Povežite se sa nama

INTERVJU

IGOR VUK TORBICA, REDITELJ: Pravo na izbor koji odstupa od logike

Objavljeno prije

na

Predstava Krvave svadbe, F.G.Lorke, u režiji Igora Vuka Torbice – jednog od najangažovanijih i najinovativnijih mladih reditelja u regionu, rađena u koprodukciji Grad teatra i Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, premijerno je izvedena u Budvi, na otvorenom prostoru između crkava. Ova predstava, već sada, označena je kao kulturni događaj godine.

Scenograf predstave je Branko Hojnik, kostimograf Jelisaveta Tatić Čuturilo, kompozitor Vladimir Pejković, scenski govor potpisuje Dejan Sredojević, dizajn svjetla Milica Stojšić. U predstavi igraju Varja Đukić, Milica Grujičić, Ivana Mrvaljević, Pavle Popović, Branka Stanić, Vukašin Ranđelović, Miroslav Fabri, Draginja Voganjac, Maja Stojanović, Dušan Vukašinović, Filip Đuretić i Nenad Pećinar.

MONITOR: U dramskom teatru sve počinje izborom teksta, a pitanje koje se nameće je – zašto baš Lorka i “Krvave svadbe”? Kakva je za Vas to veza sa trenutkom u kojem živimo i da li vas je opterećivao taj pritisak savremenosti?
TORBICA: Nešto od odgovora na ovo pitanje dao sam i u knjižici predstave. Pitanje je zaista bitno i hvala vam na njemu. Najpre bi se morali složiti oko toga o čemu zapravo govorimo kada govorimo o savremenosti. Da li ona postoji i da li je na kraju krajeva i u kojoj meri ona umetnička kategorija. S jedna strane ja govorim neminovno i stvaram iz ovog trenutka sad, iz psihologije modernog čoveka od koje na kraju krajeva i ne mogu da pobegnem. S druge strane, akademsko obrazovanje, u ovim studijama koje sam ja prošao, kao metodičnost i tematsku jedinicu imale su i sledeće pravilo: za svako delo koje postavljate, nađite razlog u današnjem trenutku! Ovakvo pravilo, kao i mnoga druga pravila akademskog životu na kraju budu dogmatizovana ili tumačena na najjednostavnije načine, te se zato uvek plan odluke da se postavi neko delo svodi na to da tematski odgovori i odgovara analogiji i homologiji današnjeg vremena. Nemam ništa protiv ovoga, ne mislim da je pogrešno i nužno loše, ali ja sam u ovom slučaju hteo pre svega da savremenom trenutku vratim poeziju, pravo na simbolističko i na asocijacije, osećaje i na disciplinu osluškivanja građenja ritma, napetosti i tragedije. Da ostanem veran pesničkom pogledu na svet, pogledu koji nije nužno u kordinatama socijalno političkog, nego je transcendentalnije.

Izbor teksta bio je krajnje konotativan, kao i moja potreba da radim Krvave svadbe, taj je izbor sličan samoj odluci da se jedna pesma i napiše, a šta vam je za to potrebno – malo unutarnje nužnosti i nešto od onoga sto je Tolstoj nazivao energijom zablude. To je na kraju krajeva za mene i jedina prava savremenost: pravo na izbor koji odstupa od logike, logičnog i standardnog!

MONITOR: Iako se Lorka nije bavio politikom, zbog svojih ljevičarskih ideja – uhapšen je i strijeljan. Ne možemo reći da su njegove drame zastupljene na ovim prostorima – jako malo su rađene. Da li ste se odlukom da baš sad režirate njegov komad na neki svojevrstan način i deklarisali šta mislite o ovom zajedničkom podneblju, ali i o pozorištu gdje sve manje ima poezije?
TORBICA: Nije pitanje same poezije, govorimo o prostoru u kojem je na žalost sve manje autentičnosti, sve manje hrabrosti da se teatar i umetnost pretvori u široko polje mogućnosti, sa svim njegovim plodovima koje može dati, pa makar oni bili i gorki ili ponekad i nejestivi. Mi smo kao kulture sveli svoje umetnosti na manje od ništice, na neznatnost, naši su pozorišni repertoari sigurni i ziheraški kako u političkom ključu, tako i u onom estetskom. Nismo sebi i jedni drugima dali pravo na uspeh, ali ni na greške. Nisam o tome aktivno razmišljao, ali sad već gledajući unazad, možda sam pomislio birajući ovaj naslov da ne želim ulaziti u vulgarni dijalog ovog podneblja, želim se bar u ovim gestom udaljiti i uživati u nekoj tihoj i mirnoj razmeni mišljenja, ako je potrebno i sam sa sobom.

MONITOR: O čemu pozorište treba danas da govori?
TORBICA: Kad bih u potpunosti znao odgovor na ovo pitanje, mislim da bih se pozorištem i prestao baviti. Toliko je toga u pozorištu što je potrebno pojmiti, a ja sam tek krenuo na taj put. Za mene je pozorište ponekad uzbudljivo po onom i zbog onog što govori, ali često me više osvoji zbog načina na koji govori, sredstava i stila kojem je nešto pripovedano kroz pozorište. U tim i takvim okvirima, i najmanja naša svakodnevna egzistencija, beskonačno ponovljena radnja, može biti uzdignuta u nešto zaista veličanstveno. Pozorište je tu kao osnovna korekcija na naš svakodnevni potencijalni pad u banalnost i obesmišljenost.

MONITOR: Grad teatar formiran je kao festival ambijentalnog karaktera sa mogućnošću da pod otvorenim nebom prikaže što veći broj kvalitetnih programa. Organizatori su najavili da ćemo vidjeti predstavu koja ne prati trend i da su “Krvave svadbe” predstava koju zaslužuje Grad teatar.
TORBICA: Moje prethodne predstave su u poslednjih nekoliko godina gostovale u Gradu teatru, ali ja nisam imao priliku da posetim Budvu i festival. Moram priznati da u tom smislu nisam bio opterećen tradicijom i svime onime što je prethodilo ovogodišnjoj produkciji. Ovo je izvrsno, jer se uvek trudim objasniti koliko je važno i moje neznanje o pojedinim stvarima, i da me često korisnije definiše nego moje znanje. No ovde nemam prave mentalne mape da zaista uporedim našu produkciju i prethodne koje je Grad teatar ostvarivao. Mogu samo da kažem ovo, s jedne strane, imam toliko reči hvale i zahvalnosti za način na koji su me iz vođstva ovog festivala znali čuti, razumeti i prihvatiti moje predloge. Imali su strpljenja za moje ideje i za moj tempo, osećao sam slobodu dok sam radio i ostvario sam uslove sa njima kakve često ne vidim u profesionalnim pozorišnim kućama. Mislim da je Milena Lubarda Marojević neko sa punim osećanjem šta znači festival s jedne strane, a onda i sama delikatnost kreativnog procesa. Želio bih se ovom prilikom zahvaliti njoj i njenom timu na svemu navedenom i nadam se da je naša predstava vratila Gradu nešto od truda i razumevanja kojeg su one ponudile nama. Želeo bih, ako je ikako moguće, da takvi ljudi budu prepoznati i da ih ništa ne zaustavi u putu kojim su krenuli da razvijaju ovaj festival.

MONITOR: Lorka je opisao, naročito u “ruralnoj trilogiji” ljubav, patnju, strasti – prije svega žena. Na početku drame Majka izgovara: “Nek su proklete i puške i pištolji i najmanji nožić, prokleti bili i ašovi i vile”. I ovdje vidimo kako žene najviše stradaju, a postaju i čuvarke patrijarhata. Kako vidite ulogu žene na ovim prostorima protekle tri decenije?
TORBICA: Na žalost mnogo, barem u načinu na koji ja posmatram recentne tokove naših kultura. Ako malo bolje pogledate, moći ćete na primeru svih republika naše nekadašnje zajedničke zemlje, pronaći s jedne strane postignute određene vrednosti kada su u pitanju žene i njihova integracija u tekuće političke, naučne, društvene discipline, ali jednim spretnijim pogledom, moći ćete uočiti i sledeće, ženama je u pravilu ovde data moć u dva određena slučaja, a to su pod jedan – kada je pozicija na kojoj su, krajnje simbolična i benigna u mogućnosti trenutnog delovanja i dalekosežnih posledica, pod brojem dva – kada njihova pozicija, ne samo potvrđuje, nego neretko i učvršćuje patrijarhalnu društvenu košuljicu u kojoj živimo. Iz ovog razloga, često govorim, da mi zapravo nismo videli ništa od prave i originalne slobode ženskog glasa na ovim prostorima. Poslednje tri decenije, uveli smo žene na veliki teren, poveli ih da igraju velike utakmice, ali prije toga, morale su naučiti pravila igre, koja su ostala, nepromenjena, dakle, duboko ne-ženska!

MONITOR: Publika je bila sudionik jedne fatalne priče o ljubavi, nagonima, osveti, ali i praštanju, a završetak predstave – dijalog Majke i Vjerenice djelovao je katarzično. Koliko je za Vas važan taj efekat i da li treba da pozorište utiče na ljude i da ih mijenja?
TORBICA: Pozorište ne mora ništa, ali bilo bi dobro da uspe u svemu. Neke priče su katarzične upravo u mraku i teškom kraju, koji ne samo da odvodi likove iz života nego na neki način i kažnjava publiku, proziva i optužuje, drugi su pak oni krajevi koji odstupe od ovakvih završetaka, i završe u pomirenjima, makar ona bila i samo trenutna ili simbolična. Mislim da su moje predstave u mnogim slučajevima ličile na prvu mogućnost koju sam dao, ali ova je završila sličnije drugoj ponuđenoj opciji i još sebi ne znam do kraja odgovoriti zašto je to tako. Originalan tekst nudio je u najmanju ruku i drugačiji, spekulativniji kraj. U svakom slučaju, pojam koji dajete u pitanju, pojam katarze, za mene nikad nije nestao, samo je promenio svoje oblike. Pozorište nesumnjivo menja ljude, samo što to čini bez puno buke i bez brzih, a vidljivih estetskih promena. Da nije tako, da u to ne verujem, pozorište ne bi bilo mesto na koje dolazim ni kao reditelj ni kao publika.

MONITOR: Reditelj ste koji radi u različitim pozorištima regiona. Komentar nakon premijere, gotovo svih prisutnih, bio je da su glumci djelovali kao pravi ansambl, a inače rijetko ko se znao i do sada igrao zajedno. Kako ste sve to za prilično kratko vrijeme postigli? Kakav način rada s glumcima preferirate?
TORBICA: Zanimljivo je što sam u ovom slučaju i sam svoj proces rada stavio po malo sa strane. Često otvorim probe u kojima se danima ne čita na probama, izbegavam dodir sa tekstom i puštam da ideje dolaze te da razgovor o tekstu, čak i kritika samog teksta stvori neku zajedničku strategiju o pristupu. Na ovom sam procesu glumce odmah upozorio i izvinio se, da nemamo vremena i luksuza za taj način rada. Bilo je potrebno odmah se baciti u Lorku i vrlo brzo se dignuti sa stola, molio sam ih za strpljenje i poslušnost dok budemo radili početne scene, kako bi zajedno osetili princip onoga što će uslediti u usložnjavanju predstave i to sam i dobio, sasvim disciplinovane partnere koji su ozbiljno shvatili ono što radimo, onda je usledila i sloboda, jednom kad smo shvatili da smo zaista na zajedničkom putu. Nedugo nakon toga, razvila se i ljubav i poštovanje među ekipom, a toga je danas tako malo. Bilo mi je iskreno zadovoljstvo raditi sa njima.

Miroslav MINIĆ
Foto: Grad Teatar Budva

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: RTCG ostaje pod političkom kontrolom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Boris Raonić će nastaviti da vraća uslugu Spajiću, ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica u RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve

 

 

MONITOR: Ostavku generalnog direktora RTCG Borisa Raonica i njegov istovremeni izbor za v.d generalnog direktora okarakterisali ste kao ,,početak realizacije dogovorenog plana”. Šta jei cilj tog plana i ko je u njemu učestvovao?

ĐUROVIĆ: Plan koji je dogovoren između nezakonito imenovanog generalnog direktora RTCG  Borsa Raonića, predsjednika Vlade i PES-a Milojka Spajića, predsjednika Skupštine i NSD Andrije Mandića i predsjednika DNP Milana Kneževića je da Raonić bude ponovo izabran na funkciju generalnog direktora RTCG, ali ovaj put na manje nezakonit način. Raonić nije ispunjavao uslove za generalnog direktora RTCG na osnovu prethodnog zakona jer nije imao 10 godina radnog iskustva u VII 1 stepenu kvalifikacije. Zato je Spajić neposredno pred usvajanje medijskih zakona izvršio izmjene da bi zakon prilagodio limitima Raonića i omogućio mu ponovni izbor na funkciju. Podsjećam, Raonić je završio pravni fakultet 2018. godine, a  uslov propisan prethodnim zakonom i nacrtom važećeg zakona od 10 godina radnog iskustva on nije mogao ispuniti. Zato je Spajić potrebno radno iskustvo spustio na pet godina.

Ovo neodoljivo podsjeća na ono što je  DPS radio 30 godina dok je bio vlast, kada su se propisi prilgođavali pojedincima koji su morali da vraćaju uslugu poltičkim mentorima tokom trajanja svog mandata. Tako će i Raonić nastaviti da vraća uslugu Spajiću ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica i RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve.

MONITOR: Može li proces koji vodi tužilaštvo uticati na taj naum?

ĐUROVIĆ: Taj proces neće uticati na naum Spajića, Raonića, Mandića i Kneževića jer je očigledano i Tužilaštvo pod političkim uticajem u ovom slučaju. Proces izviđaja zbog nepoštovanja sudske pravosnažne presude traje više od godinu. Namjerno je odugovlačen u Specijalnom državnom tužilaštvu. Sada je predmet vraćen Osnovnom državnom tužilaštvu koje neće ništa uraditi u skorijem periodu. Raonić je podnio ostavku i odlučio da bude u v.d. stanju do ponovnog izbora, jer očekuje skore nove pravosnažne presude po tužbama Nikole Markovića i Srđana Čovića kojima će se potvrditi da je u dva navrata bio nezakonito imenovan na funkciju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NEMANJA VOJINOVIĆ, REDITELJ: Slika svijeta u nestajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dokumentarni film nije komercijalna umjetnost, ali ima tu moć da otvori prozor u neke nove svjetove i postavi pitanja za koja komercijalna umjetnost nema vremena ili strpljenja

 

Dugometražni dokumentarni film „Flašaroši“ Nemanje Vojinovića prikazan je u Podgorici, na Underhillfestu – međunarodnom festivalu dokumentarnog filma. Gosti su bili reditelj filma Nemanja Vojinović i producentkinja Marija Stojnić. Film je na Sarajevo film festivalu osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film, kao i nagrade na Slobodnoj zoni i na Martovskom festivalu…

MONITOR: Na samom početku filma gledaoci su upoznati da se u blizini Beograda, u nekada moćnog središta neolitske, vinčanske kulture, donedavno nalazila jedna od najvećih deponija u svijetu. Kada ste počeli da se interesujete za ovu priču i kad ste došli na ideju da snimite ovo ostvarenje?

VOJINOVIĆ: Prva inspiracija za film došla je nakon što sam video foto reportažu sa deponije u Vinči. Bila je to fotografija sakupljača koji stoji na brdu otpada dok u pozadini leti na hiljade galebova. Mislio sam da je to neka daleka zemlja trećeg sveta, a zapravo je tu u Beogradu, u Vinči.  Vinčanska kultura mi je bila motivacija i početna tačka razmišljanja o filmu – kako je moguće da je na mestu najstarije evropske kulture sada jedna od najvećih deponija na svetu. Zašto gajimo takav nemar spram kulturno-istorijskom značajnom prostoru? Prvobitna ideja je bila da napravim vizuelno snažan esejistički film o konzumerizmu i istorijskoj vertikali vinčanskog prostora u tri sloja. Prošlost vinčanske kulture, savremeni sloj konzumerizma i modernog načina života kroz slike deponije, sa pitanjem šta će buduće generacije za nekih hiljadu godina da pomisle o našoj civilizaciji.  Onda sam otišao na deponiju i stajao na istovaru, na vrhu brda od preko pedeset metara smeća. Iznad mene preletale su na hiljade galebova, dok je teška mašinerija jurila po istovaru i mlela sve pred sobom. Okrenuo sam se, a iza mene bio je jedan potpuno nepoznati svet. Na stotine radnika, manuelnih reciklera koji sa džakovima na leđima jure ka istovaru ili se vraćaju u svoje baze punih džakova plastičnih flaša. Otvorio se jedan paralelni, nevidljivi svet, haotičan sistem u kome deluje da svako ima svoje mesto. Ljudi su me „osvojili“ i poželeo sam da prikažem neistraženi univerzum flašaroša.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, AKADEMIK IZ SARAJEVA: Ubica se vraća na mjesto zločina

Objavljeno prije

na

Objavio:

U cijeloj priči oko Rezolucije o Srebrenici nepobitno je  jasno da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Krv Aušvica, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima

 

 

 

MONITOR: Imate li uvida, da li je Rezolucija o Srebrenici počela da se primjenjuje jer se odnosi na 11. jul koji je proglašen Međunarodnim danom promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici?

BAJTAL: Nemam uvida da li je Rezolucija počela da se primjenjuje, ali da iritira  počinioce genocida, to je sasvim očigledno. Pokušaj da se priglupim matematičkim akrobacijama rezultata glasanja, njeno usvajanje minimizira i „pobednički“ interpretira, pokazuje velikosrpske ideologe smiješnim  i politički pregrijanim akterima. Ali, u cijeloj priči oko Rezolucije je nepobitno jasno, da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Ukratko i ljudski govoreći, krv Auschwitza, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima.

MONITOR: Nekoliko dana pred 11. jul, održan je u Prijedoru defile kadeta i vojnih predstavnika Vojske Srbije koji je izazvao burna reagovanja i neslaganja. Zašto se Prijedor bira, dvije godine za redom, za mjesto gdje će se demonstrirati „srpsko jedinstvo“ ako se dobro zna za oko tri hiljade ubijenih Bošnjaka iz Prijedora?

BAJTAL: Upravo zato. Ubica se vraća na mjesto zločina. Prijedor je simbolički važno mjesto te genocidne politike, s koga nam, upravo tim vojnim paradiranjem, njeni nosioci prešutno, ali jasno poručuju: Učinili smo strašni zločin. Pa, šta? Na to morate da se naviknete, ili da se kupite odavde. Konačno, i tome dosljedno, nekažnjeni stadionski transparenti „Nož, žica, Srebrenica“; i horska javna pjevanja: „Oj, Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice nova Srebrenice“, nedvosmisleno poručuju da Oni od ideje „Srbija do Tokija“, ne odustaju. Ta dotokijska Srbija, je suština klero-militarističke nakane koja eufemistički progovara iz doktrine o „srpskom svetu“.

MONITOR: U vladi BiH je došlo do konfuzije u vezi sa dozvolom za dolazak kadeta iz Srbije. Željko Komšić je to nazvao agresijom, Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe provokacijom…Kako je moguće da je, na kraju, stvar sa dozvolom bila jasna kada je Avaz objavio informaciju iz Ministarstva spoljnih poslova Srbije?

BAJTAL: S „informacijom“ i bez nje – ništa ni novo ni slučajno. Našao se način da se još jednom podigne režimski spasonosna prašina za srbijanskog izvođača i njegove manje-entitetske podizvođače, koji su politiku srozali na etno-sluganski imperativ sistematskog sluđivanja i uznemiravanja bosanske javnosti. Na tome već decenijama vješto i istrajno rade. Samo to ih, uprkos golemom nezadovoljstvu gladnih i poniženih masa, održava u vlastodržačkim foteljama.

MONITOR:  Dodik najavljuje „razdruživanje“ o kojem je sačinjen i dokument. Kao povod prvo je naveo usvajanje Rezolucije, a sada više pažnje ponovo obraća na mogućnost da međunarodna zajednica utiče da se pitanje imovine BiH konačno riješi i to, kako on tvrdi, na štetu RS. Da li je „imovina“ ključna riječ za Dodika?

BAJTAL: Iskustvo postojanja države Bosne i Hercegovine, ne poznaje nikakvo „združivanje“, pa je i priča o „razdruživanju“ nelogična i besmislena. Povijesno, prije i poslije Dejtona, postoji samo BiH. I ništa više. Šta je tu združeno? Ništa! Pa kako onda „razdružiti“ nezdruženo?

Da, „imovina“ je Dodikov ključni problem. Da budem precizan i jasan – ne državna – nego njegova privatna imovina čiju vrijenost strane agencije i entitetska opozicija procjenjuju na milijarde eura, optužujući ga za njeno sumnjivo sticanje. U isto vrijeme, građani manjeg bh. entiteta bijedno tavore.  U tom sumornom košmaru, kaže službena statistika, nasilje, broj ubistava i samubistava, u manjem entitetu, u stalnom su porastu. Taj očigledni  životni problem, pokušava se maskirati nametanjem etno-tema i fabrikovanjem lažnih  problema; maštarijama o entitetu kao državi; o njenoj samostalnosti, o „razdruživanju“; medijski orkestriranom kuknjavom o „državnoj imovini“; halabukom o Rezoluciji, i čemu sve ne.

MONITOR: Dodik najavljuje i da će ponovo biti stavljen na glasanje krajnje kontroverzni prijedlog Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija koji je, zbog pritiska spolja, bio povučen. Tvrdi se da je u tom Prijedlogu jasan uticaj zakonodavstva Rusije u toj oblasti. Već je zakonskim inicijativama pogoršano stanje u medijima i ljudskim pravima u RS. Ima li rješenja?

BAJTAL: Nema rješenja. Bar za sada.  Sve to  spada u opus pomenutog fabrikovanja lažnih i maskiranja stvarnih životnih problema građana tog entiteta. Besmisao je poprimio mitske razmjere tako da još samo laž može da ga održava. Otuda tobožnji neprijatelji na sve strane: neprofitne ganizacije, opozicija, ustaše, katolici, muslimani, Amerikanci, Zapad, Teheran, šiptari … Sve nesrpsko je  – antisrpsko, i samorazumljivi neprijatelj srpstva.  Jedino rješenje je odlazak tog blefera s vlasti i konačna demokratizacija javne i političke sfere djelovanja. Povijesno gledano, nikad ni jedna diktatura nije bila sposobna da riješi nijedan životni problem koji je sama stvorila. Samo ih je usložnjavala i gomilala, a krivnju kukavički nemoralno prebacivala na oponente i kritičare režima.

MONITOR: U Skupštini Srbije bi uskoro trebalo da se glasa o ratifikaciji Deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničke budućnosti srpskog naroda, donijetoj kao prateći dokument Svesrpskog sabora održanog u Beogradu. Da li su ovakvi dokumenti tek „mahanje papirima“ ili i oni doprinose padu međuetničkog povjerenja u BiH?

BAJTAL: Rušenje tog povjerenja i razbijanje bilo kog oblika ljudskog zajedništva, je primarna programska zadaća tih i njima sličnih dokumenata. Ne zaboravite da SANU Momorandum, Vol. 2. imperativno nalaže: “Koristiti sve mehanizme da se oba doma parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija. Generalno, uvek i na svakom mestu insistirati na tome da su ‘državna’ vlast i institucije na nivou BiH nepotrebne, suvišne, nemoguće, skupe i antisrpske… Ni po koju cenu ne sme se dozvoliti formiranje bilo kakvih saveza, udruženja ili asocijacija na nivou BiH. Dakle, ni po koju cenu se ne sme dozvoliti čak ni formiranje udruženja pčelara na nivou BiH, a o drugim važnijim asocijacijama se ne sme ni razmišljati. (…) Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dve teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom…“  U tome je jedini smisao i suština te besmislene Deklaracije.

MONITOR: Kako  ocjenjujete rezultate izbora za EU parlament, očekivanu pobjedu Laburista u UKi neočekivano loš rezultat ultradesnog Nacionalnog okupljanja na izborima u Francuskoj? Da li će oni ostaviti  dugoročnije posljedice na sve teže odluke koje EU i Evropa očekuju?

BAJTAL: Ja iskustveno, i u principu, ne vjerujem ni jednoj i ničijoj politici. O svakoj sudim samo na osnovu njenog praktičnog djelovanja i životnih rezultata, a nipošto po njenom egoističkom samoreklamerstvu. Treba sačekati da vidimo „šta se iza brda valja“.

 

Počinioci genocida bi da,  preimenovanjem Srebrenice, pokušaju izbrisati  mjesto genocida

MONITOR: Kako vidite skorašnju izjavu Predsjednika RS, Milorada Dodika, da u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek i najnoviju-u nizu ranijih sličnih inicijativa o Srebrenici, da opština Srebrenica promjeni ime?

BAJTAL: Izuzetno neinteligentna i cinična izjava istovremeno. Ni prva ni posljednja. A koja  iz ugla vremenske retrospektive sistematskog lažiranja stvarnosti, precizno govori kako je takva glupost samo karika u dugom lancu planski osmišljenog negiranja i relativiziranja genocida. Najprije je to bio „strašan i nepotreban zločin“, pa onda, „veliki zločin“, poslije samo „zločin“, da bi se došlo do zadivljujuće maštovite lagarije kako „u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek“. Ništa novo. Svojevremeno, njegov idol Milošević, izjavi u Hagu da je „o Bosni i Hercegovini sve čista laž“, a Karadžić, na istom sudu, i ne trepnuvši, lupi kako „Sarajevo nije bilo u opsadi“, i da „Sarajevo nije bilo ni okrznuto“. Očito, Bosanci su sami sebe granatirali na Markalama (Sarajevo)  i Kapiji (Tuzla), itd.itd. Sami sebe ubijali, sami sebe silovali, sami sebe raseljavali. I tako iz decenije u deceniju; iz mjeseca u mjesec; iz dana u dan; iz sata u sat, ređaju se cinično prozirne i bezobrazno očigledne – laži. Bez kraja i smisla.

Ostalo je još samo da se preimenovanjem Srebrenice, shodno njegovoj postrezolucijskoj neporecivosti, pokuša izbrisati i samo mjesto genocida. O tome se radi. I sad, oni se čude kako to da su od svijeta prokuženi. Jer vjeruju da su genijalni lažovi, kako ih je to, svojom doktrinom laži kao „srpskog državnog interesa“, sistematski vaspitavao „otac nacije“ Dobrica Ćosić. Otuda, logikom te pedagogije laži, svjedočimo čitavom serijalu psihijatrijski simptomatičnih nebuloza, izmišljotina i besmislica najgore vrste. One jasno govore o ideološkim projektima i djelatnim aksiomima velikosrpske politike, koju logički možemo sažeti u dva neizrečena stava njegovane mašinerije laži: „Nije bilo kako je bilo, nego je bilo kako mi kažemo da je bilo“. Odnosno, „Uradićemo sve što smo naumili, negiraćemo sve što uradimo“. I decenijama čine upravo to. Na taj način Gospođa Laž je postala gebelsovski samorazumljiv princip velikosrpske politike. Čak iskustveno dokazana konstanta. Jedina po kojoj je čitav svijet prepoznaje i pamti.

 

Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne

MONITOR: Dodikov saveznik, Viktor Orban je u velikoj i nenajavljenoj „mirovnoj“ turneji-Kijev, Moskva, Peking… Turneju je započeo po početku predsjedavanja Mađarske Savjetom EU. BiH još nije dobila datum za otpočinjanje pregovora. Može li mađarsko polugodišnje predsjedavanje EU, u tome pomoći BiH?

BAJTAL: Sve što bude u njegovoj moći, kršćanski ostrašćeni Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne, koji je poguban za njegovog psovački-nekultivisanog, vjerovatno ucijenjenog i antievropski instruisanog krimi-partnera. Veže ih sluganska, blefersko-interesna antibosanska i anticivilizacijska naci(onali)stička logika firerovski zadojene mržnje i netrpeljivosti spram svega univerzalnog i ljudskog. Žulja ih bosansko, civilizacijsko, kulturno-religijsko i ljudsko šarenilo Bosne. Ne uklapa se u pljačkaški-profitabilnu jednostranost njihove klero-etničke isključivosti i omraze.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo