INTERVJU
IGOR VUK TORBICA, REDITELJ: Pravo na izbor koji odstupa od logike

Predstava Krvave svadbe, F.G.Lorke, u režiji Igora Vuka Torbice – jednog od najangažovanijih i najinovativnijih mladih reditelja u regionu, rađena u koprodukciji Grad teatra i Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, premijerno je izvedena u Budvi, na otvorenom prostoru između crkava. Ova predstava, već sada, označena je kao kulturni događaj godine.
Scenograf predstave je Branko Hojnik, kostimograf Jelisaveta Tatić Čuturilo, kompozitor Vladimir Pejković, scenski govor potpisuje Dejan Sredojević, dizajn svjetla Milica Stojšić. U predstavi igraju Varja Đukić, Milica Grujičić, Ivana Mrvaljević, Pavle Popović, Branka Stanić, Vukašin Ranđelović, Miroslav Fabri, Draginja Voganjac, Maja Stojanović, Dušan Vukašinović, Filip Đuretić i Nenad Pećinar.
MONITOR: U dramskom teatru sve počinje izborom teksta, a pitanje koje se nameće je – zašto baš Lorka i “Krvave svadbe”? Kakva je za Vas to veza sa trenutkom u kojem živimo i da li vas je opterećivao taj pritisak savremenosti?
TORBICA: Nešto od odgovora na ovo pitanje dao sam i u knjižici predstave. Pitanje je zaista bitno i hvala vam na njemu. Najpre bi se morali složiti oko toga o čemu zapravo govorimo kada govorimo o savremenosti. Da li ona postoji i da li je na kraju krajeva i u kojoj meri ona umetnička kategorija. S jedna strane ja govorim neminovno i stvaram iz ovog trenutka sad, iz psihologije modernog čoveka od koje na kraju krajeva i ne mogu da pobegnem. S druge strane, akademsko obrazovanje, u ovim studijama koje sam ja prošao, kao metodičnost i tematsku jedinicu imale su i sledeće pravilo: za svako delo koje postavljate, nađite razlog u današnjem trenutku! Ovakvo pravilo, kao i mnoga druga pravila akademskog životu na kraju budu dogmatizovana ili tumačena na najjednostavnije načine, te se zato uvek plan odluke da se postavi neko delo svodi na to da tematski odgovori i odgovara analogiji i homologiji današnjeg vremena. Nemam ništa protiv ovoga, ne mislim da je pogrešno i nužno loše, ali ja sam u ovom slučaju hteo pre svega da savremenom trenutku vratim poeziju, pravo na simbolističko i na asocijacije, osećaje i na disciplinu osluškivanja građenja ritma, napetosti i tragedije. Da ostanem veran pesničkom pogledu na svet, pogledu koji nije nužno u kordinatama socijalno političkog, nego je transcendentalnije.
Izbor teksta bio je krajnje konotativan, kao i moja potreba da radim Krvave svadbe, taj je izbor sličan samoj odluci da se jedna pesma i napiše, a šta vam je za to potrebno – malo unutarnje nužnosti i nešto od onoga sto je Tolstoj nazivao energijom zablude. To je na kraju krajeva za mene i jedina prava savremenost: pravo na izbor koji odstupa od logike, logičnog i standardnog!
MONITOR: Iako se Lorka nije bavio politikom, zbog svojih ljevičarskih ideja – uhapšen je i strijeljan. Ne možemo reći da su njegove drame zastupljene na ovim prostorima – jako malo su rađene. Da li ste se odlukom da baš sad režirate njegov komad na neki svojevrstan način i deklarisali šta mislite o ovom zajedničkom podneblju, ali i o pozorištu gdje sve manje ima poezije?
TORBICA: Nije pitanje same poezije, govorimo o prostoru u kojem je na žalost sve manje autentičnosti, sve manje hrabrosti da se teatar i umetnost pretvori u široko polje mogućnosti, sa svim njegovim plodovima koje može dati, pa makar oni bili i gorki ili ponekad i nejestivi. Mi smo kao kulture sveli svoje umetnosti na manje od ništice, na neznatnost, naši su pozorišni repertoari sigurni i ziheraški kako u političkom ključu, tako i u onom estetskom. Nismo sebi i jedni drugima dali pravo na uspeh, ali ni na greške. Nisam o tome aktivno razmišljao, ali sad već gledajući unazad, možda sam pomislio birajući ovaj naslov da ne želim ulaziti u vulgarni dijalog ovog podneblja, želim se bar u ovim gestom udaljiti i uživati u nekoj tihoj i mirnoj razmeni mišljenja, ako je potrebno i sam sa sobom.
MONITOR: O čemu pozorište treba danas da govori?
TORBICA: Kad bih u potpunosti znao odgovor na ovo pitanje, mislim da bih se pozorištem i prestao baviti. Toliko je toga u pozorištu što je potrebno pojmiti, a ja sam tek krenuo na taj put. Za mene je pozorište ponekad uzbudljivo po onom i zbog onog što govori, ali često me više osvoji zbog načina na koji govori, sredstava i stila kojem je nešto pripovedano kroz pozorište. U tim i takvim okvirima, i najmanja naša svakodnevna egzistencija, beskonačno ponovljena radnja, može biti uzdignuta u nešto zaista veličanstveno. Pozorište je tu kao osnovna korekcija na naš svakodnevni potencijalni pad u banalnost i obesmišljenost.
MONITOR: Grad teatar formiran je kao festival ambijentalnog karaktera sa mogućnošću da pod otvorenim nebom prikaže što veći broj kvalitetnih programa. Organizatori su najavili da ćemo vidjeti predstavu koja ne prati trend i da su “Krvave svadbe” predstava koju zaslužuje Grad teatar.
TORBICA: Moje prethodne predstave su u poslednjih nekoliko godina gostovale u Gradu teatru, ali ja nisam imao priliku da posetim Budvu i festival. Moram priznati da u tom smislu nisam bio opterećen tradicijom i svime onime što je prethodilo ovogodišnjoj produkciji. Ovo je izvrsno, jer se uvek trudim objasniti koliko je važno i moje neznanje o pojedinim stvarima, i da me često korisnije definiše nego moje znanje. No ovde nemam prave mentalne mape da zaista uporedim našu produkciju i prethodne koje je Grad teatar ostvarivao. Mogu samo da kažem ovo, s jedne strane, imam toliko reči hvale i zahvalnosti za način na koji su me iz vođstva ovog festivala znali čuti, razumeti i prihvatiti moje predloge. Imali su strpljenja za moje ideje i za moj tempo, osećao sam slobodu dok sam radio i ostvario sam uslove sa njima kakve često ne vidim u profesionalnim pozorišnim kućama. Mislim da je Milena Lubarda Marojević neko sa punim osećanjem šta znači festival s jedne strane, a onda i sama delikatnost kreativnog procesa. Želio bih se ovom prilikom zahvaliti njoj i njenom timu na svemu navedenom i nadam se da je naša predstava vratila Gradu nešto od truda i razumevanja kojeg su one ponudile nama. Želeo bih, ako je ikako moguće, da takvi ljudi budu prepoznati i da ih ništa ne zaustavi u putu kojim su krenuli da razvijaju ovaj festival.
MONITOR: Lorka je opisao, naročito u “ruralnoj trilogiji” ljubav, patnju, strasti – prije svega žena. Na početku drame Majka izgovara: “Nek su proklete i puške i pištolji i najmanji nožić, prokleti bili i ašovi i vile”. I ovdje vidimo kako žene najviše stradaju, a postaju i čuvarke patrijarhata. Kako vidite ulogu žene na ovim prostorima protekle tri decenije?
TORBICA: Na žalost mnogo, barem u načinu na koji ja posmatram recentne tokove naših kultura. Ako malo bolje pogledate, moći ćete na primeru svih republika naše nekadašnje zajedničke zemlje, pronaći s jedne strane postignute određene vrednosti kada su u pitanju žene i njihova integracija u tekuće političke, naučne, društvene discipline, ali jednim spretnijim pogledom, moći ćete uočiti i sledeće, ženama je u pravilu ovde data moć u dva određena slučaja, a to su pod jedan – kada je pozicija na kojoj su, krajnje simbolična i benigna u mogućnosti trenutnog delovanja i dalekosežnih posledica, pod brojem dva – kada njihova pozicija, ne samo potvrđuje, nego neretko i učvršćuje patrijarhalnu društvenu košuljicu u kojoj živimo. Iz ovog razloga, često govorim, da mi zapravo nismo videli ništa od prave i originalne slobode ženskog glasa na ovim prostorima. Poslednje tri decenije, uveli smo žene na veliki teren, poveli ih da igraju velike utakmice, ali prije toga, morale su naučiti pravila igre, koja su ostala, nepromenjena, dakle, duboko ne-ženska!
MONITOR: Publika je bila sudionik jedne fatalne priče o ljubavi, nagonima, osveti, ali i praštanju, a završetak predstave – dijalog Majke i Vjerenice djelovao je katarzično. Koliko je za Vas važan taj efekat i da li treba da pozorište utiče na ljude i da ih mijenja?
TORBICA: Pozorište ne mora ništa, ali bilo bi dobro da uspe u svemu. Neke priče su katarzične upravo u mraku i teškom kraju, koji ne samo da odvodi likove iz života nego na neki način i kažnjava publiku, proziva i optužuje, drugi su pak oni krajevi koji odstupe od ovakvih završetaka, i završe u pomirenjima, makar ona bila i samo trenutna ili simbolična. Mislim da su moje predstave u mnogim slučajevima ličile na prvu mogućnost koju sam dao, ali ova je završila sličnije drugoj ponuđenoj opciji i još sebi ne znam do kraja odgovoriti zašto je to tako. Originalan tekst nudio je u najmanju ruku i drugačiji, spekulativniji kraj. U svakom slučaju, pojam koji dajete u pitanju, pojam katarze, za mene nikad nije nestao, samo je promenio svoje oblike. Pozorište nesumnjivo menja ljude, samo što to čini bez puno buke i bez brzih, a vidljivih estetskih promena. Da nije tako, da u to ne verujem, pozorište ne bi bilo mesto na koje dolazim ni kao reditelj ni kao publika.
MONITOR: Reditelj ste koji radi u različitim pozorištima regiona. Komentar nakon premijere, gotovo svih prisutnih, bio je da su glumci djelovali kao pravi ansambl, a inače rijetko ko se znao i do sada igrao zajedno. Kako ste sve to za prilično kratko vrijeme postigli? Kakav način rada s glumcima preferirate?
TORBICA: Zanimljivo je što sam u ovom slučaju i sam svoj proces rada stavio po malo sa strane. Često otvorim probe u kojima se danima ne čita na probama, izbegavam dodir sa tekstom i puštam da ideje dolaze te da razgovor o tekstu, čak i kritika samog teksta stvori neku zajedničku strategiju o pristupu. Na ovom sam procesu glumce odmah upozorio i izvinio se, da nemamo vremena i luksuza za taj način rada. Bilo je potrebno odmah se baciti u Lorku i vrlo brzo se dignuti sa stola, molio sam ih za strpljenje i poslušnost dok budemo radili početne scene, kako bi zajedno osetili princip onoga što će uslediti u usložnjavanju predstave i to sam i dobio, sasvim disciplinovane partnere koji su ozbiljno shvatili ono što radimo, onda je usledila i sloboda, jednom kad smo shvatili da smo zaista na zajedničkom putu. Nedugo nakon toga, razvila se i ljubav i poštovanje među ekipom, a toga je danas tako malo. Bilo mi je iskreno zadovoljstvo raditi sa njima.
Miroslav MINIĆ
Foto: Grad Teatar Budva
Komentari
INTERVJU
EMIR ĆATOVIĆ, GLUMAC: Slušati unutrašnji glas

Za mene su vještine koje sam stekao na ovom master programu od neprocjenjive vrijednosti, posebno jer sam ih učio od sjajne mentorke Amande Brennan, koju krasi bogato iskustvo u podučavanju glumaca, od kojih su neki i oskarovci
Navikli smo da domaći stvaraoci iz svijeta glume, pozorišta i filma budu prepoznati na regionalnom nivou i da imaju priliku da svoj talenat i umijeće pokažu u zemljama okruženja. Međutim, možemo se pohvaliti i da je talenat jednog crnogorskog glumca prepoznat na jednoj od najboljih glumačkih škola na svijetu, kakva je ona koju je nedavno i završio Emir Ćatović. Talenat, znanje, vještina i vrlina nijesu promakli eminentnim stručnjacima koji su mu otvorili vrata Univerziteta u Londonu. Emir Ćatović je kao dobitnik prestižne Čivning stipendije master studije glume završio na Royal Central School of Speech and Drama u Londonu.
Ćatović je diplomirao glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Stalni je član ansambla Gradskog pozorišta Podgorica od 2015. godine. Već kao student druge godine glume započeo je profesionalnu karijeru ulogom u predstavi Na ljetovanju Crnogorskog narodnog pozorišta. Osim mnogobrojnih uloga koje je ostvario u matičnom pozorištu, imao je zapažene angažmane u nacionalnom teatru, Zetskom domu, tivatskom Centru za kulturu, Grad teatru Budva, bjelopoljskom Centru za kulturu, Nikšićkom pozorištu, kao i u Beogradskom dramskom pozorištu. Igrao je u televizijskim serijama i filmovima.
MONITOR: Kako je došlo do odlaska u London i nastavka školovanja? Prije toga ste igrali u mnogim predstavama različitih teatara, snimali filmove… Šta je bilo presudno?
ĆATOVIĆ: Prethodno iskustvo je uticalo na moju odluku da školovanje nastavim u inostranstvu. Ono me podstaklo da tražim izazovnije okolnosti u kojima bih se razvijao, i profesionalno, i lično. Znajući koliko je umjetnost glume napredovala širom meridijana, koliko je sistema koji se danas koriste u svim oblastima industrije, želio sam da se upoznam s drugačijim pristupom glumačkom poslu. Želja da obogatim i unaprijedim svoj izraz me vukla ka jednom od izvora tih vještina.
MONITOR: Kakav je bio prijemni ispit? Vjerujem da je, kao i prethodnih godina, bilo mnogo kandidata a veoma mali broj mjesta za upis.
ĆATOVIĆ: London je grad sa izuzetno razvijenim kulturnim životom, koji broji više od 200 pozorišta i koji je sjedište nekih od najboljih svjetskih produkcija. Znajući to, pri samoj prijavi na prijemni ispit očekivao sam veliku konkurenciju, posebno jer sam imao u vidu i to da ovaj fakultet upisuju glumci iz svih krajeva svijeta. Takođe, smjer koji sam upisao važi za najpopularniji među glumcima. Na tom smjeru se prijavi preko deset hiljada kandidata, a samo jedan od profesora isprati preko tri hiljade audicija. Znao sam da je upis na ovaj fakultet izazov koji sam priželjkivao jer sam nakon deset godina profesionalnog bavljenja glumom na prijemnom ispitu opet osjetio početničku tremu i uzbuđenje.
Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BILJANA STOJKOVIĆ, KOPREDSJEDNICA STRANKE ZAJEDNO U SRBIJI: Vučić imitira Putinovu Jedinstvenu Rusiju

Izgleda da se ipak došlo do svijesti da male balkanske autokrate ne mogu biti dio rješenja na duže staze, već su suštinski dio problema. Moji razgovori sa diplomatama iz inostranstva ukazuju na to da je došlo vrijeme novog pristupa – pokretanja ozbiljnih pitanja unutrašnje politike i stanja u Srbiji
MONITOR: U Beogradu je boravio Mihael Helmut Rot, predsjednik Spojnopolitičkog odbora njemačkog Bundestaga. U intervjuu za Novi Magazin, izjavio je da je proteklu deceniju u Srbiji obilježilo veliko nazadovanje demokratije. Može li se, u nekoj bližoj budućnosti, očekivati više kritičnosti na račun Beograda u vezi sa stanjem demokratije u Srbiji?
STOJKOVIĆ: Procene situacije u kojoj se nalaze naše društvo i država, a koje obavljaju razne međunarodne agencije, kao što je Freedom House, već godinama jasno definišu nedostatke u srpskom sistemu. Mi smo označeni kao „hibridna demokratija“ i u toj kategoriji kvaliteta kontinuirano padamo. Hibridni sistem podrazumeva da postoje neke formalne demokratske procedure, kao što su politički izbori, ali oni nisu slobodni; postoje institucije države, ali su one pod potpunom kontrolom političkog centra moći; u dokumentima su predviđeni standardi slobode medija, a ipak je medijska slika centralizovana, pod cenzurom i najjednostavnije se može opisati kao propagandna mašinerija vladajuće stranke i njenog predsednika Aleksandra Vučića. Katastrofalno smo ocenjeni i prema nivou korupcije u izveštajima Transparency International odakle zaključujemo da se kroz korupciju na svim nivoima ogleda ogroman deo problema jednog autokratskog društva. Za proevropsku opoziciju, naravno, veliku prepreku predstavlja činjenica da je međunarodna zajednica ignorisala ove probleme za račun tzv. stabilokratije, tj. održavanja kakvog-takvog mira među balkanskim državama. Izgleda da se ipak došlo do svesti da male balkanske autokrate ne mogu biti deo rešenja na duže staze, već su suštinski deo problema. Moji razgovori sa diplomatama iz inostranstva ukazuju na to da je došlo vreme novog pristupa – pokretanja ozbiljnih pitanja unutrašnje politike i stanja u Srbiji.
MONITOR: Dio Višeg tužilaštva u Beogradu pobunio se protiv predsjednika tog tužilaštva Nenada Stefanovića koji se smatra bliskim stranci na vlasti, a smatra se i da on zataškava istrage. Prve su o problemima progovorile zamjenice Višeg tužioca Jasmina Paunović i Bojana Savović. Sada su mete napada i disciplinskih prijava od strane prorežimskih NVO, ali i ministra Ivice Dačića. Koliko je ovo „momentum“ da se da podrška društva u Srbiji samostalnosti tužilačke funkcije?
STOJKOVIĆ: Meni je žao zbog činjenice da ni ovaj događaj nije pokrenuo veliki društveni bunt. Konkretno pitanje progonjenih tužiteljki moglo je postati opšte društveno i poslužiti za profilisanje borbe za samostalnost pravosuđa, što je zasigurno najveća otvorena rana u organizovanju i funkcionisanju naše zajednice. Pokazalo se da smo prilično zaboravili da borba za javni interes podrazumeva solidarnost i stavljanje u stranu uskih interesa i ličnih odnosa između pojedinaca i malih organizacija. Nije zanemarljiva ni praksa naprednjačke vlasti da u svaku aktivnost ubacuje svoje organizovane elemente koji unose dodatni razdor. Dakle, procene da demokratija nazaduje jesu tačne, kao i uporedno opadanje razumevanja demokratskih vrednosti i društvenog organizovanja.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha
MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?
OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.
MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?
OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?
MONITOR: Milorad Dodik namjerava da u Skupštini RS ponovo progura na Ustavnom sudu suspendovan Zakon o imovini RS (koji je suspendovao i VP Kristijan Šmit) jer je do postizanja dogovora o ovom pitanju, VP Pedi Ešdaun 2005. nametnuo Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema sigurne vlasti?
OMERČIĆ: Dodik u svom svakodnevnom javnom djelovanju istovremeno izaziva, provocira tobožnje političke protivnike i oponente, ali ih istovremeno i privlači i uvlači u vlastitu matricu. On to uspješno radi od početka devedesetih godina. Ta, intelektualni krug kojeg je on okupio oko sebe tokom rata, kao opoziciju Srpskoj demokratskoj stranci, je prihvativši potpisano u Daytonu, krenuo s idejom usporene poslijeratne razgradnje bosanskohercegovačke državnosti, shvaćajući Dayton i Pariz 1995. godine kao „završetak prvog poluvremena“ nakon kojeg „puške treba staviti u šoške“, o čemu sam opširnije pisao u knjizi koja je nedavno izašla. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema smisla baviti se političkim djelovanjem na ovim prostorima, te da će se zarad omogućavanja raspolaganja i upravljanja prirodnim, energetskim, industrijskim, privrednim, društvenim resursima posegnuti i za krajnjim sredstvima.
MONITOR: Dodik sa koalicijom stranaka na čijem je čelu SNSD, namjerava i da Nacrt o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika RS kojim se vraća krivično gonjenje za klevetu i uvredu, dođe usvojen u Skupštini, uprkos kritici međunarodnih organizacija za ljudska prava i medija, a najavljuje i izradu nacrta zakona o neprofitnim organizacijama. Kako razumijete ove odluke?
OMERČIĆ: Ovo je posebna priča koja evo ovih dana kroz zabranu okupljanja LGBT populacije u Banja Luci dobija svoj epilog, i sasvim je vidljivo da se kroz ovakve poteze sama vlast osjeća ugroženo te da klizi prema novom stepenu radikalizacije i gušenju ljudskih sloboda. Svako ko misli da će se nasilje – koje se danas ispoljava nad novinarkama, društvenim aktivistima i borcima za ljudska prava, nad – na bilo koji način označenim skupinama – bilo one rasne, vjerske, nacionalne, političke, nad Drugim kao takvim, nad poželjnim ili izmišljenim neprijateljem, nakon što se taj označeni na bilo koji način marginalizira, spriječi ili ukloni – da se vratim na misao, da će se nasilje zaustaviti – pa taj se golemo vara, i uz to provodi i svoj vlastiti život u svakoj mogućoj samodisciplini i strahu. To nije dobro za društvo, a pojedinac postaje eksplozivno sredstvo i meso za mljevenje.
MONITOR: U veoma komplikovanoj strukturi institucija u BiH, nikako da se razjasni da li je BiH uvela sankcije Ruskoj federaciji. Neki zvaničnici govore o uspješnom usklađivanju sa politikom sankcija EU preko Misije BiH u Briselu, a sada saznajemo da je MIP BiH radilo samostalno na osnovu Strategije spoljne politike – koja je istekla. Inostrani mediji pišu da BiH nema nijednu zvaničnu odluku o sankcijama. Kada se zna da bi Predsjedništvo BiH trebalo da donese novu petogodišnju Strategiju i to konsenzusom, kakva je budućnost BiH spoljne politike?
OMERČIĆ: Činjenica da je isključiva stranačko-nacionalna pripadnost ključ prema kojem se biraju bosanskohercegovački ambasadori, veleposlanici i radnici u diplomatskim predstavništvima govori o tome da nema, ne postoji ni jasna vizija, kao ni jednistveni stav o tome šta bi, i za šta bi se u tim ministarstvima trebalo i na koji način raditi. Ne postoji jasna politika. Volio bih da je ovo što govorim ovdje moje nepoznavanje materije, da je pogrešno, ali za jedne (uz sav skepticizam, kojeg u manjem ili većem obimu ima i drugdje) je perspektiva put u euroatlanske integracije, dok drugi zbog miniranja tog puta osvajaju političke poene biračkog tijela. Smiješno je i žalosno jer velika većina i jednih i drugih ne mogu od vlastitih primanja pristojno živjeti. Predsjedništvo će se vjerujem dogovoriti kada to prestane biti važno, kao i uvijek, u onom trenutku kada ta tema postane politički iscrpljena i nebitna za ostanak na vlasti naših političkih klasa, kada politike Velikih sila donesu odluku.
MONITOR: Kristijan Šmit je nedavno porodicama žrtava genocida u Srebrenici obećao da će pribaviti mišljenja pravnih eksperata koji bi pomogli BiH pravosuđu u procesuiranju onih koji negiraju genocid i veličaju pravosnažno osuđene ratne zločince. Tužilaštvo BiH nije pokrenulo nijedan proces u vezi sa ovim djelima, sa obrazloženjem da je teško dokazati to krivično djelo i da u BiH ne postoji sudska praksa u toj oblasti. Da li se radi o izgovoru ili su institucije BiH nemoćne ili nesposobne?
OMERČIĆ: Rad Tužilaštva neću komentirati. „Obećanje je ludom radovanje“, tako da mislim da su oko ovog pitanja historičari pozvani da izađu iz vlastitog komfora, te da na osnovu lako pretraživog, svima dostupnog obimnog dokaznog materijala na ICTY, ne samo javno zauzmu stav, već da stalno pišu, govore, tumače povjesne činjenice. Nekad to izgleda kao borba s vjetrenjačama, ali je to jedini ispravan put.
MONITOR: Da li nam situacija sa procesuiranjem negiranja genocida možda pokazuje dublji problem različitog tumačenja prošlosti – ne samo nedavne već i najvažnijih perioda i događaja u istoriji prostora današnje BiH? Koliko su razlike u odnosu prema prošlosti zaista nepremostive u akademskoj zajednici a koliko među građankama i građanima BiH?
OMERČIĆ: Historičari naravno mogu, i to je sasvim opravdano različito tumačiti događaje iz prošlosti, i mi se među sobom oko mnogih pitanja ne moramo složiti ili možemo se manje ili više slagati. Problematično je iskrivljavanje, prećutkivanje, zaobilaženje, falsificiranje prošlosti. U akademskoj zajednici se jako dobro zna koje su to grupe ljudi od kojih se ovakva zloupotreba može očekivati, ko važi za ozbiljnog historičara, ko se bavi pukim prepisivanjem arhivskih podataka i manufakturnim objavljivanjem „knjiga“, ko je (bio i kakav je bio) ideolog i koji su mu kao takvome (bili i kakvi su mu) ciljevi. Nije to (toliko) teško prepoznati, ali na takve stvari treba ukazivati zajednici, tu se još uvijek, uz sav napor ne uspijeva mnogo i stvari idu sporo. Nenaučni put je uvijek naizgled svjetliji i lakši, ali i opasniji. Budući da je historija uz sve ostalo i nauka o prošlim (svršenim) događajima, ona kao takva ne može biti iznenađujuća…
MONITOR: Kako razumijete nedavnu izjavu reis ul-uleme Huseina Kavazovića, o tome da ukoliko institucije BiH budu blokirane, Bošnjaci moraju spremno dočekati eventualni sukob?
OMERČIĆ: Pitam se kakav će to sukob biti, protiv koga, gdje, kada, na koji način? Nema ovdje mjesta šali, i budući da, kao u onom logorologijskom vicu, nemamo „crvene tinte“ mora se podsjetiti da ovaj Kavazovićev poziv dolazi u trenutku u kojem se pokazalo da njegovi potčinjeni ne razlikuju, na primjer, svetosavlje od Svetoga Save, zabijaju autogolove, odnosno pokazuju da nedovoljno poznaju Drugog, pa umjesto da se „tiša bjes“, zvecka se sukobima, na način da se dobrovoljno donira tuđa krv.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno1 sedmica
I POMOĆNIK UPRAVE POLICIJE U ZATVORU ZBOG SUMNJI DA JE SARAĐIVAO SA KAVAČKIM KLANOM: Ko je kome gazda
-
INTERVJU1 sedmica
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS4 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
OKO NAS3 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
INTERVJU4 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS2 sedmice
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
DRUŠTVO4 sedmice
GRADONAČELNIK NIKŠIĆA NIJE KRIV ZA IZJAVE O ZLOČINU U SREBRENICI: Negiranje genocida na sudu prihvatljiv način