Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽARKO BOROVIĆ, SPECIJALISTA PLASTIČNE HIRURGIJE: Sve za ljepotu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Ranije je estetska hirurgija bila tabu tema u Crnoj Gori. Je li i danas?
BOROVIĆ: Imam utisak da su svi tabui vezani za estetsku i plastičnu hirurgiju odavno razbijeni i prevaziđeni. Ranije su pacijenti dosta sramežljivo dolazili u ordinaciju stideći se i sebe i ljekara. I krili su to što im se radi i od rodbine i okoline. Danas je situacija potpuno drugačija. Ogroman broj pacijentkinja i pacijenata dolazi po preporuci onih koji su to već uradili što je pokazatelj da oni pričaju o tome bez ikakvih predrasuda. Dokaz da to nije tabu je i sve veći broj pacijenata koji se podvrgavaju esteteskim intervencijama razne vrste.

MONITOR: Zbog kakvih se intervencija najčešće obraćaju?
BOROVIĆ: U Crnoj Gori najčešće se traže intevencije koje su najčešće i u Evropi. To su uvećanje grudi, zatezanje stomaka, korekcije kapaka i klepmavih ušiju i liposukcija raznih djelova tijela. Od takozvanih nehrirurških intervencija najčešći su tretmani hijaluronskom kiselinom u cilju uvećanja usana i “peglanja” bora, tretmani bora botoksom, kao i razni tretmani laserom – uklanjanje kapilara, ožiljaka od akni itd.

MONITOR: Koje su starosne dobi Vaši pacijenti?
BOROVIĆ: Od osam do osamdeset osam godina. Ne postoji gornja starosna dob koja ograničava estetske korekcije. Jedino ograničenje je opšte zdravlje pacijenta i da li postoje neke kontraindikacije da se uradi intervencija. Godine nisu prepreka za to. Postoji donja granica, koja je obično 18 godina, i to ne samo zbog punoljetnosti propisane zakonom, nego zato što do tih godina nije završeno formiranje tijela. Neprihvatljivo je i besmisleno raditi uvećanje grudi prije navršene 18. godine, kada još nije završeno formiranje tijela. Izuzetak su korekcije na klempavim ušima, koje se mogu uraditi poslije šeste godine života kada je završen razvoj ušne hrskavice. I ta se intervencija preporučuje prije nego dijete pođe u školu da ne bi bilo izloženo traumama zbog ismijavanja okoline.

MONITOR: Mnogi misle da se ljudi podvrgavaju plastičnim operacijama zbog raznih kompleksa?
BOROVIĆ: Ne znam kako bih nazvao te smetnje koje pacijenti imaju zbog raznih estetskih nedostataka – da li su to kompleksi, neka nesigurnost u sebe ili nezadovljstvo samim sobom, ali svakako to su pacijenti koji imaju realan estetski problem i problem koji im predstavlja psihičku barijeru u svakodevnom životu i aktivnostima. Intervencije, na primjer, traži veliki broj djevojaka koje imaju nerazvijene grudi. Imajući u vidu da su grudi simbol ženstvenosti za to treba imati razumijevanja, jer neprihvatljivo je da takve djevojke čitav život budu iskompleksirane zbog tog svog nedostatka kad ga mogu riješti rutinskom hirurškom intervencijom za čitavi život. To se odnosi i na djecu koja imaju klempave uši, jer druga djeca nekad znaju biti veoma surova prema takvoj djeci – izruguju im se, nadijevaju im nadimke…

To važi i za sve druge estetske korekcije. Danas i žene i muškarci sve više drže do sebe i u cilju ljepšeg izgleda obraćaju se plastičnim hirurzima zbog podbulih kapaka, naboranog lica, opuštenih grudi… A to se samo može riješti hirurškom intervencijom.

MONITOR: Kakve intervencije najčešće traže žene?
BOROVIĆ: Najčešće se radi korekcija grudi silikonima, a česte su i intervencije smanjenja grudi ili njihovo podizanje. Takođe, često se radi korekcija kapaka, zatezanje stomaka i liposukcije.

MONITOR: A muškarci?
BOROVIĆ: Kod muškaraca su najčešće korekcije kapaka i klempavih ušiju, a često dolaze i na tretmane bora botoksom. Česte su i liposukcije stomaka i smanjenje grudi, jer ima muškaraca koji imaju problem takozvane ginekomastije, odnosno da su im grudi uvećane. To je čest problem i kod mlađih i kod starijih muškaraca.

MONITOR: Danas sve češće možemo vidjeti djevojke sa uvećanim usnama…
BOROVIĆ: Takva pretjerivanja, takve ogromne usne ja ne radim, a siguran sam ni većina mojih kolega. Nažalost, takve vrste intervencija rade se svuda – po kozmetčkim i frizerskim salonima, zubnim ordinacijama… Ljudi koji to rade često nisu za to edukovani niti imaju kriterijume da to urade na adekvatan način.

Dođe mi veliki broj pacijentikinja sa takvim i sličnim željama, ali ja takve želje nikad ne ispunjavam. U novije vrijeme došao mi je veliki broj pacijentkinja da im smanjim usne koje su povećale kod nekoga drugog. Kad se u usne ubrizga hijaluronska kiselina, privemeni preparat koji traje godinu, to i nije neki problem. Ali, veliki je problem kad se ubrizga trajni preparat koji može biti štetan. Kada takve pacijentkinje dođu da im se smanje usne to je veoma komplikovana, radikalna i rizična procedura.

MONITOR: Cilj estetske hirurgije je da nešto izgleda prirodno i lijepo. Uspijevate li da Vaše interevencije budu takve?
BOROVIĆ: Kada, na primjer, radim usne, cilj mi je da to uradim tako da niko ne može primijetiti da to nisu prirodne usne. To važi i za sve ostale intervencije. Nešto što ne izgleda prirodno ne može biti ni lijepo. Siguran sam da na taj način radi i većina savjesnih plastičnih hirurga. Svaki estetski hirurg treba da uradi nešto onako sa čime se slaže, a ne da ispunjava nerealne želje pacijenata.

MONITOR: Koji su preduslovi da bi se obavila estetska intervencija?
BOROVIĆ: Da bih pacijenta primio radi estetske intervencije potrebno je nekoliko preduslova. Prvo, potrebno je da zaista postoji estetski problem, a ne umišljeni i da pacijentu taj estetski problem smeta, jer imate ljude kojima ne smetaju veliki nos ili klempave uši. Uvijek navodim primjer čuvene pjevačice Barbre Strejsend, koja ima veliki nos, ali on joj ne smeta. Uz to, pacijent treba da ima realna očekivanja – ne možete, na primjer, svake usne ili grudi estetski korigovati onako kako to pacijent želi. Najveći broj mojih pacijenata su oni koji imaju realan problem i realna očekivanja od estetske intervencije.

MONITOR: Imate li pacijenata koji dolaze sa nerealnim zahtjevima?
BOROVIĆ: Imam, ali veoma malo. Ako pacijent nije svjestan svih mogućih rizika i krajnjeg rezultata takve pacijente odbijam. Desi se da neko dođe i sa umišljenim problemom koji realno ne postoji. Dođe neko i kaže da ima klempave uši, a kad pogledam vidim da su mu potpuno prirodne uši i kod takvih pacijenata ne radim intervencije.

MONITOR: Može li estetski hirurg garantovati uspjeh svojih zahvata?
BOROVIĆ: Svakog hirurga, pa i estetskog, koji garantuje uspjeh svoje interevencije nazvao bih neozbiljnim šarlatanom. Zašto? Zato što je svaka operacija, od najmanjeg reza na koži, vađenja zuba ili bilo čega drugog, povezana sa mogućnošću komplikacija. One mogu biti specifične i nespecifične. Ove druge su vezane za svaku vrstu hirurških intervencija, kao što su krvarenje i infekcija, a specifične su vezane za određenu vrstu operacije. Apsolutno svaka hirurška intervencija nosi neke rizike. Kao ljekar dužan sam da svakog pacijenta detaljno upoznam sa intervencijom koju ću da radim i mogućim komplikacijama i svaki pacijent potpisuje saglasnost da sve to prihvata i da je spreman na određene vrste komplikacija. Kod estetskih intervencija moguć je i nezadovljavajući estetski rezultat. Kod nekih intervencija potrebne su i naknadne intervencije, takozvane reintervencije. To se obično dešava kod komplikovanijih intervencija, kao što su podizanje ili smanjenje grudi i podizanje stomaka.

MONITOR: Šta možete da garantujete pacijentu?
BOROVIĆ: Pacijentu mogu da garantujem da ću intervenciju uraditi na maksimalno profesionalan i savjestan način, da ću je uraditi po svjetskim standardima i koristiti materijale najboljih svjetskih prozivođača. Ako bih garantovao uspjeh korekcije bio bih neozbijan. Loše rezultate i komplikacije nema samo onaj hirurg koji ne operiše.

Pacijenti pod uticajem medija i reklama misle da se estetske korekcije mogu obavljati bez komplikacija, da je to lak zahvat, a kad im predočim šta sve može da im desi često budu šokirani i zbunjeni izađu iz ordinacije. Ipak, kad se presaberu, kad ozbiljno shvate objašnjenja, vrate se kroz nekoliko dana da riješe svoj realni problem. To je otprilike kao kada hoćete da putujete do Kolašina. Znate sve moguće rizike na tom putu, ali ne odustajete od putovanja, a svako ko bi vam rekao da vam se neće ništa loše dogoditi gledali biste ga kao neozbiljnog čovjeka. Znači, svaki pacijent mora biti upoznat sa mogućim komplikacijama i da rizici postoje. Estetska hirurgija je ekstremno odgovorna i teška hirurška disciplina! Zašto? Zato što na operacioni sto dolazi faktički potpuno zdrava osoba koja se ne operiše zbog zdravstvenog problema, a mogu da se dese sve moguće komplikacije kao kod bilo koje druge hirurške intervencije.

Uradio sam na hiljade estetskih operacija. Srećom, nikakvih većih i značajnih komplikacija nisam imao, a imam ogroman procenat zadovoljnih pacijenata. Broj onih drugih je veoma veoma mali, ali ipak ih ima. A i kod takvih, najčešće naknadnom korekcijom postigne se zadovoljavajući rezultat i zadovoljstvo pacijenta – što je svakako krajnji cilj. Na prvom mjestu su uvijek zdravlje i sigurnost pacijenta, a onda njihovo zadovoljstvo postignutim rezultatom intervencije.

Pjevačice nisu najbrojniji pacijenti

MONITOR: U javnosti vlada uvjerenje da se plastičnim hirurzima najčeše obraćaju pjevačice i glumice. Obraćaju li Vam se i takozvani obični ljudi?
BOROVIĆ: Ogroman broj pacijenata, koji traže estetske korekcije ne samo u Crnoj Gori nego i na svih šest kontinenata, jer sam imao priliku da se u to uvjerim u raznim klinikama, su takozvani obični ljudi. Devedeset osam posto su žene i muškarci profesija i zanimanja koje nemaju veze sa javnim životom, a posebno ne sa estradom. Osobe sa estrade, odnosno pjevačice, često daju publicitet i estetskoj hirurgiji tako što se slikaju u raznim magazinima, žutoj štampi, na televizijama i na osnovu toga stiče se potpuno pogrešan utisak o estetskoj hirurgiji. Prvi pogrešan utisak je da su one glavni pacijenti, a drugi što mnogi poistovjećuju estetsku hirurgiju sa njihovim izgledom. To je pogrešno, jer smo svjedoci da tu ima puno pretjerivanja – ogromne usne, ogromne grudi, neprirodan izgled… To nije cilj estetske hirurgije, ali kad se pomene estetska hirurgija mnogi odmah pomisle na ogromne grudi i usne i zategnuto lice. To je potpuno pogrešna predstava o estetskoj hirurgiji.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo