Povežite se sa nama

INTERVJU

OGNJEN JOVOVIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA : Našem obrazovanju potrebna je revolucija

Objavljeno prije

na

ognjen

MONITOR: Izjava bivšeg premijera Mila Đukanovića da se ,,obrazovanjem najčešće bave oni kojima to nije poziv”, izazvala je reakcije. Kako vama, kao nekom ko je u jednom trenu bio i kontrolor Ministarstva prosvjete, zvuči ova Đukanoviceva ,,kritika” obrazovnog sistema?
JOVOVIĆ: Da je neki nezavisni intelektualac ili analitičar izjavio nešto ovako, zaista bih tu izjavu smatrao ozbiljnom. Znajući, ipak, da iza ove izjave stoji čovjek, čije je političko djelovanje obesmislilo svaki pošten rad i poziv u ovoj bijednoj zemlji, onda mogu zaključiti da Đukanoviću uloga analitičara i kritičara loše stoji. Zapravo, ovo je potvrda da se radi o jednom licemjernom čovjeku, u čije je ime napravljen invalidan sistem kog oponašaju intelektulno inferironi i moralno problematični tipovi.

Otuda smatram uvredom kada Đukanović govori o obrazovanju, pri tome ne radeći bilo šta da se stanje promijeni. Iskustvo od mjesec dana u Ministarstvu prosvjete mi je pokazalo da ovoj Crnoj Gori pomoći nema. Još niko Đukanoviću valjda nije javio da i danas direktorske funkcije u crnogorskim školama obavljaju ljudi koji su pravosnažno osuđeni za kupovinu ličnih karata. Opet u njegovo ime. Šta dalje i više od toga treba kazati.

Osim možda to da iz ove zemlje svakodnevno izlaze i izlaziće najbolji, bez bilo kakve nostalgije za povratkom.

MONITOR: A šta je sa (ne)planiranjem obrazovanja? Kako vidite najsvježiji slučaj Visoke medicinske škole u Beranama, recimo?
JOVOVIĆ: (Ne)planiranje obrazovanja je kao i svako planiranje ove vlasti u protekle tri decenije. Obrazovanje će morati da sačeka neke nove generacije i elite kako bi se dovelo u red.

Smatram da je slučaj VMŠ bio povod da se era bivše rektorke Radmile Vojvodić okonča. Cijelu ovu aferu doživljavam kao sapunicu, čiji su akteri vrh Upravnog odbora UCG i bivša rektorka. Očito je da čelnik UO, inače provjeren partijski igrač, ima podršku partije da preuzme liderstvo nad UCG. Samim tim, Vojvodićeva je puštena niz vodu, a VMŠ iskorišćena kao podloga za ovu akciju.

Naravno, komično je bilo slušati bivšu rektorku kada je govorila o autonomiji UCG. Jer, ista je ta rektorka imala dovoljno vremena da uradi nešto na autonomiji UCG. Čini se da je pogrešno shvatila značenje pojma autonomija, izjednačivši taj pojam sa svojom pozicijom.

Autonomija UCG se brani tako što se javno otkriju izvještaji revizora o poslovanju UCG. Od koga se kriju ti dokumenti, iako insajderski podaci govore kako je UCG i njegove jedinice potrošio nesavjesno milione eura, a vlada te dugove sanirala; autonomija se brani kada se prekine sa praksom angažovanja izvjesnih advokatskih kancelarija u sudskim sporovima, imajući u vidu da je po sistematizaciji radnih mjesta sekretar UCG dužan da zastupa UCG u tim sporovima; kada se pokrene istraga o profesorima koji trguju ispite sa studentima; otvori pitanje korupcije na UCG i plagijata; autonomija se brani kada zaštitite interes UCG od privatnih Univerziteta; kada depolitizujete UCG, pa istaknete na čelo najbolje itd. Sve što je Vojvodićeva trebalo da uradi, nije uradila, pa njena priča o autonomiji UCG dođe kao Đukanovićeva o obrazovanju i negativnoj selekciji.

MONITOR: Mislite da je urušavanje državnog univerziteta uspjelo?
JOVOVIĆ: Siguran sam da je uspjelo! Našem visokom obrazovanju, kao ni cjelokupnom sistemu, ne mogu pomoći nikakve reforme ili reforme reformi. Ovdje je neophodna revolucija – kopernikanski obrt!

MONITOR: Stalno govorimo o tome kako studenti kod nas nijesu kao ostali, da im nedostaje buntovništva. Vi ste bili vođa studentskih protesta 2011. Sta je sa crnogorskim studentima i protestima?
JOVOVIĆ: Tu temu sam stavio ad acta. Problem studentskog aktivizma je u tome što se danas studentom svako zove. S druge strane, crnogorski studenti su svjesni da imaju dva laka izbora: prvi je da postanu dio neke političke organizacije koja će im garantovati neku sitnu apanažu za plaketarske usluge; drugi je da pođu vani i radeći tamo otkupe svoju slobodu. Ovo su dva mnogo lakša načina od dizanja bilo kakvog glasa ili borbe koja se često pretvori u borbu s vjetrenjačama. Sve u svemu, danas je pomisao na studentski bunt samo loš vic. Uhljeb je role model crnogorskom studentu i mislim da će tako biti i dalje.

Protesti nikada neće uspjeti dok god cilj protesta bude lični interes ili interes grupacije koja ga vodi. Dakle, cilj protesta, ma kog, mora biti jedino opšte dobro kao opšta stvar. Tek kad zajednica vidi benefit od aktivizma, taj rezultat je mjera uspješnosti aktivizma.

MONITOR: Nedavno ste učestvovali na tribini pod nazivom Kakvu Crnu Goru želimo u budućnosti. Kakvu vi Crnu Goru želite?
JOVOVIĆ: Sa velikim zadovoljstvom sam prihvatio poziv GI Za nas za učešćem na javnim tibinama De lege ferenda – kakva nam Crna Gora treba. Imajući u vidu limitiranost medijskog prostora, ove tribine su pokušaj promocije dijaloga o svim mogućim pitanjima koja će se prije ili kasnije staviti na dnevni red. Iako, možda, te tribine nijesu izazvale neki odjek, lično ih smatram opasnim po postojeći sistem, budući da su centralne teme tih tribina upravo stubovi na kojima sistem počiva. A ti stubovi su partitokratija, NVO i medijska zajednica, policijski aparat, vjerski igrači koji se po potrebi pojave itd. Ove tribine, primarno, imaju edukativnu ulogu da mentalni sklop građana oslobodi od primitivne partitokratske i medijske agresije.

Kroz ove tribine stekao sam dojam da svi želimo Crnu Goru u kojoj će se moći živjeti od poštenog rada; u kojoj će struka birati struku; u kojoj će svaki pojedinac i zajednica biti priznata i prihvaćena u svojoj različitosti; želja je da Crna Gora bude država svih, da ona bude matica svih naroda, a ne Sarajevo, Beograd, Tirana ili Zagreb; želja je da poštujemo državu, ali da ona zasluži to poštovanje itd.

MONITOR: A kakvu imamo?
JOVOVIĆ: Danas je Crna Gora suprotna u odnosu na ono što sam naveo. Crna Gora je klasičan primjer policija – države, koja personifikuje sigurnu kuću svakom ilegalizmu i bezakonju. Ona je postala oteti plijen jednog klana, koji trodecenijskim djelovanjem (čitaj: divljanjem) pojede njen svaki resurs. Svako uljepšavanje ovog sistema, koje izvršavaju medijski, politički i NVO igrači, ne odudara mnogo od scene kada bolesnom čovjeku od kancera, kom je kosa opala od zračenja, podarite kačket.

MONITOR: Kao nekom ko je bio u opozicionim redovima, kako vam izgleda opozicija danas?
JOVOVIĆ: Mišljenja sam da opozicija samo deklarativno postoji, jer eto neko mora i to da bude. Da bi se neko smatrao opozicijom, morao bi djelovati tako da svojim činjenjem šteti interesima vlasti. Pored ovakve opozicije čak i ovakva vlast može biti bezbrižna.

Ovdje se pokušava povrijediti elementarna logika. Naime, problematično je bojkotovati Parlament, neprekidno tražiti fer uslove za slobodne izbore, a uprkos tome biti učesnik svih narednih izbora.

Dugo sam vjerovao da se na ovakvim izborima može smijeniti vlast, čak sam vjerovao da će se prelaznom vladom postići ono što je bio cilj. Međutim, nakon svega viđenog 16. oktobra, ne gajim niti jednu iluziju da se sistemski može sistem promijeniti.

Otuda se pitam koja je uloga opozicije? Koji su efekti njihovog bojkota? Koja je to aktivnost opozicije od koje se vlast uplašila? Kako je moguće zahtijevati nešto od vlasti, ići po principu ,,uzmi ili ostavi” i kad vlast kaže ,,ostavljam” ništa se dalje ne događa. Na kraju, ključno je pitanje, šta ako tzv. bojkot potraje do narednih redovnih izbora, da li će opozicija i na njih učestvovati.

Ova pitanja su suštinska. Njih opozicioni prvaci zaobilaze, je im savršeno odgovara status simulatora opozicije. Tekuća godina je izgubljena, a strahujem da će se i naredna izgubiti u novim izbornim prevarama i novom lamentiranju opozicije o krađama i državnim udarima.

MONITOR: A vlast?
JOVOVIĆ: O vlasti sam dovoljno kazao. Jasno je da se raduje svojoj alternativi.

MONITOR: Funkcioner ste Pokreta za neutralnost. Šta je sa Crnom Gorom danas na mapi međunarodne politike?
JOVOVIĆ: Crna Gora ne može biti međunarodni faktor, stoga je na pomenutoj mapi ona potpuno marginalna. Jedino za šta Crna Gora može služiti jeste kao moneta za potkusurivanje.

Ja ću ponoviti, Crna Gora je postala članica NATO alijanse kroz krajnje nedemokratski i netransparentan proces. Smatram da je ta odluka morala biti donesena referendumom. Ali, jasno je zašto režim u Crnoj Gori nije raspisao referendum. Razlog je taj što se tema NATO-a želi ostaviti i dalje otvorenom. Tako ćete često čuti pojedine u opoziciji koji najavljuju otvaranje tog pitanja čim oni dođu na vlast. Isti zaboravljaju da se Crna Gora ulaskom u NATO, međunarodnim ugovorom, obavezala na članstvo u tom savezu s rokom trajanja od 20 godina. Dakle, teško je očekivati da ćete sjutra dobiti podršku za takvu jednu akciju i što je najgore time betonirate mogućnost da vam međunarodna zajednica podari podršku u pokušaju smjene režima. Ovo je samo jedan u nizu primjera kako svojim postupcima opozicija zatvara sebi vrata kod stranog faktora.

Pokret za neutralnost je bio vođen humanom, ali i praktičnom idejom da je za jednu državu poput naše pozicija neutralnosti u odnosu na polarizovanje po vojnom osnovu bila odgovarajuća. I danas stojim na istom stanovištu a nemam dileme da će vrijeme pred nama to i da pokaže. Ipak, kao legalista sam svjestan značaja međunarodnih ugovora.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo