Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Lijek treba odbolovati

Objavljeno prije

na

Navodno veliki optimizam koji je, ulaskom Hrvatske u EU, zahvatio političare u čitavom našem regionu, izgleda da ima i neke probleme sa realnošću. Kakva Hrvatska, posebno u oblastima pravne države i ljudskih prava, ulazi u EU i koliko njen ulazak može pomoći onima koji ostaju van, razgovarali smo sa dr Žarkom Puhovskim, koji je godinama bio i predsednik Helsinškog odbora za ljudska prava u Hrvatskoj.

MONITOR: Angela Merkel je u video poruci Hrvatskoj pored pohvala, istakla potrebu još većih napora hrvatske države u oblastima pravne sigurnosti i borbe protiv korupcije. Hrvatskoj su, posebno nakon procesuiranja bivšeg premijera Sanadera, slate pohvale za uspjehe na polju državne borbe protiv korupcije. Zašto Merkelova nije zadovoljna?
PUHOVSKI: Ne mislim da (ovakve) iskaze Angele Merkel treba odveć ozbiljno shvaćati – to je bila klasična tirada jedne učiteljice, s malo pohvala i pokuda, a sve u nadi da će rečeno imati pedagogijski učinak. Njezino nezadovoljstvo može biti važno, ali naprosto više nije bitno. Za razliku od toga, bitno je stanje u društvu. A ono je paradoksalno: nema države (bez državnoga udara) u kojoj je toliki broj najviših državnih funkcionara u zatvoru ili pred sudom zbog korupcije, a korupcija, na žalost, i dalje zahvaća gotovo sve pore svakidašnjega života.

MONITOR: Hrvatska je u EU, a građane je paralelno sa svečanošću proglašenja, sačekao i niz poskupljenja, na primjer, cigareta, problem popunjavanja dužničkih rupa velikim koncesijama na hrvatske puteve, ali i jedan „legalistički„ problem sa EU. Da li je to ono „svaki početak je težak” ili za građane borba za bolji život prema nekim „EU standardima” tek počinje?
PUHOVSKI: Jedna od nedvojbeno pozitivnih pojava vezanih uz ulazak u EU svakako je poskupljenje cigareta (barem za mene), no drugi su problemi ozbiljniji – primjerice, zbog izlaska iz CEFTA-e, Hrvatska gubi nekoliko tisuća radnih mjesta (jer ne može povlašteno izvoziti na tržište zemlja nastalih na području Jugoslavije), gubi se nikako beznačajan dio turističkih prihoda jer ruski, turski i ukrajinski turisti dolaze u manjem broju nakon što su im (zbog politike EU) uvedene vize, itd. S druge strane, „otvara” se ogromno tržište EU, ali tko tamo zna za (i inače rijetke) lokalno uspješne hrvatske proizvode. Trebat će nekoliko godina da se država i privreda naviknu na novo okruženje, tržište i EU fondove. Riječju, bit će gore, prije no što (možda) bude bolje. Ali, najveći dio socijalnih (pa i privrednih) tegoba ne slijedi iz ulaska u EU, nego iz dugogodišnjih domaćih grešaka, ponajprije odsutnosti strategije. Šteta je, međutim, u tomu što EU, za sada barem, ovome stanju ne pomaže.

MONITOR: Kako se moglo desiti da Sabor pred ulazak u EU usvoji zakonske izmjene u vezi sa djelovanjem tzv. evropskih naloga za hapšenje, tako da ovi nalozi ne važe u Hrvatskoj ako su izdati prije avgusta 2002.I da te izmjene dođu na pravnu snagu baš 1.jula? Kakav je karakter političke volje koja je to izdejstvovala?
PUHOVSKI: Riječ je, jednostavno, o zakašnjelome plaćanju cijene za izostanak lustracije u devedesetima. Nije to hrvatska specifičnost, ono što je kod nas bilo specifično činjenica je da nije bio ni zamisliv lustracijski model koji ne bi zahvatio Tuđmanovu biografiju. Sadašnja vlada, koja sa svime nema veze, plaća naslijeđenu cijenu na izrazito glup, paničan način. Najgore je pritom dvoje: dodatno se oštećuje sama mogućnost vladavine prava i, dapače, ozbiljno otežava – ipak neizbježno – suočavanje s prošlošću.

MONITOR: Bilo je spekulacija da je Merkelin „gust raspored” 1.jula u stvari ljutnja zbog zakonske smetnje da se izruči agent UDBE Josip Perković, navodno umiješan u ubistvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Nemačkoj, davne 1983. Koliko su „tradicije” tajnih službi u velikoj mjeri bile samo „prelomljene” kroz ratove 90-ih?
PUHOVSKI: Širok krug ljubitelja teorija zavjera sve što se zbivalo (i zbiva) vidi kroz prizmu fantazma o svemoćnim i sveprisutnim tajnim službama, inkarniranima u likovima poput Manolića ili Kapičića – koji djeluju neprijeporno sexy u medijima. A nitko da postavi pitanje: kako to da su svi njihovi ciljevi ostali nedostignuti, kako to da su poraženi na svim frontama, a i dalje ih se smatra moćnicima (sada, doduše, „iz pozadine”). Za mene je mnogo važnija jednostavna formula: zločin je zločin (a najgori je onaj bez kazne). Sve je drugo nebitno, pa i neizbježna gospođa Merkel.

MONITOR: MMF je Hrvatsku svrstao u tri najzaduženije evropske zemlje. Prema izveštaju Hrvatske narodne banke na kraju 2012, bruto inostrani dug je iznosio 101,8 odsto BDP i nije se smanjio u odnosu na kraj 2011. Da li da se veruje MMF?
PUHOVSKI: MMF-u ne treba vjerovati, ali njihove analize treba uzimati ozbiljno u obzir. Hrvatski je dug još uvijek razmjerno dobro pokriven deviznim rezervama (i Narodne banke i građana), kažu eksperti. No, problem je, izgleda, u sljedećemu: dug je nastao ulaganjem u potrošnju, a ne u proizvodnju (koja bi ga perspektivno vraćala) – zato se gomila.

MONITOR: Srbija i Hrvatska su se međusobno tužile za genocid pred Međunarodnim sudom pravde. Pavnici su gotovo jedinstveni da nijedna strana nema ozbiljne šanse da dobije svoj slučaj. Ima li vremena i drugih uslova da se napravi dogovor o međusobnom povlačenju tužbi?
PUHOVSKI: Godinama pričam o tomu da ove tužbe nemaju šansu – no, za razliku od ostalih, dodajem: na žalost. Jer, po strani od ishitrene institucijske pomirbe koja bi bila time zaključena, oba bi društva nužno trebala ozbiljan (inozemni) sudski proces koji bi doista prisvijestio sve zločine koji su se masovno zbivali (a gotovo svi ih teže zaboraviti). Baš zato vjerujem da će dogovor biti postignut, tužbe povučene – a zločini hladnokrvno zapreteni.

MONITOR: Neki predstavnici Srba iz Hrvatske, kao Savo Štrbac, sumnjičavo gledaju na hrvatska obećanja pomoći susjedima u pristupanju EU, a predsjednik Josipović je posebno naznačio svoj neformalni doručak predsjednika zemalja iz regije. Čime Hrvatska ostaje, a čime odlazi iz regije?
PUHOVSKI: Ma koliko bilo ekstravagantno navoditi izjavu nekoga poput Štrpca u iole ozbiljnome razgovoru, problem postoji. Dakako, na razini koju ne promašuje samo on. Riječ je, mislim, naprosto o ovome: Hrvatska će pomagati susjedima da uđu u EU, premda ne baš puno, jer u EU nije dovoljno važna – ali, glavno je da ne odmaže. Međutim, to je proces koji će u najkraćoj verziji (vjerojatno za Crnu Goru) trajati desetak godina. U međuvremenu regije (kakvu smo znali) više nema – nakon Slovenije i Hrvatska je izvedena iz nje. Ulaskom Hrvatske u EU, na mjestu dosadašnjih granica dižu se, doslovce, zidovi. Za odnose sa Srbijom, BiH i Crnom Gorom ulazak Hrvatske u EU najteži je udarac nakon rata. To će se, nažalost, tek vidjeti; za sada se svi i dalje (ideologizirano) ponašaju kao da je EU panaceja, lijek za sve bolesti – a ne, realistički uzeto, lijek za neke bolesti, koji ima, poput svakoga lijeka, i popratne (neugodne) efekte.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VUK VELEBIT, POLITIKOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR: Vučić želi da kroz Narodni pokret za državu rebrendira sebe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Krajnji cilj ovog pokreta jeste i kontrola narativa „za državu“. Oni politički akteri koji ne budu dio ovog pokreta automatski će biti percipirani kao oni koji rade protiv interesa svoje države

 

MONITOR: Godinama se iznose podaci i svjedočenja o korišćenju resursa javnih preduzeća i budžetskog sektora uopšte, ne samo za netransparentne tendere, klijentelizam i kronizam, već i za razna „događanja naroda“. Djeluje predvidljivo da ćemo to gledati ponovo, samo kao „pokret“?

VELEBIT: Nažalost u političkoj stvarnosti Srbije, kao i celog našeg regiona, korišćenje javnih sredstava za partijske svrhe postalo je standard u političkom delovanju predstavnika vlasti. Građani bi trebalo više da budu svesni načina na koji se njihov novac troši u lične ili partijske svrhe nosilaca vlasti. Takav odnos vlasti prema novcu poreskih obveznika predstavlja čistu krađu. Ipak, građani Srbije više nego ranije vide da se novac troši u izgradnju puteva i ulaganje u druge infrastrukturne projekte što je bilo od velikog političkog značaja za Vučića.

MONITOR: Pored javnog djelovanja projekta Otvoreni Balkan, iz Beograda se promovisala i ideja srpskog sveta, politički maglovita i finansijski netransparentna. Kako će ovaj najnoviji Vučićev politički patent −„za državu“, uticati na organizovanje Srba van Srbije koja, formalno, ne priznaje ni faktičko stanje u vezi sa svojim granicama?

VELEBIT: Srbija nema nijedan interes da bude remetilački faktor u regionu. Od Srbije kao najveće države regiona zavisi i politička dinamika i stabilnost u celom regionu. Zato je Srbija danas prepoznata kao nezaobilazan partner kako EU tako i SAD-a u ovom regionu kog je neophodno imati na svojoj strani. Projekat Otvoreni Balkan treba da doprinese upravo regionalnom ekonomskom povezivanju koje će biti ključni faktor političke stabilnosti regiona i pripremanja regiona za ulazak u EU jednog dana. Čuo sam kritike da je Otvoreni Balkan velikosrpska ideja, ali ne vidim kako je to moguće ako je Srbija u manjini u odnosu na ostale države koje bi bile članice ove inicijative. Oni koji su protiv Otvorenog Balkana jer se plaše da bi srpska ekonomija dominirala u odnosu na ostale države onda ne razumem kako su istovremeno za ulazak tih država u EU gde bi konkurencija bila još veća.

MONITOR: Ove ideje o opštenarodnom pokretu da se sačuva država Srbija, tumače se, i kao „kontrola štete“ koja je za vlast nastala pristankom Vučića da u Briselu prihvati (ali ne i potpiše), tzv. Nemačko-francuski sporazum o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova. O tom pokretu Vučić ne govori sada prvi put. Znači li to da je, ipak, imao nekakvu strategiju u vezi sa pitanjem Kosova i onoga: „Šta poslije?“

VELEBIT: Da se ta ideja o narodnom pokretu pojavila iznenada sada onda bismo mogli da kažemo da je reč o kontroli štete zbog pritiska koji dolazi sa desnice. Međutim, Vučić je još prošle godine najavio realizaciju te ideje ali mislim da je primarni cilj bio da se dugoročno suprostavi ekstremnoj desnici koja bi mogla da postane najozbiljniji politički izazivač. Nemačko-francuski predlog je verovatno samo ubrzao realizaciju ovog projekta, a najavljeni susret u Ohridu je podstakao predsednika Vučića da otpočne kampanju nedelju dana pre odlaska u Ohrid.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PREDRAG ZENOVIĆ, POLITIKOLOG: Izbori, jedino rješenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon sveukupne ustavno-političke krize i nemoći nove većine da konstituiše vladu na čelu sa Lekićem i sad već zabrinjavajućeg stagniranja procesa evropskih integracija, vanredni parlamentarni izbori nameću se kao jedino legitimno rješenje krize

 

MONITOR: Prema pisanju medija, parlamentarna većina pregovara o rekonstrukciji Vlade, koja je izgubila povjerenje. Kako to komentarišete?

ZENOVIĆ: Parlamentarna većina ima pravo da Vladi uskrati podršku, a da onda dio te iste većine u nekoj novoj konfiguraciji da podršku za rekonstrukciju te iste Vlade. Ustav to ne zabranjuje, ali postavlja se pitanje legitimnosti, opravdanosti i svrsishodnosti takve političke odluke.

Tu je i pitanje suštine parlamentarizma kao sistema saradnje i ravnoteže triju vlasti, ali i dostojanstva parlamenta koji, na neki način, prelazi preko svoje odluke. To je za jedan vulnerabilni parlamentarizam opasno i može postati praksa u kojoj egzekutivna (izvršna) vlast vrši pritisak i uslovljava zakonodavnu. Premijer u ostavci je u postavgustovskom vremenu pokazao izuzetnu političku vještinu i uspio da, uprkos ograničenom političkom dometu svoje partije, nametne agendu, uobliči put i prve i druge vlade i za kratko vrijeme ostavi svoj politički, pa i državnički pečat. Međutim, insistiranjem da se zadrži status-quo zarad kratkoročnih političih ciljeva i „one man show” liderstvom, Abazović može dovesti u pitanje budućnost ne samo izbornog bilansa građanskog pokreta URA nego i demokratije u Crnoj Gori. Političke odluke pred kojim se nalaze crnogorska država i društvo zahtijevaju širi konsenzus, zato je neophodno da imamo Vladu iza koje stoji parlamentarna većina, a da ta parlamentarna većina bude realna slika demokratskog raspoloženja građana Crne Gore.

MONITOR: Rekonstrukcija tehničke vlade je navodno jedna od opcija kako bi se izbjegla mogućnost da predsjednik države Milo Đukanović raspusti parlament. Koliko je realno da Miodrag Lekić sastavi Vladu, s obzirom na to da su ti pregovori već propali, i šta bi trebalo da bude izlaz iz ove političke krize?

ZENOVIĆ: Zakon o izmjenama Zakona o predsjedniku je, u formalno-pravnom i materijalnom smislu, upitan i o njemu se Ustavni sud u što skorijem roku treba odrediti, jednako kao i o onome što mu je prethodilo, a odnosi se na ustavna ovlašćenja predsjednika države. Ipak, taj se put čini legitimnijim od rekonstrukcije Vlade koja je izgubila povjerenje. Ovoj Vladi je trebalo dati šansu da zaokruži minimum reformskih i integracijskih procesa, ali nakon sveukupne ustavno-političke krize i nemoći nove većine da konstituiše vladu na čelu sa Lekićem i sad već zabrinjavajućeg stagniranja procesa evropskih integracija, vanredni parlamentarni izbori nameću se kao jedino legitimno rješenje ove krize. Kako će do njih doći, ostaje da vidimo. Predsjednik države bi, postupanjem po izmjenama zakona, implicitno priznao sve elemente njegove valjanosti. Partije bi, opet, zavisno od ishoda predsjedničkih izbora i raspoloženja javnog mnjenja, mogle da se odluče na skraćivanje mandata skupštini što bi i bio optimalan način da se ide u nove izbore.

MONITOR: Zašto se izbjegavaju vanredni parlamentarnni izbori?

ZENOVIĆ: Partije post 30-oavgustovske većine su, što zbog lagodne pozicije vlasti, što zbog zauzetih mjesta po dubini, izgubile opozicionu borbenost, dok se partijama posljednje vlade pride zamjera parlamentarna podrška DPS-a. Na sve to pojavio se i novi akter – Evropa sad, na krilima istoimenog socio-ekonomskog programa, koji je otvorio novo polje političke borbe u jednom tranzicionom, osiromašenom društvu. Uspon ovog pokreta mogao bi politički da naudi svim ostalim akterima – i partijama većine, ali i DPS-u. Iz svih tih razloga ne postoji volja da se politička podrška parlamentarnim partijama preispita na vanrednim izborima jer bi u novoj konstelaciji svako mogao da izgubi djelić moći, zakonodavne ili izvršne vlasti.

MONITOR: Kako vidite rezultat na lokalnim izborima u Tuzima?

ZENOVIĆ: Lokalni izbori u Tuzima pokazuju da je pad DPS-a nezaustavljiv i u zajednici na koju je tradicionalno računao, ali i to da je etnifikacija politike među Albancima možda i jača nego kod drugih nacionalnih zajednica u Crnoj Gori. Etnička distanca prema Albancima koja je i dalje na neprihvatljivo visokom nivou, polarizovana i etnifikovana politika od strane „prosrpskog” i „procrnogorskog” bloka dijelom doprinose takvoj političkoj reakciji nacionalnih manjina. Uvjeren sam da je važno da gradimo i multikulturno društvo razlika i različitosti, ali i građansko društvo ravnopravnosti, kao i politike koje prevazilaze etničke okvire i rješavaju zajedničke probleme građana ove države. U suštini, to će biti ključan izazov u narednoj fazi demokratske konsolidacije Crne Gore.

MONITOR: Saopštili ste da se predstojeći predsjednički izbori mogu jedino porediti sa onima iz 1997. godine. Po čemu? 

ZENOVIĆ: Ovo su prvi predsjednički izbori nakon 1997. godini koji imaju odsudan značaj za političku panoramu i istorijski put Crne Gore. Iz tog razloga, politički i istorijski gledano, ovi izbori se mogu jedino porediti sa izborima 1997. budući da su ti izbori bili tačka odvajanja, prvi poraz Miloševićevog režima i nacionalno-političke matrice koja je po svojim vrijednostima i ciljevima bila u autističnom sudaru sa svijetom. To je bio i početak „novog” DPS-a koji se transformisao, ponudio drugačiju, emancipatorsku koncepciju države i društva i obećao evropsku budućnost. Ipak, politička stvarnost pokazala se drugačijom. Ratnička država zamijenjena je policijskom, u multikulturalnom pejzažu Crne Gore opet nije bilo mjesta za sve, ratni zločini gurnuti pod tepih, institucije ostale u sjenci svemoći jedne partije. Ekonomija se liberalizovala, ali su od toga koristi vidjeli jedino junaci prvobitne akumulacije kapitala, krupni kapital upitnog porijekla i partijska „avangarda” koja je privatizaciju društvenih resursa vidjela kao polugu „ortačkog kapitalizma”. Evropske integracije su, bez ijednog objektivnog razloga, ostale samo fasadna dekoracija za sistem koji je sebe utemeljio u partitokratiji i korupciji. Crnoj Gori je vraćen suverenitet na referendumu, ali su država i institucije urušavani, a građani obespravljeni uz indukovanu političku polarizaciju koja zatire građansko društvo. Harizmatska vladavina Đukanovića je, iscrpivši sve svoje prednosti, postala balast demokratskim i emancipatorskim procesima u ime koje je odnijela pobjedu i 1997. i 2006. godine. U tom strukturnom smislu ovi izbori nalikuju, iako je uloga i pozicija Đukanovića, u smislu procesa demokratizacije i evropeizacije Crne Gore, dijametralno suprotna ondašnjoj.

Zato bi ovi izbori mogli da budu završetak istorijskog kruga, podvlačenje računa od te 1997. naovamo, epilog političko-društvene drame Crne Gore i politički kraj njenog protagoniste.

MONITOR: Kako vidite to što avgustovski pobjednici nemaju zajedničkog kandidata, i kako to može uticati na konačan rezultat izbora?

ZENOVIĆ: Avgustovci su se, nažalost, suštinski ujedinili samo oko jednog: suprotstavljanja DPS-u. Za vođenje države i društva nakon prve demokratske smjene vlasti, ispostavilo se, potrebno je mnogo više saglasja i konsenzusa, stabilne vlasti, jasnih programskih opredjeljenja. Mislim da je ova neujedinjenost parlamentarne većine, uprkos činjenici da bi zajednički kandidat odnio sigurnu pobjedu, izraz potrebe da se u novoj konfiguraciji političke moći jasno markira pojedinačna partijska snaga i kapitalizuje pobjeda nad DPS-om. Gramšijevski govoreći, na mjesto rastočene hegemonijske vladavine DPS-a partije žele da nametnu i kreiraju svoju ideološko-idejnu političku matricu.

MONITOR: Da li bi ovi izbori i njihov ishod mogli uticati na odluku o raspisivanju vanrednih parlamentarnih izbora?  

ZENOVIĆ: Vrlo izvjesno će rezultat predsjedničkih izbora odrediti dalju političku dinamiku budući da će političke pozicije svih aktera biti izmijenjene, ali i da će budući predsjednik države imati ustavno-pravne mehanizme da utiče na raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora. Izborni rezultat može ili ohrabriti parlamentarne stranke da izađu na izbore prethodno skrativši mandate Skupštini ili, što nije isključeno, dalje odlažu izbore i traže nove konfiguracije izvršne vlasti u postojećem skupštinskom sazivu.

MONITOR: Ustavni sud će ove sedmice odlučivati o izbornim sporovima, među kojima su i oni zbog kojih još nijesu proglašeni rezultati lokalnih izbora u Podgorici, Plavu i Pljevljima. Očekujete li da će to odblokirati te procese, imajući u vidu da taj sud i dalje nije kompletan?

ZENOVIĆ: Uvjeren sam da, ako je nešto bez ograde donio 30. avgust, onda je to osjećaj nesputane lične autonomije i političke za najširi krug građana. Isto tako vjerujem da, premda su sudije birane po partijskom ključu, da će, upravo na tragu te autonomije, na svakoj narednoj sjednici, uprkos tom politizovanju prava, prevladati kod sudija Ustavnog suda osjećaj za pravdu i pravičnost kojima se uče cio svoj radni i veliki dio životnog vijeka, pravnička kultura i vrlina za koju su najodgovorniji i koje su najpozvaniji da baštine poštovanje prema ustavu, koji, uz sve moguće valere tumačenja, ipak u svakoj odredbi nosi jasan normativni i pozitivistički rezon. Zato nemam ni najmanju dilemu da će rezultati biti proglašeni u najskorijem roku, a vlast uspostavljena prema ustavnim i demokratskim principima koje poznaje cio civilizovani svijet.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo