Oduvijek oko nas odjekuje kosmička simfonija sveopšte telepatske veze kojom sve što je živo doziva ljude da s njima podijeli svoju ljepotu. Odavno gluhi za to dozivanje, ljudi obnevidjeli za ljepotu svijeta, pipaju rukama, tražeći da u mraku pronađu jedni druge
Za sunčanih dana pred kraj maja, uvijek se sjetim Aruša. Punih petnaest godina tražio sam Aruša. Prvi put sam čuo to ime na jednom šarplaninskom bačilu u rejonu mističnog vrha Ljubotena. Aruš je bio medvjed. Najveći i najsnažniji medvjed ikada viđen. Tokom tih petnaest godina, o Arušu su mi pričali čobani i lovci sa obje strane Šar Planine, kosovske i makedonske. Boravio je na potezu između Ljubotena do Kobilice na 40 kilometra dugom sektoru. Ovo podučje veliko oko 1000 kvadratnih kilometara, bilo je kraljevstvo Aruša. Nije bilo stada iz kog nije odnio ovcu, nije bilo lovca koji nije pucao na Aruša. Mnogi su ga pogodili ali ga nijedan nije oborio. Ni najhrabriji šarplaninci nisu mogli omesti Aruša da ugrabi ovcu; ni najjači bikovi nisu se mogli oduprijeti njegovoj ispolinskoj snazi; ni najbrži konji, pušteni preko ljeta da slobodno pasu po visokim i prostranim livadama, nisu mogli uteći Arušu!
Mada sam svake od tih petnaest godina boravio na teritoriji njegovog kraljevstva najmanje po dva mjeseca i za to vrijeme pravio desetine dvodnevnih i trodnevnih solo tura, kralja Aruša nisam nijednom ugledao. Budući da sam na ove ture uvijek išao sam i bez vatrenog oružja, nadao sam se da ću, tako tih i gotovo neprimjetan, jednom naići na Aruša. Ovo je bilo utoliko vjerovatnije što sam često viđao druge medvjede u daljini a nekoliko puta imao s njima bliske susrete na planinskim izvorima i zaticao ih u branju malina i jagoda. Traganje za Arušom toliko me je obuzelo da sam u nekoliko navrata imao neodoljivo jasan osjećaj da me Aruš posmatra. Jednom je taj osjećaj bio toliko jak da sam se uputio prema mjestu sa kog mi se činilo da me gleda. Osjećaj blizine vodio me je dobrih desetak kilometara do neprohodnih stijena mjesta nazvanog Ostri Karpi – Oštre Stijene. Ime je bilo više nego prikladno za neprohdnu, vertikalnu strminu formiranu od litica i oštrih stijena.
Petnaeste godine mog traganja za Arušom, doznao sam da je sredinom maja pri upadu u stado ovaca na Tearečkom bačilu, u podnožju mjesta Ostrri Karpi, Aruš bio ranjen sa pet kugli i tri dvocijevke punjene najkrupnijom sačmom, ali je i tada umakao lovcima. Desetak dana kasnije, pred kraj maja, posjetio sam mog poznanika Ćamila, vlasnika tog bačila. Ispričao mi je da se te noći kod njega zatekla grupa iskusnih lovaca iz planinskog sela Đermo. Na lavež šarplaninaca istrčali su i Aruša, ocrtanog na punoj mjesečini, napunili kuglama i sačmom.
„Kako znaš da je to bio baš Aruš?“ – pitao sam ga nakon što je završio priču.
„Bio je velik kao bivolica, a kada su ga lovci pogodili od njegove rike tresla se planina. Nijedan moj pas nije se usudio ni tako ranjenom da se približi, a na druge medvjede idu kao metak! Poznao ga je i T., lovac iz Đerma, koji je do tada tri puta po danu pucao na Aruša. Kaže da u Arušu ima najmanje dvije kile olovnih kugli i krupne sačme, samo od pogodaka koje je on vidio svojim očima. Aruš je bio, sto posto, Aruš lično.“
Na povratku sa Ćamilovog bačila, trenutak prije nego što ću iz šume izići na jedan proplanak posut krupnim stijenama, čuo sam kliktaj orla i ugledao neki veliki predmet kako se s treskom odbija od velikog kamena i kotrlja kroz svježe zelenu travu. Pogledao sam u nebo i ugledao velikog orla kako se spušta prema onome što je, očito sam ispustio iz kandži. Ugledavši me kako trčim da vidim šta je to palo, uzletio je i uz lepet krila, zamakao iznad šume.
Veliki predmet boje kamena bila je ogromna medvjeđa lobanja – Aruševa lobanja. U prirodnonaučnom muzeju izmjerili su je i utvrdili da je to najveća ikada izmjerena lobanja evropskog mrkog medvjeda, veća i od najvećih lobanja grizli medvjeda. Desetak dana kasnije sanjao sam Aruša kako leži pred skrivenom pećinom u bespuću Ostri Karpi. Poslije tri sata mukotrpnog lutanja, naišao sam na tu pećinu iz sna. Pred pećinom je bio ogroman oglodan kostur i već raspadnuto mrko krzno. Aruš je čuo moje dozivanje i odazvao mi se.
Mnogo se govori a nešto se i zna o telepatiji – „tajnoj vezi“ među ljudima. Manje se govori i još manje se zna o telepatiji ljudi i životinje, čak i o telepatiji ljudi i biljaka, koje takođe imaju energetsko polje preko kog komuniciraju i međusobno i sa ljudima.
Oduvijek, bez prestanka, svuda oko nas, odjekuje kosmička simfonija sveopšte telepatske veze kojom sve što je živo doziva ljude da s njima podijeli svoju ljepotu. Odavno gluhi za to dozivanje, ljudi se odazivaju još samo šuštavom zovu novčanica dok obnevidjeli za ljepotu svijeta, pipaju rukama, tražeći da u mraku pronađu jedni druge.
Ferid MUHIĆ