Povežite se sa nama

SUSRETI

DUŠAN PETROVIĆ, PILOT: Poletio sam i znao sam – to je to

Objavljeno prije

na

Piloti instruktori u rubrici starost, pobrinuli su se da uz njegovo ime bude upisano neophodnih 16 godina. Osnovac iz Nikšića Dušan Petrović poletio je jedrilicom. Nedovoljna tjelesna težina kompenzirana je jastukom napunjenim pijeskom. Ništa i nikad više neće ga spriječiti da leti

 

Sve je počelo slučajno. Te davne ‘72 godine, profesori Vidoje Sekloća i Miško Petković, nakon uspjeha svojih učenika na atletskom i modelarskom takmičenju, poveli su ih na aerodrom Kapino polje, pored Nikšića. Osnovci su kao nagradu za ostvarene rezultate u atletici, u avionu provozani iznad grada. Prva iskustva sa avionima već su imali na sekciji modelarstva koju je Petković vodio u OŠ „Ratko Žarić“ i u Aero klubu. Na Kapinom polju su dobili ponudu da pohađaju nastavu i steknu osnovna znanja iz vazduhoplovstva. Pohađali su nastavu par mjeseci, a izuzetno stroge kriterije koje je određivala JNA samo rijetki su položili. Među njima i četrnaestogodišnji Dušan Petrović. Uspješno je prošao i ljekarske preglede, a piloti instruktori Branko Đurović, Mazo Mijanović i Marko Samardžić u rubrici starost, pobrinuli su se da uz njegovo ime bude upisano neophodnih 16 godina. Saglasnost roditelja je obezbijeđena i Dušan Petrović je uz asistenciju nastavnice Olgice Šoškić Milović, poletio jedrilicom. Njegova nedovoljna tjelesna težina kompenzirana je jastukom napunjenim pijeskom. „Poletio sam i znao sam – to je to. Kao da su me vakcinisali letom“, priča danas Dušan Petrović. Pilot.

Ništa i nikad više neće ga spriječiti da leti. Iz sobe u kojoj su ga zaključavali, konopom je pokušavao da se spusti sa drugog sprata i pobjegne. Vidjevši Dušanovu upornost majka je rekla: „Idi, sretno ti bilo“. Cijelu godinu odlazio je vozom do Titograda i Ivangrada. Letio je u klubovima Špiro Mugoša i Aero- klub u Ivangradu. U Nikšiću, letovi su zbog loših vremenskih uslova tokom zime obustavljeni. Već sa 16 godina letio je sam. I, opet, mimo pravila, jer je dvije godine bio premlad položiće osnovnu obuku za pilota aviona i kandidata za školu rezervnih oficira pilota.

Tog polaganja i danas se dobro sjeća. „Bili smo posljednja generacija koja je letjela osnovne akrobacije na avionu Aero 3. U komisiji je bila instruktorka Nada Novak. Sjedi iza mog sjedišta. Letim na nekih osamsto metara i ne znam da treba da čekam njene instrukcije. Spustim avion i naglo ga podignem u takozvanoj akrobatskoj figuri kovit, a instruktorka viče na mene. „Okreni se“ , naređuje. Ja se pokušavam okrenuti, ali od kacige je ne vidim. Sitna mi glava pa izgledam kao žiroskop. „Napravi blagi zaokret, ‘ajde udesno, pa oštri“, daje mi instrukcije gospođa Novak. Pitam: „Hoću li zahvat kovit, ali ona kaže da je za danas dosta. Gleda me sumnjičavo kad kažem da imam 18 godina“.

Godinu dana trajale su pripreme za nastavak školovanja. Primljen je na Vazduhoplovnu akademiju u Zadru. Spreman i iskusan u akrobatskm letovima dobija mogućnost da školovanje nastavi kao vojni pilot. Predviđaju mu generalsku budućnost. Ipak, razglednica od drugova sa tekstom Čekamo te, odrediće mu karijeru. Nastaviće na Akademiji za civilne pilote tadašnje nacionalne avio-kompanije JAT u Vršcu. Konkurencija je bila velika. Prijavilo se 1200 kandidata, a primljen je 21. Zdrastvenu kontrolu uspijevali su da prođu samo oni koji ni pokvaren zub nisu imali. „Danas je tehnika u avijaciji toliko napredovala da je pilotu dopušteno i naočare da nosi“, objašnjava.

Od 1985. godine pa sve do gašenja JAT-a  Dušan Petrović je letio za ovu kompaniju. S velikim poštovanjem i danas govori o Titovim pilotima sa kojima je kao mlad kopilot radio i od kojih je, kaže, mnogo naučio. Pilotsku karijeru nastavio je u holandskoj avio-kompaniji Air comerc sa sjedištem u nigerijskom gradu Lagosu. I dalje leti. Danas za jednu bugarsku avio-kompaniju.

„Svaki let je novo iskustvo i na svakom je moguće da se desi greška. Ali, piloti su spremni za nepredviđene situacije“, priča Petrović. „Simulacije, kojima se vježbaju mogući kvarovi na motoru ili upad ptice u motor, ponavljaju se svakih par mjeseci.“ Zahvaljujući pribranosti i stručnosti Dušana Petrovića, izbjegnuta je katastrofa iznad Moskve.

„Poletjeli smo i nešto je u motoru puklo. Obrtaji na motoru padaju. Strjuardesa panično ulazi u kabinu i obavještava da motor gori. Strah i panika među putnicima. Srećom, ovaj kvar sam vježbao sa Titovim pilotima. Prepoznao sam ga i brzo reagovao. Evropska licenca preporuka ovaj kvar nema na programu za simulacije. Kontrola leta pita da li treba da proglasi emergancy, što bi značilo zatvaranje aerodroma. Najmanje 50 aviona ne bi moglo ni da sleti, a ni poleti. Objašnjavam da imamo problem sa jednim motorom, tražim samo da se obezbijede vatrogasna i kola hitne pomoći, ali ne i zatvaranje. Svjestan sam da bi zatvaranje aerodroma bila velika antireklama za JAT, uz velike troškove. Uspjelo mi je da bezbjedno spustim avion. Radost putnika teško je i opisati. Instruktor C kapetan Igrutinović po povratku iz Moskve, prišao mi je i rekao: „Sreća što si ti, Dule letio, ja ovo ne bih uspio““.

Nikšić je, zahvaljujući postojanju vazduhoplovne škole, prepoznat kao grad pilota. Sedamdesetih Kapino polje bilo je malo za one koji žele u nebeske visine. U floti JAT-a letjelo je 12 kapetana iz Aerokluba Nikšić, a devedesetih iz ovog kluba 30 za inostrane kompanije. U julu 1984. obnovljen je upis novih članova i održana teorijska i praktična nastava sa 15 kandidata. Obuku novih pilota, kojom je rukovodio Radomir Peković i njegov zamjenik Branko  Đurović, sa kolegama pilotima obavljao je i Dušan Petrović.

Svi njegovi letovi završavali su u rodnom Nikšiću. Sa kolegama kapetanima i vojnim pilotima osnovaće Aeroplan, nevladinu organizaciju, sa ciljem da njeguje vazduhoplovnu tradiciju Nikšića i Crne Gore. Ali, i da mladima pomogne da nađu sebe u nekom od vazduhoplovnih zanimanja. Organizovaće nekoliko modelarskih radionica i prvu vožnju vazdušnim balonima u Crnoj Gori. Bio je i glavni urednik lista Aeroplan plus, koji je izlazio par godina. Promovisali su i knjigu Poziv stjuardesa. Na spisku aktivnosti Aeroplana naći će se i likovna kolonija Aeroart 2000, manifestacija jedinstvena u Evropi, održana uz podršku svjetske vazduhoplovne asocijacije. Na lokaciji Glava Zete slikali su  Miloš Šobajić, Anđelko Arnautović, Anđelka Bojović, Miki Radulović, Boljana Keković, Zoran Matić, Dragan Mijač, Marina Radulović, Ivana Bjelica i Mišo Vemić. Svi na temu vazduhoplovstva.

Uz ime Dušana Petrovića veže se i osnivanje Međunarodnog festivala glumca. Sa Lazom Tripkovićem 2000. godine započela je manifestacija koja je danas  tradicija Nikšića. Dani glumca.

„Ideja je bila da napravimo festival koji će se naslanjati na tradiciju teatra pantomime, ali neće biti samo to. Stručnu pomoć imali smo od Feliksa Pašića, koji je imao dosta iskustva sa festivalima. Na festivalu su učestvovale predstave iz susjednih zemalja i glumačke veličine poput Mire Banjac, Mire Stupice, Tiha Stanića… Cio grad je tih pet dana, koliko je Festival trajao, bio jedan ogromni teatar…“

Za logo Međunarodnog filmskog festivala izabran je kompjuterski crtež Dušana Petrovića, jer je slikar Uroš Tošković oduševljeno, u njegovom radu, prepoznao boginju Taliju. Cio grad je, izgledalo je, učestvovao u predstavi…

Dušan Petrović danas, kaže, ne prepoznaje više svoj rodni grad. Ali ga i dalje mnogo voli kao i onda kada je tokom boravka na studijama, u Vršac nosio flaše sa vidrovanskom vodom.

Sjeća se: „Nekada se cijenilo znanje i rezultati u nastavi i u vannastavnim aktivnostima. Postojale su brojne sekcije iz gotovo svih predmeta. Ostvarivani su impozantni rezultati na takmičenjima širom velike Jugoslavije i u inostranstvu. Uz vrlo obrazovan nastavni kadar, znanje i vaspitanje su bile  vrijednosti su koje su se cijenile. Nije slučajno da su iz ove škole izašle profesionalne i ljudske gromade. U mojoj školi „Ratko Žarić“, bio je čak i zoološki vrt, svakodnevno smo hranili životinje sa higijeničarkom Milkom“.

Danas, zajedno sa sugrađanima u Društvu prijatelja i poštovalaca Nikšića, istrajava u želji da Nikšiću vrati onaj građanski duh koji je izgubio.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

Izdvojeno

MILEVA MARUNOVIĆ AMANOVIĆ VAJARKA, ARHITEKTICA, SUPRUGA, MAJKA: Vojo stanić je vjerovao u njen talenat

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vajarstvu je, iako je studije počela na grafici, privukao rad vajara Draga Đurovića, Spomen kosturnica na Lazinama. ”Moj otac poginuo je kao partizan 1943.godine tako da je ovaj spomenik imao za mene izuzetan značaj.” Oca nije ni  zapamtila. Sa majkom je bio tek dvije godine u braku i već ‘41 pridružio se partizanskom pokretu. Poginuo je na Sutjesci. Kao jedan od onih heroja Četvrte crnogorske  čija se poruka   Vrhovnom komandantu  da će se boriti „ do zadnjeg vojnika, a da će zadnji odnijeti poruku Titu…” , i danas pamti

 

 

Mileva Marunović Amanović  bila je jedna od učenica one slavne Umjetničke škole u Herceg Novom. Čuvene, zahvaljujući profesorima i njenim učenicima, kao mitsko mjesto jugoslovenske, ali i evropske umjetničke istorije. Dado Đurić, Vojo Stanić, Luka Tomanović, Bato Pravilović, Boris Veriga, Anđelko Arnautović, Luka Berberović neki su od njih. Umjetnički talenat, mlade Mileve, prvi je prepoznao njen ujak, profesor srpskohrvatskog jezika i nagovorio je da ”krene putem koji niti hrani niti brani onog ko mu se oda…”, kako je Ivo Andrić pisao o umjetnosti.

Tek svršene osnovke, drugarice Nada Pavićević i Mileva Marunović polaze iz Danilovgrada u Novi. Crteži koje su radile na prijemnom ispitu, zadovoljile su kriterije. Mileva i Nada, sa još tri djevojke i petnaest dječaka, upisale su se, te školske 55./56. godine na Umjetničku školu u Novom.

Rodni Danilovgrad Milena je zamijenila gradom punom mediteranske svjetlosti i vegetacije, palmama i plodovima citrusa… Rodni dom, internatom u kome se, u prizemlju održavala nastava, a na spratu spavalo. Zgradom koja je ostala tek na rijetkim fotografijama i još rjeđim crtežima. Smještena tamo, pored hercegnovske ulice Sava Kovačević i strmog puta koji vodi prema hotelu Plaža… Blizu stanice na Škveru gdje su usporavali vozovi na putu ka Zelenici.

I danas, decenijama kasnije, rado i dobro se sjeća upravnika Krsta Mitrovića i njegove žene Danice. Ljude koji su, njih učenike, prihvatili ”kao da su njihova rođena djeca”. Danica, ”divno stvorenje i divna žena”, sjeća se Mileva, bila je bivša učenica ove Škole i sestra Danila Kiša. ”Danilo je imao samo nju i često je dolazio da je posjeti. Bio je već poznat.  Čitali smo ga… Svi smo bili oduševljeni kad on dođe u posjetu, željeli smo da ga upoznamo i da se družimo sa njim. Svaka njegova riječ bila nam je interesantna…”

Lidija KOJAŠEVIĆ-SOLDO
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

SUSRETI

MARKO ORŠOLIĆ, FRANJEVAC, TEOLOG, PUBLICIST, POLITOLOG : Iznad svega – ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

U sarajevskom domu  fra Marka Oršolića, franjevca sa diplomama najprestižnijih evropskih katoličkih univerzita, profesora i publiciste, te aprilske ramazanske večeri obavljen je iftar. Čitane su molitve iz Tore, Biblije, Kur'ana. Rumijevi stihovi… Družilo se,  i zapjevalo.” Susret  dobrih insana”   opisala je ovo veče  Zilka Spahić Šiljak, doktorica nauka iz oblasti rodnih studija

 

Bili su dani  Ramazana. U Sarajevu, na obali Miljacke, u blizini Vijećnice, te  aprilske noći obavljen je iftar u domu fra Marka Oršolića. Franjevca sa diplomama najprestižnijih evropskih katoličkih univerziteta, profesora i publicistu…

Čovjeka, koji do danas, iako na bolesničkoj postelji, živi svoju ulogu , ” rodoljuba i domoljuba, a nadasve čovjekoljubca, ” kako ga nazva Gradimir Gojer. Čitale su se molitve iz Tore, Biblije, Kur'ana, ali i Rumijevi stihovi… Družilo se,  i zapjevalo.” Susret  dobrih insana”   opisala je ovo veče , Zilka Spahić Šiljak, doktorica nauka iz oblasti rodnih studija.

Gospodja Spahić Šiljak članica  je i Direktorija IMIC-a  Zajedno’. Internacionalnog multireligijskog i interkulturnog centra, osnovanog  na inicijativu fra Marka Oršolića, one predratne 1991. .Osnivačkoj skupštini IMIC-a, prisustvovao je i tadašnji gradonačelnik Sarajeva, Muhamed Kreševljaković. ” Znao sam šta će biti ako se ne ujedinimo. Da će djavo iskoristiti priliku. Osnivanjem Centra  željeli smo pokazati, da se nikome ne smije dozvoliti da ljude dijeli po vjeri. Ko ljude po vjeri dijeli, on nesvjesno priziva naše medjusobno istrebljenje…” sjeća se bosanski franjevac. Nažalost, njegov glas,  i  glas onih koji su razmišljali  kao on,  nije se čuo. Nacionalni zov  bio je glasniji.

Pored fra Markovog  bolesničkog kreveta smo .Domaćica Gordana iznosi kolače i kafu, dok se on , uz vidan napor,  trudi , da zadovolji novinarsku znatiželju.

” Rat se mogao zaustaviti, da je bilo malo više pameti. Ali, nacionalni lideri su samo razdor raspirivali… Poznavao sam dobro i Radovana i Aliju. Pred sam početak rata, u martu, večerao sam sa Karadžićem.Grafče na tavče i Karadjordjeva šnicla na stolu , a on mi kaže  da prenesem Aliji kako oko njega  ima nekih četrdesetak četnika, ali da će on uspjeti da ih ‘obuzda’. Ispričao sam ovaj razgovor Aliji Izetbegoviću.  Nenada Kecmanovića, mog prijatelja, nagovorao sam da, kao srpski predstavnik  udje u Predsjedništvo BiH…”

Vjerovao je, fra Marko, ta dobra i pitoma  ljudina, da je Karadžić ” pravi prostodušni i otvoreni Crnogorac”. Dosledan sintagmi postojanja franjevačkog reda ” mir i dobro”, fra Marko,je tražio   dobro u svakom čovjeku . Pričao mu je, veli,  Kecmanović da je, kad je izašao iz Sarajeva i došao na Pale,  cijelu noć pričao sa Karadžićem i da mu je ovaj citirao Sveto pismo. ” Dobar je on bio čovjek, ali….” I  Izetbegović je bio dobar  čovjek, ali…  Obojica su se izgubila, djavolja su vremena bila.”, kaže.  I dodaje:  ” Uvijek ima dva puta, pa jednim preko Vijećnice završiš na Palama, a drugim malo lijevo, preko Zenice za Evropu…”

Rat je  proveo pomažući ugroženim Sarajlijama. Preko 2000  ugroženih porodica, zahvaljujući  angažmanu ovog dobrog čovjeka, smješteno je po četrdesetak evropskih gradova.Podsjeća nas na to da je poštovao ljude iz mješovitih brakova.” Jer njima  je ljubav važnija i od nacije i religije”.

Prijateljstvo sa suprugom Karla Bilta, omogućilo je fra Marku  propusnicu za ulazak i izlazak iz Sarajeva. Privilegiju, koju su tada, tek rijetki imali. U svom malom marutiju,  majke i dječicu vozio je na teritorije van ratnih dejstava. Do Minhena, gdje je u prostorijama   protestantske crkve, zajedno sa Brankom Bačanovićem i Simom Mrdjom, organizovao prihvat bosansko hercegovačkih izbjeglica.

” Dok sam ja živ neće biti nijedno dijete bez čaše mlijeka i bez krova nad glavom”, govorio je. I uspjelo je fra Marku da ovu misao i u djelo sprovodi. Ali, i da u prostorijama crkve, svakog prvog i trećeg petka u mjesecu, okupi izbjeglu raju, na muziku i pjesmu.“’ Uz Gorana Gerina, nekad Čolinog saradnika, sarajevska raja znala je da ‘poludi'…” sjeća se fra Marko Oršolić.

Pomogao je i Svetlani Broz, unuci Josipa Broza Tita  kad je došla u Sarajevo, na razne načine.

Rodio se 1943. godine  u bosanskoj Posavini, dvadesetak kilometara od Šamca, grada u kome su rodjeni Alija Izetbegović i Zoran Djindjić. U familiji pobožnih,  prema drugim vjerama, tolerantnim katolicima. Razlog prvog i jedinog šamara, kojeg  je od oca dobio, bila je posprdna pjesmica koju je, nagovoren od starijih, dobacivao pravoslavnom popu. U roditeljskom  domu naučio je i cio život ponavljao da je ” prvo čovjek, a tek zatim postaje Bošnjak, Hrvat, Srbin, Jevrej ili Rom. Ili ostaje samo čovjek”.

Prijateljevao je i družio se sa ljudima, bez razlike koje vjere ili nacije su. Na zidu njegove sobe fotografija pravoslavnog popa Krstana Bjeljaca.” Uvijek bi posle molitve iz Stare pravoslavne crkve dolazio do mene. Kao otac mi je bio” glas fra Marka podrhtava, dok govori.

„ Vjera mora ljude zbližavati.Možete li zamisliti da je u 14. stoljeću jedan franjevac, fra Vito iz Kotora, gradio zadužbinu cara Dušana, Dečane. U 21. stoljeću to bi bio problem, ali nije bio u četrnaestom. Zato treba izvući, iz judeo- kršćanske- islamske duhovnosti,  ono što je pozitivno i što pomaže čovjeku da se okane uskogrudnosti”, pisao je  harizmatični fra Marko.

Pisao je i ovo: ” Sve crkve i vjerske zajednice ne mogu se okriviti za strahote nacizma, pa ni Katolička crkva u Hrvatskoj, ali  one jesu odgovorne. Mi, franjevci bosanski, jasno smo donijeli odluku da nijedan franjevac ne može biti član ustaškog pokreta. A ponekad je teško voditi dijalog kada, recimo, još imate katoličkih velikodostojnika koji ne znaju ko je bio Pavelić…”

Maja 2012. godine fra Marko je otvorio Beogradski multireligijski i interkulturni centar. „ Izabrali smo Beograd da u njemu otvorimo Centar, jer je to grad u kojem je  patrijaško središte, a  sve vjerske zajednice imaju ovdje svoje vodje…”

Bez obzira na otpore i zamjerke, koje su stizale često i iz njegove redovničke zajednice, i opise poput, crveni fratar, aludirajući na njegovo   ljevičarstvo , nije odustajao od svojih stavova. Objašnjavao je  da samo želi da pomiri revoluciju i religiju, a da se užasava desnih nacinalista. Na sebe je skrenuo pažnju i kada je 1995.godine  odbio da udje u zagrebačku Katedralu, izjavivši da se izmedju njega i Boga ispriječio kardinal Stepinac, osudjen za saradnju sa pronacističkim ustaškim režimom. Njegov život i njegovu zemaljsku misiju, obilježili su pomiriteljski tonovi i borba protiv nacinalizma,  koji je potkopavao njegovu rodnu Bosnu.

”Katolicizam i pravoslavlje su jedna vjera, a samo dvije crkve.Čak i Ivo Andrić je govorio o četiri vjere u BiH, a ima ih samo tri: judeizam, kršćanstvo i islam…”

Ispričao nam je i da je, zbog teksta Marka Vešovića, objavljenog u časopisu  Svjetlo riječi koje izdaju bosanski franjevci, i u kojem je Vešović, mitropolita  Amfilohija Radovića nazvao ” Risto sotona”, definitorij Bosne Srebrne  smijenio uredjivačku redakciju.

Razgovor ga je zamorio. Gasimo diktafon i polako napuštamo sobu. Fra Markova knjiga Suvremena suočavanja.  i posveta na njoj, poklon je sa kojim nas prati. Misao, da su u pravu oni koji za njega kažu da je vizionarski čitao  znakove vremena, dugo nas ne napušta.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MOMIR KNEŽEVIĆ, OD PETROVIĆA, PREKO NIKŠIĆA I PRIŠTINE, DO EVROPSKIH METROPOLA: Slika ono što želi da vidi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Počelo je slučajno. U manastiru Kosijerevo,  u neposrednoj blizini Kneževićevih Petrovića, sreo se sa Naumom Andrićem.Fresko slikarom i velikim poznavaocem fresko tehnike…. Preporuku za rad u manastiru dobio je  od Milana Kašanina, prvog srpskog istoričara umjetnosti, studenta Sorbone… „Freske su najbolje što ova zemlja ima iz likovne umjetnosti i što ima mjesto medju najvećim svjetskim djelima”, tvrdi Momir  Knežević

 

 

Crnogorsko selo Petrovići, smješteno  na pola puta izmedju Nikšića i Trebinja, u kojem se 1949.godine rodio,  odavno je ostavio. Ali, onu plodnu dolinu ugnijezdenu izmedju  brda Planike i  Stražišta, čistu Trebišnjicu i svjetski poznat arheološki lokalitet Crvena stijena u blizini njegovog doma , akademski slikar Momir Knežević, nikad zaboravio nije. „ U rodnom tlu svoje zemlje, u sebi, u precima, u iskonskoj ljepoti, surovosti, drami i tragizmu zavičaja iz kojeg je potekao, nalazi snagu za opstanak najsuptilnijih slojeva u stvaralaštvu.To je nešto, što mu je po prirodi, genetskim kodom dato i što je čekalo da se, vremenom, uobliči i izbije na belinu njegovih platana”  piše  Srdjan Marković, istoričar umjetnosti i autor monografije Momir Knežević.

Nije zaboravio Knežević ni one dane siromaštva i nepravde koji su obilježili njegove dječačke dane „’ U kući nismo imali struju,  ni zdrastveno osiguranje…Nastavnici su, sjećam se, bili surovi prema meni”, .Na tarasi smo nikšičkog hotela  Onogošt. Profesor i slikar priča tiho.  Bilježimo godine i važne datume jedne, bez sumnje, velike karijere.

A počelo je slučajno. U manastiru Kosijerevo,  u neposrednoj blizini Kneževićevih Petrovića, sreo se sa Naumom Andrićem.Fresko slikarom i velikim poznavaocem fresko tehnike , ikonopisa i ikonografskih pravila. Preporuku za rad u manastiru dobio je  od Milana Kašanina, prvog srpskog istoričara umjetnosti, studenta Sorbone, direktora Muzeja kneza Pavla, a pedesetih prošlog vijeka i prvog direktora Galerija fresaka „ Freske su najbolje što ova zemlja ima iz likovne umjetnosti i što ima mjesto medju najvećim svjetskim djelima”, tvrdi Momir Knežević.

Naum Andrić,  prepoznao je Kneževićev   interes  i uveo ga u slikarski svijet. Saradnja je trajala skoro sedam godina.

” Godinu i po dana radili smo i živjeli u  Donjem manastiru Ostrog, par godina u Pivskom manastiru, radili smo  i u manastiru Gorioč, pa jednu malu seosku crkvu u Markovu kod Svilajnca, manastir Rukumiju kod Požarevca.Crkvu Aleksandra Nevskog slikali smo tri godine. ..” sjeća  Knežević.

Naum Andrić umro je 1972.  Rad na Crkvi Aleksandra Nevskog,  Knežević će sam zavšiti. Sa velikim poštovanjem,  sjeća se, dragog učitelja. Radio je sa njim  i učio od njega. Tehnike srednjovjekovnog sakralnog slikarstva, tehnološke finese u seko i fresko tehnici,  ikonopis i što je veoma važno, radnu disciplinu. ” Shvatio sam da samo  uporan rad, do potpune  iscrpljenosti, stvara slikara.”

Po završetku radova  u manastiru Praskvica, iznad Sv Stefana, Knežević  upisuje studij slikarstva, na  Odsjeku za likovno vaspitanje Nastavničkog fakulteta u Nikšiću. Kod čuvenog  profesora Nikole Gvozdenovića, poznatog  po svojim slikarskim i pedagoškim kvalitetetima. Diplomirao 1981. i naučio da je crtež osnova konstrukcije slike i da slika počiva na njemu.  „ Ali , kako sam kasnije   učio  i svoje studente,  cio život je učenje, do poslednjeg daha. Profesor ne može nekoga da nauči da bude umjetnik, ali ga može voditi kroz proces rada…”

Studije Knežević nastavlja u Pragu,  na Odsjeku za restauraciju. Kao jedan od  mnogih koji se svake godine javljaju na konkurs česke Akademije za likovnu umjetnost. Tehnološko znanje i iskustvo koje je imao  radeći po manastirima, pomoglo mu je da bude  primljen. Ovdje se sreo sa velikom tradicijom i kulturom. Učeći principe restauracije i konzervacije slika starih majstotra, upoznavao je njihov način rada i usavršavao svoj.” Naučio sam tamo i ono što se ovdje naučiti ne može.Disciplinu.Ne možete doći u osam i pet, ako nastava počinje u osam.Dva puta sam zakasnio, oba puta bio kritikovan i znao sam da se posle trećeg puta mogu  vratiti kući”.

Iz Praga u Prištinu, na Akademiju umjetnosti i odsjek slikarstva. Primili su ga na treću godinu studija.Ovdje je, kod profesora Muslima Mulićija, diplomirao 1986. ” Kod Mulićija mi je bilo bolje nego u Pragu. Odgovarao mi je i svojom pojavom i načinom rada.Glavni predmet, slikanje, imao sam sa njim.Svaki dan od osam ujutro do podne. Ali, nije bilo rijetko da sjednemo i na piće. Sasvim sam se u Prištini dobro osjećao. Znao sam da sam privilegovan jer profesorovom stolu mogao je prići samo onaj kome on dopusti, a mnogima to nije dopuštao…”, sjeća se Knežević

Nemirni duh Momira Kneževića i želja za novim znanjima vodi ga u Zagreb. Ovdje, dvije godine provodi u majstorskim radionicama, kod  dva velika jugoslovenska i  hrvatska umjetnika, skluptora Stevana Luketića i slikara Eda Murtića.

„ Tokom boravka u Zagrebu družio sam se i upoznavao svijet drugačiji od ovog našeg. Akademike i umjetnike , Ferdinanda Kulmera , Branka Ružića, Dušana Džamonju, Stipu Sikiricu…I nikad, družeći se sa njima, nisam osjetio ni na tren, da me gledaju drugačije  jer sam došao iz Crne Gore”

”U atelje Eda  Murtića, u Martićevoj ulici  u Zagrebu,  dolazilo se kao na hodočašće“, priča Knežević, ”Bio je izuzetan gospodin. Svima koji dodju  u njegov atelje, a dolazili su i obični ljudi, prijatelji , umjetnici ili  političari tog doba, Edo je sam kuvao kafu, sipao viski ili pivo. za goste iz Dalmacije i Crne Gore čuvao je lozu.Bio je najveći umjetnik tog vremena.Ime koje je u Hrvatskoj značilo što i Lubarda kod nas”.

Naučio je i zapamtio  riječi Eda Murtića, da slika ne ono što drugi rade, nego ono što će ga kao autora veseliti. „ To što neko drugi radi je njegov rad i njegov način.Ti moraš pronaći svoj”, govorio je veliki majstor .Knežević ga je  pronašao. Poznavaoci njegovog rada tvrde da je od  Murtića naučio nešto što će mu biti od velike koristi u daljem stvaralaštvu.  „Da je vidljivi svijet ogromno djelo slika i znakova, ali je  bitno da im u procesu vizualizacije stvaraočeva mašta da odgovarajuće mjesto i vrijednosti, koristeći osoben slikarski rukopis.”

Kao stipendista španske vlade iz Zagreba odlazi u Madrid, te 1988. ” Uživao sam u Akedemiji lijepih umjetnosti. Na predavanja nije bilo obavezno dolaziti, pa je vremena za obilaske muzeja i upoznavanje radova starih majstora, bilo dovoljno. A u  muzejskim restoranima moglo se dobro i jeftino hraniti”, šaljivo dodaje Knežević.

Zvanje docenta i radno mjesto dobio je na Fakuletu umjetnosti u Prištini 1990. na tehnologiji slikarstva. Potom, 2001.godine je biran je za vanrednog profesora, a od 2012. imao je  zvanje redovnog profesora na ovom prištinskom fakultetu.

”  U Prištini  sam radio skoro 25 godina. Supruga je radila i živjela u Kragujevcu pa sam često putovao izmedju ova dva grada.Istovremeno, radio sam i kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju, na predmetu zidno slikarstvo…”

Danas je Momir Knežević u penziji, ali u ateljeu je svakodnevno.I dalje ga rad veseli i dalje na bjelinu platna prenosi ono što voli i što želi da vidi.O plodnom radu ovog slikara govori činjenica da je imao 12 samostalnih izložbi fresaka, više od 60 puta samostalno izlagao i učestvovao na više od 300 kolektivnih izložbi. U zemlji i inostranstvu.

            Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo