Povežite se sa nama

INTERVJU

DR SRĐA PAVLOVIĆ, PROFESOR UNIVERZITETA ALBERTA, KANADA: Istorija bratoubistava

Objavljeno prije

na

Nedavno je u izdanju NOMOS (Baden-Baden, Njemačka) iz štampe izašla knjiga pod naslovom – Transcending Fratricide: Political Mythologies, Reconciliations, and the Uncertain Future in the Former Yugoslavia (Prevazići bratoubistvo: političke mitologije, pomirenja i nesigurna budućnost u bivšoj Jugoslaviji). Tim povodom razgovaramo sa jednim od urednika i autora zastupljen u ovom zborniku istoričarem dr Srđom Pavlovićem.

 

MONITOR: Ova knjiga je proizvod međunarodnog naučnog projekta i konferencije koje ste, na vašem Univerzitetu Alberte, organizovali i vodili sa kolegom dr Markom Živkovićem.
PAVLOVIĆ: Na Univerzitetu Alberte, pored ostalog, uređujem i seriju predavanja i diskusija, Balkanski mjesečnik i ova knjiga je indirektni proizvod rada na toj seriji. U jesen 2010. sam sa kolegom Živkovićem organizovao međunarodnu konferenciju na temu modaliteta postkonfliktnog života u bivšoj Jugoslaviji. Na Univerzitetu Alberte smo okupili sociologe, antropologe, lingviste, politikologe, istoričare i psihologe sa više svjetskih univerziteta. Zbornik Prevazići bratoubistvo je rezulat tog naučnog skupa i stručne saradnje koja je uslijedila.

MONITOR: Kako pisati istoriju nakon bratoubistva?
PAVLOVIĆ: Istoriju nije lako pisati, ali u idealnom svijetu, odgovor bi bio: profesionalno, iskreno i na osnovu raspoloživih dokumenata. To je naracija multidimezionalnosti koja ne podliježe diktatu nacionalne uniformnosti. Ali, naša realnost je takva da su profesionalnost i iskrenost deficitarna roba, a raspoloživi dokumenti su dostupni istoričarima isključivo voljom onih na vlasti. Kod nas se uglavnom produkuju istorije koja ćute o multidimenzionalnosti bliske prošlosti, i koje o istini govore u jednini. U njima dominiraju nacionalna čistota, i slike apsolutne nevinosti, ili apsolutne žrtve. To je proizvod kompromisa koji istoričari prave s vlašću. Sjetite se samo teksta o ulozi Crne Gore u raspadu SFRJ, koji je dio srednjoškolskog udžbenika istorije u Crnoj Gori! Sve ovo, naravno, nije karakteristično samo za naš prostor i samo za crnogorske istoričare. Ni inostrani stručnjaci nijesu izuzetak. Nedavno objavljeno poglavlje o Crnoj Gori, u drugom izdanju zbornika Resolving Yugoslav Controversies (Purdue University Press), nije ništa manje problematično. Tim crnogorskih i inostranih eksperata je legitimisao tezu vladajuće elite da ova država nije učestvovala u ratu, i da je bila apsolutna žrtva politike Beograda. Ova naracija je postala integralni dio diskursa o ulozi Crne Gore u raspadu SFRJ, i bojim se da se nakon našeg bratoubistva piše istorija koja konzervira podjele i želju za osvetom.

MONITOR: Kao jedan od urednika, u uvodnom eseju navodite da je u tekstovima dat naglasak na pomirenju, koje je, ipak, nemoguće bez istine o događajima iz prošlosti.
PAVLOVIĆ: To je polazna tačka ove knjige. Istina je uvijek multidimenzionalna. Ja o istini razmišljam u množini. Isto važi za pomirenja: ona se odvijaju na mnogo nivoa, i poprimaju raznovrsne forme. Smatram da se analiza prošlosti i proces pomirenja moraju oslanjati na više tačaka. To su tri široka narativna okvira koji su odavno definisani: šta je meni urađeno; šta sam ja uradio; šta ja nijesam uradio. Dakle, naglasak je na individualnosti i na introspekciji, koje kod nas nedostaju. Fokusiranje na samo jedan od ovih okvira neumitno vodi u pojednostavljenje kompleksnih istorijskih procesa i proizvodi laž koju nacionalne elite potom nude kao jedinu i apsolutnu istinu. Sudeći po sadržajima školskih udžbenika u regionu, ali i po drugim parametrima, produkcija mitologiziranih istorija je najprofitabilnija aktivnost na post-jugoslovenskom prostoru. Naravno, vjerujem da se moraju istražiti svi nivoi odgovornosti za počinjene zločine, ali smatram da ne postoji apsolutna istina, kao što ne postoje ni apsolutna krivica, niti apsolutna nevinost.

MONITOR: Kako stoje stvari sa pomirenjem u zemljama bivše Jugoslavije, i koliko je ono proizašlo iz istinitog suočavanja sa ratom i raspadom 90-ih?
PAVLOVIĆ: Jedno od pitanja na koje smo pokušali naći odgovore u ovoj knjizi jeste da li postoji mogućnost da se istovremeno ostvare pomirenja i očuva politička stabilnost u društvu koje je podijeljeno po pitanjima ratne odgovornosti. Za mnoge, to je pitanje prioriteta, pa zato diskurs: prvo demokratija, pa onda pomirenja, ima sve više zagovornika. Šta je važnije: saznati šta se zaista desilo i, potom, zadovoljiti pravdu, ili očuvati stabilnost i bezbjednost u određenom društvu? Jasno je da su pomirenja i rekonstrukcija pokidanih društvenih odnosa preduslovi za stabilnu i bezbjednu državu. Države nastale raspadom SFRJ su bile primorane da počnu rad na retributivnoj pravdi, pa su vođeni lokalni sudski procesi nekolicini optuženih za ratne zločine u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Ova suđenja su bila apsolutni minimum koji su vladajuće elite prihvatile. Kreatori politike što je vodila u bratoubistvo su ostali netaknuti, a pravda nezadovoljena. Istini za volju, teško je zamisliti da ratne elite koje su još na vlasti, kao što je to slučaj u Crnoj Gori, same sebe lustriraju i sudski procesuiraju sopstvene političke odluke iz 1990-ih. Teško da se može govoriti o istinitom suočavanju s ratnim zločinima ako nema želje da se pravno odmjeri odgovornost političara. Čini se da malo ko među evro-entuzijastima i nevladinim poslenicima želi da napravi iskorak u ovom pravcu. Naprotiv, pomirenje se sve češće izgovara u jednini i upotrebljava kao politički slogan, i time se vrijeđaju sve žrtve jugoslovenskog bratoubistva. Pomirenja se ne okončavaju haškim osudama i spomen pločama. Ono što je, mislim, zanemareno jeste proces restaurativne pravde, odnosno, naš lokalni napor da se rekonstituišu pokidani društveni odnosi. Naša pomirenja su, vjerujem, nedovršene priče.

MONITOR: Kakve su mogućnosti suživota na prostoru bivše Jugoslavije i koji su postkonfliktni modeli najprimjereniji za region?
PAVLOVIĆ: Nema modela koji je funkcionalan tamo gdje nedostaje volja da se prepozna zlo koje smo učinili drugima i koje je učinjeno nama, kao i sve što nijesmo učinili da ga spriječimo. To je, nažalost, trenutna situacija. Kao kompenzacija za pomirenja, u opticaju su dva idealizovana modela. Jedan je model trans-nacionalne pripadnosti koji je promovisan u bivšoj Jugoslaviji i koji čini srž savremene jugonostalgije (YU-topija). Drugi model je građansko društvo i liberalna demokratija, koji su neodvojivo vezani za ideju Evropske zajednice, odnosno, ono što Mitja Velikonja naziva EU-topija. Oba modela nastoje da kreiraju održive forme supra-nacionalnog identiteta. Iako potencijal YU-topije nije beznačajan, nema sumnje da je model vezan za EU dominantan kao okvir za prevazilaženje jugoslovenskog bratoubistva i budući suživot na ovom prostoru. Njegova snaga leži i u tome što njegovi najagilniji zagovornici nijesu EU birokrate, več regionalni aktivisti animirani idejama čiji je zajednički imenitelj antinacionalizam. Oni ,,zamišljaju” Evropu kao velikog pomiritelja svih domaćih razlika. Za mnoge od njih, članstvo u EU je jedini okvir kroz koji se može prevazići bratoubistvo, pa EU integracije vide kao uslov za pomirenje. Njihovo zanemarivanje nedemokratskih karakteristika evropskih integracija i prihvatanje tehnokratske mantre briselske administracije stvara zanimljive paralele između ove savremene EU-topije i nekadašnje YU-topije.

MONITOR: U Crnoj Gori se često čuje kako je ona primjer suživota različitih vjera i nacija. Međutim, nije bilo lustracije, ratne biografije ovdašnjih političara su okrečene, a zaborav se najviše isplati.
PAVLOVIĆ: Iako se danas koristi kao politička poštapalica, priča o suživotu u Crnoj Gori nije baš bez osnova. Da li je suživot na ovom prostoru proizvod napora političkih elita, ili ima istorijat koji prevazilazi temporalne okvire, političke projekte i intelektualne kapacitete tih elita, je sasvim drugo pitanje. Lustracija je moguća samo nakon promjene vlasti, a to se u Crnoj Gori nije desilo. Pranje ratnih biografija političara nije rezultat samo njihovih napora da pobjegnu od odgovornosti. Ne treba zaboraviti pakt o nenapadanju između vlasti i suverenista, koji je prethodio referendumu o državnoj nezavisnosti. Tadašnja teza: država, pa demokratija, je olakšala sadašnje pranje biografija. Umjesto riječi zaborav, ja bih upotrijebio termin istorijsko odsustvo: svijest i znanje o prljavim biografijama postoji, ali je ono prognano iz zvanične istorijske naracije, i zvanične verzije društvene stvarnosti. Ono je, ipak, veoma glasno odsustvo. Vodeći se staljinističkom logikom da se ono što nije objavljeno u Pravdi, nije ni desilo, naša elita uživa u zabludi da je pranje biografija završena stvar, i da je ona ta koja će pisati istoriju Crne Gore i regiona.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo