Povežite se sa nama

INTERVJU

RAŠKO MILJKOVIĆ, REDITELJ FILMA ZLOGONJE: Djeca su na prvom mjestu

Objavljeno prije

na

Nagrada publike 32. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro film festival pripala je filmu Zlogonje Raška Miljkovića. Film je od publike dobio ocjenu 4,48. Ovo ostvarenje takmičilo se u selekciji dugometražni igrani film sa još 11 filmova.

Zlogonje donosi priču o Jovanu, dječaku od deset godina koji je rođen sa parcijalnom cerebralnom paralizom. Kroz svoju maštu on bježi u svijet fantazija u kome je slobodan da uradi šta god želi i bude ko god poželi.

Ova priča nastala je pod vodstvom producentkinje Jovane Karaulić i producentske kuće Akcija produkcija, a scenario koji je nastao po motivima knjige O dugmetu i sreći autorke Jasminke Petrović, napisali su Marko Manojlović i Miloš Krečković. Koproducent i na ovom filmskom ostvarenju su kuće This and That iz Beograda kao i Dream Factory iz Makedonije. Direktor fotografije je Mikša Anđelić, kostimografkinja je Milena Milenković, montažer filma Zlogonje je Đorđe Marković, dok je scenograf iskusni Aljoša Spajić. Uloge tumače djeca Mihajlo Milavić i Silma Mahmuti, kao i Jelena Đokić, Bojan Žirović, Dubravka Kovjanić, Olga Odanović, Jelena Jovanova, Stela Ćetković…

MONITOR: Prije crnogorske premijere filma “Zlogonje” rekli ste mi da jedva čekate da vidimo reakciju publike i da ste veoma uzbuđeni. Film bi mogli okarakterisati kao dječiji, pa je zanimljivo da je dobio nagradu publike. Kakve su vam impresije nakon ove nagrade?
MILJKOVIĆ: Presrećni smo reakcijom, posebno pošto je u Herceg Novom bila pretežno odrasla publika! Do sada smo najviše putovali po dečijim festivalima i bile su veoma pozitivne kritike, ali je na Kanli Kuli bila neverovatna atmosfera, delovalo mi je kao da je cela publika bila uvučena u priču i da su se zaista poistovetili sa junacima i emotivno se povezali sa Jovanom i Milicom. A sama nagrada nam je fantastičan podstrek pred premijeru u Srbiji i početak bioskopske komunikacije sa publikom.

MONITOR: Film “Zlogonje” je osvojio nagradu za najbolji igrani film za uzrast od osam do deset godina na TIFF Kids festivalu u Torontu, koji je sastavni dio jednog od najznačajnijih filmskih festivala na svijetu. Žiri mladih je tada izjavio da film predstavlja veliko iskustvo iz kojeg svi mogu mnogo da nauče. Kakav je osjećaj kada shvatite da ste sve vreme bili u pravu vjerujući da pravite dobar film?
MILJKOVIĆ: Tada smo bili van sebe od sreće. Zapravo smo prvi put gledali zajedno film na kontrolnoj projekciji u Bioskopu u Beogradu, samo nekolicina nas autora, i tada smo prvi put naglas izgovorili: “Napravili smo super film!”. Ali, nismo bili sigurni kako će deca reagovati na njega. Zato nam je posebno drago bilo kada su baš deca iz dečijeg žirija prepoznala kvalitet filma, a onda još i dodala kako se iz njega može ponešto i naučiti. Nismo mogli ni da se nadamo takvom uspehu.

MONITOR: Na ovom području je zapravo retkost da se snima dječiji film, a “Zlogonje” na bajkovit način prikazuju kako u modernom društvu nepremostivi problemi postaju rješivi uz ljude koje voliš. Recite mi kako je nastala ideja da snimate upravo ovaj film?
MILJKOVIĆ: Nije bilo preterano teško odlučiti se za baš ovaj podvig. Scenario je odlično napisan i na prvo čitanje sam se zaljubio u likove i u priču i bio sam siguran da ta priča mora da se ispriča. Pošto imam mlađu braću i sestru hteo sam da napravim film u kome bi oni mogli da uživaju, ali i da im pomognem da raščiste neke stvari u svom univerzumu, pošto smo deca razvedenih roditelja, a velika tema filma je baš razvod iz dečije perspektive. Nadam se da su im se barem neke kockice složile posle gledanja Zlogonja.

MONITOR: Film je porodična priča čiji su glavni akteri djeca, a glavni junak je dječak obolio od parcijalne cerebralne paralize. Kako je tekao sam proces rada na filmu jer je na prostoru Balkana snimanje filma mukotrpan posao u produkcionom i finansijskom smislu?
MILJKOVIĆ: Nije lako, naravno, ali sam imao sreću da sam okružen jako sposobnim autorima – takođe mahom debitantima, koji su bili spremni da daju sve za uspeh projekta. Tako da smo snagom volje uspeli da prevaziđemo sve finansijske i temporalne probleme. Užasno je važno da se za prvi film okružite dragim i pozitivnim ljudima, a ozbiljan je bonus kada su ti, tako bliski ljudi, pride i vrhunski profesionalci.

MONITOR: Kako ste birali glumce – naročito djecu, jer pretpostavljam da je to bio vrlo zahtjevan dio posla?
MILJKOVIĆ: Sam proces kastinga je trajao blizu devet meseci, preko šesto devojčica je bilo na kastingu za ulogu Milice, i više od dvadeset dečaka je bilo u poslednjem krugu kastinga za ulogu Jovana.

Ali iako jet u bio veliki broj talentovane dece, Silma i Mihajlo su se istakli svojim šarmom i neverovatnom hemijom koja se rodila između njih, još na prvom susretu na kastingu. Delovali su kao da se već godinama poznaju i druže, i pošto su se na prvu loptu tako zbližili, bilo je jednostavno posle to preneti i u film. Zaista je bilo zadovoljstvo raditi sa njima.

MONITOR: Šta Vam je bilo najvažnije tokom rada na filmu? Jeste li zamiljali ko su idealni gledaoci i ko bi mogao sve da donosi sud koji je Vama važan?
MILJKOVIĆ: Najvažnije mi je bilo da deca sve vreme ostanu u igri u toku snimanja, trudili smo se da ih uvek zaštitimo od bilo kakve tenzije ili nervoze koja lako nastaje pod pritiskom snimanja u tako kratkom vremenskom roku. Ali smo ipak uspeli da ih zadržimo u domenu igre i zabave u toku snimanja. Što se publike tiče, naravno deca su nam na prvom mestu, ali nam je takođe bilo važno da dopremo i do roditelja koji će neminovno gledati film sa decom. A sada sam siguran da smo i u tome uspeli.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo