Povežite se sa nama

INTERVJU

VESNA TERŠELIČ, VODITELJICA DOKUMENTE – CENTAR ZA SUOČAVANJE SA PROŠLOŠĆU, ZAGREB: Svi stenjemo pod teretom prošlosti

Objavljeno prije

na

MONITOR: Prošli vikend protekao je u znaku obilježavanja 23. godišnjice hrvatske vojno-policijske akcije Oluja. U Hrvatskoj je 5. avgust slavljen kao istorijska pobjeda, a u Srbiji kao pomen žrtvama. Kako ste to Vi doživjeli?
TERŠELIČ: Svakom obljetnicom smo sve dalje od priznavanja patnje, posebno od 2015. kad su prvi put organizirana odvojena službena događaja kao fizičke manifestacije dvije dimenzije VRA Oluja, sagledane iz perspektive pobjednika i stradalnika. Tada je Zagrebu i Kninu po običaju obilježena samo pobjeda i vraćanje teritorija u ustavno-pravni poredak Hrvatske, a u Srbiji prvi put komemoriran Dan sjećanja na stradanje i progon Srba u Sremskoj Rači. Do tada se parastos u Beogradu služio u organizaciji udruženja žrtava bez službenog pečata i govora izaslanika vlade. Od tada poruke svake godine samo produbljuju jaz između dvije zemlje. Mada se mnogima nakon posjete predsjednika Srbije u veljači ove godine činilo da bi se odnosi mogli poboljšati, sad su pali na najnižu razinu od potpisivanja Sporazuma o normalizaciji odnosa iz 1996. godine.

MONITOR: Ovih se dana manipuliše brojem žrtava Oluje. Koliko je prema podacima Documente izbjeglo ili protjerano krajiških Srba, koliko je poginulo i koliko se vodi kao nestali?
TERŠELIČ: Još je najrelevantniji podatak međunarodnih organizacija o oko 200.000 izbjeglih i Hrvatskog helsinškog odbora o 677 smrtno stradalih civila. Zbog ograničenih sredstava nažalost nismo završili terenske provjere i analizu neophodnu za objavu rezultata istraživanje ljudskih gubitaka.

MONITOR: Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić poručio je da je svaki zločin vječan i ne može da se zaboravi ili slavi i da je “Hitler htio svijet bez Jevreja, a Hrvatska je željela Hrvatsku bez Srba”. Kako je na to reagovano u Hrvatskoj?
TERŠELIČ: Izjava je dočekana kao skandalozna i najpromašenija do sada, mada mu ni prije nije bilo strano slati poruke namijenjene najostrašćenijim glasačima, rječnikom kog se ne bi postidio ni osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj. Predsjednik Srbije nastavlja graditi narativ Srba kao najvećih ratnih žrtava, puštajući da agresija na Vukovar i etničko čišćenje Hrvata s jedne trećine teritorija u 1991. te strahovlada koja je uslijedila sklizne u drugi plan. Bira što će spomenuti stvarajući sliku prošlosti pogodnu za hranjenje nacionalističkih mitova, bez tematiziranja odgovornosti tadašnjeg vodstva Srbije za rat i svojih vlastitih postupaka u devedesetima. Smatram da tvrdim stavom prema Hrvatskoj poboljšava svoju političku poziciju u vrijeme neugodnih pregovora s Kosovom, ne mareći za probleme koje stvara. A nagomilana otvorena pitanja vezana uz rješavanje sudbine nestalih Srba i Hrvata kao i probleme izbjeglih i povratnika, ostavlja za neka druga vodstva koje će, nadam se, biti okrenuta vitalnim interesima građana vlastite i susjedne zemlje.

MONITOR: Hrvatski premijer Andrej Plenković rekao je da 23 godine nakon operacije Oluja Hrvatska šalje Srbiji i srpskoj manjini poruke istine, saradnje i mira i da Hrvatska želi i istinu o velikosrpskoj agresiji, ali nespremnost nekih da se suoče s prošlošću odgađa pomirenje…
TERŠELIČ: Pošto je ponovo propustio spomenuti priznanje patnje ubijenih civila i zarobljenika, nedvojbeno je da interesa za suočavanje s prošlošću na najvišoj političkoj razini nema ni u Hrvatskoj, a pripadnici nacionalnih manjina ostaju taoci vladajućih koji odbijaju prihvatiti nepopularne činjenice. Kratkovidim otklanjanjem suočavanja s prošlošću, umjesto traženja prilika za dijalog baš o najtežim i najmračnijim stranicama povijesti, kao i načinima razvijanja zajedničkog a ne podijeljenog pamćenja, otežavaju razvoj ne samo naše već i susjednih zemalja.

MONITOR: Prošle godine predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović je u Kninu rekla da žali zbog gubitka svakog života, i hrvatskog i srpskog, i da se nada da će jednog dana biti moguće “zajedno sa srpskom zajednicom” obilježiti Oluju”. Kakvi su preduslovi za to?
TERŠELIČ: Samo bi iskreno prihvaćanje odgovornosti za posljedice zločina iz Drugog svjetskog rata, te političkog nasilja u vrijeme jugoslavenskog socijalizma kao i teških povreda ljudskih prava u ratovima od 1991.-2001. stvorilo pretpostavke za humaniziranje odnosa prema mrtvima i uvažavanje među preživjelima. Svjesno koristim baš tu riječ „preživjeli”, jer svi stenjemo pod teretom prošlosti koji bi se mogao smanjiti prihvaćanjem odgovornosti za vlastite pogreške. Kako je pokazalo nedavno istraživanje Hrvatske udruge poslodavaca, mnogi, posebno mladi, bježe u druge zemlje prvenstveno zbog loše društveno političke klime. Usprkos njihovom odlasku, većina naših političara i političarki, i to ne samo iz stranaka na vlasti, odbijaju sagledati složenost ratnih zbivanja i priznati patnju žrtava, što bi doista oslobodilo svekolike stvaralačke potencijale.

MONITOR: Da li je predsjednica Hrvatske trebala da odlikuje Anta Gotovinu i Mladena Markača, koji su predvodili akciju Oluja i nepravosnažno bili osuđeni pred Haškim sudom?
TERŠELIČ: U tome ju je mogla spriječiti politička mudrost, jer za odlikovanje nakon oslobađajuće presude u Haagu nije bilo formalnih zapreka. Je li se bar zapitala kako će na odlikovanje zapovjednika postrojbi, čiji su pripadnici počinili zločine, reagirati porodice ubijenih? Očito ju je vodila želja da učvrsti svoj položaj na listama popularnosti u Hrvatskoj, a ne promišljanje najboljih koraka za unaprjeđivanje suradnje sa susjedima, posebno sa Srbijom.

MONITOR: Predsjednik SNV Milorad Pupovac kaže da je za vrijeme Oluje izbjeglo oko 200 000 Srba, ali “svijest o toj činjenici, a da o savjesti ne govorimo, u društvu ne postoji ni danas”. Je li u pravu?
TERŠELIČ: Posve je u pravu, jer o sudbini izbjeglih vodi računa samo manjina. Mada javnost u Hrvatskoj zna za zločine počinjene u tijeku i nakon VRA Oluja prostor za dijalog o načinima priznanja patnje se sužava. Vrlo važan instrument u ograničavanju slobode izražavanja postala je Deklaracija o Domovinskom ratu, koja se u javnosti često nameće kao jedina moguća interpretacija. Koplja se lome oko pitanja karaktera rata kao i hrvatskog angažmana u ratu u Bosni i Hercegovini.

MONITOR: Da li će ovakvo obilježavanje Oluje još više zaoštriti odnose između Hrvatske i Srbije?
TERŠELIČ: Hoće, jer ni jedni ni drugi ne žele u svoju sliku uključiti drugu stranu rata, već se drže samo svoje perspektive. Zabrinjava kako se brzo poništavaju rezultati velikih napora uloženih u izgradnju povjerenja u vrijeme predsjednika Mesića, predsjednika Josipovića i predsjednika Tadića.

MONITOR: Predsjednica Hrvatske je prilikom nedavne posjete Jasenovcu osudila ustaške zločine, ali na nju se okomila hrvatska radikalna desnica, koja godinama pokušava da dokaže da je Jasenovac bio samo radni logor. Šta to govori?
TERŠELIČ: Zbog umanjivanja značaja ustaških zločina od strane uzastopnih vlada od 1991. nadalje hrvatsko društvo je podijeljeno oko pitanja tko je pobijedio u Drugom svjetskom ratu. Danas mnogi, posebno među mladima, nemaju pravu sliku uloge partizana. U prosvjedu, već tri godine za redom, nasljednici žrtava Holokausta, genocida nad Srbima i genocida nad Romima i antifašisti ne obilježavamo godišnjicu proboja iz Jasenovca skupa s vladinim institucijama.

MONITOR:Vi ste nedavno predložili da Državno odvjetništvo (DORH) osnuje specijalni odjel za ratni zločin, kako bi bili efikasnije procesuirani ratni zločini. Kakve su šanse da se to realizuje?
TERŠELIČ: Žao mi je što odjel po uzoru na USKOK nije osnovan u vrijeme njegova osnivanja, početkom ovog stoljeća.

MONITOR: Upozorili ste da još nije završena istraga za zločine koje su pripadnici Hrvatske vojske počinili 1995. u selima Komić i Poljice, te da je pred hrvatskim pravosuđem procesuiran jako mali broj zločina. Čime to objašnjavate?
TERŠELIČ: Najvažniji su razlozi premali kapaciteti državnog odvjetništva te nepovoljna politička klima za procesuiranje zločina počinjenih od strane pripadnika hrvatskih postrojbi. Od malobrojnih postupaka za zločine u tijeku i nakon VRA Oluja spomenut ću suđenje za zločin u Prokljanu i Mandiću, okončano pravomoćnom osuđujućom presudom Boži Bačeliću na sedam godina zatvora za ubojstvo supružnika Damjanić te ratnog zarobljenika Vuka Mandića. Postupak za zločin u Gruborima završio je oslobađajućom presudom dvojici pripadnika Antiterorističke jedinice (ATJ) Lučko, Franji Drlji i Boži Krajini. Zbog zavjere šutnje između tridesetak sudionika akcije, u kojoj je ubijeno šest starijih srpskih civila kao i neučinkovitosti istrage i suđenja, teret odgovornosti zbog počinjenog zločina još ostaje na svim pripadnicima ATJ Lučko.

MONITOR: Retorika i tenzije u regionu posljednjih dana podsjećaju na devedesete. Da li su mogući novi sukobi ili će sve to prevladati razum?
TERŠELIČ: Vjerujem da će ipak zapuhati novi vjetrovi. Raduje me što Vlada Crne Gore konzistentno podržava važne regionalne poduhvate, poput inicijative za REKOM, uviđajući da umjesto jednostranih interpretacija trebamo sagledavanje počinjenih zločina iz različitih perspektiva.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo