Povežite se sa nama

MONITORING

ANKETA Prvo mi pomognimo sebi

Objavljeno prije

na

DR LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU
Bez iluzija

– Iako se svaka država verbalno zaklinje na princip nemiješanja u unutarnje stvari drugih suverenih država (osim ukoliko se ne radi o težim oblicima kršenja ljudskih prava i sl.), u praksi se miješanje (pa i grubo uplitanje) itekako provodi. Osnovni kriterij stava pojedine zemlje jest njezin interes, odnosno odgovor na pitanje kakva struktura vlasti u zemlji koja je predmet miješanja optimalno garantira ostvarivanje tih interesa (koji mogu biti privredni, geopolitički, vojnostrategijski, itd.).

Hrvatska nema iskustva koja bi bila analogna današnjim crnogorskim sporovima s dva izabrana predsjednika odnosno s veoma spornim predsjedničkim izborima. No, u dva slučaja došlo je do izrazitog miješanja stranih sila u unutarnja pitanja.

Prvi je slučaj bio s podrškom opoziciji 1999. godine, bez koje bi Tuđmanov HDZ teško mogao biti skinut s vlasti. U kojoj je mjeri tadašnjoj podršci opoziciji pomogla činjenica da je tadašnja vlast ogrezla u kršenju ljudskih prava i počela uspostavljati veoma autoritaran model vladavine, a u kojoj pak mjeri to što ta vlast nije na primjeren način ispunjavala interesne zahtjeve centara svjetske moći – može se samo nagađati.

Drugi slučaj jest smjenjivanje nekadašnjeg premijera Ive Sanadera. On je formalno sam podnio ostavku, ali istina je da je ostavku dao suočen s njemačkim ultimatumom. A razlog njegova udaljavanja s političke scene jest njegovo ulaženje (preko Alpe Adria banke) u njemački bankovni sistem, kojim su prouzročeni veliki gubici jednoj od vodećih bavarskih banaka. Dakle, tu se radilo o direktnoj zaštiti njemačke financijske sigurnosti.

Malo je vjerojatno da se u nekoj manjoj periferijskoj zemlji političke promjene mogu ostvariti bez podrške međunarodnoj faktora. No, ne treba gajiti pretjerane iluzije u pogledu motiva njihove podrške ovoj ili onoj strani. Dat će podršku onoj strani koja u njihovim očima ima veći kredibilitet. No, taj kredibilitet konkurenata za vlast u prvom redu ovisi o procjeni koja će opcija biti prikladnija za ostvarivanje interesa onih koji podršku pružaju. Dakle, ne treba gajiti pretjerane nade u međunarodnu zajednicu niti u plemenitost njezinih motiva podrške.

DŽENANA KARUP DRUŠKO, NOVINARKA SARAJEVSKOG NEDJELJNIKA DANI
Bosna u okovima

– Dok su tokom rata u BiH po Evropi kojekakvi eksperti organizirali ,,mirovne pregovore”, na koje su uvijek pozivani i predstavnici Beograda i Zagreba (država koje ,,nisu učestvovale u ratu”) BiH je krvarila. A oni su crtali mape s etničkim enklavama… To je, nažalost, bilo jedino rješenje koje se BiH nudilo tada i koje se BiH nudi i sada, dvadeset godina kasnije.

Nakon skoro četiri godine krvavog rata – u toku koga je pobijeno desetine hiljada nevinih žrtava, stotine hiljada protjerano a njihovi domovi spaljeni, otvoreno više koncentracionih logora, hiljade žena silovano, uništavana kulturna baština – umjesto da međunarodna zajednica prekine tu agresiju na BiH, desio se genocid u Srebrenici. A onda je pod pritiscima američkih i evropskih diplomata potpisan Dejtonski sporazum kojim su Srbi dobili Republiku Srpsku, teritoriju koju su osvojili zločinima. Bila im je to nagrada za sve što su učinili, a Dejtonski sporazum ludačka košulja nametnuta BiH zbog koje ni danas nema apsolutno nikakvog napretka.

UN su perući svoju savjest formirale Haški tribunal, koji je imao dosta dobrih presuda za BiH, no kad je zaprijetila opasnost da taj sud uspostavi standarde zbog kojih bi neki drugi međunarodni sud na odgovornost mogao pozvati neke druge visoke vojne i političke zvaničnike koji brane svoju državu hiljade kilometara van njenih granica, opet se umiješala politika i Momčilo Perišić, načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, je oslobođen. BiH je ovaj put bila žrtva velikih sila koje su odbranom Perišića branile sebe.

Istovremeno zarad ,,viših” interesa, odnosno približavanja Njemačke Rusiji, jača se pozicija Republike Srpske na račun i Federacije BiH i države BiH.

Posljednji pregovori oko Kosova možda i najbolje ilustriraju kakve je greške međunarodna zajednica uradila u BiH koja sad ne pristaje ni pod razno da sličan recept primijeni na Kosovu. Ali i ne želi da BiH oslobodi njenih okova.

SLOBODAN RELJIĆ, UREDNIK SPOLJNOPOLITIČKE RUBRIKE VEČERNJIH NOVOSTI
Slab interes Zapada za Crnu Goru

– Kad kažete ,,međunarodna zajednica” vi, naravno, mislite na Sjedinjene Države i zemlje Zapadne Evrope, jer ostale velike zemlje koje u današnjem svetu igraju sve važniju ulogu nemaju tu naviku da se upliću u unutrašnje poslove država koja su u UN predstavljene kao suverene. Zapad se u poslednje tri decenije time bavi intenzivno i odavno ne vidi u tome nikakav problem. Kad se američki ,,nacionalni interes” može braniti u Kabulu ili Severnoj Mitrovici, može i u Podgorici ili Beogradu.

Teško je današnju situaciju u Crnoj Gori porediti sa 5. oktobrom u Srbiji. Jedina je sličnost u tome da Miloševićev, verovatno najbolji đak iz predmeta ,,Tehnologija vladanja”, Milo Đukanović pokazuje da nije voljan da bira sredstva da opstane na vlasti.

,,Međunarodna zajednica” je s Miloševićem vodila stalni rat, a Đukanović je odavno potpisao ,,kapitulaciju” i ,,mudro” se pridružio jačem. U međuvremenu je obavio za njih sve što se od njega očekivalo, a s geostrateške tačke gledišta najvažnije je odvajanje Crne Gore od Srbije. I sad je on za njih samo ,,naša” zastavica na slepoj mapi sveta. Setite se uvek Kisindžera: Biti neprijatelj Amerike je opasno. A biti prijatelj Amerike je pogubno. To su okusili moćnici iz mnogo važnijih država za Ameriku od Crne Gore – od Pinočea do Mubaraka. Dakle, što se tiče njih Milov odlazak je kao topljenje lanjskog snega.

Što se tiče onih koji će doći posle Mila, sada ili kasnije, za svaki cent koji dobiju od ,,međunarodne zajednice” platiće stostruko. Nije samo Srbija, nego čitavi evropski Istok, očigledan primer kako je skupo kad ti pomaže Zapad. To su danas kolonijalne demokratije, koje nemaju ni državu, ni privredu, samouništavaju svoju kulturu. U toku procesa koji se cinično zvao ,,tranzicija” izgledalo je da postoji napredak, govorilo se o ,,čudima” – slovenačkom, irskom, itd… Danas je magija nestala. Ostali su ogromni dugovi, deindustrijalizovane zemlje… Umesto velikih kombinata, dobili su mega-markete, umesto viših plata stigle su ogromne stope nezaposlenosti, umesto srećne omladine imamo bar pola generacije koja je upućena na bazanje po ulicama, drogu i beznađe.

Crna Gora i njena opoziciona politička elita može da pokuša da ,,internacionalizacijom” reši problem. Neće dobiti nikakvu ozbiljnu pomoć, jer je interes Zapada za Crnu Goru sada slab. Sa Milom ili bez Mila to što njima treba imaju. Ako se Milo ne održi, ništa neće preduzeti. To njih mnogo manje zanima nego slučaj bivšeg predsednika Gruzije Sakašvilija, pa se ni za njega nisu pretrgli.

Zapad je sila, često brutalna sila. Oni će se petljati u naše živote, opljačkaće svoj deo i ako ih ne pozovemo, ali nije malo kad u tom stanju imate osećaj da niste njihov dužnik. Kad narod živi s tim osećajem i oni spolja na vas drugačije gledaju. Još od đačkih dana – kad sam ga oduševljeno učio napamet – ja ne mislim da je lažan onaj stih ispevan tu u Dubrovniku: /O lijepa, o draga, o slatka slobodo,/ dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô/. Nadam se, da je već jasno da je svaka ,,pomoć” spolja preskupa. I ne rešava problem, samo naše blato čini većim.

PROF. DR MILAN POPOVIĆ, PRAVNI FAKULTET UCG
Uprkos svemu

– Posle afere Snimak više ništa nije isto. Ni u Crnoj Gori, ni u međunarodnoj zajednici (MZ). U Crnoj Gori, ova afera do kraja je rasvetlila sam vrh vlasti-mafije (na čelu sa Milom Đukanovićem). U MZ, razotkrila je njene (njegove) međunarodne saučesnike.

Evo, recimo, Boris Frlec iz OEBS-a, te Ketrin Ešton i Stefano Sanini iz EU. KAO DA SU PALI SA NEKE DRUGE PLANETE. Stoički ćute o audio-snimcima. I o ćutanju, to jest o zarobljenosti VDT, DIK i ostalih DPS, paradržavnih institucija. Još gore, upućuju na ove kao na jedino dopuštene. I na taj način, zajedno sa nebrojenim domaćim, i nekim iz našeg najbližeg, beogradskog inostranstva, postaju deo, još od ratnih 1990-ih, najbrutalnije Đukanovićeve agresije, protiv slobode mirnog okupljanja i protesta. Koja je, da stvar bude još i gora, nakon zarobljavanja svih ostalih, sada naša jedina institucija.

Ali ima gore i od ovoga. Neki predstavnici MZ, među ovima posebno Filip Riker iz SAD, te Miroslav Lajčak i Jelko Kacin iz EU, našeg vrhovnog oligarha, podržavaju još direktnije. KAO DA SU NA NJEGOVOM PLATNOM SPISKU. (Ko zna, možda i jesu.)

Teorijsko objašnjenje ovakvog ponašanja MZ ostaviću za neku drugu priliku. Ovde ću izneti samo još jednu važnu stvar, koja, nakon upravo iznetog, može da izgleda nekonzistentno, ali uopšte nije tako. UPRKOS SVEMU, naime, crnogorska opozicija i alternativa ne smeju da se povuku u ogorčenje, gnev i izolaciju. Umesto toga, one moraju svoj odnos prema MZ, značajno da unaprede. A to znači najmanje dve stvari. Prvo, napuštanje dosadašnjeg neokolonijalnog strahopoštovanja prema delovima MZ koji to nikako ne zaslužuju. I drugo, uspostavljanje i razvijanje međunarodnih kontakata, saradnje i solidarnosti, sa delovima MZ koji i na delu, a ne samo na rečima, poštuju temeljne vrednosti demokratije. Alter-globalizam, a ne anti-globalizam, to je naša najveća i najurgentnija potreba.

Marko MILAČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

EKONOMIJA VLASTI: Državna preduzeća – partijsko vlasništvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju

 

Još ne postoji zvaničan podatak o broju preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države Crne Gore ili neke od ovdašnjih 25 opština. Iz Instituta alternativa potrudili su se i napravili svoju listu. Ona, u stvarnosti, ne može biti kraća. Samo duža. Prema njihovim podacima, imamo 55 državnih i 123 lokalna preduzeća sa, makar, 20.515 zapošljenih. Čiji broj u kontinuitetu raste.

Makar neki od donosioca odluka u prebrojanim državnim  preduzećima ne osjećaju se kao dio tog sistema. Odnosno, ne prihvataju pripadajuće obaveze o javnosti rada. Tako su iz pljevaljskog Rudnika uglja (dio sisetama EPCG) odbili da NVO MANS dostave podatke o zapošljavanju i poslovnim aranžanima vezanim za prodaju uglja kompanijama iz Srbije. Poslovna tajna, objasnili su.

„Kada smo tražili kopiju pravilnika o poslovnoj tajni, odgovoreno nam je da ova kompanija nije obveznik Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI), jer Rudnik nije u vlasništvu države“, objasnili su iz MANS-a novinarima Vijesti. I predočili dokument – odgovor koji su dobili iz Rudnika uglja. Tamo stoji: „U smislu citirane zakonske odredbe (dio Zakona o SPI, primjedba Monitora), a imajući u vidu činjenicu da je Rudnik uglja, kao jednočlano akcionarsko društvo u 100 odsto vlasništvu EPCG, a ne države Crne Gore, smatramo da ne postoji zakonska obaveza Rudnika uglja za postupanje“.

To što je EPCG skoro pa u sto postotnom vlasništvu države – nema veze. Da je važno, valjda bi neko od nadležnih iz izvršne vlasti ili regulatornih i nadzornih agencija reagovao na objavljene tvrdnje. Ovako, stvari su sada postavljene na sledeći način: Rudnik uglja nije državno nego vlasništvo Elektroprivrede, pa se na njega ne odnosi Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Pride, pošto im je resorni ministar Saša Mujović to završio, ubuduće će „sva nabavka uglja EPS-a od RUP-a ići na osnovu bilateralne saradnje dvije kompanije“. Tako će se, pojasnili su iz Ministarstva energetike dogovor Mujovića i izvršnog direktora EP Srbije Dušana Živkovića, „izbjegnuti nepotrebni troškovi trećih lica, posrednika u trgovini, smanjiti mogućnost manipulacija i postigli maksimalni benefiti za kompanije“. Možda. Ali će se tako takođe izbjeći i javno oglašavanje prodaje, nadmetanje potencijalnih kupaca koje bi moglo donijeti bolju cijenu prodavcu (iz perspektive Crne Gore to nam je u interesu) i bilo kakva kontrola poslova ugovorenih bilateralnom saradnjom. Čija se tajnost, vrlo je vjerovatno, podrazumijeva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO VRIJEME, STARI NAČIN: Posao sa malim HE cvjeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnici  33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja koju plaćaju građani ubiraju milionske profite. Oni kojima je spriječena gradnja traže od države milionski odštetu. Nacrtom zakona o obnovljivim izvorima predviđaju se brojne olakšice, pa se prekaljeni biznismeni već  organizuju da prigrabe nove subvencije

 

 

Deset firmi koje gazduju sa 22 male hidroelektrane (mHE), od biznisa prodaje struje u prethodnim godinama, pa do kraja prošle godine, prikazalo je dobit od preko 21,5 miliona eura, saopštili su iz Akcije za socijalnu pravdu (ASP).

Iz ove organizacije podsjećaju da su biznis mHE razvile vlade Demokratske partije socijalista. Do poslova su došli uglavnom bliski vrhu te partije po političkom, rodbinskom, kumovskom-prijateljskom ključu.

Podsticaj za mHe, kao obnovljive izvore energije, plaćaju građani. Prema zvaničnim podacima na terenu imamo 33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja. Biznis šema je obuhvatala dodjelu koncesija za proizvodnju struje iz mHE na period od 27 do 30 godina, a koncesionar dobija pravo na subvencije u prvih 12 godina, koje plaćaju potrošači kroz račune na struju, a dio se izdvaja iz državne kase, naveli su iz ASP.

Male HE uglavnom se nalaze na nerazvijenom sjeveru, gdje mještani godinama ukazuju da su im uništile rijeke. Ilustrativan je primjer Andijevice na čijoj teritoriji se nalazi deset malih HE, devet privatnih i samo jedna opštinska. Godišnje vlasnici mHE sa područja ove opštine od njih zarade oko četiri miliona eura, a budžet Andijevice je 2,5 miliona. No u ovoj opštini su donekle zadovoljni jer su se izborili za procenat od šest odsto koje naplaćuju malim HE za koncesuju na vode. U drugim opštinama taj je procenat svega 0,5 odsto. Koncesije se naplaćuju preko Ministarstva finansija, a 70 odsto pripada lokalnim samoupravama, dok 30 odsto ide u državni budžet. Prema projekcijama mHE će u tri decenije, koliko će biti u privatnom vlasništvu, zaraditi oko 120 miliona eura. Opštini Andijevica će u tom periodu pripasti samo devet miliona eura.

U susjednim Beranama Hidroenergija Montenegro je razgranala posao sa  malim hidroelektranama. ,,Hidroenergija Montenegro, koja gazduje sa osam mHE, a do kraja prošle godine je nagomilala dobiti oko devet miliona eura“, navode iz ASP-a.

Ova kompanija je u vlasništvu Olega Obradovića i Ranka Radovića, kome su vlasništvo ustupili Ranko Ubović i Aleksandar Mijajlović, nezvanični vlasnici kompanije Bemaks.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST, ZAKON I LOGIKA: Čudesa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar policije tuži Vladu zbog nezakonitih odluka. Sud poništava Vladina  rješenja koja, kažu, nijesu obrazložena. Predsjednik smatra da Vlada donosi odluke koje mogu dovesti do “narušavanja pravnog poretka i prave sigurnosti u zemlji”. Za sada sve ide po planu, kaže premijer

 

 

Ministar tužio Vladu.

Brojni domaći i strani mediji pod sličnim naslovima prenijeli su vijest da je ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović Upravnom sudu podnio tužbu protiv Vlade čiji je član. Razlog je nedavno imenovanje Aleksandra Radovića za vršioca dužnosti direktora Uprave policije.

U tužbi ministar MUP-a ponavlja tvrdnje da je Vlada nezakonito ovlastila premijera Milojka Spajića da predloži v. d. direktora UP, nakon što su odbili njegov prijedlog da na to mjesto dođe Lazar Šćepanović. I od Upravnog suda traži da poništi, po njemu, nezakonito rješenje.

Mnogima se po glavi motala misao koju je Amer Smailović, poslanik Bošnjačke stranke, sažeo u jednu prostoproširenu rečenicu: „To je jedinstven slučaj u svijetu gdje ministar tuži Vladu, čiji je dio”. Onda je premijer nadogradio tu tezu. “Nekako je malo čudno da neko sam sebe tuži”, komentarisao je Spajić tužbu za koju je, navodno, saznao iz medija. Pošto, tvrdio je početkom nedjelje, nema informaciju da je njegova Vlada primila tužbeni zahtjev njegovog ministra unutrašnjih poslova.

Ne znamo da li je Spajić bio u prilici da na tu temu razgovara sa, recimo, potpredsjednikom Vlade za bezbjednost, unutrašnju politiku, evropske i vanjske poslove Aleksom Bečićem. Kako je Bećić, uz sve pomenuto, i predsjednik stranke iz koje dolazi ministar Šaranović (Demokrate), nije isključeno da je on o podnijetoj tužbi znao nešto više od premijera.

Danilo Šaranović je osjetio potrebu da pojasni : “Niti mogu, niti sam utužio samog sebe, već Rješenje o postavljenju v.d. direktora UP, protiv kog sam glasao zajedno sa još šest članova Vlade (među njima je bio i ministar pravde – prim. Monitora), a na čiju nezakonitost sam ukazao prije samog donošenja. U zemlji koja se zalaže za evropske vrijednosti, demokratiju i vladavinu prava, svaki član Vlade bi trebalo da afirmiše rješavanje sporova pred sudom.”

U takvoj zemlji bi, vjerovatno, imali jasniju ideju o tome treba li ministar da sjedi u vladi koju tuži zbog nezakonitog rada u njegovom resoru, ili se očekuje da u nekom takvom slučaju podnese ostavku. Odnosno, da li se od vlade koju je utužio njen ministar očekuje da pokaže političku toleranciju i ljudsku širinu, ili da pokrene postupak njegovog razrješenja. Dileme ne bi bilo po pitanju trenutne političke sudbine onoga kome sud ne bi dao za pravo. Taj bi spakovao stvari i krenuo kući. Prije nego ga spakuju oni kojima u uređenim demokratijama pripada pravo da imenuju i razrješavaju članove vlade.

Kako govorimo o današnjoj Crnoj Gori, možda je ipak najvjerovatnije da se ništa od pomenutog neće dogoditi. Moguće je, čak, da nikada ni ne saznamo šta sudije u Upravnom sudu misle o postupku imenovanja Aleksandra Radovića. Ova priča, naime, ima još jednu malu začkoljicu,   jer  je prethodno smijenjeni direktor Uprave policje Zoran Brđanin od suda zatražio ocjenu zakonitosti te odluke. Po treći put Brđanin tuži, sada drugu, Vladu. Sud mu je u dva ranija postupka dao za pravo, a pravnici kažu da ima elemenata da se isto ponovi i treći put. Ukoliko se Brđanin još jednom vrati na čelo UP, o (ne)zakonitosti imenovanja njegovog v.d. nasljednika bilo bi bepsredmetno raspravljati.

Upravni sud već je poništio rješenje Spajićeve Vlade kojim je Artan Kurti razriješen sa mjesta Generalnog inspektora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). U obrazloženju predsjednice sudskog vijeća Ljiljane Šoškić piše da Vlada nije navela ni jedan razlog za Kuritijevu smjenu. Samo je citarala član zakona kojim joj se daje za pravo za postavlja i razrješava Generalnog inspektora ANB-a. Premijer Spajić još od 2021. muku muči da nauči kako su pravni osnov i razlozi/valjano obrazloženje za nečiju smjenu dvije različite stvari. Ne ide mu da utuvi kako  poslu kojim se sada bavi, bez poštovanja forme nema ni suštine.

Kada se, citirajući ministra Šaranovića, dotakosmo evropskih vrijednosti, da zaokružimo priču: Od kako je Vlada odbila njegov prijedlog o imenovanju Lazara Šćepanovića za v.d. direktora Uprave policije, ministar Šaranović ne prisustvuje njenim sjednicama. Prisustvo je inače obavezno za sve ministre, izuzev kada su opravdano spriječeni da budu na sjednici. “Član Vlade dužan je da prisustvuje sjednici Vlade i učestvuje u njenom radu. Samo izuzetno, kad je član Vlade opravdano spriječen da prisustvuje sjednici Vlade, sjednici prisustvuje njegov pomoćnik ili sekretar ministarstva, uz prethodnu saglasnost predsjednika Vlade”, piše u jedinom postojećem propisu (Poslovnik) koji reguliše rad i ponašanje članova Vlade. Crna Gora nema zakon o vladi i, kako stvari stoje, neće ga ni dobiti u dogledno vrijeme.

Da slika bude kompletna – još jedna nezvanična informacija. Bolje rečeno javna tajna: od imenovanja Radovića ministar Šaranović ne komunicira sa prvim čovjekom Uprave policije. Kao što od svog imenovanja i povratka zakonitog direktora na čelo UP, nije komunicirao ni sa Zoranom Brđaninom.

Kao posljedicu takvog odnosa izvršne vlasti i Uprave policije imamo krajnje neobičnu, vanrednu situaciju. Prošlog ponedjeljka obaviješteni smo da su šumokradice kod Berana pucale na policajce koji su im oduzeli kamion sa bespravno posječenom oblovinom. Jedan policajac je, navodno, ranjen u tom obračunu. Premijer Spajić javno je zatražio kompletnu informaciju o tom događaju.

“Država će zaštititi svakog policajca, carinika, inspektora i bilo kojeg državnog službenika…”, napisao je Spajić na društvenoj mreži X, svom omiljenom kanalu komunikacije sa javnošću. I ministar Šaranović je, javno (opet preko X-a), naložio hitnu i temeljnu istragu “kako bismo razjasnili činjenično stanje i utvrdili istinu.”

Istog dana oglasio se i advokat Aleksandar Šćekić, iznoseći bitno drugačiju verziju spornog događaja. “Potpuna je neistina da je neko od građana pucao na policiju. Istina je obrnuta – policajac koji je čekao švercere, naišao je na grupu mladića koji su automobilom pretekli kamion. Za upravljačem je bio policajac koji je u tom momentu izvadio pištolj i ispalio ka njima pet ili šest metaka. Nakon toga svi su privedeni, a moj punomoćnik i momak koji je bio sa njim u automobilu pušteni su čim su dali izjave. Policajac je prvobitno zadržan u Odjeljenju bezbjednosti Berane, ali je i on pušten. Dakle, ne stoji premijerova opaska da moramo štiti policiju od građana, već obratno – u ovom slučaju treba da čuvamo građane od policije. Nadam se da će premijer, jer je obmanut, nakon sprovedene istrage donijeti zakonite odluke”, kazao je Šćekić.

Deset dana od tada, i još se ne zna ko je pucao na koga, da li je neko zaista ranjen u tom okršaju, sa koje strane obarača se nalazio eventualno povrijeđeni… Da li je crnogorski sistem bezbjednosti toliko nesposoban da ne može da dođe do osnovnih informacija o tom slučaju? Ili su neki od aktera obračuna toliko moćni da im ni Vlada ni UP ne smiju ići uz dlaku? Od koga tražiti neophodne odgovore?

Vlada ima preča posla. Kako saveznicima dokazati proklamovanu evroatlansku opredijeljenost vladajućih, kada Maja Vukićević (DNP) poslanica u Skupštini Crne Gore i Parlamentu Savjeta Evrope,  u ime Crne Gore glasa protiv prijema Kosova u tu organizaciju. A onda, dok ministarka evropskih integracija Maida Gorčević objašnjava kako to nije stav Vlade, potpredsjednik Vlade Vladimir Joković se glasne da kaže kako bi on isto glasao da je bio na mjesti poslanice Vukićević. Za kompletan utisak valja imati i, za sada nezvaničnu, informaciju da će, kada i ukoliko ukoliko dođe do najavljene rekonstrukcije vlade, upravo poslanica Maja Vukićević biti kandidatkinja partije Milana Kneževića za mjesto potpredsjednice Vlade zadužene za infrastrukturu. U čijem razvoju očekujemo ozbiljnu finansijsku  pomoć EU.

Još malo o domaćim nevoljama. Nekako u isto vrijeme svi su se dosjetili da lokalni izbori u Šavniku, započeti u jesen 2022. (dakle  prije 18 mjeseci) još nijesu završeni. Pošto bi taj posao valjalo privesti kraju, lokalne vlasti u tehničkom mandatu su, na elektronskoj sjednici, izmijenile sastav opštinske izborne komisije i donijeli odluku o skraćenju davno isteklog mandata odbornicima u lokalnom parlamentu. Očekujući da predsjednik Jakov Milatović utvrdi datum novih izbora, na koje bi oni izašli sa pozicija vlasti. Paralelno, Vlada je uvela privremene mjere u Šavniku i, takođe, donijela odluku o skraćenju mandata Skupštini SO Šavnik. Jednako očekujući da Milatović, kao što je to ovih dana uradio u slučaju SO Budva i Andrijevica, raspiše lokalne izbore i utvrdi datum njihovog održavanja. A da Šavnikom do izbora upravlja tim povjerenika naklonjen aktuelnoj većini u državnom parlamentu.

Potom je iz Vlade stiglo obavještenje da je donijeta odluka povučena, pošto je ona iz Šavnika prva stupila na snagu. Milatović je onda odbio da raspiše izbore ustvrdivši da mu odluka lokalne većine u Šavniku, predvođene DPS-om, “ne pruža pravno valjan osnov” za traženu odluku. Zatim je “povučena” odluka Vlade ipak izašla u Službenom listu i stupila na snagu. Predsjednik je ponovo odbio da postupi po njoj, analizirajući kako Vlada ne može lokalnom parlamentu skratiti mandat koji je već istekao. A i da on ne može raspisati nove izbore kad ni prethodni nijesu završeni.

Stručnjaci vijećaju kako izaći iz tog pravno-političkog galimatijasa. Laička javnost čeka ishod: da li će u Šavniku biti nijedan, jedan ili čak dva izborna procesa. Možda i oba istovremeno, pošto ne mogu donijeti veće nevolje od postojećih.

Milojko Spajić ostaje optimista. Čeka da sredinom juna dobijemo Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila (IBAR).”Za sada sve ide po planu. Postoje neke teškoće, ali ih u hodu rješavamo”, poručuje premijer, “Nadam se da će nas držati duh zajedništva i fokusa na evropske integracije.“

Ako je ovo “sve po planu”, možemo samo da zamislimo kakva bi nam se tek čuda dešavala da nešto skrene s puta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo