Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Lijek treba odbolovati

Objavljeno prije

na

Navodno veliki optimizam koji je, ulaskom Hrvatske u EU, zahvatio političare u čitavom našem regionu, izgleda da ima i neke probleme sa realnošću. Kakva Hrvatska, posebno u oblastima pravne države i ljudskih prava, ulazi u EU i koliko njen ulazak može pomoći onima koji ostaju van, razgovarali smo sa dr Žarkom Puhovskim, koji je godinama bio i predsednik Helsinškog odbora za ljudska prava u Hrvatskoj.

MONITOR: Angela Merkel je u video poruci Hrvatskoj pored pohvala, istakla potrebu još većih napora hrvatske države u oblastima pravne sigurnosti i borbe protiv korupcije. Hrvatskoj su, posebno nakon procesuiranja bivšeg premijera Sanadera, slate pohvale za uspjehe na polju državne borbe protiv korupcije. Zašto Merkelova nije zadovoljna?
PUHOVSKI: Ne mislim da (ovakve) iskaze Angele Merkel treba odveć ozbiljno shvaćati – to je bila klasična tirada jedne učiteljice, s malo pohvala i pokuda, a sve u nadi da će rečeno imati pedagogijski učinak. Njezino nezadovoljstvo može biti važno, ali naprosto više nije bitno. Za razliku od toga, bitno je stanje u društvu. A ono je paradoksalno: nema države (bez državnoga udara) u kojoj je toliki broj najviših državnih funkcionara u zatvoru ili pred sudom zbog korupcije, a korupcija, na žalost, i dalje zahvaća gotovo sve pore svakidašnjega života.

MONITOR: Hrvatska je u EU, a građane je paralelno sa svečanošću proglašenja, sačekao i niz poskupljenja, na primjer, cigareta, problem popunjavanja dužničkih rupa velikim koncesijama na hrvatske puteve, ali i jedan „legalistički„ problem sa EU. Da li je to ono „svaki početak je težak” ili za građane borba za bolji život prema nekim „EU standardima” tek počinje?
PUHOVSKI: Jedna od nedvojbeno pozitivnih pojava vezanih uz ulazak u EU svakako je poskupljenje cigareta (barem za mene), no drugi su problemi ozbiljniji – primjerice, zbog izlaska iz CEFTA-e, Hrvatska gubi nekoliko tisuća radnih mjesta (jer ne može povlašteno izvoziti na tržište zemlja nastalih na području Jugoslavije), gubi se nikako beznačajan dio turističkih prihoda jer ruski, turski i ukrajinski turisti dolaze u manjem broju nakon što su im (zbog politike EU) uvedene vize, itd. S druge strane, „otvara” se ogromno tržište EU, ali tko tamo zna za (i inače rijetke) lokalno uspješne hrvatske proizvode. Trebat će nekoliko godina da se država i privreda naviknu na novo okruženje, tržište i EU fondove. Riječju, bit će gore, prije no što (možda) bude bolje. Ali, najveći dio socijalnih (pa i privrednih) tegoba ne slijedi iz ulaska u EU, nego iz dugogodišnjih domaćih grešaka, ponajprije odsutnosti strategije. Šteta je, međutim, u tomu što EU, za sada barem, ovome stanju ne pomaže.

MONITOR: Kako se moglo desiti da Sabor pred ulazak u EU usvoji zakonske izmjene u vezi sa djelovanjem tzv. evropskih naloga za hapšenje, tako da ovi nalozi ne važe u Hrvatskoj ako su izdati prije avgusta 2002.I da te izmjene dođu na pravnu snagu baš 1.jula? Kakav je karakter političke volje koja je to izdejstvovala?
PUHOVSKI: Riječ je, jednostavno, o zakašnjelome plaćanju cijene za izostanak lustracije u devedesetima. Nije to hrvatska specifičnost, ono što je kod nas bilo specifično činjenica je da nije bio ni zamisliv lustracijski model koji ne bi zahvatio Tuđmanovu biografiju. Sadašnja vlada, koja sa svime nema veze, plaća naslijeđenu cijenu na izrazito glup, paničan način. Najgore je pritom dvoje: dodatno se oštećuje sama mogućnost vladavine prava i, dapače, ozbiljno otežava – ipak neizbježno – suočavanje s prošlošću.

MONITOR: Bilo je spekulacija da je Merkelin „gust raspored” 1.jula u stvari ljutnja zbog zakonske smetnje da se izruči agent UDBE Josip Perković, navodno umiješan u ubistvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Nemačkoj, davne 1983. Koliko su „tradicije” tajnih službi u velikoj mjeri bile samo „prelomljene” kroz ratove 90-ih?
PUHOVSKI: Širok krug ljubitelja teorija zavjera sve što se zbivalo (i zbiva) vidi kroz prizmu fantazma o svemoćnim i sveprisutnim tajnim službama, inkarniranima u likovima poput Manolića ili Kapičića – koji djeluju neprijeporno sexy u medijima. A nitko da postavi pitanje: kako to da su svi njihovi ciljevi ostali nedostignuti, kako to da su poraženi na svim frontama, a i dalje ih se smatra moćnicima (sada, doduše, „iz pozadine”). Za mene je mnogo važnija jednostavna formula: zločin je zločin (a najgori je onaj bez kazne). Sve je drugo nebitno, pa i neizbježna gospođa Merkel.

MONITOR: MMF je Hrvatsku svrstao u tri najzaduženije evropske zemlje. Prema izveštaju Hrvatske narodne banke na kraju 2012, bruto inostrani dug je iznosio 101,8 odsto BDP i nije se smanjio u odnosu na kraj 2011. Da li da se veruje MMF?
PUHOVSKI: MMF-u ne treba vjerovati, ali njihove analize treba uzimati ozbiljno u obzir. Hrvatski je dug još uvijek razmjerno dobro pokriven deviznim rezervama (i Narodne banke i građana), kažu eksperti. No, problem je, izgleda, u sljedećemu: dug je nastao ulaganjem u potrošnju, a ne u proizvodnju (koja bi ga perspektivno vraćala) – zato se gomila.

MONITOR: Srbija i Hrvatska su se međusobno tužile za genocid pred Međunarodnim sudom pravde. Pavnici su gotovo jedinstveni da nijedna strana nema ozbiljne šanse da dobije svoj slučaj. Ima li vremena i drugih uslova da se napravi dogovor o međusobnom povlačenju tužbi?
PUHOVSKI: Godinama pričam o tomu da ove tužbe nemaju šansu – no, za razliku od ostalih, dodajem: na žalost. Jer, po strani od ishitrene institucijske pomirbe koja bi bila time zaključena, oba bi društva nužno trebala ozbiljan (inozemni) sudski proces koji bi doista prisvijestio sve zločine koji su se masovno zbivali (a gotovo svi ih teže zaboraviti). Baš zato vjerujem da će dogovor biti postignut, tužbe povučene – a zločini hladnokrvno zapreteni.

MONITOR: Neki predstavnici Srba iz Hrvatske, kao Savo Štrbac, sumnjičavo gledaju na hrvatska obećanja pomoći susjedima u pristupanju EU, a predsjednik Josipović je posebno naznačio svoj neformalni doručak predsjednika zemalja iz regije. Čime Hrvatska ostaje, a čime odlazi iz regije?
PUHOVSKI: Ma koliko bilo ekstravagantno navoditi izjavu nekoga poput Štrpca u iole ozbiljnome razgovoru, problem postoji. Dakako, na razini koju ne promašuje samo on. Riječ je, mislim, naprosto o ovome: Hrvatska će pomagati susjedima da uđu u EU, premda ne baš puno, jer u EU nije dovoljno važna – ali, glavno je da ne odmaže. Međutim, to je proces koji će u najkraćoj verziji (vjerojatno za Crnu Goru) trajati desetak godina. U međuvremenu regije (kakvu smo znali) više nema – nakon Slovenije i Hrvatska je izvedena iz nje. Ulaskom Hrvatske u EU, na mjestu dosadašnjih granica dižu se, doslovce, zidovi. Za odnose sa Srbijom, BiH i Crnom Gorom ulazak Hrvatske u EU najteži je udarac nakon rata. To će se, nažalost, tek vidjeti; za sada se svi i dalje (ideologizirano) ponašaju kao da je EU panaceja, lijek za sve bolesti – a ne, realistički uzeto, lijek za neke bolesti, koji ima, poput svakoga lijeka, i popratne (neugodne) efekte.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo