi je sve to padalo. Pored toliko mržnje u našem društvu, prijatelja koji su samo nestali i nikada mi se više nisu javljali, sve je to uzrokovalo kod mene brže sazrijevanje, dozu ogorčenosti, iskustvo u životu sa raznim ljudima i shvatanje licemjerstva društva u kojem živimo pod sloganom ,,Sve što je u kuću, ostaje u kuću”. Toga se nisam mogao držati.

Shvatam roditelje kojima je teško sve to prihvatiti i suočiti se sa svim kritikama zbog toga. Jer kad njihovo dijete odluči da prizna da je drugačije seksualne orijentacije ili rodnog identiteta oni takođe doživljavaju jednu određenu dozu šoka. U tom trenutku priznanje njihovog djeteta takođe postaje i dio njihove realnosti. Kako mi prolazimo kroz ,,adaptiranje” u našoj okolini (porodica, komšije, rođaci, kumovi…) tako i oni moraju proći kroz isto. Neki to urade kako treba i suprostave se svim onim rođacima i poznanicima koji zovu i govore ,,pa to je bruka i sramota”, ,,Kako dozvoliste da vam sin/ćerka bude gej”, ,,Sad će čitav grad da priča”… Oni se moraju izboriti sami sa tim. Mi im ne možemo pomoći u toj borbi, osim da im dobro objasnimo da to nije bolest i da se ne trebaju stiđeti nas već se boriti za dostojanstvo svog djeteta i zaštiti ga od bilo kakvih provokacija ili čak napada.

Otac, nažalost, svoje mišljenje nije promijenio poslije skoro tri godine, ali u meni i dalje postoji nada da će i on shvatiti da sam ja i dalje njegovo dijete, i da će me prihvatiti takvog kakav jesam, sa svim svojim različitostima. Tu sam, pa kad bude spreman, pričaćemo.

MONITOR: Već godinama se borite za prava seksualnih manjina u Crnoj Gori. Ima li na tom polju, sem deklarativne podrške institucija, napretka?
CIMBALJEVIĆ: Srećan sam što napokon mogu reći da ima promjene i napretka. Kada sam na početku, kao predstavnik LGBT zajednice, slao pisma institucijama, nijedna nije odgovarala a pogotovo tadašnji ministar za ljudska i manjinska prava. Kada sam javno počeo da prozivam institucije i govorio da postoji institucionalna homofobija, međunarodni pritisak, a i opet senzibilnost nekih ljudi u Vladi, primljen sam prvi put u kabinet premijera. Poslije skoro tri godine uspjeli smo da izgradimo saradnju sa svim relevantnim ministarstvima i drugim vladinim institucijama i upravama. Međutim tek smo na početku i smatram da to što sam gej ne čini me posebnijim ili važnijim od bilo kojeg drugog građanina ili građanke Crne Gore. Na kraju krajeva, svi smo mi isti, samo što je nažalost, put do jednakosti drugačiji za svakoga.

Da ste većinu crnogorskih građana prije četiri ili pet godina pitali šta znači riječ gej, oni ne bi znali odgovor. Danas je ova tema poprilično aktuelizovana, priča se o njoj. Što se Vlade tiče, sa deklarativne podrške njenih institucija počelo se i konkretno raditi. Usvojena je prva Vladina Strategija za unapređenje kvaliteta života LGBT osoba, u čijoj sam izradi i sam učestvovao i na koju sam, kao i članovi LGBT zajednice izuzetno ponosan. Ona obuhvata unapređenje kvaliteta života LGBT osoba na svim poljima života, počevši od sigurnosti, borbe protiv homofobije, pa sve do društvenog života, obrazovanja, zdravlja i sporta. Dodatno, LGBT Forum Progres je posebnu pažnju stavio na pružanje servisa LGBT zajednici, kao što je sklonište, psihosocijalna podrška, besplatna pravna pomoć, društveni centar i slično. Tako da se zaključiti da se promjene, ne samo deklarativno, već istinski i opipljivo dešavaju. Još je dugačak put pred nama, ali svakako smo spremni da njime nastavimo ići.

MONITOR: Najavili ste još jednu paradu tokom ljeta, a za oktobar je zakazana parada u Podgorici. Nadate li se da će biti manje nasilja nego na nedavnoj budvanskoj?
CIMBALJEVIĆ: Vidljivost je neophodna kako bismo se stvarno počeli baviti unapređenjem života LGBT osoba. Dugo sam sam govorio u ime LGBT zajednice, i često sam dobijao pitanja tipa ko je ta zajednica koju predstavljaš, gdje su, zašto se kriju? Sada mogu reći TU SMO! Više nismo nevidljiva, neopipljiva grupa ljudi. Sada smo tu, i spremni smo se boriti za prava koja nam rođenjem pripadaju. Nadam se svakako da će buduće aktivnosti vidljivosti kao što su šetnje proći sa manje nasilja, idealno bi bilo da ga uopšte ne bude. U svakom slučaju, od policije očekujemo profesionalizam, i uvjeren sam da će uraditi sve što je potrebno da nas zaštite i obezbijede red i mir na svim budućim događajima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo