Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Jovana Damjanović

Objavljeno prije

na

Jovana Damjanović rođena je 1997. godine i živi u Podgorici. Studirala je na smjeru novinarstva na Fakultetu političkih nauka Univerziteta Crne Gore i završila kao studentkinja generacije. Paralelno sa studijama, radila je na Studentskom radiju Krš. Piše i za portal PCNEN, a odnedavno je angažovana i na portalu ROMANET. Sarađivala je i sa inostranim medijima poput Dojče Velea

 

Već šest godina ste u novinarstvu i radili ste u različitim novinarskim formatima. Koji je u aktuelnom trenutku najprimiječiviji mlađim generacijama?

Nije da mi se dopada da ovo kažem, ali tradicionalni mediji odumiru. Mladi ljudi, evo prva ja, ne gledaju televiziju, ne kupuju novine, a sve rjeđe znaju i domene portala. Primarno se informišu na društvenim mrežama, i tu nema ničeg lošeg, na nama je kao medijskim kreatorima da svoje sadržaje prilagodimo društvenim mrežama i da tamo budu lako dostupni i vidljivi – treba dosta testiranja da se uradi, ali nije toliko teško privući mlade.

Bavite se i mobilnim novinarstvom. Koje su prednosti, a koje mane tog načina rada?

Nisam sigurna da li mobilno novinarstvo doživljava ovoliku popularnost jer je stvarno mnogo jednostavnije snimiti nešto telefonom i baš brzo namontirati, ili pak zbog toga što tako sasijecamo u redakcijama još minimum jednog zaposlenog. Kao što rekoh, jeste prednost brzina, jednostavnost – čak i u procesu montaže – kada sami nešto snimite tačno znate koji momenat i kadar vam se dopada da ide u finalni proizvod. Mana, s druge strane, je što se gubi na kvalitetu, u današnjem vremenu nije toliko strašno da kvalitet slike malo propati zbog brzine kada je riječ o nekim informacijama koje zaista treba brzo da se predstave javnosti. Ipak složeniji medijski sadržaji zahtijevaju ozbiljniju obradu, koju je teže uraditi na mobilnom telefonu.

Alumnistkinja ste Ambasade SAD-a, kao polaznica programa SUSI (Study of the US Institute) i u Americi ste boravili na toj razmjeni. Po čemu pamtite to iskustvo?

Osim stvarno sjajnih kolega iz regiona koji su prošli taj studijski program sa mnom, i profesora i profesorica sa ogromnim iskustvom u novinarstvu, upamtila sam dobro i uslove u kojima studenti uče – 24/7 dostupan studio, sva moguća oprema za praktične vježbe i ogromna predusretljivost nastavnog kadra. Nisu, makar na Vašington stejt univerzitetu, egoisti.

Sarađivali ste i sa nevladinom organizacijom SOS Nikšić prilikom kampanje SOS telefon za žene i djecu – žrtve nasilja Nikšić. Vrlo često se, i nakon što žrtve prijave nasilje, desi da pomoć izostane.

Pomakli se nijesmo sa tačke da krivimo žrtve za ponašanje nasilnika. Jasno je, onda, zašto žene ko zna koliko puta i prećute nasilje. Pomoć izostane iz različitih razloga – neadekvatnog rada policije, odustajanja žene od prijave zbog, ponovo, milion razloga, osude društva, djece, prijetnji… Zato je SOS telefonska linija mnogo važna, to nije policija, momentalno je manji pritisak na žrtvu jer je sa druge strane neko ko se makar trudi da razumije. Prvi korak je da se više ne ćuti o nasilju pa makar i 1:1 na telefonskoj liniji.

Aktuelna je polemika o tome da li novinari smiju biti i aktivisti. Šta Vi o tome mislite?

Stare škole neka kažu šta žele – ali novinari moraju, jesu i uvijek su bili aktivisti. Novinare na rad pokreće upravo taj aktivistički pravednički stav ,,moram nešto da uradim“. Novinar je aktivista kad bira temu, sagovornike, prati dalji razvoj priče… Druga strana ove debate zabrinuta je za objektivnost. Međutim objektivnost je nedostižna, novinarstvo nije puko serviranje činjeničnih informacija. Evo ja radim na romskom portalu sa željom da doprinesem smanjenju marginalizacije Roma, bacite kamen – vjerujem u ideju.

Šta svaki novinar i novinarka treba da zna?

Da je novinarstvo uslužna djelatnost – na koju ekskluzivno pravo polažu građani. Dajte čitaocima/gledaocima ono što im je potrebno, ne nužno i ono što traže, posmatrajte i reagujte.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Anđela Bulajić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Anđela Bulajić rođena je 1995. na Cetinju. Studirala je svjetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, a zatim je završila i studije pozorišne produkcije na Fakultetu savremenih umetnosti u Beogradu. Bila je redovna članica književnog udruženja Poezin iz Beograda, a sada – Foruma mladih pisaca u okviru KIC-a Budo Tomović, gdje su joj objavljivane pjesme. Njena poezija pronašla je svoje mjesto i u zbirci Vavilonske biblioteke, kao i u zborniku Rukopisi 44 2021. godine. Talenat za pisanje, kako ističe, ostaje fikcija, ako se u njega ne uloži napor


Šta za Vas znači biti pjesnikinja?

Biti pjesnikinja znači svakodnevno otkrivanje dimenzija života koji nas okružuje, a prije svega, kontinuirano ispitivanje unutrašnjeg, ličnog prostora. Svoje pjesme doživljavam kao ogledalo u koje zavirujem kad hoću sebi da predočim gdje sam, i u kojem pravcu se krećem. Nije svaka pjesma lična ispovjest, ali jeste način da plasiram teme koje me zaokupljuju, a smatram da su važne za duhovni razvoj svakog pojedinca. Pjesnikinjin glas poziva na poniranje unutar skrivenih nivoa sopstva.

Šta Vas je pokrenulo da napišete prvu pjesmu?

Ono što me pokrenulo da napišem prvu pjesmu, ne pokreće me danas. Kako to i obično biva, nerazjašnjeni ljubavni odnosi bili su prva tema kojom sam uplivala u pisanje poezije. Trenutna inspiracija i začuđenost okolnostima koje me okružuju, probudili su u meni potrebu za izražavanjem u stihu. Poriv da se na ovaj način pusti glas, postojao je oduvijek. Kada ni sa kim nijesam mogla da podijelim svoja unutrašnja stanja, pisala sam pjesme.

Kako je nastala pjesma Novi život?

Baš to je jedna od pjesama na kojima i dalje radim, više puta je promijenjen i naslov. Nastala je jako davno, u Beogradu, taman pred moj povratak kući, u Crnu Goru, iz potrebe da sebi olakšam zvaničnu odluku o vraćanju kući. Tom dilemom sam dugo bila preokupirana i pomislila sam da ću u pjesmi naći odgovor. Kasnije sam shvatila da su se tu potkrale još neke dileme i preispitivanja, nijesam sigurna da će finalna verzija zadržati motive zbog kojih je pjesma nastala.

Šta želite da kroz pjesme čitaocima poručite?

Čitaocima želim da predočim važnost pisane riječi i razumijevanja odnosa, kako međuljudskih, tako i odnosa prema sebi samome, svijetu, stvarima. Svojim pjesmama želim da postignem da čitaoci nešto osjete, kakvo god to osjećanje bilo. Smatram da je važno da se u kontaktu sa pjesmama nešto desi. Voljela bih da čitaoci imaju slobodnu interpretaciju mojih pjesama i da kroz njih dobiju makar djelić odgovora za kojim tragaju.

Pisci ne padaju s neba – naziv je zbornika KIC-a Budo Tomović, gdje su objavljene Vaše pjesme. Kako njegovati talenat za pisanje?

Talenat postaje fikcija, ako se ne ulaže napor. Svakodnevno čitanje i pisanje jedini su način da talenat ostane vidljiv. Slobodno mogu reći da je i za pisanje neophodno svakodnevno učenje. Forum mladih pisaca je bio i ostao moj nepresušan izvor znanja o pisanju. Uz njih sam naučila da pristupim objektivno svom tekstu, da ga čitam na više nivoa i uočim viškove i opšta mjesta. Veoma je važno svakodnevno vraćanje tekstu, u određenim vremenskim razmacima. Kod pisanja nema brzanja.

Šta čitate ovih dana?

Kao pasionirana čitateljka klasične književnosti uvijek se vraćam nekim imenima, a trenutno je to Džojs i njegov Uliks. Višeslojnost romana svakako zahtijeva često ispitivanje. Pored toga, savremeni autori mi dosta preokupiraju pažnju u posljednje vrijeme, pa je trenutno kod mene aktuelan roman Ilije Đurovića Sampas, zbirka poezije Igra makazama pjesnikinje Marije Vujošević, Peti Paskal i njena zbirka Zoo otac i Pisanje kratke priče od Andreja Blatnika. Naravno, pravopis i gramatika su uvijek lektira.

Kada biste mladim autorima mogli da date samo jedan savjet, koji bi to bio?

Pišite i čitajte što češće i što više. Svakodnevno se poigravajte sa svojim tekstovima i okružite sebe ljudima koji čitaju i stvaraju. Strpljenje i svakodnevan rad su jedini način da nastane dobra poezija.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Bojana Moškov

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tivćanka Bojana Moškov radi kao frilens novinarka. Građane i građanke Crne Gore sistem je uvjerio da su nemoćni, i da nemaju nikakvog uticaja na procese donošenja odluka. Primjer za tu tvrdnju je, kako ističe, nadolazeće otvaranje Hotel-ostrva Mamula Island, nekadašnjeg koncentracionog logora


Frilens ste novinarka. Po čemu se angažmani za strance razlikuju od onih za domaće 
(regionalne) medije?

Lično mi razliku čini momenat u kojem za strane medije uspijem da isključim emociju, pa mi mnogo lakše pada sve što radim, a i teme koje za njih obrađujem su dosta laganije. Kada su domaći mediji u pitanju, imam problem jer mi je situacija mnogo bliža i opipljivija i više me ‘boli’ jer sam svjesna publike koja to čita. Dio sam tog mentaliteta, pa me teme kojima se bavim bole, jer znam da nam je društvo oblikovano da ne reaguje adekvatno. Plus stranci često plaćaju više. 🙂

Radili ste i kao novinarka za Radio Slobodna Evropa. Šta Vam je donijelo to iskustvo?

Prije svega mi je donijelo u život ljude kojima i danas mogu da se obratim za savjet, kako prijateljski, tako i profesionalni. Iz moje pozicije, RSE je jedini medij koji funkcioniše u Crnoj Gori, a da u potpunosti poštuje kodekse kojih bi trebalo da se pridržavaju svi do jednog. Naučila sam mnogo i shvatila koliko je taj standard daleko ostalim medijima u Crnoj Gori. Otkrila sam prilikom praćenja sjednica sa ekipom, da se pojedini političari u Skupštini svađaju, a nakon toga zajedno odu u pravcu skupštinskog restorana, na popeke, vjerovatno 🙂

Crna Gora je dozvolila da ostrvo Mamula, nekadašnji koncentracioni logor, bude  pretvoreno u luksuzni Hotel-ostrvo Mamula Island koji će ovog ljeta primiti prve goste. Šta  to govori o našem društvu?

Samo dokazuje koliko ne znamo i ne želimo da znamo i koliko mislimo da nemamo nikakvu snagu. Da je Aušvic postao kockarnica ili luksuzni hotel, sigurna sam da bi jevrejska zajednica pružila dovoljan otpor da se to zaustavi. Naše društvo ne poštuje dovoljno sopstvene žrtve. Činjenica da ljudi ne reaguju adekvatno na momenat gdje će nekoga masirati u prostorijama gdje je (npr.) mučeno dijete starosti osam dana, prikazuje stvarnost u kojoj nismo naučeni da razumijemo rane naše istorije. Dodatno, istraumirani smo od strane sistema, da mislimo da nemamo nikakvog uticaja. A ja mislim da se samo nismo dovoljno potrudili. Mamula je rana crnogorskog društva, kojoj nema lijeka, bar narednih 50 godina. A nama… Nama ona ovo nikad neće oprostiti.

Kakav je, po Vašem mišljenju, aktivizam kod mladih u Crnoj Gori? U svjetlu nedavnih  studentskih protesta na sjeveru, čini se da se sve više bude i reaguju na važna društvena  pitanja…

Svakoga dana sve vidljiviji i jači, što mi je drago. Voljela bih jedino da i stariji uz mlade shvate moć koju imaju zahvaljući novim medijima, to je nekako zanemareno i neshvatljivo starijim generacijama. Moramo se otarasiti straha od jasno zauzetog stava, pa će to povući dosta dobrih momenata za sobom.

Velika Britanija je donijela odluku o izručenju Džulijana Asanža Sjedinjenim Američkim Državama. Kako to komentarišete?

Najveća tuga današnjice je što se nijedna veća svjetska sila ne zauzima za njega. Mnogi se pozivaju na WikiLeaks kroz rad i javne nastupe, ali ne vidim da ti ljudi vrše pritisak

da se ova borba okrene na drugu bandu. Voljela bih da ga vidim na slobodi, ali VB i SAD sarađuju jer im je to u interesu, pa ne mogu da se oduprem utisku da je odluka konačna, iako postoji pravo žalbe sada.

Šta biste posavjetovali mlade kolege/nice novinare/ke?

Da dobro razmisle gdje prihvataju prilike za rad i da nije baš uvijek pametno slušati starije, samo zato što su stariji. Neka dobro slušaju oko sebe. I analiziraju ono što čuju. Često ljudi nesvjesno izgovore stvari koje ih otkriju. Da biraju teme na kojima vole da rade, kako bi posao bio i uživanje, a ne samo suhi posao.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Stefan Peković

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stefan Peković je četrnaestogodišnjak koji obožava prirodu. Godinama dvorište ispred svoje kuće uljepšava zasađivanjem različitih biljaka. Pažnju je skrenuo na sebe kada je nedavno učestvovao u akciji Agencije za zaštitu životne sredine Plastikom po začinsko ili ukrasno bilje. Sakupio je 70 plastičnih flaša, zamijenio ih za sadnice i posadio petunije, kadifica, tamnog bosioka, vinke i lavandu. Agencija je potom odlučila da Stefana nagradi za njegov ekološki aktivizam, a kao poklon dobio je bicikl i knjigu Crna Gora između planina i mora. Za njega je ekologija, kako kaže, stil života


Kako počinje Vaše interesovanje za biologiju?

Moje interesovanje za biologiju počinje 2018. godine kada sam vidio na internetu da iz sjemenke limuna mogu dobiti stabljiku. Posadio sam nekoliko sjemenki i sve su uspjele, a kasnije sam posadio i avokado, koji je takođe uspio, a zatim i neke sobne biljke i vanjsko cvijeće.

Maštate da jednoga dana budete ministar ekologije, kako biste promijenili svijest građana i uticali na to da imamo zdraviju životnu sredinu. Kako biste to uradili?

Svijest građana bih promijenio uvođenjem novih pravila koja bi uticala na njih. Takođe, organizovao bih i mnogobrojne akcije pošumljavanja, uređenja životne sredine, čišćenja mini deponija… Kako od malena treba steći svijest o prirodi, uveo bih u škole poseban predmet – ekologiju.

Zbog čega bi prva veća akcija koju biste pokrenuli bila baš pošumljavanje Dajbabske gore?

Pošumljavanje Dajbabske gore me je najviše zainteresovalo iz mnogo razloga, a jedan od njih je činjenica da je riječ o najvećem brdu u Podgorici, pa bi bilo poželjno da bude pošumljeno, a i da tokom ljetnih mjeseci imamo čistiji i bolji vazduh.

Šta je za Vas ekologija?

Ekologija je stil života, a ne naučena definicija.

Volite da vrijeme provodite na selu. Šta Vam je najdraže od seoskih poslova?

Svaki boravak u mojem selu meni predstavlja zadovoljstvo. Selo Krnja Jela se nalazi u Opštini Šavnik. Krnja Jela je dragulj sjevernog regiona, jer je okružena šumom, cvjetnim poljima, rijekom Sominom i preko 10 potočića. Jedan od najljepših seoskih poslova je branje plodova voća, a i povrća jer se na kraju trud koji ste uložili isplatio.

Šta bi svako dijete moralo da zna o prirodi i ekološkom aktivizmu?

Po mom mišljenju, svako dijete, kao i moji vršnjaci bi trebalo da zna da čuvanjem prirode pomažemo samima sebi, jer što je priroda čistija – ekosistemi će imati bolje uslove, a i mi takođe.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo