Povežite se sa nama

INTERVJU

ZDRAVKO GREBO, PROFESOR SARAJEVSKOG UNIVERZITETA U PENZIJI: BiH svaki dan prozvodi krize

Objavljeno prije

na

MONITOR: U BiH se godinama smjenjuju političke krize, rastu tenzije, većina građana sve teže živi… Kakva je situacija u BiH danas?
GREBO: Ta konstatacija je više nego tačna. Bosna i Hercegovina od početka mira svaki dan proizvodi krize više veće nego manje i prolazi kroz razne turbulencije. To je postalo opšte mjesto i o tome više niko ozbiljno ne razgovara. Navešću samo dva događaja koji su se desili ove sedmice. To je izvještaj respektabilnog američkog insitituta koji se bavi ocjenom stanja u zemljama u tranziciji i demokratskom izgradnjom zemlje. Upotrebljavajući anglosaksonsku terminologiju oni su kazali da je BiH propala država. U BiH je očajna ekonomska situacija koja se reflektuje i na stanje u kulturi, obrazovanju, zdravstvu… Upravo dok razgovaramo (srijeda) između dvanaest i petnaest hiljada penzionera izašlo je po nevremenu pred zgradu Vlade Federacije na protest, jer nemaju drugog izbora. Dan ranije imali smo protestni marš radnika Vitezita iz Viteza, koji su dopješačili do Vlade Federacije. Već godinu protestuju borci tražeći svoja elementarna prava. U toku je generalni štrajk zdravstvenih radnika, koji je počeo u kantonu Sarajevo, a onda se od utorka proširio na cijelu BiH. Stanje u obrazovanju je takođe katastrofalno, iz zemlje masovno odlaze mladi ljudi… Gdje se god okrenete stanje je katastrofično i što je najgore na horizontu nema nikakvih rješenja.

MONITOR: Kako reaguje vlast?
GREBO: Takozvane političke elite, iako taj izraz ne volim da upotrebljavam, u BiH apsolutno slijede svoje nacionalne interese, pretvaraju ih u eksluzivni politički kriterijum i pomoću straha jednog protiv ona druga dva, a to važi za sve tri moguće kombinacije, i dalje vladaju dok zemlja tone. Mislim da će se ta situacija još pogoršavati sudarom tri velika politička bloka na ovim prostorima – EU, SAD, a u posljednje vrijeme i Turske. Za godinu biće održani nacionalni izbori koji će ovakvu mračnu situaciju još više dramatizovati raznim aferama, korupcijom, nepotizmom… Naravno, ne volim što ovako pričam jer sam državljanin BiH, rođeni Mostarac, dugogodišnji Sarajlija, ali jednostavno to je tako.

MONITOR: Bakir Izetbegović je prošle nedjelje izazvao burna reagovanja izjavom da je njegov otac Alija sadašnjem predsjedniku Turske Redžepu Erdoganu povjerio ulogu svojevrsnog zaštitnika BiH. Erdogan je uzvratio da nikada neće ostaviti BiH. Kako komentarišete te izjave?
GREBO: Tačno je da su to izjavili, što je nezamislivo ali nije neočekivano. Samo nam je još to falilo. Uz to imamo stalno ponavljanje Milorada Dodika da on Bosnu i Hercegovinu ne priznaje, da je ona za RS moranje, da je njegov nedosanjani san kada će RS i Srbija biti jedno. Imamo i tenzije oko takozvanog hrvatskog pitanja, Herceg Bosna se revitalizira, zahtjevi za trećim entitetom su sve glasniji… Znači moguć je i makedonski scenarij. Ovaj Izetbegovićev skandal, još kada se zna da on i Erdogan jedan drugog zovu braća, bila je kap koja je prelila čašu. Bakir Izetbegović igra jedinu kartu koju ima – zaštitu bošnjačkog naroda, ali prvi put i to je glasno kazao – zaštitu islama u BiH. Indikativno je da je Izetbegović bio jedan među dvojicom državnika stranih zemalja koji demonstrativno nije prisustvovao komemoraciji na Ataturkovom grobu. Taj je događaj samo ogolio ono u što smo sumnjali ali nismo se nadali da će biti tako glasno izrečeno. On je to izgovorio na grobu svog oca upotrebljavajući čak egipatsku i tursku riječ za amanet.

Njegova izjava se u javnosti i medijima tumači kao prenošenje vlasništva na Tursku. Kasnije je tvrdio da se prema njemu i njegovoj stranci postupa nepošteno, jer se Bošnjacima dlaka uvijek cijepa na četvoro, ali ta izjava nije mogla biti jasnija. I Erdogon je vrlo brzo potvrdio, kao što je ponavljao u Prištini i Novom Pazaru, da BiH pripada bošnjačkom nasljeđu, da nikad neće ostaviti BiH, što vrlo jasno pokazuje imperijalne pretenzije Turske na Balkanu, a posebno u BiH.

MONITOR: Izetbegović je izložen i optužbama da BiH dovodi u poziciju turskog vazala…
GREBO: Izetbegović ovakvim izjavama BiH pretvara u turskog vazala. On bi to možda i želio i kao argument ima u vidu velikosrpske i velikohrvatske pretenzije i nada se u ostvarenje Islamske deklaracije svog oca, koja glasi da islamizacija ili buđenje šerijata u BiH nije moguće jer Muslimani, tada još nisu bili Bošnjaci, nisu apsolutna većina. Prema posljednjem popisu stanovništva Bošnjaci jesu apsolutna većina, ali, iako je to tačno a nikad potvrđeno, ne možete cijelu BiH smatrati bošnjačkom, a pogotovo ne možete je poklanjati drugoj državi i to, po mom sudu, poprilično kontroverznom lideru države u kojoj se masovno hapse ljudi na univerzitetima, u sudstvu, gušenje slobodnih medija… Bojim se da taj amanet podrazumijeva i prenošenje takvih praksi i ovdje. Ljudi na to najčešće kažu neka Bakir to što je njegovo i njegovog baba isključi ili bogatstvo koje je stekla njegova porodica tokom rata jednostavno kao svoju imovinu pokloni Erdoganu. Sve to, uz ono što sam rekao na početku, na moju veliku žalost, pokazuje da BiH ne da ključa nego je prevrela i da ljudi nemaju nikakvu perspektivu i nadu, da žive u bijedi, uvrijeđeno i u ogromnom, ogromnom strahu.

MONITOR: Šta bi bilo pravedno rješenje za ustrojstvo BiH, koje bi garantovalo stabilnost i mir u državi?
GREBO: Bojim se da takvog rješenja nema zato što sada svi i zagovarači i oponenti ponavljaju kao neku mantru da Dejtonski mirovni sporazum, naglašavam mirovni, nije donio pravdu ni pravedno rješenje, ali jeste zaustavio rat. To je tačno. Dejtonski mirovni sporazum jeste zaustavio oružane sukobe u Bosni i Hercegovini, a sve drugo jeste naopako, nakaradno, presedan u međunarodnoj ustavno-pravnoj praksi tako da je jednostavno takav aranžman nemoguć. Mi smo osuđeni da u tim okvirima živimo. Sastavni dio tog sporazuma je i aneks četiri koji je ustav za BiH. Ustav jedne zemlje nikad nije bio dio jednog mirovnog sporazuma, a mirovni sporazum se nikad u istoriji nije mijenjao i nepromjenjiv je, ali se ustav može mijenjati. E, sad, kako mijenjati ustav koji je dio nečega što je nepromjenjivo. I sam tvorac tog sporazuma Ričard Holbruk rekao je da je Dejtonski sporazum luđačka košulja navučena na Bosnu i Hercegovinu.

Dva su moguća rješenja. Takozvani Dejton dva, odnosno sazivanje nove međunarodne mirovne konferencije koja bi izmijenila Dejton jedan. A to je skoro ravno naučnoj fantastici. Potpisnici tog sporazuma su mrtvi – Milošević, Tuđman i Izetbegović, a velike sile, koje su garant sporazuma, teško da će se usaglastiti na takav korak. Druga mogućnost je davanje snage takozavnoj njemačko-britanskoj inicijativi koja pokušava da kako tako uspostavi normalne okvire u BiH. Ali, kako rekoh, imamo tri jaka igrača – EU, SAD i Tursku koji imaju svoje interese u BiH i svoje pulene na ovim terenima. Žovijalni predsjednik SAD Tramp nema iste interese prema BiH kao što je imao Obama, a pogotovo Klinton, pa prema tome ne vidim kada će se desiti promjene za koje svi znaju da su neophodne. Pogotovo za uspostavljanje mirne, stabilne, normalne BiH. Druga alternativa, koja se često pominje, jeste disolucija BiH. Konačna podjela prema etničkom modelu multietničke države BiH na tri dijela. Nažalost moju i moje generacije to bi bio kraj Bosne i Hercegovine.

Opasna Rezolucija iz Republike Srpske

MONITOR: Zašto je nedavna Rezolucija o zaštiti ustavnopravnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti Republike Srpske, kako su izjavili pojedini političari i politički analitičari, opasan pravno-politički pamflet?
GREBO: Ona to jeste. I nije to ništa drugačije od onog što vladajuća koalicija u Republici Srpskoj uz hladno-vruće poruke iz Beograda, pogotovo kad je Nikolić bio na čelu Srbije, stalno ponavlja. Međutim, to nije pamflet u formalnom smislu nego deklaracija, nije zakon, nije promjena ustava, ali jeste akt Narodne skupštine RS, plus nacrt dokumenta o svesrpskom jedinstvu, o tobože zaštiti srpskog identiteta, naravno pod pokroviteljstvom Srpske pravoslavne crkve, koji zajedno spremaju Dodik i Aleksandar Vučić. Odlukom o vojnoj neutralnosti morala bi se ozbiljno pozabaviti državna vlast, jer je to prije svega protivustavno. Rezolucija prvenstveno cilja na zaštitu tzv. neperspektivne vojne imovine čije je knjiženje uslov za pristup NATO-u i sa druge strane iskazivanje spremnosti vlasti RS da ospore sve dosadašnje odluke o povlačenju svih nadležnosti koje su sa Dejtona prenesene na državni nivo.

Drugi efekt tog pitanje je da ćemo, pogotovo nakon ulaska Crne Gore u NATO, odluku o pristupanju BiH NATO-u saznati dvadeset četiri sata nakon što se o tome decidno izjasni Srbija. Vlasti u Republici Srpskoj otvoreno kažu da će slijediti Republiku Srbiju. Ako Srbija pod pritiskom pristane na članstvo u EU i NATO istog sekunda imaćemo i pozitivnu odluku Republike Srpske. Vidjećemo da li će se to desiti, jer je Srbija u velikim problemima. Koliko juče dobila je poruku Stejt departmenta da se ne može sjedjeti na dvije stolice – deklarativno se zalagati za EU i istovremeno jačati odnose sa Rusijom. Prema tome, ta rezolucija jeste opasan potez, ali nije ništa novo.

Nadam se da rata neće biti

MONITOR: U našem regionu jača desnica, rehabilituju se četnici i ustaše, Srbija i Hrvatska se uveliko naoružavaju na radost njihovih političara… Mogu li se iz toga izroditi novi ratni sukobi?
GREBO: Nadam se da neće. I Hrvatska i Srbija se naoružavaju i tim intenzivnim naoružavanjem bilduju svoje nacionalne, usuđujem se da kažem nacionalističke politike. Hrvatska svako malo slavi svoje vojne pobjede, kupuje najskuplje protivraketne sisteme, savremene borbene helikoptere… Prije neki dan u Srbiji vidjeli smo vojnu paradu, dolazak ruskih migova, dakle modernizaciju vojske. Vojno jačaju i istočni i zapadni susjed BiH. Da se malo našalim, nadam se da naš treći susjed Crna Gora neće krenuti tim putem. A paralelno sa tim predlaže se demilitarizacija BiH, i te ideje uglavnom dolaze iz Republike Srpske. Tako imamo paradoks – naoružavaju se dvije susjedne države kojima naginju naše dvije političke elite i traži se ukidanje vojske BiH. To može da se tumači kao prijetnja ratom, ali mislim da međunarodna zajednica ne bi tolerisala takav scenario. Uz to ljudi u BiH gaje kao toplu nadu sami za sebe da nema spremnosti za rat. Većina boraca kaže nismo se borili za ovakvu Bosnu i Hercegovinu i da su im žrtve bile uzaludne. Međutim, u zemlji očaja i bijede kakva je danas Bosna i Hercegovina, nikad ne reci nikad. Istorijska je ironija da je Prvi svjetski rat počeo u Sarajevu i da je, prema nekim tumačenjima, ubistvo srpskog svata u Sarajevu označilo početak rata u BiH, pa je u najcrnjem scenariju moguće stvaranjem tri etnički zaokružene teritorije za tri vlasti da neko napravi incident i započne se krvavo kolo, ali ja se nadam da do toga neće doći i da rat na ovim prostorima nije moguć.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo