Povežite se sa nama

INTERVJU

DR SRĐA PAVLOVIĆ, PROFESOR UNIVERZITETA ALBERTA, KANADA: Istorija bratoubistava

Objavljeno prije

na

Nedavno je u izdanju NOMOS (Baden-Baden, Njemačka) iz štampe izašla knjiga pod naslovom – Transcending Fratricide: Political Mythologies, Reconciliations, and the Uncertain Future in the Former Yugoslavia (Prevazići bratoubistvo: političke mitologije, pomirenja i nesigurna budućnost u bivšoj Jugoslaviji). Tim povodom razgovaramo sa jednim od urednika i autora zastupljen u ovom zborniku istoričarem dr Srđom Pavlovićem.

 

MONITOR: Ova knjiga je proizvod međunarodnog naučnog projekta i konferencije koje ste, na vašem Univerzitetu Alberte, organizovali i vodili sa kolegom dr Markom Živkovićem.
PAVLOVIĆ: Na Univerzitetu Alberte, pored ostalog, uređujem i seriju predavanja i diskusija, Balkanski mjesečnik i ova knjiga je indirektni proizvod rada na toj seriji. U jesen 2010. sam sa kolegom Živkovićem organizovao međunarodnu konferenciju na temu modaliteta postkonfliktnog života u bivšoj Jugoslaviji. Na Univerzitetu Alberte smo okupili sociologe, antropologe, lingviste, politikologe, istoričare i psihologe sa više svjetskih univerziteta. Zbornik Prevazići bratoubistvo je rezulat tog naučnog skupa i stručne saradnje koja je uslijedila.

MONITOR: Kako pisati istoriju nakon bratoubistva?
PAVLOVIĆ: Istoriju nije lako pisati, ali u idealnom svijetu, odgovor bi bio: profesionalno, iskreno i na osnovu raspoloživih dokumenata. To je naracija multidimezionalnosti koja ne podliježe diktatu nacionalne uniformnosti. Ali, naša realnost je takva da su profesionalnost i iskrenost deficitarna roba, a raspoloživi dokumenti su dostupni istoričarima isključivo voljom onih na vlasti. Kod nas se uglavnom produkuju istorije koja ćute o multidimenzionalnosti bliske prošlosti, i koje o istini govore u jednini. U njima dominiraju nacionalna čistota, i slike apsolutne nevinosti, ili apsolutne žrtve. To je proizvod kompromisa koji istoričari prave s vlašću. Sjetite se samo teksta o ulozi Crne Gore u raspadu SFRJ, koji je dio srednjoškolskog udžbenika istorije u Crnoj Gori! Sve ovo, naravno, nije karakteristično samo za naš prostor i samo za crnogorske istoričare. Ni inostrani stručnjaci nijesu izuzetak. Nedavno objavljeno poglavlje o Crnoj Gori, u drugom izdanju zbornika Resolving Yugoslav Controversies (Purdue University Press), nije ništa manje problematično. Tim crnogorskih i inostranih eksperata je legitimisao tezu vladajuće elite da ova država nije učestvovala u ratu, i da je bila apsolutna žrtva politike Beograda. Ova naracija je postala integralni dio diskursa o ulozi Crne Gore u raspadu SFRJ, i bojim se da se nakon našeg bratoubistva piše istorija koja konzervira podjele i želju za osvetom.

MONITOR: Kao jedan od urednika, u uvodnom eseju navodite da je u tekstovima dat naglasak na pomirenju, koje je, ipak, nemoguće bez istine o događajima iz prošlosti.
PAVLOVIĆ: To je polazna tačka ove knjige. Istina je uvijek multidimenzionalna. Ja o istini razmišljam u množini. Isto važi za pomirenja: ona se odvijaju na mnogo nivoa, i poprimaju raznovrsne forme. Smatram da se analiza prošlosti i proces pomirenja moraju oslanjati na više tačaka. To su tri široka narativna okvira koji su odavno definisani: šta je meni urađeno; šta sam ja uradio; šta ja nijesam uradio. Dakle, naglasak je na individualnosti i na introspekciji, koje kod nas nedostaju. Fokusiranje na samo jedan od ovih okvira neumitno vodi u pojednostavljenje kompleksnih istorijskih procesa i proizvodi laž koju nacionalne elite potom nude kao jedinu i apsolutnu istinu. Sudeći po sadržajima školskih udžbenika u regionu, ali i po drugim parametrima, produkcija mitologiziranih istorija je najprofitabilnija aktivnost na post-jugoslovenskom prostoru. Naravno, vjerujem da se moraju istražiti svi nivoi odgovornosti za počinjene zločine, ali smatram da ne postoji apsolutna istina, kao što ne postoje ni apsolutna krivica, niti apsolutna nevinost.

MONITOR: Kako stoje stvari sa pomirenjem u zemljama bivše Jugoslavije, i koliko je ono proizašlo iz istinitog suočavanja sa ratom i raspadom 90-ih?
PAVLOVIĆ: Jedno od pitanja na koje smo pokušali naći odgovore u ovoj knjizi jeste da li postoji mogućnost da se istovremeno ostvare pomirenja i očuva politička stabilnost u društvu koje je podijeljeno po pitanjima ratne odgovornosti. Za mnoge, to je pitanje prioriteta, pa zato diskurs: prvo demokratija, pa onda pomirenja, ima sve više zagovornika. Šta je važnije: saznati šta se zaista desilo i, potom, zadovoljiti pravdu, ili očuvati stabilnost i bezbjednost u određenom društvu? Jasno je da su pomirenja i rekonstrukcija pokidanih društvenih odnosa preduslovi za stabilnu i bezbjednu državu. Države nastale raspadom SFRJ su bile primorane da počnu rad na retributivnoj pravdi, pa su vođeni lokalni sudski procesi nekolicini optuženih za ratne zločine u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Ova suđenja su bila apsolutni minimum koji su vladajuće elite prihvatile. Kreatori politike što je vodila u bratoubistvo su ostali netaknuti, a pravda nezadovoljena. Istini za volju, teško je zamisliti da ratne elite koje su još na vlasti, kao što je to slučaj u Crnoj Gori, same sebe lustriraju i sudski procesuiraju sopstvene političke odluke iz 1990-ih. Teško da se može govoriti o istinitom suočavanju s ratnim zločinima ako nema želje da se pravno odmjeri odgovornost političara. Čini se da malo ko među evro-entuzijastima i nevladinim poslenicima želi da napravi iskorak u ovom pravcu. Naprotiv, pomirenje se sve češće izgovara u jednini i upotrebljava kao politički slogan, i time se vrijeđaju sve žrtve jugoslovenskog bratoubistva. Pomirenja se ne okončavaju haškim osudama i spomen pločama. Ono što je, mislim, zanemareno jeste proces restaurativne pravde, odnosno, naš lokalni napor da se rekonstituišu pokidani društveni odnosi. Naša pomirenja su, vjerujem, nedovršene priče.

MONITOR: Kakve su mogućnosti suživota na prostoru bivše Jugoslavije i koji su postkonfliktni modeli najprimjereniji za region?
PAVLOVIĆ: Nema modela koji je funkcionalan tamo gdje nedostaje volja da se prepozna zlo koje smo učinili drugima i koje je učinjeno nama, kao i sve što nijesmo učinili da ga spriječimo. To je, nažalost, trenutna situacija. Kao kompenzacija za pomirenja, u opticaju su dva idealizovana modela. Jedan je model trans-nacionalne pripadnosti koji je promovisan u bivšoj Jugoslaviji i koji čini srž savremene jugonostalgije (YU-topija). Drugi model je građansko društvo i liberalna demokratija, koji su neodvojivo vezani za ideju Evropske zajednice, odnosno, ono što Mitja Velikonja naziva EU-topija. Oba modela nastoje da kreiraju održive forme supra-nacionalnog identiteta. Iako potencijal YU-topije nije beznačajan, nema sumnje da je model vezan za EU dominantan kao okvir za prevazilaženje jugoslovenskog bratoubistva i budući suživot na ovom prostoru. Njegova snaga leži i u tome što njegovi najagilniji zagovornici nijesu EU birokrate, več regionalni aktivisti animirani idejama čiji je zajednički imenitelj antinacionalizam. Oni ,,zamišljaju” Evropu kao velikog pomiritelja svih domaćih razlika. Za mnoge od njih, članstvo u EU je jedini okvir kroz koji se može prevazići bratoubistvo, pa EU integracije vide kao uslov za pomirenje. Njihovo zanemarivanje nedemokratskih karakteristika evropskih integracija i prihvatanje tehnokratske mantre briselske administracije stvara zanimljive paralele između ove savremene EU-topije i nekadašnje YU-topije.

MONITOR: U Crnoj Gori se često čuje kako je ona primjer suživota različitih vjera i nacija. Međutim, nije bilo lustracije, ratne biografije ovdašnjih političara su okrečene, a zaborav se najviše isplati.
PAVLOVIĆ: Iako se danas koristi kao politička poštapalica, priča o suživotu u Crnoj Gori nije baš bez osnova. Da li je suživot na ovom prostoru proizvod napora političkih elita, ili ima istorijat koji prevazilazi temporalne okvire, političke projekte i intelektualne kapacitete tih elita, je sasvim drugo pitanje. Lustracija je moguća samo nakon promjene vlasti, a to se u Crnoj Gori nije desilo. Pranje ratnih biografija političara nije rezultat samo njihovih napora da pobjegnu od odgovornosti. Ne treba zaboraviti pakt o nenapadanju između vlasti i suverenista, koji je prethodio referendumu o državnoj nezavisnosti. Tadašnja teza: država, pa demokratija, je olakšala sadašnje pranje biografija. Umjesto riječi zaborav, ja bih upotrijebio termin istorijsko odsustvo: svijest i znanje o prljavim biografijama postoji, ali je ono prognano iz zvanične istorijske naracije, i zvanične verzije društvene stvarnosti. Ono je, ipak, veoma glasno odsustvo. Vodeći se staljinističkom logikom da se ono što nije objavljeno u Pravdi, nije ni desilo, naša elita uživa u zabludi da je pranje biografija završena stvar, i da je ona ta koja će pisati istoriju Crne Gore i regiona.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo