Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Lijek treba odbolovati

Objavljeno prije

na

Navodno veliki optimizam koji je, ulaskom Hrvatske u EU, zahvatio političare u čitavom našem regionu, izgleda da ima i neke probleme sa realnošću. Kakva Hrvatska, posebno u oblastima pravne države i ljudskih prava, ulazi u EU i koliko njen ulazak može pomoći onima koji ostaju van, razgovarali smo sa dr Žarkom Puhovskim, koji je godinama bio i predsednik Helsinškog odbora za ljudska prava u Hrvatskoj.

MONITOR: Angela Merkel je u video poruci Hrvatskoj pored pohvala, istakla potrebu još većih napora hrvatske države u oblastima pravne sigurnosti i borbe protiv korupcije. Hrvatskoj su, posebno nakon procesuiranja bivšeg premijera Sanadera, slate pohvale za uspjehe na polju državne borbe protiv korupcije. Zašto Merkelova nije zadovoljna?
PUHOVSKI: Ne mislim da (ovakve) iskaze Angele Merkel treba odveć ozbiljno shvaćati – to je bila klasična tirada jedne učiteljice, s malo pohvala i pokuda, a sve u nadi da će rečeno imati pedagogijski učinak. Njezino nezadovoljstvo može biti važno, ali naprosto više nije bitno. Za razliku od toga, bitno je stanje u društvu. A ono je paradoksalno: nema države (bez državnoga udara) u kojoj je toliki broj najviših državnih funkcionara u zatvoru ili pred sudom zbog korupcije, a korupcija, na žalost, i dalje zahvaća gotovo sve pore svakidašnjega života.

MONITOR: Hrvatska je u EU, a građane je paralelno sa svečanošću proglašenja, sačekao i niz poskupljenja, na primjer, cigareta, problem popunjavanja dužničkih rupa velikim koncesijama na hrvatske puteve, ali i jedan „legalistički„ problem sa EU. Da li je to ono „svaki početak je težak” ili za građane borba za bolji život prema nekim „EU standardima” tek počinje?
PUHOVSKI: Jedna od nedvojbeno pozitivnih pojava vezanih uz ulazak u EU svakako je poskupljenje cigareta (barem za mene), no drugi su problemi ozbiljniji – primjerice, zbog izlaska iz CEFTA-e, Hrvatska gubi nekoliko tisuća radnih mjesta (jer ne može povlašteno izvoziti na tržište zemlja nastalih na području Jugoslavije), gubi se nikako beznačajan dio turističkih prihoda jer ruski, turski i ukrajinski turisti dolaze u manjem broju nakon što su im (zbog politike EU) uvedene vize, itd. S druge strane, „otvara” se ogromno tržište EU, ali tko tamo zna za (i inače rijetke) lokalno uspješne hrvatske proizvode. Trebat će nekoliko godina da se država i privreda naviknu na novo okruženje, tržište i EU fondove. Riječju, bit će gore, prije no što (možda) bude bolje. Ali, najveći dio socijalnih (pa i privrednih) tegoba ne slijedi iz ulaska u EU, nego iz dugogodišnjih domaćih grešaka, ponajprije odsutnosti strategije. Šteta je, međutim, u tomu što EU, za sada barem, ovome stanju ne pomaže.

MONITOR: Kako se moglo desiti da Sabor pred ulazak u EU usvoji zakonske izmjene u vezi sa djelovanjem tzv. evropskih naloga za hapšenje, tako da ovi nalozi ne važe u Hrvatskoj ako su izdati prije avgusta 2002.I da te izmjene dođu na pravnu snagu baš 1.jula? Kakav je karakter političke volje koja je to izdejstvovala?
PUHOVSKI: Riječ je, jednostavno, o zakašnjelome plaćanju cijene za izostanak lustracije u devedesetima. Nije to hrvatska specifičnost, ono što je kod nas bilo specifično činjenica je da nije bio ni zamisliv lustracijski model koji ne bi zahvatio Tuđmanovu biografiju. Sadašnja vlada, koja sa svime nema veze, plaća naslijeđenu cijenu na izrazito glup, paničan način. Najgore je pritom dvoje: dodatno se oštećuje sama mogućnost vladavine prava i, dapače, ozbiljno otežava – ipak neizbježno – suočavanje s prošlošću.

MONITOR: Bilo je spekulacija da je Merkelin „gust raspored” 1.jula u stvari ljutnja zbog zakonske smetnje da se izruči agent UDBE Josip Perković, navodno umiješan u ubistvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Nemačkoj, davne 1983. Koliko su „tradicije” tajnih službi u velikoj mjeri bile samo „prelomljene” kroz ratove 90-ih?
PUHOVSKI: Širok krug ljubitelja teorija zavjera sve što se zbivalo (i zbiva) vidi kroz prizmu fantazma o svemoćnim i sveprisutnim tajnim službama, inkarniranima u likovima poput Manolića ili Kapičića – koji djeluju neprijeporno sexy u medijima. A nitko da postavi pitanje: kako to da su svi njihovi ciljevi ostali nedostignuti, kako to da su poraženi na svim frontama, a i dalje ih se smatra moćnicima (sada, doduše, „iz pozadine”). Za mene je mnogo važnija jednostavna formula: zločin je zločin (a najgori je onaj bez kazne). Sve je drugo nebitno, pa i neizbježna gospođa Merkel.

MONITOR: MMF je Hrvatsku svrstao u tri najzaduženije evropske zemlje. Prema izveštaju Hrvatske narodne banke na kraju 2012, bruto inostrani dug je iznosio 101,8 odsto BDP i nije se smanjio u odnosu na kraj 2011. Da li da se veruje MMF?
PUHOVSKI: MMF-u ne treba vjerovati, ali njihove analize treba uzimati ozbiljno u obzir. Hrvatski je dug još uvijek razmjerno dobro pokriven deviznim rezervama (i Narodne banke i građana), kažu eksperti. No, problem je, izgleda, u sljedećemu: dug je nastao ulaganjem u potrošnju, a ne u proizvodnju (koja bi ga perspektivno vraćala) – zato se gomila.

MONITOR: Srbija i Hrvatska su se međusobno tužile za genocid pred Međunarodnim sudom pravde. Pavnici su gotovo jedinstveni da nijedna strana nema ozbiljne šanse da dobije svoj slučaj. Ima li vremena i drugih uslova da se napravi dogovor o međusobnom povlačenju tužbi?
PUHOVSKI: Godinama pričam o tomu da ove tužbe nemaju šansu – no, za razliku od ostalih, dodajem: na žalost. Jer, po strani od ishitrene institucijske pomirbe koja bi bila time zaključena, oba bi društva nužno trebala ozbiljan (inozemni) sudski proces koji bi doista prisvijestio sve zločine koji su se masovno zbivali (a gotovo svi ih teže zaboraviti). Baš zato vjerujem da će dogovor biti postignut, tužbe povučene – a zločini hladnokrvno zapreteni.

MONITOR: Neki predstavnici Srba iz Hrvatske, kao Savo Štrbac, sumnjičavo gledaju na hrvatska obećanja pomoći susjedima u pristupanju EU, a predsjednik Josipović je posebno naznačio svoj neformalni doručak predsjednika zemalja iz regije. Čime Hrvatska ostaje, a čime odlazi iz regije?
PUHOVSKI: Ma koliko bilo ekstravagantno navoditi izjavu nekoga poput Štrpca u iole ozbiljnome razgovoru, problem postoji. Dakako, na razini koju ne promašuje samo on. Riječ je, mislim, naprosto o ovome: Hrvatska će pomagati susjedima da uđu u EU, premda ne baš puno, jer u EU nije dovoljno važna – ali, glavno je da ne odmaže. Međutim, to je proces koji će u najkraćoj verziji (vjerojatno za Crnu Goru) trajati desetak godina. U međuvremenu regije (kakvu smo znali) više nema – nakon Slovenije i Hrvatska je izvedena iz nje. Ulaskom Hrvatske u EU, na mjestu dosadašnjih granica dižu se, doslovce, zidovi. Za odnose sa Srbijom, BiH i Crnom Gorom ulazak Hrvatske u EU najteži je udarac nakon rata. To će se, nažalost, tek vidjeti; za sada se svi i dalje (ideologizirano) ponašaju kao da je EU panaceja, lijek za sve bolesti – a ne, realistički uzeto, lijek za neke bolesti, koji ima, poput svakoga lijeka, i popratne (neugodne) efekte.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo