Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽARKO BOROVIĆ, SPECIJALISTA PLASTIČNE HIRURGIJE: Sve za ljepotu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Ranije je estetska hirurgija bila tabu tema u Crnoj Gori. Je li i danas?
BOROVIĆ: Imam utisak da su svi tabui vezani za estetsku i plastičnu hirurgiju odavno razbijeni i prevaziđeni. Ranije su pacijenti dosta sramežljivo dolazili u ordinaciju stideći se i sebe i ljekara. I krili su to što im se radi i od rodbine i okoline. Danas je situacija potpuno drugačija. Ogroman broj pacijentkinja i pacijenata dolazi po preporuci onih koji su to već uradili što je pokazatelj da oni pričaju o tome bez ikakvih predrasuda. Dokaz da to nije tabu je i sve veći broj pacijenata koji se podvrgavaju esteteskim intervencijama razne vrste.

MONITOR: Zbog kakvih se intervencija najčešće obraćaju?
BOROVIĆ: U Crnoj Gori najčešće se traže intevencije koje su najčešće i u Evropi. To su uvećanje grudi, zatezanje stomaka, korekcije kapaka i klepmavih ušiju i liposukcija raznih djelova tijela. Od takozvanih nehrirurških intervencija najčešći su tretmani hijaluronskom kiselinom u cilju uvećanja usana i “peglanja” bora, tretmani bora botoksom, kao i razni tretmani laserom – uklanjanje kapilara, ožiljaka od akni itd.

MONITOR: Koje su starosne dobi Vaši pacijenti?
BOROVIĆ: Od osam do osamdeset osam godina. Ne postoji gornja starosna dob koja ograničava estetske korekcije. Jedino ograničenje je opšte zdravlje pacijenta i da li postoje neke kontraindikacije da se uradi intervencija. Godine nisu prepreka za to. Postoji donja granica, koja je obično 18 godina, i to ne samo zbog punoljetnosti propisane zakonom, nego zato što do tih godina nije završeno formiranje tijela. Neprihvatljivo je i besmisleno raditi uvećanje grudi prije navršene 18. godine, kada još nije završeno formiranje tijela. Izuzetak su korekcije na klempavim ušima, koje se mogu uraditi poslije šeste godine života kada je završen razvoj ušne hrskavice. I ta se intervencija preporučuje prije nego dijete pođe u školu da ne bi bilo izloženo traumama zbog ismijavanja okoline.

MONITOR: Mnogi misle da se ljudi podvrgavaju plastičnim operacijama zbog raznih kompleksa?
BOROVIĆ: Ne znam kako bih nazvao te smetnje koje pacijenti imaju zbog raznih estetskih nedostataka – da li su to kompleksi, neka nesigurnost u sebe ili nezadovljstvo samim sobom, ali svakako to su pacijenti koji imaju realan estetski problem i problem koji im predstavlja psihičku barijeru u svakodevnom životu i aktivnostima. Intervencije, na primjer, traži veliki broj djevojaka koje imaju nerazvijene grudi. Imajući u vidu da su grudi simbol ženstvenosti za to treba imati razumijevanja, jer neprihvatljivo je da takve djevojke čitav život budu iskompleksirane zbog tog svog nedostatka kad ga mogu riješti rutinskom hirurškom intervencijom za čitavi život. To se odnosi i na djecu koja imaju klempave uši, jer druga djeca nekad znaju biti veoma surova prema takvoj djeci – izruguju im se, nadijevaju im nadimke…

To važi i za sve druge estetske korekcije. Danas i žene i muškarci sve više drže do sebe i u cilju ljepšeg izgleda obraćaju se plastičnim hirurzima zbog podbulih kapaka, naboranog lica, opuštenih grudi… A to se samo može riješti hirurškom intervencijom.

MONITOR: Kakve intervencije najčešće traže žene?
BOROVIĆ: Najčešće se radi korekcija grudi silikonima, a česte su i intervencije smanjenja grudi ili njihovo podizanje. Takođe, često se radi korekcija kapaka, zatezanje stomaka i liposukcije.

MONITOR: A muškarci?
BOROVIĆ: Kod muškaraca su najčešće korekcije kapaka i klempavih ušiju, a često dolaze i na tretmane bora botoksom. Česte su i liposukcije stomaka i smanjenje grudi, jer ima muškaraca koji imaju problem takozvane ginekomastije, odnosno da su im grudi uvećane. To je čest problem i kod mlađih i kod starijih muškaraca.

MONITOR: Danas sve češće možemo vidjeti djevojke sa uvećanim usnama…
BOROVIĆ: Takva pretjerivanja, takve ogromne usne ja ne radim, a siguran sam ni većina mojih kolega. Nažalost, takve vrste intervencija rade se svuda – po kozmetčkim i frizerskim salonima, zubnim ordinacijama… Ljudi koji to rade često nisu za to edukovani niti imaju kriterijume da to urade na adekvatan način.

Dođe mi veliki broj pacijentikinja sa takvim i sličnim željama, ali ja takve želje nikad ne ispunjavam. U novije vrijeme došao mi je veliki broj pacijentkinja da im smanjim usne koje su povećale kod nekoga drugog. Kad se u usne ubrizga hijaluronska kiselina, privemeni preparat koji traje godinu, to i nije neki problem. Ali, veliki je problem kad se ubrizga trajni preparat koji može biti štetan. Kada takve pacijentkinje dođu da im se smanje usne to je veoma komplikovana, radikalna i rizična procedura.

MONITOR: Cilj estetske hirurgije je da nešto izgleda prirodno i lijepo. Uspijevate li da Vaše interevencije budu takve?
BOROVIĆ: Kada, na primjer, radim usne, cilj mi je da to uradim tako da niko ne može primijetiti da to nisu prirodne usne. To važi i za sve ostale intervencije. Nešto što ne izgleda prirodno ne može biti ni lijepo. Siguran sam da na taj način radi i većina savjesnih plastičnih hirurga. Svaki estetski hirurg treba da uradi nešto onako sa čime se slaže, a ne da ispunjava nerealne želje pacijenata.

MONITOR: Koji su preduslovi da bi se obavila estetska intervencija?
BOROVIĆ: Da bih pacijenta primio radi estetske intervencije potrebno je nekoliko preduslova. Prvo, potrebno je da zaista postoji estetski problem, a ne umišljeni i da pacijentu taj estetski problem smeta, jer imate ljude kojima ne smetaju veliki nos ili klempave uši. Uvijek navodim primjer čuvene pjevačice Barbre Strejsend, koja ima veliki nos, ali on joj ne smeta. Uz to, pacijent treba da ima realna očekivanja – ne možete, na primjer, svake usne ili grudi estetski korigovati onako kako to pacijent želi. Najveći broj mojih pacijenata su oni koji imaju realan problem i realna očekivanja od estetske intervencije.

MONITOR: Imate li pacijenata koji dolaze sa nerealnim zahtjevima?
BOROVIĆ: Imam, ali veoma malo. Ako pacijent nije svjestan svih mogućih rizika i krajnjeg rezultata takve pacijente odbijam. Desi se da neko dođe i sa umišljenim problemom koji realno ne postoji. Dođe neko i kaže da ima klempave uši, a kad pogledam vidim da su mu potpuno prirodne uši i kod takvih pacijenata ne radim intervencije.

MONITOR: Može li estetski hirurg garantovati uspjeh svojih zahvata?
BOROVIĆ: Svakog hirurga, pa i estetskog, koji garantuje uspjeh svoje interevencije nazvao bih neozbiljnim šarlatanom. Zašto? Zato što je svaka operacija, od najmanjeg reza na koži, vađenja zuba ili bilo čega drugog, povezana sa mogućnošću komplikacija. One mogu biti specifične i nespecifične. Ove druge su vezane za svaku vrstu hirurških intervencija, kao što su krvarenje i infekcija, a specifične su vezane za određenu vrstu operacije. Apsolutno svaka hirurška intervencija nosi neke rizike. Kao ljekar dužan sam da svakog pacijenta detaljno upoznam sa intervencijom koju ću da radim i mogućim komplikacijama i svaki pacijent potpisuje saglasnost da sve to prihvata i da je spreman na određene vrste komplikacija. Kod estetskih intervencija moguć je i nezadovljavajući estetski rezultat. Kod nekih intervencija potrebne su i naknadne intervencije, takozvane reintervencije. To se obično dešava kod komplikovanijih intervencija, kao što su podizanje ili smanjenje grudi i podizanje stomaka.

MONITOR: Šta možete da garantujete pacijentu?
BOROVIĆ: Pacijentu mogu da garantujem da ću intervenciju uraditi na maksimalno profesionalan i savjestan način, da ću je uraditi po svjetskim standardima i koristiti materijale najboljih svjetskih prozivođača. Ako bih garantovao uspjeh korekcije bio bih neozbijan. Loše rezultate i komplikacije nema samo onaj hirurg koji ne operiše.

Pacijenti pod uticajem medija i reklama misle da se estetske korekcije mogu obavljati bez komplikacija, da je to lak zahvat, a kad im predočim šta sve može da im desi često budu šokirani i zbunjeni izađu iz ordinacije. Ipak, kad se presaberu, kad ozbiljno shvate objašnjenja, vrate se kroz nekoliko dana da riješe svoj realni problem. To je otprilike kao kada hoćete da putujete do Kolašina. Znate sve moguće rizike na tom putu, ali ne odustajete od putovanja, a svako ko bi vam rekao da vam se neće ništa loše dogoditi gledali biste ga kao neozbiljnog čovjeka. Znači, svaki pacijent mora biti upoznat sa mogućim komplikacijama i da rizici postoje. Estetska hirurgija je ekstremno odgovorna i teška hirurška disciplina! Zašto? Zato što na operacioni sto dolazi faktički potpuno zdrava osoba koja se ne operiše zbog zdravstvenog problema, a mogu da se dese sve moguće komplikacije kao kod bilo koje druge hirurške intervencije.

Uradio sam na hiljade estetskih operacija. Srećom, nikakvih većih i značajnih komplikacija nisam imao, a imam ogroman procenat zadovoljnih pacijenata. Broj onih drugih je veoma veoma mali, ali ipak ih ima. A i kod takvih, najčešće naknadnom korekcijom postigne se zadovoljavajući rezultat i zadovoljstvo pacijenta – što je svakako krajnji cilj. Na prvom mjestu su uvijek zdravlje i sigurnost pacijenta, a onda njihovo zadovoljstvo postignutim rezultatom intervencije.

Pjevačice nisu najbrojniji pacijenti

MONITOR: U javnosti vlada uvjerenje da se plastičnim hirurzima najčeše obraćaju pjevačice i glumice. Obraćaju li Vam se i takozvani obični ljudi?
BOROVIĆ: Ogroman broj pacijenata, koji traže estetske korekcije ne samo u Crnoj Gori nego i na svih šest kontinenata, jer sam imao priliku da se u to uvjerim u raznim klinikama, su takozvani obični ljudi. Devedeset osam posto su žene i muškarci profesija i zanimanja koje nemaju veze sa javnim životom, a posebno ne sa estradom. Osobe sa estrade, odnosno pjevačice, često daju publicitet i estetskoj hirurgiji tako što se slikaju u raznim magazinima, žutoj štampi, na televizijama i na osnovu toga stiče se potpuno pogrešan utisak o estetskoj hirurgiji. Prvi pogrešan utisak je da su one glavni pacijenti, a drugi što mnogi poistovjećuju estetsku hirurgiju sa njihovim izgledom. To je pogrešno, jer smo svjedoci da tu ima puno pretjerivanja – ogromne usne, ogromne grudi, neprirodan izgled… To nije cilj estetske hirurgije, ali kad se pomene estetska hirurgija mnogi odmah pomisle na ogromne grudi i usne i zategnuto lice. To je potpuno pogrešna predstava o estetskoj hirurgiji.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Nema obećanih reformi u prosvjeti. Čak ni o tome kako će tretirati užasna stanja u kojima se pojedine škole u Crnoj Gori nalaze – ministarka ne govori.

Mr Olivera Leković, v.d. direktorica nevladinog udruženja (NVU) Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG), kazala je za Monitor da od resornog ministarstva zahtijevaju da se posveti gradnji nepartitokratskog sistema. „Imamo odgovornost da budemo kritičari svih koji pokušavaju da umjesto reforme koja će cijeniti stručnost i voditi kvalitetnijem obrazovanju svakog djeteta, nastave sa sprovođenjem sistema u kojem je najbitna partijska knjižica”.

Iz PZCG-a su nedavno, u saradnji sa NVO Udruženje Roditelji, pokrenuli kampanju pod nazivom Za društvo znanja, čiji je cilj da navede odgovorne u Vladi i Skupštini da prekinu tradiciju postavljanja partijskih vojnika za direktore škola i vrtića. Tražiće, navodi mr Leković, i izmjene Opšteg Zakona o obrazovanju kojim će se izbor direktora ubuduće urediti na način koji će garantovati transparentnost, profesionalizaciju i depolitizaciju, a na osnovu predloga prosvjetnih radnika, stručne zajednice i nevladinih organizacija. „Hoćemo da se sistem obrazovanja decentralizuje, kao i da resorno ministarstvo bude otvoreno za saradnju. Želimo da se budžet namijenjen za prosvjetu transparentno rasporedi i da se odrede prioriteti. Interesuje nas i kad će nastavnicima biti plaćen svaki čas preko norme, kad će se zaposliti kolege i asistenti (neki su i po deceniju na birou), kad ćemo imati plaćen prevoz, kad će se sistemski rješavati stambena pitanja prosvjetara i provjeriti rad Zadruge Solidarno, kao i do kad ćemo imati najmanju platu u regionu, pa i u Evropi. Nećemo stati sa zahtjevima. Godinama smo degradirani i na rubu egzistencije. Želimo društvo znanja”, navodi v.d. direktorica PZCG-a.

Nedavno je više članova radne grupe za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju pobunilo protiv MPNKS-a, tvrdeći da su iz Ministarstva utvrdili nacrt tog propisa, bez konsultacije sa njima. Toliko o najavljivanom poboljšanju saradnje sa prosvjetarima.

Iz opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) pokrenuli su postupak za interpelaciju u kojoj će tražiti smjenu ministarke.

Mnogo je znakova koji ukazuju na očigledan nedostatak kompetencija u resoru Vesne Bratić. Kadrovska politika tek je jedan od njih.

Andrea JELIĆ

 

DETEKTOR: Svega, kao na vašaru

U Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta – veselo. Smjenu direktora osnovnih i srednjih škola, upotpunile su i promjene u kadrovskoj strukturi Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Na mjesto bivšeg direktora Božidara Božovića bila je   postavljena Milena Martinović, konzervatorka za papir, iz čuvene svešteničke porodice. Nakon 5 dana efektivnog rada ona je dala neopozivu ostavku. Nije se, kako se čuje, snašla u nesređenoj dokumentaciji svojih prethodnika.

Nije to ni lako. Evo ilustracija. U Upravi za zaštitu kulturnih dobara ne postoji registar popisa valorizovanih kulturnih pokretnih i nepokretnih dobara. Između ostalog ne postoji ni dokument iz 1945. godine kojim se potvrđuje preuzimanje Ikone presvetle Bogorodice Filermose. Od 1929. godine Ikona se nalazila kod kralja Aleksandra Karađorđevića ali je kralj Petar II Karađorđević prije napuštanja zemlje, predao na čuvanje Manastiru Ostrog. Takođe, ne postoji ni rješenje iz 1978. godine kojim se potvrđuje vlasništvo drzave nad Ikonom. Držalac ikone je Narodni muzej Crne Gore, koji je to postao aktom Vlade Crne Gore, odnosno Republičke komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. Papiri se negdje zaturili…  Takođe, ne postoji dokument da li Ikona treba da se čuva u muzeju. Ili u nekom od crkvenih objekata za što se zalaže ministrica Vesna Bratić.

Za vrijeme petodnevne „vladavine” mr Milene Martinović krenulo se sa rekonstrukcijom cetinjskog manastira. Za nju su trebali posebni konzervatorski uslovi i prije svega saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Detektor saznaje – Mitropolija je zaboravila proceduru. Ili je  smatrala da joj saglasnost i ne treba.  Kao slučaju sanacije prilaznog stepeništa  Cetinjskog manastira kada je samo obavijestila Upravu da su radovi toga i toga datuma završeni.

Uglavnom, ode Milena Martinović. Njen prethodnik, bivši direktor Božidar Božović, DPS kadar, bio se prešaltao u nove vladajuće redove. Skrasio se kao  pomoćnik direktora za UNESCO.  No, preplivavanje nije uspjelo. Vlada ga je nedavno smijenila.

Bez direktora se ne može. Ministrica je na elektronskoj sjednici Vlade postavila Mladena Zagarčanina, arheologa iz Bara, na mjesto najnovijeg v. d. direktora Uprave za zastitu kulturnih dobara. Među ostalim kriterijuma za postvaljenje, jedan, po novome, veoma važan je ispunio: njegove fotografije sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i ostalim svještencima iz Mitropolije krase društvene mreže. Uoči stupanja na funkciju najavio je jedan od prioriteta: “ Pronalaženje zajedničkog jezika s crkvom kojoj pripada veliki broj nepokretnih kulturnih dobara”. Prioritet će biti ispoštovan. Već prvog radnog dana u četvrtak ujutro direktor je zakazao sastanak sa Mitropolijom.

Da li će sa novim direktorom osvježiti u Upravi, čuće se. Pošto dolazi iz Bara sljeduju mu auto i vozač, njihove dnevnice i benzin. I, naravno, varijabila. Sve kao što je imala i njegova sugrađanka Anastazija Miranović kad je, u ime DPS-a, bila direktorica Uprave.

Koliko je nova valast ljuti protivnik nepotizma i partijskog zapošljavanja kazuje i opjevani podatak da je Vesna Bratić za  v.d. direktoricu podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović postavila Biljanu Vučurović, suprugu poslanika i odbornika Jovana Jola Vučurovića, poznatog po vatrenom negiranju genocida. Za v.d. direktoricu OŠ Narodni heroj Savo Ilić u Kotoru  postavila je profesoricu Smiljanu Lazović, odbornicu  Demokratskog fronta. U Budvi je za v.d. direktoricu Srednje mješovite škole Danilo Kiš imenovana profesorica Nada Purić, bivša potpredsjednica Socijalističke narodne partije (SNP) koja je u januaru napustila tu stranku i dala podršku predsjedniku Opštine i lideru koalicije ,,Za budućnost Budve“ Marku Batu Careviću. Svega još tu ima.

U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, postoje 162 državne osnovne škole, 50 srednjih škola i 21 predškolska ustanova, 13 muzičkih škola, dva obrazovna centra, tri resursna centra, deset učeničkih i studentskih domova i četiri internata. Na smijenjena mjesta direktora do sad je postavljeno svega 7 ljudi koji ne pripadaju „pravoslavnoj većini”. Eto tako.

Stela O. KOVAČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo