MONITOR: U BiH se godinama smjenjuju političke krize, rastu tenzije, većina građana sve teže živi… Kakva je situacija u BiH danas?
GREBO: Ta konstatacija je više nego tačna. Bosna i Hercegovina od početka mira svaki dan proizvodi krize više veće nego manje i prolazi kroz razne turbulencije. To je postalo opšte mjesto i o tome više niko ozbiljno ne razgovara. Navešću samo dva događaja koji su se desili ove sedmice. To je izvještaj respektabilnog američkog insitituta koji se bavi ocjenom stanja u zemljama u tranziciji i demokratskom izgradnjom zemlje. Upotrebljavajući anglosaksonsku terminologiju oni su kazali da je BiH propala država. U BiH je očajna ekonomska situacija koja se reflektuje i na stanje u kulturi, obrazovanju, zdravstvu… Upravo dok razgovaramo (srijeda) između dvanaest i petnaest hiljada penzionera izašlo je po nevremenu pred zgradu Vlade Federacije na protest, jer nemaju drugog izbora. Dan ranije imali smo protestni marš radnika Vitezita iz Viteza, koji su dopješačili do Vlade Federacije. Već godinu protestuju borci tražeći svoja elementarna prava. U toku je generalni štrajk zdravstvenih radnika, koji je počeo u kantonu Sarajevo, a onda se od utorka proširio na cijelu BiH. Stanje u obrazovanju je takođe katastrofalno, iz zemlje masovno odlaze mladi ljudi… Gdje se god okrenete stanje je katastrofično i što je najgore na horizontu nema nikakvih rješenja.

MONITOR: Kako reaguje vlast?
GREBO: Takozvane političke elite, iako taj izraz ne volim da upotrebljavam, u BiH apsolutno slijede svoje nacionalne interese, pretvaraju ih u eksluzivni politički kriterijum i pomoću straha jednog protiv ona druga dva, a to važi za sve tri moguće kombinacije, i dalje vladaju dok zemlja tone. Mislim da će se ta situacija još pogoršavati sudarom tri velika politička bloka na ovim prostorima – EU, SAD, a u posljednje vrijeme i Turske. Za godinu biće održani nacionalni izbori koji će ovakvu mračnu situaciju još više dramatizovati raznim aferama, korupcijom, nepotizmom… Naravno, ne volim što ovako pričam jer sam državljanin BiH, rođeni Mostarac, dugogodišnji Sarajlija, ali jednostavno to je tako.

MONITOR: Bakir Izetbegović je prošle nedjelje izazvao burna reagovanja izjavom da je njegov otac Alija sadašnjem predsjedniku Turske Redžepu Erdoganu povjerio ulogu svojevrsnog zaštitnika BiH. Erdogan je uzvratio da nikada neće ostaviti BiH. Kako komentarišete te izjave?
GREBO: Tačno je da su to izjavili, što je nezamislivo ali nije neočekivano. Samo nam je još to falilo. Uz to imamo stalno ponavljanje Milorada Dodika da on Bosnu i Hercegovinu ne priznaje, da je ona za RS moranje, da je njegov nedosanjani san kada će RS i Srbija biti jedno. Imamo i tenzije oko takozvanog hrvatskog pitanja, Herceg Bosna se revitalizira, zahtjevi za trećim entitetom su sve glasniji… Znači moguć je i makedonski scenarij. Ovaj Izetbegovićev skandal, još kada se zna da on i Erdogan jedan drugog zovu braća, bila je kap koja je prelila čašu. Bakir Izetbegović igra jedinu kartu koju ima – zaštitu bošnjačkog naroda, ali prvi put i to je glasno kazao – zaštitu islama u BiH. Indikativno je da je Izetbegović bio jedan među dvojicom državnika stranih zemalja koji demonstrativno nije prisustvovao komemoraciji na Ataturkovom grobu. Taj je događaj samo ogolio ono u što smo sumnjali ali nismo se nadali da će biti tako glasno izrečeno. On je to izgovorio na grobu svog oca upotrebljavajući čak egipatsku i tursku riječ za amanet.

Njegova izjava se u javnosti i medijima tumači kao prenošenje vlasništva na Tursku. Kasnije je tvrdio da se prema njemu i njegovoj stranci postupa nepošteno, jer se Bošnjacima dlaka uvijek cijepa na četvoro, ali ta izjava nije mogla biti jasnija. I Erdogon je vrlo brzo potvrdio, kao što je ponavljao u Prištini i Novom Pazaru, da BiH pripada bošnjačkom nasljeđu, da nikad neće ostaviti BiH, što vrlo jasno pokazuje imperijalne pretenzije Turske na Balkanu, a posebno u BiH.

MONITOR: Izetbegović je izložen i optužbama da BiH dovodi u poziciju turskog vazala…
GREBO: Izetbegović ovakvim izjavama BiH pretvara u turskog vazala. On bi to možda i želio i kao argument ima u vidu velikosrpske i velikohrvatske pretenzije i nada se u ostvarenje Islamske deklaracije svog oca, koja glasi da islamizacija ili buđenje šerijata u BiH nije moguće jer Muslimani, tada još nisu bili Bošnjaci, nisu apsolutna većina. Prema posljednjem popisu stanovništva Bošnjaci jesu apsolutna većina, ali, iako je to tačno a nikad potvrđeno, ne možete cijelu BiH smatrati bošnjačkom, a pogotovo ne možete je poklanjati drugoj državi i to, po mom sudu, poprilično kontroverznom lideru države u kojoj se masovno hapse ljudi na univerzitetima, u sudstvu, gušenje slobodnih medija… Bojim se da taj amanet podrazumijeva i prenošenje takvih praksi i ovdje. Ljudi na to najčešće kažu neka Bakir to što je njegovo i njegovog baba isključi ili bogatstvo koje je stekla njegova porodica tokom rata jednostavno kao svoju imovinu pokloni Erdoganu. Sve to, uz ono što sam rekao na početku, na moju veliku žalost, pokazuje da BiH ne da ključa nego je prevrela i da ljudi nemaju nikakvu perspektivu i nadu, da žive u bijedi, uvrijeđeno i u ogromnom, ogromnom strahu.

MONITOR: Šta bi bilo pravedno rješenje za ustrojstvo BiH, koje bi garantovalo stabilnost i mir u državi?
GREBO: Bojim se da takvog rješenja nema zato što sada svi i zagovarači i oponenti ponavljaju kao neku mantru da Dejtonski mirovni sporazum, naglašavam mirovni, nije donio pravdu ni pravedno rješenje, ali jeste zaustavio rat. To je tačno. Dejtonski mirovni sporazum jeste zaustavio oružane sukobe u Bosni i Hercegovini, a sve drugo jeste naopako, nakaradno, presedan u međunarodnoj ustavno-pravnoj praksi tako da je jednostavno takav aranžman nemoguć. Mi smo osuđeni da u tim okvirima živimo. Sastavni dio tog sporazuma je i aneks četiri koji je ustav za BiH. Ustav jedne zemlje nikad nije bio dio jednog mirovnog sporazuma, a mirovni sporazum se nikad u istoriji nije mijenjao i nepromjenjiv je, ali se ustav može mijenjati. E, sad, kako mijenjati ustav koji je dio nečega što je nepromjenjivo. I sam tvorac tog sporazuma Ričard Holbruk rekao je da je Dejtonski sporazum luđačka košulja navučena na Bosnu i Hercegovinu.

Dva su moguća rješenja. Takozvani Dejton dva, odnosno sazivanje nove međunarodne mirovne konferencije koja bi izmijenila Dejton jedan. A to je skoro ravno naučnoj fantastici. Potpisnici tog sporazuma su mrtvi – Milošević, Tuđman i Izetbegović, a velike sile, koje su garant sporazuma, teško da će se usaglastiti na takav korak. Druga mogućnost je davanje snage takozavnoj njemačko-britanskoj inicijativi koja pokušava da kako tako uspostavi normalne okvire u BiH. Ali, kako rekoh, imamo tri jaka igrača – EU, SAD i Tursku koji imaju svoje interese u BiH i svoje pulene na ovim terenima. Žovijalni predsjednik SAD Tramp nema iste interese prema BiH kao što je imao Obama, a pogotovo Klinton, pa prema tome ne vidim kada će se desiti promjene za koje svi znaju da su neophodne. Pogotovo za uspostavljanje mirne, stabilne, normalne BiH. Druga alternativa, koja se često pominje, jeste disolucija BiH. Konačna podjela prema etničkom modelu multietničke države BiH na tri dijela. Nažalost moju i moje generacije to bi bio kraj Bosne i Hercegovine.

Opasna Rezolucija iz Republike Srpske

MONITOR: Zašto je nedavna Rezolucija o zaštiti ustavnopravnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti Republike Srpske, kako su izjavili pojedini političari i politički analitičari, opasan pravno-politički pamflet?
GREBO: Ona to jeste. I nije to ništa drugačije od onog što vladajuća koalicija u Republici Srpskoj uz hladno-vruće poruke iz Beograda, pogotovo kad je Nikolić bio na čelu Srbije, stalno ponavlja. Međutim, to nije pamflet u formalnom smislu nego deklaracija, nije zakon, nije promjena ustava, ali jeste akt Narodne skupštine RS, plus nacrt dokumenta o svesrpskom jedinstvu, o tobože zaštiti srpskog identiteta, naravno pod pokroviteljstvom Srpske pravoslavne crkve, koji zajedno spremaju Dodik i Aleksandar Vučić. Odlukom o vojnoj neutralnosti morala bi se ozbiljno pozabaviti državna vlast, jer je to prije svega protivustavno. Rezolucija prvenstveno cilja na zaštitu tzv. neperspektivne vojne imovine čije je knjiženje uslov za pristup NATO-u i sa druge strane iskazivanje spremnosti vlasti RS da ospore sve dosadašnje odluke o povlačenju svih nadležnosti koje su sa Dejtona prenesene na državni nivo.

Drugi efekt tog pitanje je da ćemo, pogotovo nakon ulaska Crne Gore u NATO, odluku o pristupanju BiH NATO-u saznati dvadeset četiri sata nakon što se o tome decidno izjasni Srbija. Vlasti u Republici Srpskoj otvoreno kažu da će slijediti Republiku Srbiju. Ako Srbija pod pritiskom pristane na članstvo u EU i NATO istog sekunda imaćemo i pozitivnu odluku Republike Srpske. Vidjećemo da li će se to desiti, jer je Srbija u velikim problemima. Koliko juče dobila je poruku Stejt departmenta da se ne može sjedjeti na dvije stolice – deklarativno se zalagati za EU i istovremeno jačati odnose sa Rusijom. Prema tome, ta rezolucija jeste opasan potez, ali nije ništa novo.

Nadam se da rata neće biti

MONITOR: U našem regionu jača desnica, rehabilituju se četnici i ustaše, Srbija i Hrvatska se uveliko naoružavaju na radost njihovih političara… Mogu li se iz toga izroditi novi ratni sukobi?
GREBO: Nadam se da neće. I Hrvatska i Srbija se naoružavaju i tim intenzivnim naoružavanjem bilduju svoje nacionalne, usuđujem se da kažem nacionalističke politike. Hrvatska svako malo slavi svoje vojne pobjede, kupuje najskuplje protivraketne sisteme, savremene borbene helikoptere… Prije neki dan u Srbiji vidjeli smo vojnu paradu, dolazak ruskih migova, dakle modernizaciju vojske. Vojno jačaju i istočni i zapadni susjed BiH. Da se malo našalim, nadam se da naš treći susjed Crna Gora neće krenuti tim putem. A paralelno sa tim predlaže se demilitarizacija BiH, i te ideje uglavnom dolaze iz Republike Srpske. Tako imamo paradoks – naoružavaju se dvije susjedne države kojima naginju naše dvije političke elite i traži se ukidanje vojske BiH. To može da se tumači kao prijetnja ratom, ali mislim da međunarodna zajednica ne bi tolerisala takav scenario. Uz to ljudi u BiH gaje kao toplu nadu sami za sebe da nema spremnosti za rat. Većina boraca kaže nismo se borili za ovakvu Bosnu i Hercegovinu i da su im žrtve bile uzaludne. Međutim, u zemlji očaja i bijede kakva je danas Bosna i Hercegovina, nikad ne reci nikad. Istorijska je ironija da je Prvi svjetski rat počeo u Sarajevu i da je, prema nekim tumačenjima, ubistvo srpskog svata u Sarajevu označilo početak rata u BiH, pa je u najcrnjem scenariju moguće stvaranjem tri etnički zaokružene teritorije za tri vlasti da neko napravi incident i započne se krvavo kolo, ali ja se nadam da do toga neće doći i da rat na ovim prostorima nije moguć.

Veseljko KOPRIVICA