Povežite se sa nama

INTERVJU

RADE RADOVANOVIĆ, NOVINAR I DRAMSKI PISAC IZ BEOGRADA: Vučićev izgubljeni Kosovski boj

Objavljeno prije

na

MONITOR: Iz Srbije stižu zanimljive vijesti, a posebnu pažnju javnosti izazvala je izjava predsjednika Aleksandra Vučića zagrebačkom Globusu: „Svi Srbi znaju da su izgubili Kosovo, ali ja ću učiniti sve što je u mojoj moći da vratim šta se može, pa da to na kraju ne ispadne kao potpuni poraz ili potpuni gubitak”. Vaš komentar?
RADOVANOVIĆ: Znam Vučića, bili smo često u kontaktu tokom bombardovanja’ 99. kada sam bio izveštač Radija Slobodna Evropa, a on ministar informisanja u vladi crveno- crno koalicije Miloševićevih SPS-ovaca i Šešeljevih radikala. Znam tu vrstu njegovih naizgled dvosmislenih, a u osnovi ciničnih i banalnih, šibicarskih stavova i poruka. Ovom izjavom datom Globusu, da se Vlasi ne dosete, on na svoj način i u svoju korist, iznosi i razotkriva banalnu činjenicu, koju evo već gotovo dve decenije prekriva srpska zavera ćutanja – činjenicu da su Srbi, „svi Srbi” kako im predsednik poručuje, izgubili Kosovo. Ne kaže im, ali se podrazumeva da on koji sve zna – zna i da su „svi Srbi”, ako ne baš učestvovali, a ono dušom i srcem bili za taj unapred izgubljeni kosovski boj, vođen ne samo protiv Albanaca, NATO-a i Zapada, nego i protiv Rusije – pa neka jednom već shvate da su sami krivi što je Kosovo nezavisna država. Srećom te „svi Srbi” imaju za predsednika Aleksandra Vučića, koji „niti je bio ministar u Slobinoj nacional-socijalističkoj Vladi, niti je u učetvovao u pomenutom boju”, pa sada „može da založi” svoj lični autoritet i svetski kredibilitet – pazite – ne da bar malo bude bolje tamošnjim, preostalim kosovskim Srbima, nego „da to na kraju ne ispadne kao potpuni poraz ili potpuni gubitak”. Licemerno do srži, iskreno do bola, ali, verovatno dovoljno da Vučić i sačuva vlast i zadovolji zapadne mentore i sponzore.

MONITOR: Da li će Beograd uskoro prihvatiti sporazum sa Prištinom po kojem Kosovo dobija stolicu u UN i drugim međunarodnim organizacijama?
RADOVANOVIĆ: Mislim da će do takvog sporazuma doći najdalje do kraja godine. Vučiću i Tačiju biće servirane iz Vašingtona i Brisela neke kozmetičke promene, nešto u smislu promene granica, što Tači i Haradinaj već pominju, kao i famozno ali beznačajno formiranje zajednice srpskih opština, i eto sporazuma, eto Republike Kosovo u UN i drugim međunarodnim organizacijama. Ne sumnjam da će srpski predsednik svojom mudrom politikom i bespoštednom borbom za srpske interese na Kosovu i Metohiji uspeti da u pojedinim delegacijama koje predstavljaju nezavisno Kosovo u svetu bude i poneki Srbin sa njegove kosovske Srpske liste.

MONITOR: Analitičari kažu da Kosovo nije pitanje na kome se ruši Vučić i da nije pravo pitanje šta je loše za Vučića nego šta je dobro za Srbiju.
RADOVANOVIĆ: Za Srbiju, za normalne ljude u Srbiji i na Kosovu, dakle, i za Srbe na Kosovu, i za Albance u Srbiji, apsolutno bi najbolje i najracionalnije bilo da se države Republika Srbija i Republika Kosovo međusobno priznaju, a odmah potom i uspostave sve normalne i uobičajene međudržavne odnose. Sve druge opcije, ma ko ih zastupao ili podmetao, ili su političko licemerje i opasna demagogija, ili zla namera, udovoljavanje mafijaškim interesima.

MONITOR : … A što se analitičara tiče ?
RADOVANOVIĆ: Što se analitičara tiče, u Srbiji, koju neki strani eksperti precizno definišu kao zarobljenu državu, cvetaju svi cvetovi, a naročito analitičarski i novinarski. Nezaposlenost je ogromna, patriJotizam još veći , pa mnogo ko – ko ne zna ili nema šta da radi, odaje se ili „analitici”, besramno ali za pare uzdižući i slaveći Vođu, ili „novinarstvu”, pa opet za pare, dirigovano i planski lažući i nekažnjeno sprovodeći javni linč nad svakim ko se usudi da dovede u pitanje bezgrešnost Aleksandra V.

MONITOR: Iz opozicije javljaju da Vučić planira da za 4. novembar raspiše referendum o Kosovu zajedno sa vanrednim parlamentarnim izborima. Da li su u pravu i zašto Vučiću odgovara da to bude „u paketu”?
RADOVANOVIĆ: Ne znam da li su u pravu ti iz Narodne stranke koji iznose ovakve tvrdnje, ali znam da je Vuk Jeremić, lider NS, kao šef diplomatije u Tadićevoj vladi, potrošio silne državne pare leteći po svetu i ubeđujući državnike velikih i malih zemalja da ne priznaju „jednostrano proglašenu Republiku Kosovo”. Rezultat je bio da je oko 200 država u svetu priznalo kosovsku nezavisnost, a kako je ogromna većina njih i u članstvu UN, desilo se i da Vuk Jeremić glatko bude izabran za predsednika Generalne skupštine UN. Ne verujem u njegove političke procene, još manje u srpsku politiku njegove stranke.

MONITOR: Predsjednik Vučić najavio je da će predsjednici Rusije i Francuske Putin i Makron posjetiti Srbiju do kraja godine. Zašto Vučić, sudeći po njegovim susretima sa Erdoganom, Makronom, Angelom Merkel i drugima, ima toliku podršku spolja i da li je njima poznato da je Vučić autokrata i šta je uradio od Srbije?
RADOVANOVIĆ: Naravno da je svima njima sve poznato, kao što je i nama koji realno sagledamo situaciju u Srbiji, jasno da svako od njih ima svoje interese i u skladu sa tim svoja očekivanja od Aleksandra Vučića. Nemam bilo kakvih iluzija da je ikome od bitnih lidera na Zapadu, od EU takva kakva je, da im je stalo do demokratije i ljudskih prava u Srbiji, te takve zahteve od njih prema Vučiću i ne očekujem. Njima je u Srbiji i ovom delu Balkana bitna, pre svega, regionalna stabilnost – stabilokratija koju im srpski predsednik garantuje, te obećanja za koja se obavezao da će ih ispuniti, priznanje Kosova, pre svega. Vladimir Putin i njegova Rusija, pak, imaju potpuno suprotne interese od ovih pomenutih zapadnih, pa, posebno nakon ulaska Crne Gore u NATO, sve više ulažu u destabilizaciju balkanskog regiona, a posebno u Srbiju. U tom smislu im je Vučić bitan , a zapravo je tragikomičan kada u ovakvoj konstelaciji odnosa i interesa Zapada i Rusa glumi, tačnije, imitira Tita.

MONITOR: Mnogi ukazuju da se Vučić ne može pobijediti u desničarenju, demagogiji, lažima i prevarama, jer on to radi odlično.
RADOVANOVIĆ: Jedna od bitnih razlika lidera demokratske, građanske opozicije u Srbiji i predsednika Srbije u tome je što niko od njih nije, a Vučić jeste itekako učestvovao u ratnim i posleratnim svinjarijama, da ne kažem zločinima. Vučić je, a ne Živković, Tadić, Janković … u aprilu 1992. postao mladi četnik dobrovoljac vojvode Đorđa Aleksića, čiji su četnici dejstvovali po Sarajevu sa Jevrejskog groblja. Vučić je kao poslanik SRS- a ne bilo ko iz opozicije, sa skupštinske govornice pretio da će za jednog Srbina ubiti sto Muslimana … Ima tih razlika još, a što se same tehnike njegove neograničene vladavine tiče, meni je suštinski jedan naizgled veseli prizor koji pokazuje da Vučić vlada i tako što sa uživanjem gazi i ponižava i svoje najbliže saradnike. Tako, recimo, dok u opuštenoj kafanskoj atemosferi, tokom večere, predsednik Srbije gosti svog prijatelja, turskog predsednika Redžepa Tajipa Erdogana, šef srpske diplomatije Ivica Dačić, koji ne zna engleski, pa čita na srpskom u SB UN, uz pratnju orkestra, dragom gostu i njegovoj hanumi, peva na turskom čuvenu narodnu Osman aga , Osman aga …! Peva i njiše kukovima, kao da su visokog gosta iz Turske izveli u neku od kafančina na ibarskoj magistrali … Peva, kaže, ne zato što hoće, nego što mora, jer mu je Vučić naredio da zabavlja goste !?! E, to je ta Vučićeva raspevana diplomatija i politika !

MONITOR: Kakva je medijska scena u Srbiji?
RADOVANOVIĆ: Gotovo tragična. List Danas za koji predsednik Vučić s ponosom ističe da ga ne čita, jedini je dnevni list u Srbiji koji nije pod uticajem ni Vlastodršca, ni opozicije, ni bilo koga od oglašivača. Sem stranih TV programa N1 i Aljazeera, sve druge televizije, računajući i državnu RTS, manje ili više su u direktnoj službi propagande Aleksandra Vučića. Kada se tom jatu još doda i vulgarna, besprizorna „žuta štampa”, koju svakodnevno proizvode i „uređuju” predsednikovi odabrani i sami sebi prepušteni ljubimci, dobija se dosta jasna medijska scena Srbije, kojom vlada, i uz pomoć koje Srbijom vlada – Aleksandar Vučić.

A kad popucaju trpila…

MONITOR: Šta opozicija treba da uradi da bi pobijedila na predstojećim izborima u Srbiji?
RADOVANOVIĆ: U Srbiji postoji malobrojna demokratska opozicija čiji je cilj ne samo pobeda protiv režima, nego i promena postojećeg nedemokratskog sistema koji omogućava Vučićevu beskrupuloznu „tiraniju većine”. Takvu opoziciju nesumnjivo čine Nova stranka, čiji je predsednik Zoran Živković, bivši premijer Srbije, Pokret slobodnih građana, koji vodi bivši ombudsman i predsednički kandidat Saša Janković, to što je preostalo od Demokratske stranke, koju sada predvodi Zoran Lutovac , Socijal demokratska stranka Borisa Tadića … Ostale opozicione, parlamentarne stranke ili su šovinističke, poput radikala Vojislava Šešelja, osuđenog ratnog zločinca, ili ekstremno desnicarske i nacionalističke poput Dveri , Boška Obradovića, ili su liberalno demokratske , popu LDP-a Čedomira Jovanovića , koji i ne krije da je „konstruktivna opozicija” Aleksandru Vučiću. Pri ovakvoj konstelaciji snaga u opoziciji i apstinenciji od oko 50 posto potencijalnih birača, zbilja je teško i zamisliti bilo kakvu pobedu demokratske opozicije na izborima koje Vučić gotovo apsolutno kontroliše.

MONITOR: Znači li to da ne vidite realne mogućnosti za promenu vlasti u Srbiji ?
RADOVANOVIĆ: Ne, ne znači, ja ih vidim, ja ih znam, ali mislim da sada takve realne mogućnosti u Srbiji ne postoje. Biće ih, siguran sam u to, kada rastući socijalni bunt i beznađe pređu prag izdržljivosti, kada, kako kaže jedan moj prijatelj, popucaju trpila , ako ne većine, a ono bar mnogo većeg broja građana u Srbiji nego što je to sada.

Irinejeva besramna izjava

MONITOR: Ovih dana odnosi između Srbije i Crne Gore se zaoštravaju nakon izjave patrijarha Irineja i lidera pojedinih srpskih stranaka u Crnoj Gori. Da li u Srbiji vjeruju da su Srbi u Crnoj Gori diskriminisani u svakom pogledu i da su u težoj poziciji nego u NDH, kako to reče Irinej?
RADOVANOVIĆ: Kada Vučiću baš zagusti, kao sada u vezi sa Kosovom, onda razni nacionalni patriJotski čimbenici, pa i patrijarh Irinej, dobiju specijalne zadatke da, po potrebi, pale ili gase. A srpski patrijarh, baš kao i sabrat mu Amfilohije Radović, voli da izvodi „specijalne patriJotske zadatke”, posebno ako se radi o paljevinama. Mislim da malo ko u Srbiji, sem ekstremnih nacionalista, veruje u Irinejevu konkretnu izjavu o položaju Srba u Crnoj Gori. Ona je toliko besmislena i besramna da se jedino može tumačiti kao izvršavanje „specijalnog patriJotskog zadatka”.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo