Povežite se sa nama

INTERVJU

ZDRAVKO GREBO, PROFESOR SARAJEVSKOG UNIVERZITETA U PENZIJI: BiH svaki dan prozvodi krize

Objavljeno prije

na

grebo

MONITOR: U BiH se godinama smjenjuju političke krize, rastu tenzije, većina građana sve teže živi… Kakva je situacija u BiH danas?
GREBO: Ta konstatacija je više nego tačna. Bosna i Hercegovina od početka mira svaki dan proizvodi krize više veće nego manje i prolazi kroz razne turbulencije. To je postalo opšte mjesto i o tome više niko ozbiljno ne razgovara. Navešću samo dva događaja koji su se desili ove sedmice. To je izvještaj respektabilnog američkog insitituta koji se bavi ocjenom stanja u zemljama u tranziciji i demokratskom izgradnjom zemlje. Upotrebljavajući anglosaksonsku terminologiju oni su kazali da je BiH propala država. U BiH je očajna ekonomska situacija koja se reflektuje i na stanje u kulturi, obrazovanju, zdravstvu… Upravo dok razgovaramo (srijeda) između dvanaest i petnaest hiljada penzionera izašlo je po nevremenu pred zgradu Vlade Federacije na protest, jer nemaju drugog izbora. Dan ranije imali smo protestni marš radnika Vitezita iz Viteza, koji su dopješačili do Vlade Federacije. Već godinu protestuju borci tražeći svoja elementarna prava. U toku je generalni štrajk zdravstvenih radnika, koji je počeo u kantonu Sarajevo, a onda se od utorka proširio na cijelu BiH. Stanje u obrazovanju je takođe katastrofalno, iz zemlje masovno odlaze mladi ljudi… Gdje se god okrenete stanje je katastrofično i što je najgore na horizontu nema nikakvih rješenja.

MONITOR: Kako reaguje vlast?
GREBO: Takozvane političke elite, iako taj izraz ne volim da upotrebljavam, u BiH apsolutno slijede svoje nacionalne interese, pretvaraju ih u eksluzivni politički kriterijum i pomoću straha jednog protiv ona druga dva, a to važi za sve tri moguće kombinacije, i dalje vladaju dok zemlja tone. Mislim da će se ta situacija još pogoršavati sudarom tri velika politička bloka na ovim prostorima – EU, SAD, a u posljednje vrijeme i Turske. Za godinu biće održani nacionalni izbori koji će ovakvu mračnu situaciju još više dramatizovati raznim aferama, korupcijom, nepotizmom… Naravno, ne volim što ovako pričam jer sam državljanin BiH, rođeni Mostarac, dugogodišnji Sarajlija, ali jednostavno to je tako.

MONITOR: Bakir Izetbegović je prošle nedjelje izazvao burna reagovanja izjavom da je njegov otac Alija sadašnjem predsjedniku Turske Redžepu Erdoganu povjerio ulogu svojevrsnog zaštitnika BiH. Erdogan je uzvratio da nikada neće ostaviti BiH. Kako komentarišete te izjave?
GREBO: Tačno je da su to izjavili, što je nezamislivo ali nije neočekivano. Samo nam je još to falilo. Uz to imamo stalno ponavljanje Milorada Dodika da on Bosnu i Hercegovinu ne priznaje, da je ona za RS moranje, da je njegov nedosanjani san kada će RS i Srbija biti jedno. Imamo i tenzije oko takozvanog hrvatskog pitanja, Herceg Bosna se revitalizira, zahtjevi za trećim entitetom su sve glasniji… Znači moguć je i makedonski scenarij. Ovaj Izetbegovićev skandal, još kada se zna da on i Erdogan jedan drugog zovu braća, bila je kap koja je prelila čašu. Bakir Izetbegović igra jedinu kartu koju ima – zaštitu bošnjačkog naroda, ali prvi put i to je glasno kazao – zaštitu islama u BiH. Indikativno je da je Izetbegović bio jedan među dvojicom državnika stranih zemalja koji demonstrativno nije prisustvovao komemoraciji na Ataturkovom grobu. Taj je događaj samo ogolio ono u što smo sumnjali ali nismo se nadali da će biti tako glasno izrečeno. On je to izgovorio na grobu svog oca upotrebljavajući čak egipatsku i tursku riječ za amanet.

Njegova izjava se u javnosti i medijima tumači kao prenošenje vlasništva na Tursku. Kasnije je tvrdio da se prema njemu i njegovoj stranci postupa nepošteno, jer se Bošnjacima dlaka uvijek cijepa na četvoro, ali ta izjava nije mogla biti jasnija. I Erdogon je vrlo brzo potvrdio, kao što je ponavljao u Prištini i Novom Pazaru, da BiH pripada bošnjačkom nasljeđu, da nikad neće ostaviti BiH, što vrlo jasno pokazuje imperijalne pretenzije Turske na Balkanu, a posebno u BiH.

MONITOR: Izetbegović je izložen i optužbama da BiH dovodi u poziciju turskog vazala…
GREBO: Izetbegović ovakvim izjavama BiH pretvara u turskog vazala. On bi to možda i želio i kao argument ima u vidu velikosrpske i velikohrvatske pretenzije i nada se u ostvarenje Islamske deklaracije svog oca, koja glasi da islamizacija ili buđenje šerijata u BiH nije moguće jer Muslimani, tada još nisu bili Bošnjaci, nisu apsolutna većina. Prema posljednjem popisu stanovništva Bošnjaci jesu apsolutna većina, ali, iako je to tačno a nikad potvrđeno, ne možete cijelu BiH smatrati bošnjačkom, a pogotovo ne možete je poklanjati drugoj državi i to, po mom sudu, poprilično kontroverznom lideru države u kojoj se masovno hapse ljudi na univerzitetima, u sudstvu, gušenje slobodnih medija… Bojim se da taj amanet podrazumijeva i prenošenje takvih praksi i ovdje. Ljudi na to najčešće kažu neka Bakir to što je njegovo i njegovog baba isključi ili bogatstvo koje je stekla njegova porodica tokom rata jednostavno kao svoju imovinu pokloni Erdoganu. Sve to, uz ono što sam rekao na početku, na moju veliku žalost, pokazuje da BiH ne da ključa nego je prevrela i da ljudi nemaju nikakvu perspektivu i nadu, da žive u bijedi, uvrijeđeno i u ogromnom, ogromnom strahu.

MONITOR: Šta bi bilo pravedno rješenje za ustrojstvo BiH, koje bi garantovalo stabilnost i mir u državi?
GREBO: Bojim se da takvog rješenja nema zato što sada svi i zagovarači i oponenti ponavljaju kao neku mantru da Dejtonski mirovni sporazum, naglašavam mirovni, nije donio pravdu ni pravedno rješenje, ali jeste zaustavio rat. To je tačno. Dejtonski mirovni sporazum jeste zaustavio oružane sukobe u Bosni i Hercegovini, a sve drugo jeste naopako, nakaradno, presedan u međunarodnoj ustavno-pravnoj praksi tako da je jednostavno takav aranžman nemoguć. Mi smo osuđeni da u tim okvirima živimo. Sastavni dio tog sporazuma je i aneks četiri koji je ustav za BiH. Ustav jedne zemlje nikad nije bio dio jednog mirovnog sporazuma, a mirovni sporazum se nikad u istoriji nije mijenjao i nepromjenjiv je, ali se ustav može mijenjati. E, sad, kako mijenjati ustav koji je dio nečega što je nepromjenjivo. I sam tvorac tog sporazuma Ričard Holbruk rekao je da je Dejtonski sporazum luđačka košulja navučena na Bosnu i Hercegovinu.

Dva su moguća rješenja. Takozvani Dejton dva, odnosno sazivanje nove međunarodne mirovne konferencije koja bi izmijenila Dejton jedan. A to je skoro ravno naučnoj fantastici. Potpisnici tog sporazuma su mrtvi – Milošević, Tuđman i Izetbegović, a velike sile, koje su garant sporazuma, teško da će se usaglastiti na takav korak. Druga mogućnost je davanje snage takozavnoj njemačko-britanskoj inicijativi koja pokušava da kako tako uspostavi normalne okvire u BiH. Ali, kako rekoh, imamo tri jaka igrača – EU, SAD i Tursku koji imaju svoje interese u BiH i svoje pulene na ovim terenima. Žovijalni predsjednik SAD Tramp nema iste interese prema BiH kao što je imao Obama, a pogotovo Klinton, pa prema tome ne vidim kada će se desiti promjene za koje svi znaju da su neophodne. Pogotovo za uspostavljanje mirne, stabilne, normalne BiH. Druga alternativa, koja se često pominje, jeste disolucija BiH. Konačna podjela prema etničkom modelu multietničke države BiH na tri dijela. Nažalost moju i moje generacije to bi bio kraj Bosne i Hercegovine.

Opasna Rezolucija iz Republike Srpske

MONITOR: Zašto je nedavna Rezolucija o zaštiti ustavnopravnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti Republike Srpske, kako su izjavili pojedini političari i politički analitičari, opasan pravno-politički pamflet?
GREBO: Ona to jeste. I nije to ništa drugačije od onog što vladajuća koalicija u Republici Srpskoj uz hladno-vruće poruke iz Beograda, pogotovo kad je Nikolić bio na čelu Srbije, stalno ponavlja. Međutim, to nije pamflet u formalnom smislu nego deklaracija, nije zakon, nije promjena ustava, ali jeste akt Narodne skupštine RS, plus nacrt dokumenta o svesrpskom jedinstvu, o tobože zaštiti srpskog identiteta, naravno pod pokroviteljstvom Srpske pravoslavne crkve, koji zajedno spremaju Dodik i Aleksandar Vučić. Odlukom o vojnoj neutralnosti morala bi se ozbiljno pozabaviti državna vlast, jer je to prije svega protivustavno. Rezolucija prvenstveno cilja na zaštitu tzv. neperspektivne vojne imovine čije je knjiženje uslov za pristup NATO-u i sa druge strane iskazivanje spremnosti vlasti RS da ospore sve dosadašnje odluke o povlačenju svih nadležnosti koje su sa Dejtona prenesene na državni nivo.

Drugi efekt tog pitanje je da ćemo, pogotovo nakon ulaska Crne Gore u NATO, odluku o pristupanju BiH NATO-u saznati dvadeset četiri sata nakon što se o tome decidno izjasni Srbija. Vlasti u Republici Srpskoj otvoreno kažu da će slijediti Republiku Srbiju. Ako Srbija pod pritiskom pristane na članstvo u EU i NATO istog sekunda imaćemo i pozitivnu odluku Republike Srpske. Vidjećemo da li će se to desiti, jer je Srbija u velikim problemima. Koliko juče dobila je poruku Stejt departmenta da se ne može sjedjeti na dvije stolice – deklarativno se zalagati za EU i istovremeno jačati odnose sa Rusijom. Prema tome, ta rezolucija jeste opasan potez, ali nije ništa novo.

Nadam se da rata neće biti

MONITOR: U našem regionu jača desnica, rehabilituju se četnici i ustaše, Srbija i Hrvatska se uveliko naoružavaju na radost njihovih političara… Mogu li se iz toga izroditi novi ratni sukobi?
GREBO: Nadam se da neće. I Hrvatska i Srbija se naoružavaju i tim intenzivnim naoružavanjem bilduju svoje nacionalne, usuđujem se da kažem nacionalističke politike. Hrvatska svako malo slavi svoje vojne pobjede, kupuje najskuplje protivraketne sisteme, savremene borbene helikoptere… Prije neki dan u Srbiji vidjeli smo vojnu paradu, dolazak ruskih migova, dakle modernizaciju vojske. Vojno jačaju i istočni i zapadni susjed BiH. Da se malo našalim, nadam se da naš treći susjed Crna Gora neće krenuti tim putem. A paralelno sa tim predlaže se demilitarizacija BiH, i te ideje uglavnom dolaze iz Republike Srpske. Tako imamo paradoks – naoružavaju se dvije susjedne države kojima naginju naše dvije političke elite i traži se ukidanje vojske BiH. To može da se tumači kao prijetnja ratom, ali mislim da međunarodna zajednica ne bi tolerisala takav scenario. Uz to ljudi u BiH gaje kao toplu nadu sami za sebe da nema spremnosti za rat. Većina boraca kaže nismo se borili za ovakvu Bosnu i Hercegovinu i da su im žrtve bile uzaludne. Međutim, u zemlji očaja i bijede kakva je danas Bosna i Hercegovina, nikad ne reci nikad. Istorijska je ironija da je Prvi svjetski rat počeo u Sarajevu i da je, prema nekim tumačenjima, ubistvo srpskog svata u Sarajevu označilo početak rata u BiH, pa je u najcrnjem scenariju moguće stvaranjem tri etnički zaokružene teritorije za tri vlasti da neko napravi incident i započne se krvavo kolo, ali ja se nadam da do toga neće doći i da rat na ovim prostorima nije moguć.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo