Povežite se sa nama

SUSRETI

DUŠAN PETROVIĆ, PILOT: Poletio sam i znao sam – to je to

Objavljeno prije

na

Piloti instruktori u rubrici starost, pobrinuli su se da uz njegovo ime bude upisano neophodnih 16 godina. Osnovac iz Nikšića Dušan Petrović poletio je jedrilicom. Nedovoljna tjelesna težina kompenzirana je jastukom napunjenim pijeskom. Ništa i nikad više neće ga spriječiti da leti

 

Sve je počelo slučajno. Te davne ‘72 godine, profesori Vidoje Sekloća i Miško Petković, nakon uspjeha svojih učenika na atletskom i modelarskom takmičenju, poveli su ih na aerodrom Kapino polje, pored Nikšića. Osnovci su kao nagradu za ostvarene rezultate u atletici, u avionu provozani iznad grada. Prva iskustva sa avionima već su imali na sekciji modelarstva koju je Petković vodio u OŠ „Ratko Žarić“ i u Aero klubu. Na Kapinom polju su dobili ponudu da pohađaju nastavu i steknu osnovna znanja iz vazduhoplovstva. Pohađali su nastavu par mjeseci, a izuzetno stroge kriterije koje je određivala JNA samo rijetki su položili. Među njima i četrnaestogodišnji Dušan Petrović. Uspješno je prošao i ljekarske preglede, a piloti instruktori Branko Đurović, Mazo Mijanović i Marko Samardžić u rubrici starost, pobrinuli su se da uz njegovo ime bude upisano neophodnih 16 godina. Saglasnost roditelja je obezbijeđena i Dušan Petrović je uz asistenciju nastavnice Olgice Šoškić Milović, poletio jedrilicom. Njegova nedovoljna tjelesna težina kompenzirana je jastukom napunjenim pijeskom. „Poletio sam i znao sam – to je to. Kao da su me vakcinisali letom“, priča danas Dušan Petrović. Pilot.

Ništa i nikad više neće ga spriječiti da leti. Iz sobe u kojoj su ga zaključavali, konopom je pokušavao da se spusti sa drugog sprata i pobjegne. Vidjevši Dušanovu upornost majka je rekla: „Idi, sretno ti bilo“. Cijelu godinu odlazio je vozom do Titograda i Ivangrada. Letio je u klubovima Špiro Mugoša i Aero- klub u Ivangradu. U Nikšiću, letovi su zbog loših vremenskih uslova tokom zime obustavljeni. Već sa 16 godina letio je sam. I, opet, mimo pravila, jer je dvije godine bio premlad položiće osnovnu obuku za pilota aviona i kandidata za školu rezervnih oficira pilota.

Tog polaganja i danas se dobro sjeća. „Bili smo posljednja generacija koja je letjela osnovne akrobacije na avionu Aero 3. U komisiji je bila instruktorka Nada Novak. Sjedi iza mog sjedišta. Letim na nekih osamsto metara i ne znam da treba da čekam njene instrukcije. Spustim avion i naglo ga podignem u takozvanoj akrobatskoj figuri kovit, a instruktorka viče na mene. „Okreni se“ , naređuje. Ja se pokušavam okrenuti, ali od kacige je ne vidim. Sitna mi glava pa izgledam kao žiroskop. „Napravi blagi zaokret, ‘ajde udesno, pa oštri“, daje mi instrukcije gospođa Novak. Pitam: „Hoću li zahvat kovit, ali ona kaže da je za danas dosta. Gleda me sumnjičavo kad kažem da imam 18 godina“.

Godinu dana trajale su pripreme za nastavak školovanja. Primljen je na Vazduhoplovnu akademiju u Zadru. Spreman i iskusan u akrobatskm letovima dobija mogućnost da školovanje nastavi kao vojni pilot. Predviđaju mu generalsku budućnost. Ipak, razglednica od drugova sa tekstom Čekamo te, odrediće mu karijeru. Nastaviće na Akademiji za civilne pilote tadašnje nacionalne avio-kompanije JAT u Vršcu. Konkurencija je bila velika. Prijavilo se 1200 kandidata, a primljen je 21. Zdrastvenu kontrolu uspijevali su da prođu samo oni koji ni pokvaren zub nisu imali. „Danas je tehnika u avijaciji toliko napredovala da je pilotu dopušteno i naočare da nosi“, objašnjava.

Od 1985. godine pa sve do gašenja JAT-a  Dušan Petrović je letio za ovu kompaniju. S velikim poštovanjem i danas govori o Titovim pilotima sa kojima je kao mlad kopilot radio i od kojih je, kaže, mnogo naučio. Pilotsku karijeru nastavio je u holandskoj avio-kompaniji Air comerc sa sjedištem u nigerijskom gradu Lagosu. I dalje leti. Danas za jednu bugarsku avio-kompaniju.

„Svaki let je novo iskustvo i na svakom je moguće da se desi greška. Ali, piloti su spremni za nepredviđene situacije“, priča Petrović. „Simulacije, kojima se vježbaju mogući kvarovi na motoru ili upad ptice u motor, ponavljaju se svakih par mjeseci.“ Zahvaljujući pribranosti i stručnosti Dušana Petrovića, izbjegnuta je katastrofa iznad Moskve.

„Poletjeli smo i nešto je u motoru puklo. Obrtaji na motoru padaju. Strjuardesa panično ulazi u kabinu i obavještava da motor gori. Strah i panika među putnicima. Srećom, ovaj kvar sam vježbao sa Titovim pilotima. Prepoznao sam ga i brzo reagovao. Evropska licenca preporuka ovaj kvar nema na programu za simulacije. Kontrola leta pita da li treba da proglasi emergancy, što bi značilo zatvaranje aerodroma. Najmanje 50 aviona ne bi moglo ni da sleti, a ni poleti. Objašnjavam da imamo problem sa jednim motorom, tražim samo da se obezbijede vatrogasna i kola hitne pomoći, ali ne i zatvaranje. Svjestan sam da bi zatvaranje aerodroma bila velika antireklama za JAT, uz velike troškove. Uspjelo mi je da bezbjedno spustim avion. Radost putnika teško je i opisati. Instruktor C kapetan Igrutinović po povratku iz Moskve, prišao mi je i rekao: „Sreća što si ti, Dule letio, ja ovo ne bih uspio““.

Nikšić je, zahvaljujući postojanju vazduhoplovne škole, prepoznat kao grad pilota. Sedamdesetih Kapino polje bilo je malo za one koji žele u nebeske visine. U floti JAT-a letjelo je 12 kapetana iz Aerokluba Nikšić, a devedesetih iz ovog kluba 30 za inostrane kompanije. U julu 1984. obnovljen je upis novih članova i održana teorijska i praktična nastava sa 15 kandidata. Obuku novih pilota, kojom je rukovodio Radomir Peković i njegov zamjenik Branko  Đurović, sa kolegama pilotima obavljao je i Dušan Petrović.

Svi njegovi letovi završavali su u rodnom Nikšiću. Sa kolegama kapetanima i vojnim pilotima osnovaće Aeroplan, nevladinu organizaciju, sa ciljem da njeguje vazduhoplovnu tradiciju Nikšića i Crne Gore. Ali, i da mladima pomogne da nađu sebe u nekom od vazduhoplovnih zanimanja. Organizovaće nekoliko modelarskih radionica i prvu vožnju vazdušnim balonima u Crnoj Gori. Bio je i glavni urednik lista Aeroplan plus, koji je izlazio par godina. Promovisali su i knjigu Poziv stjuardesa. Na spisku aktivnosti Aeroplana naći će se i likovna kolonija Aeroart 2000, manifestacija jedinstvena u Evropi, održana uz podršku svjetske vazduhoplovne asocijacije. Na lokaciji Glava Zete slikali su  Miloš Šobajić, Anđelko Arnautović, Anđelka Bojović, Miki Radulović, Boljana Keković, Zoran Matić, Dragan Mijač, Marina Radulović, Ivana Bjelica i Mišo Vemić. Svi na temu vazduhoplovstva.

Uz ime Dušana Petrovića veže se i osnivanje Međunarodnog festivala glumca. Sa Lazom Tripkovićem 2000. godine započela je manifestacija koja je danas  tradicija Nikšića. Dani glumca.

„Ideja je bila da napravimo festival koji će se naslanjati na tradiciju teatra pantomime, ali neće biti samo to. Stručnu pomoć imali smo od Feliksa Pašića, koji je imao dosta iskustva sa festivalima. Na festivalu su učestvovale predstave iz susjednih zemalja i glumačke veličine poput Mire Banjac, Mire Stupice, Tiha Stanića… Cio grad je tih pet dana, koliko je Festival trajao, bio jedan ogromni teatar…“

Za logo Međunarodnog filmskog festivala izabran je kompjuterski crtež Dušana Petrovića, jer je slikar Uroš Tošković oduševljeno, u njegovom radu, prepoznao boginju Taliju. Cio grad je, izgledalo je, učestvovao u predstavi…

Dušan Petrović danas, kaže, ne prepoznaje više svoj rodni grad. Ali ga i dalje mnogo voli kao i onda kada je tokom boravka na studijama, u Vršac nosio flaše sa vidrovanskom vodom.

Sjeća se: „Nekada se cijenilo znanje i rezultati u nastavi i u vannastavnim aktivnostima. Postojale su brojne sekcije iz gotovo svih predmeta. Ostvarivani su impozantni rezultati na takmičenjima širom velike Jugoslavije i u inostranstvu. Uz vrlo obrazovan nastavni kadar, znanje i vaspitanje su bile  vrijednosti su koje su se cijenile. Nije slučajno da su iz ove škole izašle profesionalne i ljudske gromade. U mojoj školi „Ratko Žarić“, bio je čak i zoološki vrt, svakodnevno smo hranili životinje sa higijeničarkom Milkom“.

Danas, zajedno sa sugrađanima u Društvu prijatelja i poštovalaca Nikšića, istrajava u želji da Nikšiću vrati onaj građanski duh koji je izgubio.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

Izdvojeno

BLAGOJE ŠTURANOVIĆ, DIREKTOR NVO MOZAIK, ORGANIZACIJE ZA POMOĆ OSI:  Izbriši  barijere

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Nikšiću su tek odnedavno, u nekoliko institucija, postavljene taktilne trake i površine za osobe sa oštećenjem vida. Tek deset odsto prodajnih mjesta u gradu pristupačno je invalidskim kolicima. Nedostupni su i brojni kafići, prostorije kulturnog društva Zahumlje, biblioteka… „Mozaik pokušava da poboljša kvalitet života ljudi sa fizičkim ograničenjem. Njih je u Nikšiću oko 6000. Većina živi izolovano po kućama, ne rade…“, priča Blagoje Šturanović, direktor NVO Mozaik, koja pomaže osobama sa invaliditetom

 

Kiše, one nikšićke, danima su sprečavale naš susret. Javni prevoz, prilagođen osobama sa invaliditetom, u gradu ne postoji. Sačekali smo suhe ulice i sreli se u prostorijama koje je davnih devedesetih na korištenje dobilo Udruženje plegije Nikšić. Zajedno s njima, u skladu sa Memorandumom o saradnji, prostorije koristi i NVO Mozaik. Organizacija koja pomaže osobama sa invaliditetom. Direktor Mozaika Blagoje Šturanović, u pratnji kuma i prijatelja Vasilija Kneževića, dovezao se do prostorija društva, u invalidskim kolicima. Raspoložen je i nasmijan. Gostoljubivo nudi kafu, koju će  kum skuvati…

„U Nikšiću nema dovoljno organizacija koje pomažu osobama sa invaliditetom. Nije ih bilo ni kada smo mi počeli. A veliki su problemi osoba  sa invaliditetom. Tek odnedavno, u par institucija, postavljene su taktilne trake i površine za osobe sa oštećenjem vida. I dalje je tek deset odsto prodajnih mjesta u gradu pristupačno invalidskim kolicima. Nedostupni su i brojni kafići, prostorije kulturnog društva Zahumlje, biblioteka… „Mozaik pokušava da svojim aktivnostima pomogne i poboljša kvalitet ljudi sa fizičkim ograničenjem. Njih je  u Nikšiću oko 6000. Većina živi izolovano po kućama, ne rade jer nisu mogli da se obrazuju. Većina škola i fakulteta za njih su fizički nepristupačni“, priča Blagoje.

Rođen je u gradskom jezgru Nikšića 1996. Jedinac je. Rođen je sa rijetkom bolešću, kategorizovanom kao spinalna mišićna atrofija, tip dva. „Nekako sam to od početka prihvatio. Čini mi se da je to drugačije kad se sa invaliditetom rodiš. Prihvatiš svoje stanje kao potpuno normalno, jer od momenta kada si svjestan sebe, to je tako“, kaže.

U Osnovnoj školi „Mileva Lajović“ sticao je prva znanja, ali i svijest da škola nije bila prilagođena OSI đacima. Godinama su ga nosili uz i niz stepenice do školske učionice. Imao je veliku podršku ne samo roditelja, nego i nastavnika i prijatelja. „Sjećanje na te dane nimalo nije neprijatno. Od sedme godine, kad sam pošao u školu, nosili su me do školske klupe i meni je to izgledalo potpuno normalno“, uz osmijeh priča naš sagovornik.

Da je nepristupačnost učionica veliki problem osobama koje se otežano kreću, shvatio je odrastanjem. Shvatio je i da je to samo jedan od problema s kojim se sreću ljudi s manjim ili većim fizičkim ograničenjima. Studij informacione tehnologije i san da će se baviti programiranjem osujetila je činjenica da je fakultet u Podgorici. Putovanje do tamo i nazad bez auta je nemoguće. Upisao je odsjek sociologije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Posjećivao je predavanja u kabinetima koji su bili pristupačni njegovim kolicima. Na informatiku i statistiku nije ni išao. Do tih učionica nije se moglo.

Vrijeme provedeno na studijama osvijestilo je neke Blagojeve potrebe i otkrilo da uz volju i želju, ima i oganizacione sposobnosti. Shvatio je da želi i može da pomaže ljudima sa invaliditetom. Prvi projekat rezultat je saradnje sa psihološkinjom Osnovne škole „Mileva Lajović“, koju je i on završio. Projekat pod nazivom  Izbriši ( I ) barijere obuhvatio je radove najtalentovanijih učenika,    učenika sa invaliditetom i radove djece romskog i egipćanskog porijekla. Prodajna aukcija radova, održana u prostorijama Tehnopolisa, obezbijedila je 2000 eura. Zahvaljujući ovim sredstvima, napravljena je mobilna rampa, odnosno platforma koja ide uz stepenice i omogućava da učenici u kolicima bez problema dođu do učionice.

Tokom studija, tri i po godine Blagoje je radio u firmi Oganj. U ovom socijalnom preduzeću, kako ga naš sagovornik definiše, i koje je zapošljavalo osobe sa invaliditetom, Blagoje je radio kao dizajner. Učio je i naučio vještinu grafičke pripreme za izradu suvenira, magneta i dekotrativnih  predmeta. Sa radnom koleginicom Mirjanom Spasojević napušta ovo radno mjesto i, bez osnivačkog uloga, pomoći Opštine ili države, registruje početkom 2020. NVO  Mozaik a već godinu kasnije oboje u Mozaiku zasnivaju radni odnos. Činjenica da se sedam mjeseci „firma samofinasirala“ nije umanjila entuzijazam osnivača. „Željeli smo da osnujemo društveni klub u kome će se okupljati osobe sa invaliditetom, gdje će se i edukovati i neformalno družiti“. I uspjeli su. Već u martu njihov projekat Social club Adapt podržan je u okviru Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu, koji finansira EU, a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj.

Prostorije Udruženja plegije registracijom Mozaika su oživjele. Tu se održavaju  brojna savjetovanja koja vodi psiholog i sociolog društva Ivana Zajović Bulajić. Psihomotivacione sesije kroz individualne ili grupne razgovore pomažu onima kojima treba psihološka podrška ili psihoterapija.

U okviru projekta planirane su i filmske večeri, edukativna predavanja, rekreativna i sportska radionica. Slikarska radionica je, za sada, najposjećenija. Prostor je ograničen, uvijek je ovdje desetak onih koji stvaraju uz stručnu asistenciju akademske slikarke Milene Krivokapić. Akrilikom ili pastelom, motivima koji sami izaberu, ali sa puno strasti i volje se ovdje radi. Jer, tvrdi slikarka Krivokapić: „Ljudi koji imaju poteskoće, ne samo da mogu ravnopravno učestvovati u društvu, nego i definisati pravac kojim će se društvo kretati, poput Tuluza Lotreka, koji je formulisao čitav umjetnički pravac svog doba“.

„Projektima poput ovih omogućavamo da šira zajednica shvati da su osobe sa invaliditetom sposobne. Pokazujemo im šta rade i šta mogu da urade. Da su vrijedne kao i svi ostali, možda čak i vrednije, jer su motivisanije“, objašnjava  Blagoje Šturanović. On napominje da rado pomažu svojim članovima i pri traženju posla, pisanju biografija ili u pripremi za razgovor sa eventualnim poslodavcem.

Aktivnosti se nastavljaju. Uskoro u novim i većim prostorijama u Vardarskoj ulici u Nikšiću. Projekcije, slikakarske radionice, partije šaha… „Pomak je napravljen, predrasude prema invaliditetu su mnogo manje, ali još mnogo toga tek treba da se uradi“, objašnjava Blagoje. Stvarnost je daleko od propisanog Zakona o dječijoj socijalnoj zaštiti, po kojem osobe sa invaliditetom imaju pravo na personalnog asistenta. Uvijek nedostaje novac.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SONJA PETROVIĆ, UNUKA BARJAKTARA, ĆERKA KOMUNISTE, ŽENA POTOMKA MONARHIJE: Godine i ljudi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sjećanje na svaku godinu Sonjinog života, istorija je. Baš kao i stari komadi namještaja, fotografije, dnevnik vojvode Đura, pisma kralja Nikole porodici, rukopis doktora Draga Petrovića, strica njenog pokojnog muža, i obimna građa iz istorije crnogorske prošlosti, rodoslov dinastije Petrović Njegoš

 

Na imanju Petrovića u Muševini, podno nikšićkog Bedema, dom je, duže od pet decenija, Sonje Petrović. Unuka je barjaktara Petra Pajovića, koji je u pohodu crnogorske vojske na Skadar preuzeo barjak iz ruku ubijenog oca, uz uzvik: „Naprijed kome nije žao umrijeti“. Barjak se i danas čuva u kući Pajovića, a i tekst iz  Glasa Crnogoraca, kojim je ovaj hrabri gest opisan. Petar je praunuk Jova Pajova kod Danilovgrada, kojem je kralj Nikola podigao  spomenik. Sonja je ćerka čuvenog komuniste Dušana Krcunovića, koji je, po zadatku Partije, 1938. preselio sa porodicom u Nikšić, radi organizacije trinaestojulskog ustanka. Hapšen i zlostavljan po nikšićkim, sarajevskim i beogradskim zatvorima, poginuo je kao partizan 1942. u Pivi.

Sonja je udovica Blaža Petrovića, diplomiranog farmaceuta i magistra biohemije, čiji su djedovi vojvoda Božo, vojvoda Đuro i Marko Petrović, jedini iz porodice Petrović Njegoš, nakon Podgoričke skupštine ostali da brane nezavisnost Crne Gore sa njenog tla. Unuk onih koji su zlostavljani, ponižavani i proglašavani državnim neprijateljima, samo zato što su branili državnost Crne Gore. I u osmoj deceniji života, Sonja Petrović je lijepa žena. Majka je tri ćerke i  sina, baka i prabaka.

Sjećanje na svaku godinu Sonjinog života, istorija je. Baš kao i stari komadi namještaja, fotografije, dnevnik vojvode Đura, pisma kralja Nikole porodici, rukopis doktora Draga Petrovića, strica njenog pokojnog muža i obimna građa iz istorije crnogorske prošlosti, rodoslov dinastije Petrović Njegoš… U dnevnom boravku, na bijelim sofama, uz domaći kolač, priča teče…

Imala je tri godine kada je sa trudnom majkom i bratom Slobom išla u posjetu ocu u zatvor pod Bedemom. Pamti betonski zid i bodljikavu žicu, pamti strah od stražara koji su vikali na majku jer je podigla brata na ogradu. Očev lik ne može prizvati u sjećanje. Osumnjičenog da je učestvovao u ubistvu zloglasnog Košaka, drugovi su ga sakrili. Strah i pretresi postali su svakodevica u domu njegove porodice. Majci su četnici ključnu kost prelomili. Poslije porođaja jedva je živa ostala. „Majka je pričala da se stojeći porodila. U kući se svjetlo uveče nije palilo, a po danu nismo smjeli na ulicu“. Živjeli su u strahu od odmazde. „Djed nas je prebacio u Podgoricu. Majka je tamo posjećivala zatvorenike iz Nikšića, nosila im hranu i prenosila poruke. U zatvor je puštao jedan stražar. Poslije rata majka je svjedočila da je bio na pravoj strani“. Ostalo je pismo koje su zatvorenici potpisali i tekst „da onaj ko ostane živ pripazi porodicu Dušana Krcunovića“.

U Podgorici nisu dugo ostali. Dojavljeno je da se sprema hapšenje njene majke. Bježe u Komane, kod rođaka Sonjinog oca. Ni tu nema spokoja. Likova se ne sjeća. Ali „one bradurine“ i „onaj strah“, Sonja dobro pamti. Kasnije, od majke je saznala kako se zovu. Pavle Đurišić i Jakov Jovović i neki Kontići. Kontić je prepoznao Sonjinu majku i posprdno joj se obratio komentarom. „Gospođa iz molovane kuće došla da živi na selo“. Dug rafal usmjeren na sprat kuće popraćen je komentarom: „Da se gore ne krije možda Dušan“.

„Sa nama je bio brat od strica. Imao je 15 godina. Jedinac. Pozvali su ga da ide s njima. Majka se u momentu dosjetila i pitala kako će njega da vode kad je Bajo Stanišić njegov najbliži rodak“, priča Sonja. Povjerovali su joj. Na šest mladića, koje su odveli, pucano je dvjesta metara dalje. Jedan je preživio i ispričao šta se desilo. Te noći spavali su u štali. Ujutro, probudila ih je vika. Stigla je četa partizana. Tog jutra Sonjina majka je saznala da je njen suprug Dušan poginuo.

Rat je završen, ali Sonjina porodica neće se vratiti u porodičnu kuću kod Ribnice u centru Podgorice. Nove vlasti željele su da „Dušanovoj porodici obezbijede boravak u Nikšiću jer odavde je on pošao“. Ponudu da stanuje u stanu Bata Miloševića, Sonjina majka Đina je odbila. Batova braća su, kako se govorilo, odstupila. „Novi dom naći ćemo u kući dobrih ljudi, Đura i Margite Mijušković.“  U dvije sobe, u njihovoj kući, Sonja će sa majkom i braćom živjeti nekoliko godina. Onda je došao narodni heroj Ratko Vujović Čoče, i preselio ih kod njegovog oca. Odatle, u kuću, u ulicu Narodnih heroja. Život u ovoj ulici i divne komšije, donio je je Sonji i njenoj familiji konačno mir. Na spratu kuće ležali su brojni naslovi Šakotićeve biblioteke. Sonja je rado i stalno čitala. Poziv, tada direktora biblioteke Šakotića, da radi u biblioteci, sedamnaestogodišnja Sonja sa oduševljenjem je prihvatila.

Počela je s radom u čitaonici biblioteke u Njegoševoj. Ljubav prema knjizi i radu u biblioteci nadomještali su nedostatak stručnog bibliotekarskog obrazovanja. „Posjetilaca mnogo. Rijetko se moglo slobodno mjesto naći u čitaonici. Radili smo u dvije smjene, od jutra do sedam uveče. Ovdje su pisani doktorati ili maturski radovi. Knjižni fond je bio bogat i raznovrstan i stručno obrađen zahvaljujući školovanom kadru Vladimiru Petrušiću, Veri Kovač, Sonji Zirojević i Slobu Marojeviću…

Od 1959. biblioteka se preselila u zgradu Nikšićanima poznatu kao Galerija. Sonja Petrović usavršava bibilotekarski zanat i polaže državni ispit. U biblioteku dolaze svi koji „drže do sebe“. Tu će Sonju „zapaziti“ Blažo Petrović. I, 1969. Sonja je „ušla“ u porodicu Petrovića. Ćerka komuniste sa potomkom monarhije. „Nikom to tada smetalo nije“, tvrdi Sonja Petrović.

Već dvanaest godina je Blažova udovica. Blažo je kao šef laboratorije Bolnice za plućne bolesti Brezovik, radio 35 godina. Skroman čovjek koji je strukom nadomještavao nedostatak kolega biohemičara, kao da je dnas  zaboravljen. Nezadovoljna je Sonja i glasna u stavu  da su danas podjele veće nego ikad. „Sve je nagrđeno, progovoriti ne smiješ…“

Sonja rado govori o porodici Petrović. Slušala je i pamtila priče strica Draga Petrovića, a nastoji da i u rukopisu sačuvane bilješke koje je on godinama bilježio o istoriji i Pertrovića i Crne Gore, spasi od zaborava. Pamti kako je govorio o noći kad su šestorica naoružanih ljudi „upali“ u njihov dom u Muševini. Bila je 1917. Drago je imao dvanaest godina. Strah, dok je gledao kako njegovog oca Marka i stričeve vojvodu Đura i vojvodu Boža hapse, nikad nije zaboravio.

Drago Petrović će studij medicine završiti u Rimu. Imao je i veliki interes za istoriju. Pristup crnogorskom arhivu na Cetinju, u kome je njegov brat Krsto radio, omogućio mu je da prikupi pouzdane podatke o istoriji i porodice i Crne Gore. „Mnogo je tu detlja i podataka koji mijenjaju istoriju, ali nikad se niko od istoričara nije zainteresovao za ovu građu“, ljuto primjećuje Sonja.

Sonja želi da istinu progovori i o prenosu moštiju posljednjeg crnogorskog kralja na Cetinje. „A ne da se Jovo Markuš po Cetinju hvali kako je to njegova zasluga“. Istina je, kaže Sonja, da je njen svekar Krsto pisao Josipu Brozu Titu i  molio da se odobri prenos moštiju kralja Nikole u Crnu Goru. Maršal je odgovorio da nema ništa protiv, ali da misli da među crnogorskim političarima ima i onih koji se ne bi složili. Godinama kasnije isti zahtjev familija će opet pokrenuti. Ovaj put sa Stanislavom Ćanom Koprivicom i Slobom Nikčevićem, tada predsjednikom Opštine Nikšić.

Tiho je u Sonjinom domu, noć pada, priči o Petrovićima kraja nema. O Đurovoj,  Božovoj i Dragovoj sestri Beši, Sonja je slušala od njihove majke. „Zagledala se u Dražu Ilića, oficira vojske Srbije, koja je tada okupirala Crnu Goru. Protivljenja familije braku, nije pomoglo. A ni država nije bila blagonaklona. Kazna za brak sa Petrovićkom rezultirala je prekomandom u Kičevo. Draža je tamo teško ranjen i vraćen u Beograd. Imali su dva sina. Stariji je bio student  kad se ga uhapsili i odveli na Banjicu u logor. Otac Draža, oficir, trebao je da moli istog onog oficira koji ga je poslao u Kičevo da mu pusti sina. Majka je preklinjala za sina, ali oni su poručili da čekaju oca da dođe i zamoli. Odbio je. Mladića su strijeljali“.

Pa o sinovima vojvode Đura koji su se školovali u Parizu, tamo i ostali. O najmlađem Veljku koji je ostao u Nikšiću. O ćerkama vojvode Đura, koje su na poziv Jelene Savojske ratne godine provele u Italiji…

Mnogo toga još ispričala je Sonja. Mogo toga Sonja još zna. Ponešto prećuti. Ignorisati, kaže, ne može i neće upotrebu Petrovića u politikantske svrhe. Još nešto joj nije pravo: „Porodici Petrović nije dato zaslužno mjesto u protokolu prilikom održavanja državnih i kulturnih svečanosti“.

Lidija KOJOŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

SUSRETI

LJUBICA SUNA ČEHOVIN, OD ARHEOLOGIJE DO DIZAJNA: Naučnica u likovnom svijetu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ručnim radom, unikatnim i predmetima za kućnu upotrebu, baviće se tokom svog cijelog kreativnog života, ali vremenom oni će dobijati novi smisao i novi kontekst. Sunina osnovna, arheološka struka, odslikavaće se u svakoj njenoj kreaciji

 

Ljubica Suna Čehovin, čuvena dizajnerka iz doba SFRJ-a, rodila se 1957. godine u Beogradu, kao Ljubica Drašković. Ćerka erudite, partizana i diplomate, Branka Draškovića. Čovjeka kojeg rodna Crna Gora pamti kao jednog od osnivača i jednog od prvih urednika  Pobjede, a region, između ostalog,  kao glavnog urednika dnevnih listova Politika  i Borba, osnivača Narodne armije, dopisnika Tanjuga i ambasadora SFRJ-a u Holandiji.

„Pamtim ga kao avangardnog intelektualca više nego kao bivšeg ratnika”, kaže Suna u razgovoru za Monitor.  To je čovjek koji se družio sa Danilom Kišom, Borom Pekićem, Petrom Lubardom, Brankom Ćopićem, Milom Milunovićem, Zukom Džumhurom… Crnogorc koji je Sunu napojio ljubavlju prema ovoj zemlji, ali i poštovanjem arhetipskih vrijednosti.

Ona je i ćerka majke Mile, zahvaljujući kojoj će, slavni holandski pisac Den Dolard i njegova knjiga o Crnoj Gori, Zemlja iza božijih leđa prvi put biti prevedena, sa engleskog,  na srpsko-hrvatski jezik, početkom 60-ih. Majka je u Suninom životu najbliskiji prijatelj, ali i neko sa kojim je upoznala najvažnije pisce svjetske literature.

Prvi koraci Sune Čehovin napravljeni su po salonima  rezidencije  ambasade SFRJ u Hagu, gdje je njen otac bio na službi. Bilo je to ono vrijeme kada je Koča Popović određivao protokol i davao instrukcije diplomatama i njihovim suprugama. Kako i  kada se pije čaj, kako se igra bridž, kada se nosi cilinder, kada frak…

Dvije slike, tog  ,,bergmanovskog djetinstva”, u Holandiji, trajno su  urezene u sjećanju. Madurodam,  minijaturni zabavni park u blizini Ševeningena,  sa nizom replika modela istorijskih gradova i objekata, napravljen u razmjeri 1:25 i igre sa svojim odrazom u maminom ogledalu, jer djece sa kojima bi se igrala nije bilo. ,,Kao to su mi –  drugarice i ja. Nema igračaka, nema ničega, samo mi pričamo. Ja i ja. Tako sam se ja formirala”. Šetala je, sjeća se,  po tim velikim otmenim salonima vile u kojoj su  živjeli, okružena ljudima koji su izgledali kao ,,preseljeni iz Holivuda”, obučeni u otmene i elegantne  toalete…

Pred polazak u školu, Suna se sa roditeljima  vratila u Beograd. Nenaviknuta na društvo djece, plaši ih se. Zahvaljujući Erihu Košu,  piscu i vjenčanom kumu njenih  roditelja, pohađa jevrejsko obdanište i uči da se druži. Sa šest godina kreće u školu. „Ali čini mi se da sazrela nisam nikad“ priča kroz osmjeh. Godinama je željela da  izađe iz tog „kodiranog svijeta” i okruženja kojem su roditelji pripadali. Vremenom  shvata, da je odrastanje u toj i takvoj porodici bila privilegija. ,,Sa fenomenalnim, slobodomislećim  ljudima, koji su mi otvorili cio svijet i dozvolili da iz njega biram, da radim  šta hoću”.

Suna bira, traži i nalazi… Diplomirala je na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. U struci je bilo teško naći  posao, pa će se brzo i nezaustavljivo okrenuti  umjetničkom kreiranju. ,,Dijapazon njenih interesovanja i ostvarenih rezultata je impresivan: od arheologije do mode, tkanina, modnih detalja, akcesora i unikatnog umjetničkog nakita, pozorišnog kostima i ponekog scenografskog rješenja, do dizajniranja uniformi i radne odjeće, a zatim od grafičkog i industrijskog dizajna namijenjenog našoj svakidašnjici, u maloj i velikoj serijskoj proizvodnji , do izuzetnih protokolarnih poklona najvišeg ranga. Bila je pionir autorskog industrijskog dizajna sa grafičkim motivima preuzetim iz kulturne baštine …”, piše profesorica  Irina Subotić, istoričarka umjetnosti u monografiji  posvećenoj Ljubici Suni Čehovin,  a pod nazivom  Alisa u zemlji dizajna.

Počela je kao dizajner scenskog kostima 1984. za predstavu Milana Kundere, Smešne ljubavi. Godinu kasnije,  u saradnji sa slikarkom Milicom Golubović počinje da se bavi ručnim radom. Slikanjem na svili i ručnim pletenjem. Kolekcija je bila vunena,  šarena, a u pletivo su bile utkane niti svih vrsta, od kašmirske vune i svile, do niti kozjih kostreti sa Durmitora i signavih ovaca.

„Iz mene je kao iz gejzera kuljala boja za bojom, mustra za mustrom, tako autentično i čudno da to ne umijem opisati. Kao da sam tom kolekcijom i danonoćnim štrikanjem, upotrebljavajući sopstvene ruke kao veliki razboj, otvorila vrata neke nove sebe, koja će kasnije celog života nešto tražiti, stvarati, prčkati i nikad više neće sjedeti u naučnom kabinetu za koji sam se bila upravo životno spremila. Iz mene je tada probila na sve otvore moja prava priroda, koje do tada nisam bila svesna“, kaže Suna

Neko vrijeme ručni rad biće osnovni način njenog rada. Prva samostalna izložba rukotvorina pod nazivom  Vrtovi održana je 1988.  Raskošni modni detalji, ukrasi za kosu i enterijer, cvijeće i ruže zlatnih latica, sve dopunjeno recikliranim predmetima, mehanizmima za satove i drugim finim otpadom.  „Svaki Sunin buketić odisao je aristokratskom elegancijom, bujnom maštom i predstavljao predmet dostojan čuvanja u staklenoj vetrini ili svilenoj kutiji“, opisaće Irina Subotić.

Ručnim radom, unikatnim i predmetima za kućnu upotrebu, baviće se tokom cijelog kreativnog života, ali vremenom oni će dobijati novi smisao i novi kontekst. Sunina osnovna, arheološka struka, odslikavaće se u svakoj njenoj kreaciji. „Ja sam  naučnica u likovnom svijetu”,  kaže za sebe. Naglašava da je bitno čuvati baštinu ali  i osavremeniti je.

„Trudim se da natjeram ljude da pamte nešto o sebi. Naštampam recimo onog jelena iz Lipaca kod Risna, pećinski crtež na kuhinjsku krpu. Ja ga naštampam, pa ću te, drugarice,  naučiti šta taj crtež znači. Kad sledeći put ideš pored Risna, znaćeš da tamo ima neki pećinski crtež“, objašnjava.

Prefinjen ukus, elegencija  i smisao  za detalje prepoznatljivi su na svim njenim radovima. Na tapiseriji dekorisanoj nizovima ogrlica od zrnevlja boba, pasulja, sočiva, graška, obojenim bojama uzetih sa palete njoj, najdražih slikara,  Milunovića, Kazimira Maljevića, Stojana Ćelića, fra Andjelika… U Kolekciji unikatnog nakita,  Perle za ruski čaj  predstavljenoj  pri otvaranju prodavnice  Kokoška  u Ljubljani. Na  svilenoj marami, koju je radila za nikšićki  Monteks, poklon kraljevskoj porodici Nikole I Petrovića pri prenosu njegovih i kostiju kraljice Milene i njihovih ćerki iz Sanrema na Cetinje. U dizajnu suvenira namijenjenim turistima prefinjenog ukusa, rađenim po narudžbi tada velike kompanije Jugoexport...

Beograd će napustiti 1991. ,,Rat je počeo i to nije moglo da nas ne interesuje”, kaže Suna. Tog marta, svečano je njenim kreacijama autorskih suvenira otvorena prodavnica Kulturnog centra Beograd, poznati  Beoizlog. Tokom demonstracija izlog je demoliran, njeni radovi srećom sačuvani, a život porodice Čehovin nastavljen u Sloveniji.

Ovako presabira: „Čini mi se da mi je genetika one moje babe i djeda iz sela Gvozda kod Krnova, ona bespuća,  poput tibetanskih,  iz kojih je moj otac pošao u taj svoj život, pomogla u životu. Pomogla mi je da  taj moj izlazak iz salona i balona, preživim. I  rat i selidbu u Sloveniju. Da se snađem  u zemlji u koju sam došla,  čiji jezik nisam govorila …“

U Sloveniji, Jože Plečnik i radovi inspirisani ovim velikim arhitektom, postaće njeno životno delo.  „Sama sa djetetom, očajna jer nemam posla, radila sam da zaposlim misli. Razmišljala sam o suveniru Ljubljane i shvatila da to ne može bez Plečnika, a svaka njegova zgrada me ispunjavala nekakvom samoćom i tišinom. Sa otporom ušla sam u taj projekat, počela sa pijacom koju je on projektovao i zamislila kako bi bilo kad bih ga tamo srela dok pazarimo. Predmete sam izabrala u kuhinji i ateljeu, i na njih aplicirala fragmente sa Plečnikovih planova za tržnicu, otvorila ga i ostala s njim do danas, posvetivši mu mnoge godine…“

Ovakav pristup Plečnikovom stvaralaštvu, odsustvo straha pred veličinom ovog arhitekte, uz veliko poštovanje njegovog rada, donio je veliki uspjeh Sunionom radu i veliko poštovanje Slovenaca.  Njeni radovi dostupni su po slovenačkim muzejskim šopovima, Plećnikova hiša,  Mesni muzej, ili u Muzeju arhitekture i dizajna.

Sa ponosom priča da joj  je Likovna akademija u Ljubljani, a na osnovu dosadašnjih ostvarenja, dodijelila  doktorat iz vizuelnih komunikacija. Dobitnik je dvije nagrade za ,,dizajnersku izvrsnost”, slovenačkog Društva dizajnera, a  sa kolekcjom  Zajtrk sa Plečnikom  učestvovala je na brojnim izložbama, među kojima i na međunarodnom Bijenalu industrijskog oblikovanja, BIO 21. Velika čast ukazana joj je i samostalnom izložbom u  Cankarjevom domu. U formi velikog plakata, dugog šest metara i postavljenog u centarlanom holu,  u jarko crvenoj boji sa bijelim i crnim akcentima, dizajnirala je motive koji su je proslavili, siluetu Plečnika, praistorijske crteže, Kalemegdansku tvrđavu…

„Osjećala sam se kao da sam izmislila taj dan. Sve do ove izložbe nekako nisam osjećala da pripadam i slovenačkoj kulturi. A, zapravo pripadam joj i to u velikoj mjeri. „

Suna Čehovin članica  je Sekcije za dizajn Udruženja likovnih i primijenjenih umjetnika i dizajnera Srbije od 1991. i Grafičke sekcije Društva oblikovalcev Slovenije od 2006.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo