Povežite se sa nama

INTERVJU

ANTE ZLATKO STOLICA: Veliki uspjeh Kratkog izleta

Objavljeno prije

na

Velika Zlatna arena za najbolji film na ovogodišnjem, 64. Pulskom festivalu pripala je ostvarenju Kratki izlet reditelja Igora Bezinovića. Riječ je o svojevrsnom ostvarenju bez budžeta koje je premijeru imalo na veoma cijenjenom roterdamskom festivalu. Film je nagrađen za najbolju režiju na festivalu Zerkalo posvećenom Andreju Tarkovskom, a u vrlo snažnoj konkurenciji u Paliću Kratki izlet je dobio posebno priznanje žirija. U Crnoj Gori imao je premijeru u junu, kada je zatvorio osmi UnderhillFest u Podgorici.

Film polazi od lika nazvanog Stola i njegovog pohoda po ljetnim festivalima u Istri. Slučaj će dovesti do toga da na jednom od tih festivala sretne svog starog prijatelja Roka, koji nagovara Stolu i nekolicinu ljudi iz kampa da krenu u potragu za samostanom koji navodno krije prelijepe freske.

Scenaristi filma su Igor Bezinović i Ante Zlatko Stolica, koji igra glavnu ulogu. Ante Zlatko Stolica rođen je 1985. u Splitu. Diplomirao je hrvatski jezik i filozofiju. Autor je nekoliko kratkih filmova – Johnny je mrtav, Svaki dan je Božić, Cimeri. Piše Stvari na adresi http://alkatmer.tumblr.com/ Živi i radi u Zagrebu, gdje predaje hrvatski jezik i književnost u Umjetničkoj gimnaziji.

MONITOR: Započnimo razgovor pričom o nastanku filma ,,Kratki izlet”, koji je adaptacija istoimenog romana Antuna Šoljana. Oba djela se na svojevrstan način bave izgubljenom generacijom.
STOLICA: Igorova je bila odluka da se taj roman adaptira, njemu je to na prvo čitanje bio jako filmičan roman. Meni je također drag, to je bio i jedan od razloga da me on pozove da se pridružim ekipi. Osim toga, radio sam i diplomski rad kod Jurice Pavičića gdje je Kratki izlet bio jedna od ključnih točaka tako da me taj roman i na fakultetu nekako obilježio.

MONITOR: Kako je došlo do toga da se snimi dugometražna verzija filma ,,Vrlo kratki izlet”?
STOLICA: Ne bih gledao na Kratki izlet kao na dulju verziju Vrlo kratkog. I jedan i drugi film kao referentnu točku uzimaju roman. Vrlo kratki je zapravo nastao kao eksperiment, proba za dugometražni film na radionici u Italiji. Nismo planirali da to postane ,,film”, ali tamo se već ljudima svidio – osvojili smo prvu nagradu, a onda smo ga prijavili i na neke domaće festivale gdje je ostao zapažen.

MONITOR: Da li su dijalozi u filmu unaprijed pisani ili su glumci samo otprilike znali o čemu bi trebalo da pričaju i sami izmišljali dijalog?
STOLICA: Dijalozi nisu unaprijed pisani, a uglavnom se nismo ni dogovarali o čemu ćemo pričati. Mislim da bi to samo pokvarilo neposrednost. Ja bih nekada i dobio ideju što ću reći u idućoj sceni, ali nisam htio to ni sa kim podijeliti. Tu i tamo bi nam Igor ipak dao neke smjernice, a neke okvire nam je, naravno, postavljao i sam roman kojeg smo se labavo držali. Par kraćih dijaloga smo snimili i naknadno u postprodukciji, ali i tu je bila uglavnom riječ o improvizaciji.

MONITOR: S obzirom na to da i sami režirate, kako je biti protagonista filma?
STOLICA: Pa ovdje je bilo jako lako biti protagonist jer se ne radi u klasičnoj ulozi. Bilo je dosta zabavno, tim više što sam čitavo vrijeme bio svjestan da je to jedna za mene jako neobična situacija koja se vjerojatno neće baš (često) ponavljati. Jako dugo me Bezinović nagovarao da glumim u filmu. Pristao sam na taj pokušaj u Vrlo kratkom, ali bio sam uvjeren da u dugom ne želim glumiti. Međutim, tamo u Italiji smo svi tako dobro zaživjeli da je bilo logično da u istom sastavu nastavimo i dugu verziju.

MONITOR: Svi glumci u filmu su naturščici. Da li je tolika prirodnost na filmu postignuta jer ste svi prijatelji? Kako se odvijalo snimanje?
STOLICA: Neki od nas se nisu poznavali prije snimanja ovog filma, ali da, jako smo se brzo sprijateljili. Po tom prijateljskom ključu se i radio casting i složio bih se da je to u bitnom doprinjelo prirodnosti. Svi smo došli kao naturščici, osim Mladena Vujčića koji glumi Roka – on je jedini profesionalni glumac i jedini je u filmu koji ne igra pod vlastitim imenom. On je imao pravu, zahtjevniju ulogu i mislim da je njemu bilo teže. Nama je moralo biti lako. Čini mi se da s natruščicima ide lako ili nikako.

Snimanje je trajalo dvadesetak dana. Znalo je biti naporno, nije najzgodnije pješačiti po zvizdanu usred ljeta, ali bilo je u suštini zabavno, uzbudljivo. Svaku večer bi gledali što smo snimili, to je bilo baš nekako lijepo.

MONITOR: ,,Kratki izlet” je vjerovatno jedan od najnetipičnijih filmova koji su osvojili Zlatnu arenu. Iako je film premijeru imao na roterdamskom festivalu, pa dobio i nagrade na festivalu Zerkalo i u Paliću, da li ste se iznenadili nagradom u Puli?
STOLICA: Mi smo se već iznenadili kad je film prošao na festival, a da ćemo osvojiti Veliku zlatnu arenu, to zbilja nikome nije padalo na pamet. Upravo zato što je film u svakom smislu netipičan. Iako, bilo je u povijesti Pule još netipičnih filmova koji su osvajali istu nagradu. Posebno neobična stvar za ovaj film je budžet. Napravljen je za manje od tristo tisuća kuna, a budžet za dugi igrani film u Hrvatskoj je otprilike četiri milijuna kuna.

MONITOR: Kažite nam o saradnji sa Igorom Bezinovićem, ali i toj darovitoj generaciji kojoj pripadaju i Hana Jušić, Marko Pogačar, Srećko Horvat…
STOLICA: S Igorom upravo surađujem na projektu pod imenom Kartoline – riječ je o dvanaest mockumentarya o hrvatskim mjestima s neobičnim dijalekitima. Ja radim dvije epizode, a uz Igora tu je i još nekoliko mlađih autora. Jako je lako s njim surađivati. Što se tiče ostalih koje ste nabrojali, nemam baš neki odmak da ih promotrim kao generaciju, ali mogu ih promotriti kao ekipu. Nabrojali ste baš jedan uzak krug dugogodišnjih prijatelja uključujući i Bezinovića. Ja ih sve više ili manje poznajem i rado pratim i volim to što rade.

MONITOR: Snimili ste dva kratkometražna filma, nagrađivana na festivalima. Možemo li uskoro očekivati da stanete iza kamere ili već nešto snimate?
STOLICA: S Hrvoslavom Brkušić (koja je montirala Kratki izlet) pišem scenarij za njen film Bogomolje, a snimam i kratki dokumentarac s Katarinom Zlatec – to će biti neka osobnija priča o jednom mom strahu iz djetinjstva. Ne znam kad će biti gotovo, volim sporo pisati i snimati.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo