Povežite se sa nama

INTERVJU

ZDRAVKO CIMBALJEVIĆ, DIREKTOR LGBT FORUM PROGRES: Više nismo nevidljivi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Protekla je nedjelja od prve crnogorske Povorke ponosa u Budvi. Kakvi su sada Vaši utisci?
CIMBALJEVIĆ: Utisci i dalje polako sležu i čitava priča i dalje nije završena. Činjenica je da se Povorka ponosa dogodila prije nedjelju dana, ali se priče i komentari oko samog događaja i dalje proizvode na svakodnevnoj osnovi. Novine, mediji, portali i dalje aktivno prenose vijesti vezane za samu povorku, te svi nekako imamo utisak da jos ništa nije završeno. Ali sami događaj je gotov. Uspjeli smo i to je jedino što je bitno. Ogroman broj ljudi koji su se pronašli na suprotnoj strani, protiveći se, divljajući i vrijeđajući učesnike samo su slike onoga sa čim se LGBT osobe svakodnevno susreću. Naučena mržnja, ponesena gomilom, i psihologijom čopora manifestovala se u vidu stotina kamenica koje su 24. 07. 2013. poletjele ka učesnicima ovog mirnog okupljanja, sprovedenog kako bi se promovisala ljubav i jednakost. Tu nema logike, mržnja ne pita za argumente, za razuman razgovor i kvalitetnu diskusiju. Mržnja se manifestuje bez pitanja, sramote i razloga.

Iskreno, bio sam zgranut količinom negativne energije koja se tog dana našla na drugoj strani, ali i dalje imam nade da će ljudi jednog dana naučiti da biti gej, lezbejka, biseksualna ili transrodna osoba nije razlog za mržnju, vrijeđanje i omalovažavanje ili napade bilo koje vrste. Moram reći da sam nevjerovatno ponosan i ohrabren činjenicom da su tog dana LGBT osobe šetale ponosno, uzdignutih glava, jasno pokazujući i poručujući, tu smo i ponosni smo! Naravno, ništa od ovoga ne bi bilo moguće da nije policije, sa kojom unazad par godina, imamo kvalitetan, partnerski odnos, koji se unapređivao kroz iscrpne treninge i obuke koje smo im pružali. Svjestan sam da mnogo njih koji su nas štitili tog dana dijeli isto mišljenje sa većinom stanovništva a to je da ne treba da šetamo i da ne ,,provociramo”. Ali mi je mnogo draže da, znajući sve to, vidim da su odradili izuzetno težak ali uspješan posao, pokazujući da, bez obzira šta privatno mislili, moraju služiti i štiti građanima/kama ove države bez obzira na njihove različitosti. Dalek je put do prihvatanja, ali smo itekako spremni da ga pređemo.

MONITOR: Nakon Povorke prijetili su Vam i smrću. Kako se borite sa tim stalnim prijetnjama? Da li Vas je strah?
CIMBALJEVIĆ: Prijetnje smrću, nažalost, nijesu ništa novo u mom životu. Od trenutka kada sam se autovao široj crnogorskoj javnosti i saopštio kojoj manjini pripadam u ovoj državi, prijetnje smrću, uvrede, razne vrste nasilja su se počele sve češće dešavati. Upravo dok odgovaram na ova pitanja gledam prijetnju koja mi je sad stigla i koja kaže ,,Pederu, zaklaćemo te kad tad!”.

Strah me je, naravno, i to je ljudski. Kao što bi svakog drugog bilo strah, a da se ne pravi junačina, ali sam vremenom naučio da se izborim sa tim i da pokušam što normalnije da vodim svoj život. Prijetnje su se intezivirale u proteklih nekoliko nedjelja tako da ih dobijam u prosjeku 15 dnevno, ali se, kao što sam rekao, trudim da nastavim funkcionisati normalno, bez ograničenja, nadajući se da prijetnje neće biti sprovedene u djelo.

MONITOR: Da li ste, prije Povorke, imali iskustva s nasiljem, da ljudi krenu na Vas jer im smeta Vaše seksualno opredjeljenje?
CIMBALJEVIĆ: Jedan od razloga zbog kojeg sam i javno progovorio o svojoj seksualnoj orijentaciji jeste upravo bio fizički napad koji se dogodio nedaleko od stana koji sam dijelio sa svojim tadašnjim partnerom. Pored tog slučaja, često su mi se događale situacije u kojima su me ljudi prepoznavali na ulici, prilazili mi, vrijeđali me, pljuvali, u javnom prevozu gađali žvakama ili pokušavali da me napadnu.

MONITOR: Prvi ste se u Crnoj Gori javno deklarisali kao homoseksualac. Koliko Vam se od tada život promijenio? Da li su prijetnje i netrpeljivost utihnuli ili su se povećali? Da li je to promijenilo odnos državnih institucija prema Vama?
CIMBALJEVIĆ: Život mi se u potpunosti tog trenutka promijenio. Imao sam osjećaj da je pogled čitave javnosti uprt ka meni, što je stvaralo ogroman pritisak i strah na samom početku. Ljudi su me prepoznavali na ulici, vrijeđali, nazivali pogrdnim imenima i napadali. Trudio sam se da ne koristim javni prevoz s obzirom da su ljudi znali da me pljuju, gađaju stvarima i da zahtijevaju od vozača da ,,peder” napusti autobus. Sve te stvari sam jako teško podnosio ali su takođe rezulitirali da postanem jači i odlučniji u svojoj borbi. Javno autovanje je kasnije neočekivano i donijelo određenu vrstu zaštite u smislu da su homofobi znali da ukoliko me napadnu, ili urade nešto slično, taj slučaj neće proći nezapaženo kao što se to nažalost događa hiljadama drugih LGBT osoba u Crnoj Gori.

MONITOR: Prije Povorke ste izjavili i da Vas se zbog vaše seksualne orijentacije i porodica odrekla. Kako je do toga došlo, da li ste pokušali da ponovo uspostavite kontakat?
CIMBALJEVIĆ: Istog dana kada je tekst sa mojom fotografijom izašao da se osnovao LGBT Forum Progres bio sam automatski odbačen od bliže i šire porodice. Otac me se odrekao i zabranio mi da dolazim u porodičnu kuću u Nikšiću. Majka, sestre i brat su me poslije nekog vremena prigrlili i rekli mi da bez obzira sa kim sam ili koga volim to neće promijeniti njihovu ljubav prema meni.

Majci je trebalo malo duže vremena da se privikne ali je ipak to majka koja svoje dijete, ni zbog čega, ne ostavlja samog. Teško mi je sve to padalo. Pored toliko mržnje u našem društvu, prijatelja koji su samo nestali i nikada mi se više nisu javljali, sve je to uzrokovalo kod mene brže sazrijevanje, dozu ogorčenosti, iskustvo u životu sa raznim ljudima i shvatanje licemjerstva društva u kojem živimo pod sloganom ,,Sve što je u kuću, ostaje u kuću”. Toga se nisam mogao držati.

Shvatam roditelje kojima je teško sve to prihvatiti i suočiti se sa svim kritikama zbog toga. Jer kad njihovo dijete odluči da prizna da je drugačije seksualne orijentacije ili rodnog identiteta oni takođe doživljavaju jednu određenu dozu šoka. U tom trenutku priznanje njihovog djeteta takođe postaje i dio njihove realnosti. Kako mi prolazimo kroz ,,adaptiranje” u našoj okolini (porodica, komšije, rođaci, kumovi…) tako i oni moraju proći kroz isto. Neki to urade kako treba i suprostave se svim onim rođacima i poznanicima koji zovu i govore ,,pa to je bruka i sramota”, ,,Kako dozvoliste da vam sin/ćerka bude gej”, ,,Sad će čitav grad da priča”… Oni se moraju izboriti sami sa tim. Mi im ne možemo pomoći u toj borbi, osim da im dobro objasnimo da to nije bolest i da se ne trebaju stiđeti nas već se boriti za dostojanstvo svog djeteta i zaštiti ga od bilo kakvih provokacija ili čak napada.

Otac, nažalost, svoje mišljenje nije promijenio poslije skoro tri godine, ali u meni i dalje postoji nada da će i on shvatiti da sam ja i dalje njegovo dijete, i da će me prihvatiti takvog kakav jesam, sa svim svojim različitostima. Tu sam, pa kad bude spreman, pričaćemo.

MONITOR: Već godinama se borite za prava seksualnih manjina u Crnoj Gori. Ima li na tom polju, sem deklarativne podrške institucija, napretka?
CIMBALJEVIĆ: Srećan sam što napokon mogu reći da ima promjene i napretka. Kada sam na početku, kao predstavnik LGBT zajednice, slao pisma institucijama, nijedna nije odgovarala a pogotovo tadašnji ministar za ljudska i manjinska prava. Kada sam javno počeo da prozivam institucije i govorio da postoji institucionalna homofobija, međunarodni pritisak, a i opet senzibilnost nekih ljudi u Vladi, primljen sam prvi put u kabinet premijera. Poslije skoro tri godine uspjeli smo da izgradimo saradnju sa svim relevantnim ministarstvima i drugim vladinim institucijama i upravama. Međutim tek smo na početku i smatram da to što sam gej ne čini me posebnijim ili važnijim od bilo kojeg drugog građanina ili građanke Crne Gore. Na kraju krajeva, svi smo mi isti, samo što je nažalost, put do jednakosti drugačiji za svakoga.

Da ste većinu crnogorskih građana prije četiri ili pet godina pitali šta znači riječ gej, oni ne bi znali odgovor. Danas je ova tema poprilično aktuelizovana, priča se o njoj. Što se Vlade tiče, sa deklarativne podrške njenih institucija počelo se i konkretno raditi. Usvojena je prva Vladina Strategija za unapređenje kvaliteta života LGBT osoba, u čijoj sam izradi i sam učestvovao i na koju sam, kao i članovi LGBT zajednice izuzetno ponosan. Ona obuhvata unapređenje kvaliteta života LGBT osoba na svim poljima života, počevši od sigurnosti, borbe protiv homofobije, pa sve do društvenog života, obrazovanja, zdravlja i sporta. Dodatno, LGBT Forum Progres je posebnu pažnju stavio na pružanje servisa LGBT zajednici, kao što je sklonište, psihosocijalna podrška, besplatna pravna pomoć, društveni centar i slično. Tako da se zaključiti da se promjene, ne samo deklarativno, već istinski i opipljivo dešavaju. Još je dugačak put pred nama, ali svakako smo spremni da njime nastavimo ići.

MONITOR: Najavili ste još jednu paradu tokom ljeta, a za oktobar je zakazana parada u Podgorici. Nadate li se da će biti manje nasilja nego na nedavnoj budvanskoj?
CIMBALJEVIĆ: Vidljivost je neophodna kako bismo se stvarno počeli baviti unapređenjem života LGBT osoba. Dugo sam sam govorio u ime LGBT zajednice, i često sam dobijao pitanja tipa ko je ta zajednica koju predstavljaš, gdje su, zašto se kriju? Sada mogu reći TU SMO! Više nismo nevidljiva, neopipljiva grupa ljudi. Sada smo tu, i spremni smo se boriti za prava koja nam rođenjem pripadaju. Nadam se svakako da će buduće aktivnosti vidljivosti kao što su šetnje proći sa manje nasilja, idealno bi bilo da ga uopšte ne bude. U svakom slučaju, od policije očekujemo profesionalizam, i uvjeren sam da će uraditi sve što je potrebno da nas zaštite i obezbijede red i mir na svim budućim događajima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Patrijarhat ubija na svakom mjestu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osionost patrijarhalne politike  je osnovna karakteristika svega viđenog u Crnoj Gori, od rata u kojem smo učestvovali, do vlasti koja nema ograničenja niti odgovornosti. Opasnost je sve veća i proklizavanje u fašizam i mržnju sve češća

 

 

MONITOR: “Uključenost žena u politički život i dalje je niska i potkopana nedovoljnim naporima države i javnosti da se prevaziđu rodni stereotipi”, ocjenjuje se u ovogodišnjem Izvještaju EK za Crnu Goru. Potkopava li vlast rodnu ravnopravnost?

DABIŽINOVIĆ: Postoji mnogo načina da se ne prihvati suočavanje sa problemom kakav je opresija žena u društvu. Najčešći povici ovih tridest godina su da se imaju važnije teme riješavatod pitanja koje se tiču žena i društva. Pitanje politike ima veze sa ženama, pitanje siromaštva ima veze sa ženam, pitanje rata i mira ima veze sa ženama.  Međutim, navedeno se koristi kao paravan da se ignoriše i učini nevidljivom opresija žena. Odgovor tada a i danas je isti: ovo je najvažniji problem sa kojim je sve povezano. Odgovornost političke elite za nesprovođenje izostaje. Da, vlast odbija od početka suštinski da implementira politike rodne ravnopravnosti, sem formalno zbog međunarodnih faktora.

Danas je tema žena skinuta sa dnevenog reda jer se od identitetskih pitanja  u političkom polju ne može doći na red. Iako su identitetska pitanja u vezi sa pozicijom  žena. Poznati su svi ti saboteri i razbijači. Godinama sam ih susretala od skupštinske sale do skupova na koji su pozivani. Mali broj poslanica je u svim sazivima razumio suštinu primjene ovih politika.Što nije teško razumjeti, jer su žene internalizovale slike koju je o njima stvorio patrijarhat a koje nas odvajaju od nas samih. Često podsmjeh ili bilo koja druga metoda  delegitimizacija žene koja govori o problemima žena u političkom polju,  tjera ih da se ne suočavaju i ne suprostave. Od crkve do skupštine.

Zalaganjem ženskog dijela civilnog društva, velikim trudom i radom, stvoren je mali prostor kojeg poslanice ne umiju da zadrže, podrže i povećaju jer ne razumiju koliko je to u javnom interesu svih. Sva nastojanja da se u političkom životu nađe što više žena u kontinuitutu su sabotirana, različitim strategijama a današnji nejednak odnos snaga i moći nije ni na mapi za razmatranje. Poslanice se žele afirmisati preko drugih tema koje više konveniraju političarima i pukoj lojalnosti, što pokazuje da se ne razumiju osnove politika rodne ravnopravnosti koje ne govore samo o polnoj kasti nego o političkim, socijalnim, rasnim, klasnim odnosima i klasama. To naravno pogoduje političarima  da kad god mogu žene isključe potpuno iz političkog polja.Na pregovorima o sudbini zemlje nije bilo u poslednjim godinama niti jedne žene. Kao da to nije njihovo pitanje.

MONITOR: Izvještaji EK kontinuirano ukazuju da domaći zakonodavni okvir ima ograničen uticaj zbog nedovoljne političke volje da se ovo pitanje stavi u političke prioritete. Zašto kontinuirano nema političke volje?

DABIŽINOVIĆ: Prije izvještaja EU, moramo pogledati izvještaje koje pišu ženske organizacije u kontinuitetu, a odnose se na ključni razlog- izostanak političke volje.Izostanak političke volje svoju podršku ima u  kulturnim i društvenim pritiscima (obeshrabrivanje žena da se bave politikom); nevidljivosti u obrazovanju uzora i kontinuiteta borbe žena; pomenuti strah od odbacivanja i kritizerstva. Međutim, suštinski razlog je taj da političke elite neće da se stanje mjenja niti žele da dijele patrijarhalnu moć. Čitljivi pokazatelji opresije su glasni povici o apsolutnim brojevima političke većine. Apsolutne brojke su im najvažnije ne bi li mogli bez kontrole donositi odluke.  Apsolutni brojevi su karakteristika autokratskih režima i politika kojom patrijarhalci osmišljavaju vlastitu sigurnost i bezbjednost u političkom i ekonomskom smislu-od korupcije do sprege sa kriminalnim strukturama. Žene tu dođu samo kao saučesnice. Dijeljenja kolača nema, jer se moć vladanja nad potrebama onih nad kojima se vlada ne dovodi u pitanje.

Osionost patrijarhalne politike (čitaj političke moći) je osnovna karakteristika svega viđenog u Crnoj Gori od rata u kojem smo učestvovali do vlasti koja nema ograničenja niti odgovornosti. Opasnost je sve veća i proklizavanje u fašizam i mržnju sve češća. Izostanak političke volje često rezultira isključivanjem, ostajemo neprijetelji jedni drugima. Nagomilanu nepravdu imržnju ne riješava mržnja.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DAMIR SULJEVIĆ, KOORDINATOR PROGRAMA LJUDSKA PRAVA CGO I ČLAN DIK-A: Kotorski scenario, između Podgorice i Šavnika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji mogućnost da Ustavni sud, u slučaju ustavne žalbe DPS-a povodom lokalnih izbora u Kotoru, ponovo ima situaciju sa izjednačenim brojem glasova i ne donese odluku. U tom slučaju, ako DPS ostane pri žalbi, smatraće se da postupak nije okončan

 

 

MONITOR: Kao član Državne izborne komisije (DIK), recite nam da li su lokalni izbori u Kotoru završeni?

SULJEVIĆ:  Lokalni izbori u Kotoru nisu i teško mogu biti završeni dok traju žalbeni postupci. Državna izborna komisija (DIK) je, prije neki dan, donijela posljednju u nizu odluka oko ovih izbora, odbijajući prigovor DPS-a, ali oni sada imaju pravo žalbe Ustavnom sudu koji je nadležan da o tome donose konačnu odluku. Dok se Ustavni sud ne odredi o toj eventualnoj žalbi, neizvjesno je da li će izbori na dva mjesta u Kotoru biti ponovljeni ili ne, a samim tim i kada će konačni rezultati biti utvrđeni.

MONITOR: Pojasnite nam odnose na relaciji DIK-OIK Kotor i prošlonedjeljnu odluku OIK da se ne ponavlja glasanje na dva „sporna“ izborna mjesta?

SULJEVIĆ: To je vrlo složena pravna situacija, a pogrešne interpretacije od strane političara i medija dodatno su zbunile crnogorsku javnost. Ali da pokušam.

Opštinska izborna komisija (OIK) u Kotoru napravila je propust u odnosu na prigovore DPS-a na dva biračka mjesta, pošto ih je usvojila bez potrebne većine i, kako se to kaže, stavila u pravni promet. Nakon toga je OIK morala donijeti odluke o ponavljanju izbora za šta, takođe, nije bilo potrebne većine. Zato se DPS žalio DIK-u, koji je  OIK-u naložio donošenje tih odluka.

Međutim, razmatrajući prigovore Demokrata, DIK je naknadno poništio rješenja koja su osnov za donošenje takvih odluka. Ovdje treba dodati i da se istekom propisanih rokova smatra da su prigovori usvojeni, kao i da je DPS propustio da u prigovoru traži poništenje glasanja, praveći propust u prigovoru DIK-u, koji je DIK kasnije prenio u rješenje jer je vezan okvirima prigovora.

Konačno, podsjećam da DIK ima ograničene nadležnosti, a ne pomaže ni faktička nefunkcionalnost Ustavnog suda koji se, sa izjednačenim brojem glasova, makar za sada, nije odredio o tom pitanju.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR POLITIČKE FILOZOFIJE, ZAGREB: Razumno je plašiti se Trampa u EU, jer je on smatra neprirodnom tvorevinom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tramp je još 2016. uspio stvoriti politički amalgam s  pukom, a protiv „otuđenih centara moći“. Postigao je to korištenjem  emocionaliziranih lažnih apstrakcija bez stvarnoga sadržaja, no stvorio je privid da je govorio „kao ljudi s ulice“. Trampov trijumf nedvosmisleno jača ekstremno desne, suverenističke tendencije unutar Evrope. Jedino dobro što Tramp, možda, donosi je smanjivanje američki sponzoriranoga „killing rate“ po svijetu

 

MONITOR: Donald Tramp je 47. predsjednik SAD. Kamala Haris, je u posljednjim nedjeljama, dobila podršku i nekih poznatih republikanaca, čak i Dika Čejnija-koji je važio za republikanskog „jastreba“. Zašto je Donald Tramp toliko „stabilan“ ?

PUHOVSKI: Desetljećima u najrazvijenijim državama svijeta (posebice u SAD i Francuskoj) jača ogorčenje protiv „establishmenta“. Dugo ga je kultivirala i politički koristila ljevica (u novije doba uz knjižuljak „Pobunite se“, Stéphanea Hessela, ili pokret „Me too“), no posljednjih desetak godina i desni je svjetonazorski spektar pokazao pripravnost da koristi ovu društvenu silu. Tramp je, još 2016. uspio stvoriti politički amalgam s  pukom, a protiv „otuđenih centara moći“ (političkih i intelektualnih). Postigao je to korištenjem  emocionaliziranih lažnih apstrakcija bez stvarnoga sadržaja, no stvorio je privid da je govorio „kao ljudi s ulice“. Jer, latentna je pobuna dobrim dijelom usmjerena i protiv „woke“ sindroma koji se nameće kao „službouljudni“ (kako bi to davno, u drugome kontekstu, rekao Krleža), dakle – nužno neiskreni govor. To je  komunikacijska osnova populizma. Taktički i strategijski, kampanja demokrata je izgubila – doslovce zbog zamjenica – leksički, ali i zato što su Kamalu Harris i dalje doživljavali kao zamjenicu/namjesnicu.

MONITOR: Od početka godine odnosi u regionu su turbulentni, održano je i nekoliko skupova (Brdo-brioni, Berlinski proces…) koji se tiču EU integracija Zapadnog Balkana. Vi ste ranije bili skeptični u vezi sa iskrenim namjerama EU za proširenjem. Može li promjena u SAD i prilična neizvjesnost u vezi sa Trampovom spoljnom politikom, uticati na ovo pitanje?

PUHOVSKI: Bude li Tramp i približno radikalan kakav je već bio (i opet to obećao), EU će se naći u opasnoj šansi. Opasnost je u tomu što prekooceanski (prije svega vojni) kišobran neće više biti neupitno dan na raspolaganje i što bi se novi  predsjednik mogao razmjerno brzo sporazumjeti s Putinom – taktički, za sada. To pak znači da EU treba poraditi na svojem učvršćivanju, kako bi mogla igrati ulogu u novim okolnostima. Istovremeno, Trampov trijumf nedvosmisleno jača ekstremno desne, suverenističke tendencije unutar Evrope. Već i srednjoročno, nosivi interes preživljavanja u sadašnjoj situaciji najvjerojatnije pobjeđuje onaj ideologijski. No, u pitanju je baš kratkoročno, krizno razdobolje narednih godinu-dvije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo