Povežite se sa nama

INTERVJU

ZDRAVKO GREBO, PROFESOR SARAJEVSKOG UNIVERZITETA U PENZIJI: BiH svaki dan prozvodi krize

Objavljeno prije

na

MONITOR: U BiH se godinama smjenjuju političke krize, rastu tenzije, većina građana sve teže živi… Kakva je situacija u BiH danas?
GREBO: Ta konstatacija je više nego tačna. Bosna i Hercegovina od početka mira svaki dan proizvodi krize više veće nego manje i prolazi kroz razne turbulencije. To je postalo opšte mjesto i o tome više niko ozbiljno ne razgovara. Navešću samo dva događaja koji su se desili ove sedmice. To je izvještaj respektabilnog američkog insitituta koji se bavi ocjenom stanja u zemljama u tranziciji i demokratskom izgradnjom zemlje. Upotrebljavajući anglosaksonsku terminologiju oni su kazali da je BiH propala država. U BiH je očajna ekonomska situacija koja se reflektuje i na stanje u kulturi, obrazovanju, zdravstvu… Upravo dok razgovaramo (srijeda) između dvanaest i petnaest hiljada penzionera izašlo je po nevremenu pred zgradu Vlade Federacije na protest, jer nemaju drugog izbora. Dan ranije imali smo protestni marš radnika Vitezita iz Viteza, koji su dopješačili do Vlade Federacije. Već godinu protestuju borci tražeći svoja elementarna prava. U toku je generalni štrajk zdravstvenih radnika, koji je počeo u kantonu Sarajevo, a onda se od utorka proširio na cijelu BiH. Stanje u obrazovanju je takođe katastrofalno, iz zemlje masovno odlaze mladi ljudi… Gdje se god okrenete stanje je katastrofično i što je najgore na horizontu nema nikakvih rješenja.

MONITOR: Kako reaguje vlast?
GREBO: Takozvane političke elite, iako taj izraz ne volim da upotrebljavam, u BiH apsolutno slijede svoje nacionalne interese, pretvaraju ih u eksluzivni politički kriterijum i pomoću straha jednog protiv ona druga dva, a to važi za sve tri moguće kombinacije, i dalje vladaju dok zemlja tone. Mislim da će se ta situacija još pogoršavati sudarom tri velika politička bloka na ovim prostorima – EU, SAD, a u posljednje vrijeme i Turske. Za godinu biće održani nacionalni izbori koji će ovakvu mračnu situaciju još više dramatizovati raznim aferama, korupcijom, nepotizmom… Naravno, ne volim što ovako pričam jer sam državljanin BiH, rođeni Mostarac, dugogodišnji Sarajlija, ali jednostavno to je tako.

MONITOR: Bakir Izetbegović je prošle nedjelje izazvao burna reagovanja izjavom da je njegov otac Alija sadašnjem predsjedniku Turske Redžepu Erdoganu povjerio ulogu svojevrsnog zaštitnika BiH. Erdogan je uzvratio da nikada neće ostaviti BiH. Kako komentarišete te izjave?
GREBO: Tačno je da su to izjavili, što je nezamislivo ali nije neočekivano. Samo nam je još to falilo. Uz to imamo stalno ponavljanje Milorada Dodika da on Bosnu i Hercegovinu ne priznaje, da je ona za RS moranje, da je njegov nedosanjani san kada će RS i Srbija biti jedno. Imamo i tenzije oko takozvanog hrvatskog pitanja, Herceg Bosna se revitalizira, zahtjevi za trećim entitetom su sve glasniji… Znači moguć je i makedonski scenarij. Ovaj Izetbegovićev skandal, još kada se zna da on i Erdogan jedan drugog zovu braća, bila je kap koja je prelila čašu. Bakir Izetbegović igra jedinu kartu koju ima – zaštitu bošnjačkog naroda, ali prvi put i to je glasno kazao – zaštitu islama u BiH. Indikativno je da je Izetbegović bio jedan među dvojicom državnika stranih zemalja koji demonstrativno nije prisustvovao komemoraciji na Ataturkovom grobu. Taj je događaj samo ogolio ono u što smo sumnjali ali nismo se nadali da će biti tako glasno izrečeno. On je to izgovorio na grobu svog oca upotrebljavajući čak egipatsku i tursku riječ za amanet.

Njegova izjava se u javnosti i medijima tumači kao prenošenje vlasništva na Tursku. Kasnije je tvrdio da se prema njemu i njegovoj stranci postupa nepošteno, jer se Bošnjacima dlaka uvijek cijepa na četvoro, ali ta izjava nije mogla biti jasnija. I Erdogon je vrlo brzo potvrdio, kao što je ponavljao u Prištini i Novom Pazaru, da BiH pripada bošnjačkom nasljeđu, da nikad neće ostaviti BiH, što vrlo jasno pokazuje imperijalne pretenzije Turske na Balkanu, a posebno u BiH.

MONITOR: Izetbegović je izložen i optužbama da BiH dovodi u poziciju turskog vazala…
GREBO: Izetbegović ovakvim izjavama BiH pretvara u turskog vazala. On bi to možda i želio i kao argument ima u vidu velikosrpske i velikohrvatske pretenzije i nada se u ostvarenje Islamske deklaracije svog oca, koja glasi da islamizacija ili buđenje šerijata u BiH nije moguće jer Muslimani, tada još nisu bili Bošnjaci, nisu apsolutna većina. Prema posljednjem popisu stanovništva Bošnjaci jesu apsolutna većina, ali, iako je to tačno a nikad potvrđeno, ne možete cijelu BiH smatrati bošnjačkom, a pogotovo ne možete je poklanjati drugoj državi i to, po mom sudu, poprilično kontroverznom lideru države u kojoj se masovno hapse ljudi na univerzitetima, u sudstvu, gušenje slobodnih medija… Bojim se da taj amanet podrazumijeva i prenošenje takvih praksi i ovdje. Ljudi na to najčešće kažu neka Bakir to što je njegovo i njegovog baba isključi ili bogatstvo koje je stekla njegova porodica tokom rata jednostavno kao svoju imovinu pokloni Erdoganu. Sve to, uz ono što sam rekao na početku, na moju veliku žalost, pokazuje da BiH ne da ključa nego je prevrela i da ljudi nemaju nikakvu perspektivu i nadu, da žive u bijedi, uvrijeđeno i u ogromnom, ogromnom strahu.

MONITOR: Šta bi bilo pravedno rješenje za ustrojstvo BiH, koje bi garantovalo stabilnost i mir u državi?
GREBO: Bojim se da takvog rješenja nema zato što sada svi i zagovarači i oponenti ponavljaju kao neku mantru da Dejtonski mirovni sporazum, naglašavam mirovni, nije donio pravdu ni pravedno rješenje, ali jeste zaustavio rat. To je tačno. Dejtonski mirovni sporazum jeste zaustavio oružane sukobe u Bosni i Hercegovini, a sve drugo jeste naopako, nakaradno, presedan u međunarodnoj ustavno-pravnoj praksi tako da je jednostavno takav aranžman nemoguć. Mi smo osuđeni da u tim okvirima živimo. Sastavni dio tog sporazuma je i aneks četiri koji je ustav za BiH. Ustav jedne zemlje nikad nije bio dio jednog mirovnog sporazuma, a mirovni sporazum se nikad u istoriji nije mijenjao i nepromjenjiv je, ali se ustav može mijenjati. E, sad, kako mijenjati ustav koji je dio nečega što je nepromjenjivo. I sam tvorac tog sporazuma Ričard Holbruk rekao je da je Dejtonski sporazum luđačka košulja navučena na Bosnu i Hercegovinu.

Dva su moguća rješenja. Takozvani Dejton dva, odnosno sazivanje nove međunarodne mirovne konferencije koja bi izmijenila Dejton jedan. A to je skoro ravno naučnoj fantastici. Potpisnici tog sporazuma su mrtvi – Milošević, Tuđman i Izetbegović, a velike sile, koje su garant sporazuma, teško da će se usaglastiti na takav korak. Druga mogućnost je davanje snage takozavnoj njemačko-britanskoj inicijativi koja pokušava da kako tako uspostavi normalne okvire u BiH. Ali, kako rekoh, imamo tri jaka igrača – EU, SAD i Tursku koji imaju svoje interese u BiH i svoje pulene na ovim terenima. Žovijalni predsjednik SAD Tramp nema iste interese prema BiH kao što je imao Obama, a pogotovo Klinton, pa prema tome ne vidim kada će se desiti promjene za koje svi znaju da su neophodne. Pogotovo za uspostavljanje mirne, stabilne, normalne BiH. Druga alternativa, koja se često pominje, jeste disolucija BiH. Konačna podjela prema etničkom modelu multietničke države BiH na tri dijela. Nažalost moju i moje generacije to bi bio kraj Bosne i Hercegovine.

Opasna Rezolucija iz Republike Srpske

MONITOR: Zašto je nedavna Rezolucija o zaštiti ustavnopravnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti Republike Srpske, kako su izjavili pojedini političari i politički analitičari, opasan pravno-politički pamflet?
GREBO: Ona to jeste. I nije to ništa drugačije od onog što vladajuća koalicija u Republici Srpskoj uz hladno-vruće poruke iz Beograda, pogotovo kad je Nikolić bio na čelu Srbije, stalno ponavlja. Međutim, to nije pamflet u formalnom smislu nego deklaracija, nije zakon, nije promjena ustava, ali jeste akt Narodne skupštine RS, plus nacrt dokumenta o svesrpskom jedinstvu, o tobože zaštiti srpskog identiteta, naravno pod pokroviteljstvom Srpske pravoslavne crkve, koji zajedno spremaju Dodik i Aleksandar Vučić. Odlukom o vojnoj neutralnosti morala bi se ozbiljno pozabaviti državna vlast, jer je to prije svega protivustavno. Rezolucija prvenstveno cilja na zaštitu tzv. neperspektivne vojne imovine čije je knjiženje uslov za pristup NATO-u i sa druge strane iskazivanje spremnosti vlasti RS da ospore sve dosadašnje odluke o povlačenju svih nadležnosti koje su sa Dejtona prenesene na državni nivo.

Drugi efekt tog pitanje je da ćemo, pogotovo nakon ulaska Crne Gore u NATO, odluku o pristupanju BiH NATO-u saznati dvadeset četiri sata nakon što se o tome decidno izjasni Srbija. Vlasti u Republici Srpskoj otvoreno kažu da će slijediti Republiku Srbiju. Ako Srbija pod pritiskom pristane na članstvo u EU i NATO istog sekunda imaćemo i pozitivnu odluku Republike Srpske. Vidjećemo da li će se to desiti, jer je Srbija u velikim problemima. Koliko juče dobila je poruku Stejt departmenta da se ne može sjedjeti na dvije stolice – deklarativno se zalagati za EU i istovremeno jačati odnose sa Rusijom. Prema tome, ta rezolucija jeste opasan potez, ali nije ništa novo.

Nadam se da rata neće biti

MONITOR: U našem regionu jača desnica, rehabilituju se četnici i ustaše, Srbija i Hrvatska se uveliko naoružavaju na radost njihovih političara… Mogu li se iz toga izroditi novi ratni sukobi?
GREBO: Nadam se da neće. I Hrvatska i Srbija se naoružavaju i tim intenzivnim naoružavanjem bilduju svoje nacionalne, usuđujem se da kažem nacionalističke politike. Hrvatska svako malo slavi svoje vojne pobjede, kupuje najskuplje protivraketne sisteme, savremene borbene helikoptere… Prije neki dan u Srbiji vidjeli smo vojnu paradu, dolazak ruskih migova, dakle modernizaciju vojske. Vojno jačaju i istočni i zapadni susjed BiH. Da se malo našalim, nadam se da naš treći susjed Crna Gora neće krenuti tim putem. A paralelno sa tim predlaže se demilitarizacija BiH, i te ideje uglavnom dolaze iz Republike Srpske. Tako imamo paradoks – naoružavaju se dvije susjedne države kojima naginju naše dvije političke elite i traži se ukidanje vojske BiH. To može da se tumači kao prijetnja ratom, ali mislim da međunarodna zajednica ne bi tolerisala takav scenario. Uz to ljudi u BiH gaje kao toplu nadu sami za sebe da nema spremnosti za rat. Većina boraca kaže nismo se borili za ovakvu Bosnu i Hercegovinu i da su im žrtve bile uzaludne. Međutim, u zemlji očaja i bijede kakva je danas Bosna i Hercegovina, nikad ne reci nikad. Istorijska je ironija da je Prvi svjetski rat počeo u Sarajevu i da je, prema nekim tumačenjima, ubistvo srpskog svata u Sarajevu označilo početak rata u BiH, pa je u najcrnjem scenariju moguće stvaranjem tri etnički zaokružene teritorije za tri vlasti da neko napravi incident i započne se krvavo kolo, ali ja se nadam da do toga neće doći i da rat na ovim prostorima nije moguć.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo