Njeno ime ,,zvonilo je’’. I sama umjetnica, podsticala je kreativne aktivnosti. U Institutu Igalo organizovala je radionice  koje su okupljale one koji su imali šta reći iz oblasti likovnosti. Jedna je, od nekoliko entuzijasta zaslužnih  za rad manifestacije ,,Otvorena vrata” na  novskom trgu Belavista. Studenti likovnih akademija, Pariza, Cetinja, Beograda i Trebinja pred publikom stvarali su radove svih slikarskih tehnika. Bio je to pokušaj da se duh Monmartra prenese na novski trg

Sa njenim dolaskom u Herceg Novi, prije tri decenije, stigli  su šeširi širokih oboda i gracioznost pariških aristokratskih krugova. Njeno ime  Sofija di Garofani, čak  i kad ona nije  naglašavala njegovo  grofovsko porijeklo, ‘’ zvonilo je’’. Sofija, i sama umjetnica, podsticala je kreativne aktivnosti. U Institutu Igalo organizovala je radionice  koje su okupljale sve one koji su imali šta reći iz oblasti likovnosti.Radovi nastali u ovom ‘’otvorenom ateljeu’’ Instituta izloženi su, a na pozivnicama za izlozbu stajalo je ‘’ Pozivamo vas da prisustvujete svečanom zatvaranju izložbe pastela radjenih po motivima tapiserija’’.

Praksu ‘’ otvorenih ateljea’’ nastavila je   u Novom. Jedna je, od nekoliko entuzijasta, zaslužnih  za rad manifestacije ” Otvorena vrata” na novskom  trgu Belavista. Za štafelajima,  studenti likovnih akademija, Pariza, Cetinja, Beograda i Trebinja pred radoznalom publikom stvarali su radove svih slikarskih tehnika.Bio je to pokušaj da se  duh pariškog Monmartra prenese na novski trg. Obližnji kafe  Jadran   te galerija Sju Rajder  prirduživali su se radu ovog posebnog ‘’ ateljea’’. Nažalost, manifestacija nije prerasla u tradiciju i nakon pet godina rada prestala je.

Tokom  Dana mimoze, Sofija je oranizovala  izložbe pariškog kruga. U Novom su izlagane slike Dada Djurića, Miće Popovića i drugih. “Dok sam ja finansirala sve je funkcionisalo…’’, rezignirano  govori Sofija di Garofani dok nam pokazuje brojne  novinske isječke posvećene njoj i njenom radu .Naslovi poput  Dani Pariza u Herceg Novom,  Kreativna radionica-Sofija Ćuk Garofani,  Otvorena čarolija na Belavisti,  Stvaralački damari, Svjedočanstvo vremena opisivali su Sofijin doprinos gradu, koji je uz njeno stalno prebivalište Pariz, postao drugi dom.’’ Nikad mi niko ni hvala nije rekao…’’, povjerava nam Sofija.

U njenom stanu smo na Savini. U prostoriji dekorisanoj brojnim slikama poznatih autora, Sofijinim tapiserijama i antičkim komadima namještaja. Medju njima i salonske stolice presvučene goblen radom i udobne sofe. Šarmantna domaćica Sofija Ćuk di Garofani otvoreno priča  o svom, nadasve interesantnom životu.

Rodjena je u Sjenici, kao jedno od šestoro djece, majke Vitomirke Vuković i oca Marka Ćuka.Sa ponosom ističe da je imala privilegiju da se podiže pored divnih roditelja, babe i dede’’. Područje gdje je nastalo  Miroslavovo jevandjele ili Dušanov zakonik, Raška umjetnička škola i sopoćansko slikarstvo, sokovi su, opisuje Sofija, koji je upila i koji su joj pomogli da ‘’ živi i opstane u  svjetskoj metropoli umjetnosti, Parizu.’’

Lidija KOJAŠEVIĆ-SOLDO
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. jula ili na www.novinarnica.net

Udajom za  inžinjera Borivoja Cika Homena, Dušanka je ” došla” u familiju, a sa njom velika imena  likovne scene. Svake godine, uvijek  osmog avgusta, skoro dvije decenije, u Kotoru,  Kod Homena  su  održavane izložbe, a vrata njihovog doma širom su otvarana za brojne posjetioce. Za ljubitelje lijepe umjetnosti,  ali i za one koji su na ove manifestacije dolazili tek radi ukusnog posluženja

U prijatnoj hladovini kotorskog doma porodice Homen, na pjaci, blizu bivšeg zatvora, dočekala nas je Dušanka Subotić Homen. Vrelina julskog  dana ne osjeća se u ovoj kući, omedjenoj  teškim kamenim zidovima,  i dekorisanoj komadima antičkog namještaja, tanjirima i posudama. U vlasništvu porodice je i prostor  dugo poznat kao galerija  Kod Homena.

Udajom za inžinjera Borivoja Cika Homena, Dušanka je ” došla” u familiju, a sa njom velika imena  likovne scene. Svake godine, uvijek  osmog avgusta, skoro dvije decenije,  Kod Homena  su  održavane izložbe, a vrata njihovog doma širom su otvarana za brojne posjetioce. Za ljubitelje lijepe umjetnosti,  ali i za one koji su na ove tradicionalne manifestacije dolazili tek radi ukusnog posluženja. A bilo ga je uvijek tokom prigode otvaranja izlozbe…

” U mojoj advokatskoj kancalariji i kroz moj posao imala sam puno susreta sa vrhunskim umjetnicima, Mićom Popovićem, Oljom Ivanjicki, Kostom Bradićem, slikarima  Medijale…”  priča Dušanka Subotić Homen. Kao advokatica  upoznala je   princezu Jelisavetu Karadjordjević.” Branila sam i odbranila  zahtjev koji je princeza pokrenula  za rehabilitaciju njenog oca kneza Pavla i povrat oduzete mu imovine…” Poslovna saradnja,  prerasla je u blisko prijateljstvo.

Tokom prve  posjete princeze Jelisavete domu Homena davne 2001.godine, začeta je ideja koja će se već sledeće godine realizovati, izložbom slika Olje Ivanjicki.

” Olja je došla u naš dom da pozdravi princezu i oduševila se ambijentom galerijskog prostora. Dogovorile smo se  da sledeće godine tu napravimo njenu izložbu. U organizaciji udruženja Umjetnost bez granica  koje smo registrovali, i  uz neophodne saglasnosti,  uvezli smo  Oljine slike i crteže…”

Izložbu  Olje Ivanjicki otvorila je princeza Jelisaveta Karadjordjević u intimnoj porodičnoj galeriji porodice Subotić Homen. Skoro dvije decenije ova praksa nastaviće se sa nekim drugim značajnim imenima,  koja su kvalitetom izloženih slika obogaćivala  kulturnu ponuda Kotora i cijele  Boke. Olja će ostati prijatelj i stalni gost porodice, ali i dragocjena pomoć u pisanju kataloga. Prijateljica sa kojom su se domaćini dogovarali o tome šta izlagati  i umjetnica koja je prisustvom u Kotoru plijenila na samo njoj znan način.

U galeriji Kod Homena izlagali su   slikari Mediale, Miro Glavurtić, Kosta Bradić, Milić od Mačve…Prikazani su ovdje  i radovi Miće Popovića.” Slike mi je pozajmio Mićin i Verin sin, Jovan.” Prvi put javno su prikazane i slike Milića od Mačve za koje je autor mislio da su uništene, jer su ostale u posjedu kod žene od koje se ne baš prijateljski rastao.” Optuživao je bivšu suprugu  da je spalila njegova prva djela,  ali ona mi ih je posudila  za izložbu”, sjeća se  Dušanka.

Prvi put je u ovoj galeriji, na kolektivnoj izložbi  2004 . godine, a pod nazivom Novi život Mediale prikazana slika, zajedničko djelo svih članova grupe . Godinama je  tu sliku uradjenu 1969.,  urolanu i spakovanu, čuvala  Olja Ivanjicki. Nakon  ove izložbe slika  je odnesena u Beogarad, i dio je stalne postavke  Salona Mediale, oformljenog te godine  kao dio Istorijskog muzeja Srbije.

I  2009. godine,   Homeni su zajedno sa Oljom pripremali  nešto ” medialno” . Osmog avgusta, planirano  je da se održi izložba Leonida Šejke  pod nazivom  Destrukcijama i intervencijama. Slike i crteži koje je  Šejka radio za jedan   naučni časopis i koje je Olja Ivanjicki  čuvala poslije njegove smrti. Ali, u junu te godine Olja je umrla, a Dušanka Subotić Homen 2010,  u znak sjećanja na svoju veliku prijateljicu, priredjuje izložbu radova –  Šejki i Olji. ” Ideja je bila da ovom izlozbom napravim omaž ovim velikim slikarima. Do Šejkinih slika je bilo teško doći. Skupila sam one njegove  slike koje su bile kod Olje, poneku posudila iz muzeja …Dvije slike  su bile tako karakteristične za njihov način rada. Sa jedne strane je slikao Šejka, a sa druge bio je Oljin rad. Jer faktički Olju je Šejka naučio da slika. Ona je bila vajar…” priča naša  sagovornica.

Izložbe  Kod Homena, koje Kotorani dobro pamte, bile su prestižne a opet intimne. ” Neko je dolazio da vidi princezu ili ambasadore Amerike i Rusije koji su otvarali izložbe, drugi opet jer vole umjetnost…”, priča Dušanka. Ona i njen suprug sve su sami radili bez pomoći Opštine ili državnih organa. Ceremoniju otvaranja pratila je Gradska muzika  i  solo pjevačice Muzičke akademije. Zapjevali bi i članovi grupe  Karampana u kojoj je bio  Dušankin muž Ciko i njegovi kotorski drugovi. Pomoć su svesrdno pružali i domaći umjetnici. Poput  slikara Milenka Premovića,  danas galeriste u Gradskoj galeriji Kotor.

Kod Homena je izlagao i kotorski slikar  Jovo Abramović. Radovi ovog  ” samoukog ali genijalnog slikara”, kako ga opisuje Dušanka Homen,  dekorišu i danas zidove trpezarije u njenoj kući. Šarmantno se smiješeći,  priča kako je na otvaranju Abramovićeve izložbe neka žena, aludirajući na činjenicu da je Jovo  ” liberal”, doviknula :  ” E moj Jovo šta si dočekao da ti  četnikuša pravi izložbu. Ja nikad nisam bila četnikuša, a nije mi ni u porodici niko bio  četnik. Srpkinja sam iz Beograda i tu činjenicu ne mogu promijeniti…”

Dušanka Subotić Homen  ćerka je uglednog beogradskog advokata Slobodana Subotića , unuka Dušana Subotića  sveštenika Srpske pravoslavne crkve u Banja Luci  i u pet navrata narodnog poslanika u Skupštini Kraljevine Jugoslavije . ” Deda je ubijen 5. maja 1941. godine  kao prva žrtva ustaškog terora u Banja Luci zajedno sa  vladikom Platonom Jovanovićem. SPC ga je uvrstila u red sveštenomučenika.”

I o  ocu Slobodanu, Dušanka govori sa neskrivenim ponosom. Bio je  jedan od advokata u procesu protiv generala Dragoljuba Mihajlovića, kasnije i Milovana Djilasa.  Branio je autora knjige  Krajina i Krajišnici, profesora Jovana  Zubovića.” Ova knjiga je procesuirana u smederevskom sudu i ocijenjeno je da ne sadrži nikakve elemente protiv države i sistema. Nedugo poslije, 1971. godine,  moj otac je okrivljen da  nije prijavio sadržaj knjige i odgovarao je kao saučesnik na izradi  knjige  Zubovića. Umro je 1975.   Dušanka nam je ” otkrila” da je datum izložbe 8. avgust, izabran jer je to datum rodjenja njenog oca.

Djeca, sin i ćerka, oboje advokati, ljeta  provode u porodičnoj kući Homena u Rovinju. Galerije više nema, ali žive brojne anegdote sa izložbi  Kod Homena.  Danas je ovdje antikvarnica i vrijedni raritetni predmeti.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Nova generacija  ne pamti ni one ” lude” osamdesete, ni onaj ulični način zezanja kojim su duhoviti sarajevski momci, kultnom  emisijom‘ Top lista nadrealista, zasmijavali region.Onaj ” novi primitivizam” i Djurine čarolije, program sniman  bez scenarija i pripreme.” Bili smo mladi, bili smo ludi i bili smo protiv svega, što tada i nije bilo tako jednostavno. Na nadrealističan način upozoravali smo šta bi se moglo desiti…”, sjeća se Djuro. Nažalost, nadrealna predvidjanja  Nadrealista, postala su stvarnost…

Naš susret dogovorio je njegov menadžer. Iza kulisa Ljetne pozornice u Kotoru, sa Brankom Djurićem Djurom smo .Komunikacija teče lako, onom spontanošću koju imaju  Sarajlije. Vrijeme za intervju od 10 minuta, koliko je odobreno, produžilo se. Sve do početka predstave kojom je on te noći kotorskoj publici  predstavio   stand up šou Djurologija. Sedamsto dvadeset treći put, nakon brojnih pozornica širom svijeta, večeras je u Starom gradu.

Oboje smo rasli u Sarajevu. Živjeli tamo do rata. ’’  Malo si izgubila  akcenat”, primjećuje. “ On i dalje ima, onaj,  za Sarajlije tako tipičan način govora.Onaj, kojim je ulogama ili vokalnim interpretacijama, nasmijavao i zabavljao,  cio prostor, zajedničke države. Djuro živi u Sloveniji,  ali ponavlja: ‘’ Sarajlija sam i Bosanac. I kad bih htio, ne mogu to promijeniti.A, i neću.Iako, živim u Sloveniji i imam slovenaćki pasoš. Kad jednom odeš iz svog grada, onda ti je svejedno gde si. Nosiš to nešto i kao što  Andrić piše,  prostireš taj neki bosanski ćilim pred sobom, kao vjernik molitveni tepih”.

Te 1962. rodio se, kao dijete oca Srbina i majke Muslimanke, ali, ističe, sa svih strana ima neke miješane gene, pa  se najbolje osjeća u nacionalno miješanim sredinama. Počeo je javne nastupe  sa rok grupom  Bombaj štampa. I danas se , prije svega, osjeća  kao muzičar. Pisanje je njegova druga ljubav. Ostvario se kao scenarista i pisac, ali jugoslovenski region pamti ga prije svega kao glumca. O ratu i prvoj ratnoj godini koju je proveo u Sarajevu, nerado govori.” Svi koji su preživjeli i bili duže od mene tamo znaju kako je izgledalo.Bolno i strašno, bombe padaju, ljudi ginu, neko preživi, neko pogine, neko ostane invalid…”

U Sloveniji, gdje je izbjegao,  počeo je kao režiser .Šali i humoru nije bilo mjesta. ” Nekako sam dosadan bio  i sam sebi kad se pogledam u ogledalo. Mislio sam, kako bih tek bio dosadan drugima…”, priča Djuro.Na  televiziji Slovenije osam godina radio je spotove, organizovao koncerte, režirao serije, šou programe…” Sve osim fudbalskih utakmica”, kaže..

Glumi se vratio ulogom u filmu  Ničija zemlja, Danisa Tanovića. Na nagovor prijatelja i režisera Ademira Kenovića pročitao je scenario. Oduševio se. Film je nagradjen Oskarom u konkurenciji stranih filmova, Djuro je dobio agenta i uloge u brojnim, posebno italijanskim filmovima, a mladi novinar slovenačkog dnevnog lista  Delo  zabilježio je :” Slovenski režiser  Branko Djurić Djuro odlučio je da se čak oproba kao glumac…”

Nova generacija  ne pamti ni one ” lude” osamdesete, ni onaj ulični način zezanja kojim su duhoviti sarajevski momci, kultnom  emisijom ” Top lista nadrealista”, zasmijavali region.Onaj ” novi primitivizam” i Djurine čarolije, program sniman  bez scenarija i pripreme.” Bili smo mladi, bili smo ludi i bili smo protiv svega, što tada i nije bilo tako jednostavno.Na jedan nadrealističan način upozoravali smo šta bi se mogo desiti…”, sjeća se Djuro.Nažalost, nadrealna predvidjanja ” Nadrealista”, postala su balkanska stvarnost…

Prisjećamo se zajedno tih godina.” Gdje je boga ti Vuk”, pita Djuro, misleći na Vuka Janjića, režisera. Da, zna da je u Amsterdamu, ali nije ga vidio 30 godina. To je čovjek koji mu je pomogao da, nakon tri pokušaja, položi prijemni na odsjeku glume Akademije za scenske umjetnosti u Sarajevu. Te školske 1984/ 85, . kandidati su za prijemni ispit za Akademiju spremali lik Hasan age. Djuru je, a po preporuci Ademira Kenovića, Vuk Janić pripremao za prijemni. ” Sta se ono u gori bijeli…”, recitovao je Djuro monolog iz  Hasanaginice i zaneseno gledao u daljinu. ” Čekaj, šta ti to radiš?  Pa kome govoriš? ” pitao ga je Vuk i objasnio mu  da mora biti ubjedjiv, gledati u oči onoga kome govori… ” Ti si to do sada uvijek ovako radio ?” čudio se  Vuk. I zaključio:  ” Pa ti si budala”.

” Probaj ovako, rekao mi je, i ja sam u pet minuta shvatio šta je to gluma”. Te godine Djuro je primljen  na Akademiju.Već na prvoj godini igrao je glavnu ulogu u Kenovićevom filmu ‘Ovo malo duše,  po scenariju Abdulaha Sidrana.  Djuro tvrdi da je Kenović bio jako hrabar kad mu je povjerio glavnu ulogu.” Igrao sam oca, izmedju ostalih i  glumcu Davoru Janjiću, koji je bio mladji od mene sedam godina”. Film je nagradjivan, baš kao i naredni koji Djuro snima sa Kusturicom  Dom za vješanje ,  Veliki uspjeh bio je Kenovićev  film  Kuduz koji snima sledeće godine i u kojem opet ima jednu od glavnih uloga. Glumi i u  filmu  Kako je propao rokenrol,  snimljenom 1989. za koji su muziku pisali Vladimir Divljan iz grupe Idoli , Srdjan Gojković,  Električni orgazam i Dušan Kojić  Disciplina kičme.

Filmom  Kajmak i marmelada Djuro se, vrlo uspješno  ostvario kao režiser, scenarist i glavni glumac. U  Sloveniji, ovaj film  je gledalo 125.000 ljudi.Bio je to, do 2007 godine, rekord gledanosti u ovoj zemlki, a i dalje je van granica, ovo najgledaniji slovenački film. Priču o Slovenki Špeli i njenom suprugu Boži, Bosancu koji je došao da živi u Sloveniju, publika je prepoznala. ” Mi i Slovenci imamo isti smisao za humor .Bosanci vole da se šale na svoj račun, a i Slovenci vole isto tako da se šale na naš račun”, šaljivo primjećuje  Djuro.

Veliki uspjeh imala je  tv serija  Naša mala klinika, snimana na slovenačkom, hrvatskom i srpskom jeziku. Branko Djurić Djuro, jedan je od scenarista, producent i režiser.

Djuro je otac troje djece i suprug slovenačke glumice Tanje Ribič. Mladja ćerka ide u medjunarodnu školu u Beogradu, ima dečka Beogradjanina i priča ekavski.Starija ćerka je u Zagrebu, glumica.Ona govori hrvatski. Sin, koji još živi sa roditeljima, govori ili slovenački ili engleski.” Ja sam svoj bosanski jezik pokvario, a slovenački nisam popravio”, šarmantno dodaje.

Sve što u ovom kratkom razgovoru nije rekao, ali sve ono i što ranije u intervjuima nije ispričao, napisao je u knjizi  Djuro, mojih pedeset. Na stranicama ove knjige podijelio je sa čitaocima svoj privatni život, dane bolesti, priče o bliskim prijateljima i druženja sa slavnim ličnostima, o žurkama osamdesetih u Sarajevu…” Knjiga će vam pomoći da ga upoznate onakvog kakav zaista jeste, trodimenzionalna, kompleksna, otkačena, ponekad čudna, uvijek simpatična, kreativna, duhovita i generalno zabavna osoba”, navodi dr Noa Černi u uvodu za ovu knjigu.

Čak i ovaj kratki susret sa njim ne ostavlja sumnju.Djuro je upravo takav kako ga je Černi opisao.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO