Povežite se sa nama

SUSRETI

SLAVKO SHAWA IVANOVIĆ, MOREPLOVAC: Kapetan svih vremena

Objavljeno prije

na

Stranice Ivanovićevog brodskog dnevnika ispunjene su nevjerovatnim doživljajima. Sahranjivao je, vjenčavao, liječio

 

Podno kotorskih stijena, u kući u kojoj se rodio i on i otac mu, dočekuje nas barba Slavko Shawa Ivanović i njegova supruga Mira. S ponosom naglašava da se u ovaj grad još njegov čukundjed doselio iz Crne Gore. Djedovi su radili kao kamenoresci, a Ivanović je navigao. Na putničkim, teretnim brodovima i tankerima. Sa svim nacijama, po svim morima svijeta. Život mornara egzotičan, ali težak i nepredvidiv. Onaj, u kome je opasnost        usputna stanica do obale.

Ipak, nije ništa stišalo nevjerovatnu energiju ovog čovjeka, poliglote i strastvenog lovca, kapetana duge plovidbe. Kapetana svih vremena, kako ga kolege zovu. Nedavno, proslavio je devedeseti rođendan. Uz pratnju benda Van Gogh, pred oduševljenom publikom koja je skandirala njegovo ime, pjevao je  na kotorskom trgu. Bilo je to iznenađenje, jednog od njegova dva sina, koji svira u ovom bendu. Drugi njegov sin plovi.

„Samo oni koji mogu da trpe valjanje i posrtanje broda, veliku temperaturu i veliku kišu i noći provedene na nogama, mogu izdržati na brodu“, engleskom poslovicom opisuje Ivanović život na moru. „Ali“, dodaje, onim tipičnim bokeljskim akcentom – „plovidba, danas, u poređenju sa godinama kada sam ja plovio, čista je zajebancija. Mi smo se orijentisali prema mjesecu, suncu, zvijezdama, pa ako ih nisi vidio nisi znao gdje si. Danas pomorci imaju GPS i u svakom momentu znaju gdje se nalaze. Tri mjeseca na brod, pa onda kući. Ja sam na brodu ostajao i po 13 mjeseci.Vratim se kući, a sin bježi od mene ka od djavola…

Stranice Ivanovićevog brodskog dnevnika ispunjene su nevjerovatnim doživljajima. Sahranjivao je, vjenčavao, liječio… Kasetu sa pokojnikom, preminulim od alergije na penicilin, niko nije htio da ubaci u more. I, onda je i to posao kapetana. Na alžirskom brodu umro je kuvar, čuvali su ga u zamrzivaču sa hranom, da bi na kopnu ustanovili uzrok smrti. Jedan se zaljubio u neku Amerikanku. Kao zapovjednik, imao je to pravo, vjenčao ih je… Obavljao je i hiruške intervencije. Momku iz Kotora kome je u tuči povrijeđena arkada, a komad kože se otcijepio je  „udario 8 sterilnih kopči“, a drugom sašio komad otkinute ušne školjke…Na brodu koji je plovio za Burmu, Fransoaz Sagan, francuska spisateljica, učila ga je da pjeva i svira francusku šansonu. I danas je Shawa Ivanović rado svira. Na dokovima Kube sreo je Fidela Kastra. Stajao je ispred broda i nadgledao utovar, kada se Kastro provezao u džipu. Pozdravio ga je skidanjem oficirske kape. Kastro se začudio što jedan Jugosloven radi na kapitalističkom brodu. Ali, objasnio je kubanskom predsjedniku, da ovaj brod pomaže da se kubanski šećer izveze…

U dugoj pomorskoj karijeri nisu izostali ni gusarski napadi. Sa mladalačkim sjajem u očima, priča barba kako su ga na brodu u Panami izboli noževima i oteli 30.000 dolara. Ali, uspio je da gvozdenim vratima priklješti ruku jednog od napadača i otme mu torbu sa parama. Drugi napadač je već bio u bjekstvu misleći da je posao završen.

Uz kolač od višanja koji na sto iznosi supruga, Schawa nastavlja da se sjeća…

Plovili su od Japana prema Alžiru kad je dobio upozorenje iz aviona koji je iznad njih letio da je u moru pun čamac preminulih Vijetnamaca. Podigao je čamac sa Vijetnamcima na brod i ustanovio da su živi. Problem nastaje kad u Singapuru bezuspješno pokušava da ih iskrca. Obraćao se i američkoj i jugoslovenskoj ambasadi.Tek su u švajcarskoj ambasadi obezbijedili novac za avionske karte za svih 17 brodolomnika.

Nije plovidba bila izbor nego najbrži način da se zaradi, a snalaziti se morao od malih nogu. Imao je samo pet godina kada je izgubio majku, a godinu kasnije umro mu je i otac.Vrijedno je učio, četiri godine osnovne škole, potom 4 godine gimnazije i onda na prvu godinu pomorske. Po završetku prvog razreda, kako su ga u to vrijeme zvali, pomorski tehnikum, išlo se na plovidbu. Bio je to način da se ispita, sjeća se Ivanović, „da li si za brod ili nisi“. Po povratku, završio je još tri godine pomorske škole, onda godinu na obavezno služenje vojnog roka na vojni brod. Prvi putnički brod i prvo radno mjesto bila je Jadrolinija. Plovio je u uniformi trećeg oficira, na malom brodu Kupari. Školovanje je nastavio u Rijeci,  u to vrijeme jedinoj Višoj pomorskoj školi za SFRJ. Za kapetana duge plovidbe polagalo se u Beogradu kod ministra za pomorstvo. Zapovjednik broda postaće u  Jugooceaniji. Imao je 29 godina. Na zidovima prostora u kome danas Ivanović živi, uređenog poput brodske kabine, fotografije mladog oficira. Ovdje su i slike brodova na kojima je plovio, brojni sertifikati i diplome. Ukupno 24 sertifikata od 14 komapanija za koje je plovio.

Brojne jezike, koje govori, učio je jer je to bilo potrebno u situacijama u kojima se nalazio. Jezici su za njega, kaže, ono što su majstoru čekići. „Kad su Talijani okupirali Boku imao sam šest godina. Uzimali su djecu na rad, za pranje velikih kuhinjskih lonaca. Prednost su imali oni koji govore jezik. I onda sam ja svom snagom učio talijanski. Posle sam na talijanskim brodovima usavršio ovaj jezik. Došlo je oslobođenje, a sa njim i Rusi. Do 1948. najvažniji predmet bio je ruski. Posle smo na nautičkoj školi morali učiti engleski jer je sva literatura bila na engleskom. Na brodovima Jadrolinije većina putnika bili su Njemci i njemačke udovice koje su putovale na grobove muževima u Egipat. Tada sam učio i naučio njemački. Onda se ukrcavam na američki brod kao zapovjednik, a cijela posada su bili Španjolci. Uzeo sam knjigu i učio španjolski. Na alžirskom brodu, među posadom koja je govorila francuski i arapski, naučio sam francuski. U Argenitini, gdje sam ostajao po par mjeseci, govorio sam portugalski…“ Grčki nije savladao. Grci su radije pričali sa njim na lošem engleskom, nego na grčkom.

Na strance, kako ih barba zove, navigalo se jer su plate bile neuporedivo veće nego na jugokompanijama. Kao zapovjednik broda Jadrolinije, Novske, Jugooceanije i Beogradsje plovidbe, sjeća se, primao je 65 dolara. Na stranim brodovima – oko sedamsto na američkim, dvije hiljade na alžirskim, četiri na francuskim, do četiri i po hiljade dolara na brodovima Reze Pahlavija. Plovio je na strancima 25 godina, i za deset inostranih kompanija. Odobrenje za odlazak van zemlje u to vrijeme nije bilo lako dobiti. Ivanović je iskoristio poznanstvo sa suprugom vojnog atašea iz Londona i na njihov poziv uspio da se ukrca na strani brod. U šezdesetoj godini polagao je za dozvolu za upravljanje tankerom i navigavao na njima 5 godina. Više je, kaže, zaradio na tankerima, nego za sve godine plovidbe po putničkim brodovima i kontejnerima.

Golgotu je doživio je na brodu Smederevo, Beogradske plovidbe. Biće to i zadnja plovidba kapetana Ivanovića, ali i iskustvo koje ga je koštalo pola života. Danas smatra da je sve sa tim brodom bila velika namještaljka, sa ciljem da se prevari osiguranje i naplati novac.

„Šta se tačno desilo sa tim brodom niko nikad oficijelno nije rekao. Sve se držalo kao velika tajna“,  priča Ivanović i pokazuje fotografiju broda sa rupom na boku velikom 375 m2. „Plovili smo ka Peruu. Na brodu je bilo 157. 000 tona tereta. Sa ovolikim otvorom i teretom toneš kao sjekira. Bio je to najveći brod i po dužini i po kapacitetu koji je plovio pod jugoslovenskom zastavom. Kupljen je s namjerom da se odveze u Split, tamo iskida i pretopi, ali se neko u Beogradu sjetio da ga pusti u plovidbu, sve sa ciljem da se naplati osiguranje. Brod se potpuno raspao, a ja sam jedva uspio da spasim živu glavu i sebi i posadi…“

Njega su, tvrdi, proglasili ludim. Suđenju u Londonu, po tužbi osiguravajućeg društva protiv Jugoslavije, nije prisustvovao. Ivanovićevi nadležni tvrdili su da je na liječenju i da nije u stanju da svjedoči. Pisali se mu, tvrdi, i iz Savezne udbe. „Kapetane, ako samo jedan papir otiđe vanka, biće oštećena ne samo Beogradska plovidba, nego i cijela jugoslovenska zajednica…“

Papire je pedantni kapetan Slavko Ivanović sačuvao. Svjedočanstvo o jednom vremenu i o velikoj prevari predaće, kaže, sinu da ih on objavi.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

SUSRETI

LJUBICA SUNA ČEHOVIN, OD ARHEOLOGIJE DO DIZAJNA: Naučnica u likovnom svijetu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ručnim radom, unikatnim i predmetima za kućnu upotrebu, baviće se tokom svog cijelog kreativnog života, ali vremenom oni će dobijati novi smisao i novi kontekst. Sunina osnovna, arheološka struka, odslikavaće se u svakoj njenoj kreaciji

 

Ljubica Suna Čehovin, čuvena dizajnerka iz doba SFRJ-a, rodila se 1957. godine u Beogradu, kao Ljubica Drašković. Ćerka erudite, partizana i diplomate, Branka Draškovića. Čovjeka kojeg rodna Crna Gora pamti kao jednog od osnivača i jednog od prvih urednika  Pobjede, a region, između ostalog,  kao glavnog urednika dnevnih listova Politika  i Borba, osnivača Narodne armije, dopisnika Tanjuga i ambasadora SFRJ-a u Holandiji.

„Pamtim ga kao avangardnog intelektualca više nego kao bivšeg ratnika”, kaže Suna u razgovoru za Monitor.  To je čovjek koji se družio sa Danilom Kišom, Borom Pekićem, Petrom Lubardom, Brankom Ćopićem, Milom Milunovićem, Zukom Džumhurom… Crnogorc koji je Sunu napojio ljubavlju prema ovoj zemlji, ali i poštovanjem arhetipskih vrijednosti.

Ona je i ćerka majke Mile, zahvaljujući kojoj će, slavni holandski pisac Den Dolard i njegova knjiga o Crnoj Gori, Zemlja iza božijih leđa prvi put biti prevedena, sa engleskog,  na srpsko-hrvatski jezik, početkom 60-ih. Majka je u Suninom životu najbliskiji prijatelj, ali i neko sa kojim je upoznala najvažnije pisce svjetske literature.

Prvi koraci Sune Čehovin napravljeni su po salonima  rezidencije  ambasade SFRJ u Hagu, gdje je njen otac bio na službi. Bilo je to ono vrijeme kada je Koča Popović određivao protokol i davao instrukcije diplomatama i njihovim suprugama. Kako i  kada se pije čaj, kako se igra bridž, kada se nosi cilinder, kada frak…

Dvije slike, tog  ,,bergmanovskog djetinstva”, u Holandiji, trajno su  urezene u sjećanju. Madurodam,  minijaturni zabavni park u blizini Ševeningena,  sa nizom replika modela istorijskih gradova i objekata, napravljen u razmjeri 1:25 i igre sa svojim odrazom u maminom ogledalu, jer djece sa kojima bi se igrala nije bilo. ,,Kao to su mi –  drugarice i ja. Nema igračaka, nema ničega, samo mi pričamo. Ja i ja. Tako sam se ja formirala”. Šetala je, sjeća se,  po tim velikim otmenim salonima vile u kojoj su  živjeli, okružena ljudima koji su izgledali kao ,,preseljeni iz Holivuda”, obučeni u otmene i elegantne  toalete…

Pred polazak u školu, Suna se sa roditeljima  vratila u Beograd. Nenaviknuta na društvo djece, plaši ih se. Zahvaljujući Erihu Košu,  piscu i vjenčanom kumu njenih  roditelja, pohađa jevrejsko obdanište i uči da se druži. Sa šest godina kreće u školu. „Ali čini mi se da sazrela nisam nikad“ priča kroz osmjeh. Godinama je željela da  izađe iz tog „kodiranog svijeta” i okruženja kojem su roditelji pripadali. Vremenom  shvata, da je odrastanje u toj i takvoj porodici bila privilegija. ,,Sa fenomenalnim, slobodomislećim  ljudima, koji su mi otvorili cio svijet i dozvolili da iz njega biram, da radim  šta hoću”.

Suna bira, traži i nalazi… Diplomirala je na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. U struci je bilo teško naći  posao, pa će se brzo i nezaustavljivo okrenuti  umjetničkom kreiranju. ,,Dijapazon njenih interesovanja i ostvarenih rezultata je impresivan: od arheologije do mode, tkanina, modnih detalja, akcesora i unikatnog umjetničkog nakita, pozorišnog kostima i ponekog scenografskog rješenja, do dizajniranja uniformi i radne odjeće, a zatim od grafičkog i industrijskog dizajna namijenjenog našoj svakidašnjici, u maloj i velikoj serijskoj proizvodnji , do izuzetnih protokolarnih poklona najvišeg ranga. Bila je pionir autorskog industrijskog dizajna sa grafičkim motivima preuzetim iz kulturne baštine …”, piše profesorica  Irina Subotić, istoričarka umjetnosti u monografiji  posvećenoj Ljubici Suni Čehovin,  a pod nazivom  Alisa u zemlji dizajna.

Počela je kao dizajner scenskog kostima 1984. za predstavu Milana Kundere, Smešne ljubavi. Godinu kasnije,  u saradnji sa slikarkom Milicom Golubović počinje da se bavi ručnim radom. Slikanjem na svili i ručnim pletenjem. Kolekcija je bila vunena,  šarena, a u pletivo su bile utkane niti svih vrsta, od kašmirske vune i svile, do niti kozjih kostreti sa Durmitora i signavih ovaca.

„Iz mene je kao iz gejzera kuljala boja za bojom, mustra za mustrom, tako autentično i čudno da to ne umijem opisati. Kao da sam tom kolekcijom i danonoćnim štrikanjem, upotrebljavajući sopstvene ruke kao veliki razboj, otvorila vrata neke nove sebe, koja će kasnije celog života nešto tražiti, stvarati, prčkati i nikad više neće sjedeti u naučnom kabinetu za koji sam se bila upravo životno spremila. Iz mene je tada probila na sve otvore moja prava priroda, koje do tada nisam bila svesna“, kaže Suna

Neko vrijeme ručni rad biće osnovni način njenog rada. Prva samostalna izložba rukotvorina pod nazivom  Vrtovi održana je 1988.  Raskošni modni detalji, ukrasi za kosu i enterijer, cvijeće i ruže zlatnih latica, sve dopunjeno recikliranim predmetima, mehanizmima za satove i drugim finim otpadom.  „Svaki Sunin buketić odisao je aristokratskom elegancijom, bujnom maštom i predstavljao predmet dostojan čuvanja u staklenoj vetrini ili svilenoj kutiji“, opisaće Irina Subotić.

Ručnim radom, unikatnim i predmetima za kućnu upotrebu, baviće se tokom cijelog kreativnog života, ali vremenom oni će dobijati novi smisao i novi kontekst. Sunina osnovna, arheološka struka, odslikavaće se u svakoj njenoj kreaciji. „Ja sam  naučnica u likovnom svijetu”,  kaže za sebe. Naglašava da je bitno čuvati baštinu ali  i osavremeniti je.

„Trudim se da natjeram ljude da pamte nešto o sebi. Naštampam recimo onog jelena iz Lipaca kod Risna, pećinski crtež na kuhinjsku krpu. Ja ga naštampam, pa ću te, drugarice,  naučiti šta taj crtež znači. Kad sledeći put ideš pored Risna, znaćeš da tamo ima neki pećinski crtež“, objašnjava.

Prefinjen ukus, elegencija  i smisao  za detalje prepoznatljivi su na svim njenim radovima. Na tapiseriji dekorisanoj nizovima ogrlica od zrnevlja boba, pasulja, sočiva, graška, obojenim bojama uzetih sa palete njoj, najdražih slikara,  Milunovića, Kazimira Maljevića, Stojana Ćelića, fra Andjelika… U Kolekciji unikatnog nakita,  Perle za ruski čaj  predstavljenoj  pri otvaranju prodavnice  Kokoška  u Ljubljani. Na  svilenoj marami, koju je radila za nikšićki  Monteks, poklon kraljevskoj porodici Nikole I Petrovića pri prenosu njegovih i kostiju kraljice Milene i njihovih ćerki iz Sanrema na Cetinje. U dizajnu suvenira namijenjenim turistima prefinjenog ukusa, rađenim po narudžbi tada velike kompanije Jugoexport...

Beograd će napustiti 1991. ,,Rat je počeo i to nije moglo da nas ne interesuje”, kaže Suna. Tog marta, svečano je njenim kreacijama autorskih suvenira otvorena prodavnica Kulturnog centra Beograd, poznati  Beoizlog. Tokom demonstracija izlog je demoliran, njeni radovi srećom sačuvani, a život porodice Čehovin nastavljen u Sloveniji.

Ovako presabira: „Čini mi se da mi je genetika one moje babe i djeda iz sela Gvozda kod Krnova, ona bespuća,  poput tibetanskih,  iz kojih je moj otac pošao u taj svoj život, pomogla u životu. Pomogla mi je da  taj moj izlazak iz salona i balona, preživim. I  rat i selidbu u Sloveniju. Da se snađem  u zemlji u koju sam došla,  čiji jezik nisam govorila …“

U Sloveniji, Jože Plečnik i radovi inspirisani ovim velikim arhitektom, postaće njeno životno delo.  „Sama sa djetetom, očajna jer nemam posla, radila sam da zaposlim misli. Razmišljala sam o suveniru Ljubljane i shvatila da to ne može bez Plečnika, a svaka njegova zgrada me ispunjavala nekakvom samoćom i tišinom. Sa otporom ušla sam u taj projekat, počela sa pijacom koju je on projektovao i zamislila kako bi bilo kad bih ga tamo srela dok pazarimo. Predmete sam izabrala u kuhinji i ateljeu, i na njih aplicirala fragmente sa Plečnikovih planova za tržnicu, otvorila ga i ostala s njim do danas, posvetivši mu mnoge godine…“

Ovakav pristup Plečnikovom stvaralaštvu, odsustvo straha pred veličinom ovog arhitekte, uz veliko poštovanje njegovog rada, donio je veliki uspjeh Sunionom radu i veliko poštovanje Slovenaca.  Njeni radovi dostupni su po slovenačkim muzejskim šopovima, Plećnikova hiša,  Mesni muzej, ili u Muzeju arhitekture i dizajna.

Sa ponosom priča da joj  je Likovna akademija u Ljubljani, a na osnovu dosadašnjih ostvarenja, dodijelila  doktorat iz vizuelnih komunikacija. Dobitnik je dvije nagrade za ,,dizajnersku izvrsnost”, slovenačkog Društva dizajnera, a  sa kolekcjom  Zajtrk sa Plečnikom  učestvovala je na brojnim izložbama, među kojima i na međunarodnom Bijenalu industrijskog oblikovanja, BIO 21. Velika čast ukazana joj je i samostalnom izložbom u  Cankarjevom domu. U formi velikog plakata, dugog šest metara i postavljenog u centarlanom holu,  u jarko crvenoj boji sa bijelim i crnim akcentima, dizajnirala je motive koji su je proslavili, siluetu Plečnika, praistorijske crteže, Kalemegdansku tvrđavu…

„Osjećala sam se kao da sam izmislila taj dan. Sve do ove izložbe nekako nisam osjećala da pripadam i slovenačkoj kulturi. A, zapravo pripadam joj i to u velikoj mjeri. „

Suna Čehovin članica  je Sekcije za dizajn Udruženja likovnih i primijenjenih umjetnika i dizajnera Srbije od 1991. i Grafičke sekcije Društva oblikovalcev Slovenije od 2006.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PETAR VUČELJIĆ, ČOVJEK KOJI JE ODBIO PUCATI NA KOMŠIJE: Dezerter sa razlogom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Petrovo ratovanje trajalo je samo  par  dana. Onog osmog oktobra,  kada je Vlada  uputila Hrvatskom veleposlanstvu poruku da Crna Gora nije u ratu, Petar Vučelić i kotorski rezervisti bili su u Konavlama. ,,U mojim rukama puška sa municijom, gledam kako kuće gore, kako se pljačka, a čujem da nismo u ratu…” Nije bilo lako donijeti odluku, još teže napustiti ratište. „Moja savjest bila mi je  jedini saveznik i savjetnik“, prisjeća se

 

Uz kafu, blizu kotorskog lučkog pristaništa, Petar Vučeljić priča, do sada neispričanu priču. Ćutao je dugo, jer, tvrdi, za njegovu priču nije bilo interesa u crnogorskoj javnosti. U hrvatskoj štampi opisali su ga, ,,… kao čovjeka koji nije htio da ide po komšiluku i ubija komšije. To je njegov grijeh u očima njegovih sugrađana i prijatelja…” Trideset jednu godinu kasnije slike su žive, ali i Petrova potreba da se sjeti tog doba…

Imao je 30 godina kada je mobilisan u Treću kotorsku brigadu. Kamione kojima su ih odvozili prema Dubrovniku Kotorani su cvijećem ispratili. Režimski mediji ponavljali su ,,da se ustaše spremaju da napadnu Crnu Goru”. U jednom od kamiona Petar se povukao u ćošak. Stidio se.

„Pitaš se da li je moguće da Crna Gora ide na jedan ovakav osvajački pohod. U vazduhu osjeća se neko apokaliptično stanje. Ne razgovaramo međusobno. Mnogi među nama nerado su se odazvali, ali naglas se o tome ne može razgovarati. Strah dominira…“, priča Petar.

Vozili su ih prvo na brdo Vrmac iznad Kotora ,,na obuku”. Onda u Herceg Novi, a odatle do Kamenova odakle se vide cijeli Konavli. Brzo su se ,,ušančili” u Konavlsko polje, u kuću nekog Mate. Sjeća se Petar, da se govorilo da je taj Mate imao lanac mesara po Dubrovniku, ali i da je vojska ovu kuću zapalila kad su se povlačili.

Petrovo ratovanje trajalo je samo  par  dana. Onog osmog oktobra,  kada je Vlada  uputila Hrvatskom veleposlanstvu poruku da Crna Gora nije u ratu, Petar Vučelić i kotorski rezervisti bili su u Konavlama. ‘,,U mojim rukama puška sa municijom, gledam kako kuće gore, kako se pljačka, a čujem da nismo u ratu…”

Nije bilo lako donijeti odluku, još teže napustiti ratište. „Moja savjest bila mi je  jedini saveznik i savjetnik“, prisjeća se. Uspio je da dođe do Zelenike,  gdje se  nalazio Glavni štab. Ne želi da bježi. Njegovo dezerterstvo, razmišlja, mora da ima smisla. Hoće da pošalje jasnu poruku,  da u tom ludilu ne želi da učestvuje. Obavijestio je pretpostavljene da je za njega rat završen i vratio oružje. ,,Znali smo ti pokojnog oca, bio je dobar čovjek, a i ti si bio dobar omladinac…”, sjeća se Petar  riječi nadređenih oficira. Ponudili su mu i par dana bolovanja. Desetak sati kasnije vojna policija bila je na vratima njegove kuće. ,,Crna Gora je jedina domovina koju imam i braniću je ovdje. I ovu majku pred kojom me vučete u rat. Nikad izvan Crne Gore”. Odveli su ga u kasarnu u Kumboru,  u kojoj je tada bio improvizovani vojni zatvor. „Strpali su me  u  jednu od spavaonica na čijim prozorima su, ekserima prikucane one vojničke šuske”. Nisu ga fizički zlostavljali. Dvanaest sati trajalo je ispitivanje.

„Kapetan  neobrijan, u mornarskoj majici,  prao je noge, jeo slaninu, i sve vrijeme ponavljao samo jedno pitanje:  ‘Zašto nećeš da uzmeš pušku u ruke?’ Ja sam odgovarao: ‘Zato što neću’. On insistira da moram da se vratim na teren, a ja ponavljam, ‘nema šansi kapetane’. ‘Vodite ga’,  naredio je. Krenuli smo kroz one mračne hodnike. Negdje pred zoru vidim da su ekseri na prozorima razlabavljeni i uspijevam da otvorim jednu stranu. Tuda sam pobjegao. Sa strahom,  preko dvorišta garnizona, da me ne vide i ne pucaju u potiljak …“

Desetak dana  zet Ilija Bećir krije ga na Njegušima, a potom, Petar će preko Skadra doći do Slovenije i završiti u Americi. Vratio se godinu kasnije.Vladajući DPS  pravio je polako otklon od ratne prošlosti, ali sudbina Petra Vučeljića, zapečaćena je i do dan danas. „Ako bi moja djeca živjela sljedećih godina kao što je njihov otac živio posljednjih 30 godina, onda bi to bio moj najveći poraz kao roditelja, kao nekog ko im je dao život…”, kaže.

Milo Đukanović 2000. godine izviniće se u ime Crnogoraca hrvatskom narodu. Petar se glasno pobunio.Tvrdio je da u njegovo ime niko nema prava da se izvinjava . ,,On me poslao i ne može se u moje ime izvinjavati. Jer ja sam taj koji je proživio golgotu, ne bi li bruku sa Crne Gore skinuo. Sramotu koja je nezapamćena u istoriji ovog mog naroda. A šta će biti od izvinjanja poginulim mladim crnogorskim rezervistima, koji su tamo poslati? Mrtvi ostaju mrtvi“.

Tih devedesetih Petar Vučelić vlasnik je picerije  Cataro u Starom gradu, gradu u koji se sa roditeljima doselio iz rodne Andrijevice. ,,Trudio sam se”, kaže, ,,tada, u predvečerje rata,  ostati  dostojan i postojan“. Sa ponosom se sjeća prve antiratne tribine koju je organizovao  sa profesorom Ljubišom Stankovićem, na Njegušima, devedesete, pred vladikinom rodnom kućom. Političku aktivnost počeo je sa reformistima Ante Markovića, ali se, odmah  po formiranju Liberalnog saveza, pridružuje idejama Slavka Perovića. Sa članskom kartom u kojoj je broj 44, osjeća se kao jedan od osnivača Liberalnog saveza. Sastanci su se, sjeća se održavali gotovo u ilegali. Rado se sjeća istomišljenika iz tog vremena, Peka Burića, Vasa Kašćelana, Koka Vujovića, Bora Zorića, Sretena Zekovića…

„Crna Gora, umjesto da odabere put u Evropu i već otvorena vrata, ostaje vjerna idejama koje generišu rat i zločin. Crnogorci ne žele svoju kuću, žele biti podstanari u tuđoj. Đukanović i njegovi istomišljenici, udruženi sa srpskim zločincom, žele graditi budućnost na ruševinama arhetipskih moralnih okvira. No, bilo je nas koji u tome nismo željeli učestvovati…“, kaže Petar.

Ali, LSCG se cijepa.  Petar odlazi. ,,Nisam mogao gledati da mi se tu pred mojim očima ruši nešto što sam mnogo volio i čemu sam posvetio mladost“. Nebojša Medojević ga poziva  da naprave NVO Grupa za promjene. Kasnije NVO  postaje  stranka Pokret za promjene. „Prepisali smo skoro cio program LPCG i okupili vrijedne ljude, profesore Branka Radulovića i Şvetozara Jovovića, Maju Kostić, Branku Bošnjak, Rista Kilibardu,  dr Gorana Batrićevića, Zariju Pejovića,  pokojnog profesora Milenka Popovića …”, kaže.

„Osnivač sam PZP, član predsjednistva dva puta i neko ko je, što se rijetko dešava u parlamentarizmu, ustupio svoj mandat Milošu Bigoviću, tada najmlađem poslaniku. A, onda, 2008. dolazim u sukob sa partijom i Nebošom Medojevićem, jer ne želim podržati srpsku listu i Andiju Mandića. Po istom scenariju zbog kojeg nisam htio da podržim ‘živopisnog’ predsjednika Liberalne partije Miodraga Živkovića, dižem ruke shvatajući političku zbilju Crne Gore“, priča Vučeljić.

Sukob sa  Eurofondom i njegovim vlasnikom Veselinom Barovićem, rezultiraće svjedoči naš sagovornik, činjenicom da za njega, posla u društvenom sektoru u Crnoj Gori,  više nikad neće biti. Sve zbog uzaludnog pokušaja, da spriječi klan Veselina Barovića i Vuka Rajkovića, da firmu  Fjord otkupe sa 50.000 maraka osnivačkog kapitala. Kompaniju čija je vrijednost pred  rat procijenjena na 31 milion maraka.Vučeljić je ovdje  radio kao menadžer  u Hotelu Fjord. Na molbu radnika,  pristaje,  da ih tokom stečajnog postupka,  koji će završiti 2003. godine zastupa.

,,Uspio sam da od Barovića uzmem 1.900.000 maraka, po 16 plata, šesnaest  regresa i osam zimnica. Nisam mu dozvolio otimačinu akcija manjinskih akcionara. Bilo je pokušaja podmićivanja,  nuđenja poslovog prostora u Starom gradu, pod maskom da ja na to imam pravo jer kao radnik spadam u grupu povlašćenih povjerilaca. Sve sam to odbio.  Onda su uslijedile prijetnje. Obećano mi je da će se oni potruditi da  više nikad ne jedem hljeb od ove države. To je rečeno  pred radnicima.  Obećanje je ispunjeno“, tvrdi naš sagovornik.

Radio je, posle toga, u privatnim firmama. Kao šofer, pomoćni radnik, noćni recepcioner… Danas živi sa minimalnom penzijom, sa ženom i sinom koji su zaposleni. Drugi sin na studijama je u Americi. ,,Snalazimo se”, kaže. „Ali  najveća bol je što ne vidim da će se ideali moje mladosti ikad ostvariti u Crnoj Gori”.

Rezignirano primjećuje: „Ušančila se grupa ljudi, pozicija i opozicija i samo se ciklično mijenjaju. Kao, kritikuju jedan drugog, a Crna Gora sve dublje tone. Čini mi se da je danas još i gore nego devedesetih. Nastala je neka nova vrsta crnogorskih patriota, koje predstavlja čovjek koji je protiv tog patriotizma nekad bio, koji je mene kao Crnogorca proganjao. A, sad on angažuje  crnogorski nacionalni osjećaj, mobiliše i okuplja patriote oko sebe. Sve samo sa ciljem da zaštiti svoje interese. Patriotizam je postao vrsta trgovine. S druge strane, evo ni trideset godina kasnije, nismo se osvijestili, ni otrgli od srpskog hegemonizma… Crna Gora je danas težak bolesnik, a mi roditelji natjerani da učimo djecu da napuste domovinu. Kako bi upoznali svijet koji je drugačiji od onog koji ovdje živi“, zaključuje svoju ispovjest Vučeljić.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

SUSRETI

TAFILJ MARKOVIĆ, GENERALNI DIREKTOR SCHOTCH WISKY INTERNATIONAL MONTENEGRO: Viski kao eksluzivna investicija

Objavljeno prije

na

Objavio:

U vlasništvu kompanije ,,SWI” nalazi se više od trećine svjetskih rezervi viskija starijeg od 25 godina. Ovu privilegiju zahvaljuju činjenici da imaju mogućnost kupovine direktno u škotskim destilerijama. Samo u holandskom trezoru, danas, kompanija skladišti viski u vrijednosti od 140 miliona eura

 

Nakon trideset godina Tafilj Tale Marković vratio se u Crnu Goru. Otišao je  ratne 93’,  Ilegalnim putevima, planinama i kozjim stazama. Do Albanije vodio ga je čovjek koji je tim putem  i Jevrema Brkovića proveo, kaže. Jer, oficijelnim putem nije mogao. Imao je  26 godina, ženu i dvoje djece. Na granici, saznao je od prijatelja, izdat je nalog za njegovo hapšenje ukoliko proba da napusti zemlju.

Komunističku partiju napustio je u vrijeme kad su ,,njegovi komunisti počeli da daju podršku Miloševićevom režimu”. Ponosno ističe da je ,,svim srcem” postao član Liberalnog saveza. Sa članskim brojem 104. Čitao je Monitor i krišom ga unosio u Vojni odsjek gdje je radio, da bi ga onda  kolege krišom čitale. ,,Čak i oni koji se nisu slagali sa onim kako Monitor piše”. Nerado su i on i kolege slale pozive za mobilizaciju tih devedesetih, tvrdi Marković. Kad god su mogli sakrili bi ih,  ili upozorili roditelje da ne prime poziv za sina. ,,Nismo to smjeli javno, ali svakog ko nam se obratio sakrili bismo. Ni tadašnje crnogorsko rukovodstvo“, sjeća se Marković, ,,nije moglo da spriječi mobilizaciju. Nalozi su dolazili iz Generalštaba Vojske Republike Jugoslavije…“

Porodica Marković stigla je  u Holandiju. Napustio je rodnu Crnu Goru, i radno mjesto. Sin je imao tri, a ćerka devet mjeseci. Integracija u novo društvo najbrže je išla kroz sportske aktivnosti. Učio je holandski jezik i polako sticao prijatelje. Pet godina kasnije dobili su i ,,status”, mogućnost boravka u Holandiji. Ostali su u gradiću Hoofdorp u blizini Šipola.

Prve poslove radio je sa prijateljem 1999. g. u bosanskom gradiću Zavidovići. Holandska Vlada, nakon pada Srebrenice, pomagala je investiranje u bosansku privredu. U fabrici  Krivaja, u kojoj su se prije rata proizvodile montažne kuće, Tafiljov prijatelj počeo je proizvodnju kamina. Ovaj prijatelj postaće prvi klijent u Markovićevom novom biznisu…

Sreli smo se,  u onoj  izdvojenoj zajednici bogatih i moćnih,  prepoznatoj kao Luštica bay. Pored renomiranog Hotela Chedi prostorije su  predstavništva  Schotch Wisky International Montenegro, a Tafilj Tale Marković njihov je generalni direktor. Sa stilom uređen  prostor, opremljen vrijednim cheresterfield namještajem i policama od tikovine. Svaki otvor na polici popunjen  flašama rijetkog škotskog Single Malt viskija, različitih boja,  godišta, kvaliteta i cijene… U ovim prostorijama upoznaće vas sa postupkom proizvodnje i ,,sazrijevanja” viskija, saznaćete da je viski ,,najbrži rastući investicioni proizvod”, piti najkvalitetniji viski… Naravno, ukoliko ste  prepoznati kao potencijalni investitor. Ako, škotski Single Malt viski vidite kao kvalitetnu, sigurnu i realnu investicionu priliku, i imate novac. ,,Sa određenom sumom novca možeš da kupiš određene boce viskija, čuvaš ih, a  njihova cijena raste…”, pojednostavljuje Marković. Eksluzivna destinacija Luštica nije izabrana slučajno, nastavlja on: ,,Kada smo se detaljno upoznali sa vizijom projekta Luštica By Orascom grupe, zaključili smo da nam se vizije podudaraju i odlučili da upravo ovdje otvorimo Investicioni klub i svoje predstavništvo“.

U vlasništvu kompanije ,,SWI” nalazi se više od trećine svjetskih rezervi viskija starijeg od 25 godina, saznajemo od direktora Markovića. Ovu privilegiju zahvaljuju činjenici da imaju mogućnost kupovine direktno u škotskim destilerijama. Samo u holandskom trezoru, danas, kompanija skladišti viski u vrijednosti od 140 miliona eura. Osiguranje ovolike vrijednosti, bilo je preveliki rizik za jedno, pa se uključilo  šest osiguravajućih društava. Predstavništva ,,SWI” kompanije nalaze se i u Hong Kongu, Belgiji, Kurosau, Kipru, Majamiju, a u planu su i predstavništva na još 8 lokacija.

Na Sajmu Master export, najvećem sajmu eksluzivnih stvari na svijetu, predstavili su najstariji viski, koji je 80 godina odležao u buretu. Boca ovog viskija procijenjena je na 166.000 eura. Za 10 godina njena vrijednost preći će pola miliona. „Kompanija posjeduje samo 150 boca, pa kupac ovog viskija može biti samo onaj ko je u ,,SWI” uložio minimum milion eura”, govori naš sagovornik.

Iznos od  25.000 eura donja je granica investiranja u  Schotch Wisky International  u Crnoj Gori,  a najkraći rok oročavanja tri godine. Eventualni profit, nakon tog vremena, podijeliće se, prvih pet odsto investitoru, plus još polovina ukupnog profita. Druga polovina pripada kompaniji  ,,SWI Montenegro”.  ,,Veće investicije i na duži rok oročena ulaganja, sigurno je da su mnogo atraktivnije i da se može zaraditi više”, kaže Marković. U  Holandiji, sjedištu  kompanije ,,SWI“, 100.000 je  najmanji mogući ulog,  a ugovor se potpisuje na tri, pet, odnosno deset godina. Trenutno, najveći investitor ,,SWI- a“  je Holanđanin sa ulogom od 33 miliona eura. Par klijenata investiralo je po pet miliona eura, ali najviše je  članova ,,kluba”, koji to postaju sa ulogom od 250.000 eura. Njih  oko 200.

Ko su zainteresovani i koliko se u viski biznis investira u regionu, podaci su koji ostaju dio poslovne tajne. Saznajemo samo, da je najviše klijenata iz Beograda, ali da imaju klijente i u  Albaniji, Hrvatskoj,  Češkoj, Slovačkoj, Švajcarskoj, Mađarskoj i  Crnoj Gori. Za sada, među zainteresovanim inevestitorima nema političara, otkriva nam naš sagovornik Marković i dodaje da imaju  strogu selekciju potencijalnih klijenata:

„Ako je klijent u biznisu, a većina naših ulagača jeste,  pregledamo bilanse i registre firmi. Ukoliko je ulagač privatno lice, neophodno je da pokaže porijeklo novca. Mi ne trčimo za klijentima, nemamo reklame osim u  eksluzivnim časopisima,  jer nam previše reklame i  ne treba“,  tvrdi Marković.

A, sve je krenulo  slučajno. Ideju investiranja u viski prepoznao je Holanđanin Mišel Kappen. Radeći u holandskoj Rabbo banci imao je priliku da prati konvencionalne i alternativne investicije. Vremenom shvatio  je da cijene kvalitetnog viskija variraju u odnosu na starost i prepoznao viski kao „ekluzivnu investiciju”. I tadašnji holandski ministar finansija Gerit Zalm, koji je, kaže nam Marković,  došao da otvori njihovu platformu. Jer, uvijek govorimo, da se viski star 25 godina ne može napraviti brže od toga.

Planovi i ambicije kompanije veliki su, ali  ,,sve što smo do sada planirali ostvarili smo”, naglašava Marković. Za sada najveća su kompanija na svijetu koja se bavi investicijama u viski. Ostvariće, ubijeđen je  i do 2015. planirani veliki projekat nazvan Zamak viskija. Ovdje  će se moći  skladištiti oko 250.000 buradi.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo