Povežite se sa nama

Izdvojeno

PERO NIKČEVIĆ, SLIKAR U PARIZU: Buntovnik sa snovima  

Objavljeno prije

na

Njegova linija, tvrde stručnjaci, savršena je. „Izvući liniju je slično potezu mača“, kaže. I kroz osmijeh napominje: „Monaški sam živio, a moja olovka je preuzela veliki dio moje muškosti”

 

Vjerovao je da je u slikarstvu moguće ostati nepotkupljiv, osoben, slobodan i svoj. Slikar Pero Nikčević ne slika naručene motive radi novca, prezire  državno institucionalno slikarstvo ali i komercijalne galeriste. Završio je studije brže nego drugi. Nuđeno mu je da ostane kao asistent na Akademiji u Beogradu – odbio je. Sloboda je bila privlačnija. „Sve institucije uzimaju slobodu“, tvrdi Pero Nikčević. Sloboda, ideja van ideja, a Vinsent Van Gog vječni uzor…

„Umjetnik je neko ko se sudara sa okolinom. Da bi stvarao, moraš se osjećati kao da si sam na svijetu, moćniji od svih. To traži umjetnik u meni. Ponekad pogledam tog Pera, umjetnika u sebi, i pomislim, budalo, mogao si lijepo da živiš. A, opet, strahujem da ne izdam tog mladića, jer ne bih bio dostojan njegovog ideala. Slažem li sebe, slagao bih čitav život. I onog mladića koji je bio blizu nebu… Onaj bljesak divlje zvijeri u očima koji je imao“.

Zavšio je Pedagošku akademiju 1971. u Nikšiću. Rodio se blizu ovog grada,  u Stubici 1951, na Petrovdan, odrastao uz Carev most. Studije slikarstva završava već 1975. na Likovnoj akademiji u Beogradu, a potom nastavlja postidiplomske studije u Parizu. Sa Žarkom Bjelicom, Ilijom Brankom Burićem, Dušanom Jeknićem, Draganom Karadžićem, Milovanom Mikijem Radulovićem, Branislavom Banom Sekulićem, Rajkom Todorom Todorovićem, Dragomirom Cilom Vušovićem, Stankom Zečevićem ostaće zapamćen kao jedan iz slavne Generacije 9 crnogorskih umjetnika. Njihov profesor Nikola Gvozdenovića Gvozdo smatrao ga je najtalentovanijim.

Rajko Cerović je sa Nikčevićem davne ’77 pravio intervju u domu mladog slikara, u skromnoj seoskoj kući u Stubici gdje se bio vratio nakon jednogodišnjeg studijskog boravka u Parizu. „Ima li Pero neprijatelja?“ – pitao je Cerović njegovu majku na kraju intervjua. „Ne, siromah“, odgovorila je Perova majka. „Ako ih nije imao do sada, imaće ih“, kazao je Cerović. Upravo to se i desilo. „Moj život je stvarno bio naporan. Ne znam ni sam kako sam uspio da opstanem. Bez podrške kolega, porodice… Sam.“

„Svi oni iz Generacije 9 trebalo bi da poštuju moj umjetnički stav. Ako su odustali od toga, to je njihovo pravo. Ali, njihova će umjetnost zbog toga trpjeti.  Ja svoja umjetnička stremljenja pomjeram do krajnjih granica. Priznajem, nekad su mi kolege bile jako potrebne. Ali, nisu bili tu za mene. Ipak, ne mogu da ih se odreknem, kao što su se oni mene odrekli. Vjerujem da mi je upravo samoća pomogla da izgradiim snagu karaktera“.

Događaj vezan za njega i primarijusa dr Miša Maksimovića nije nepoznat. Ali, prvi put, Pero Nikčević priča o njemu. „Nedavno sam sreo dr Ratka Radovića, koji se živo sjeća tog vremena i tog događaja. Radović mi je priznao da je bio spriječen da jednu od mojih slika, koju je izabrao, odnese u Beograd uglednim kolekcionarima, paru Bošković. Razlog je tragikomičan. Dr Mišo Maksimović je tražio da cijena moje slike bude niža od one na koju su kupci pristali. Moj stav je bio da ne želim da se jeftino prodajem. Ironija slučaja se nastavlja i sljedeće godine. Maksimović kupuje sliku po cijeni koju sam ja tražio, ali me doveo do zida plača insistirajući da korigujem jedan detalj na slici. U par sekundi promijeniće se moj život. Dok sam već završenu sliku, da zadovoljim potražnju gospodina Maksimovića, ‘popravljao’, čuo sam tihi razgovor između moje majke i sestre. Plašile su se da ću da poludim. Revolt Spartakusa pojavio se u meni.Veliki nož koji mi je služio kao paleta, u jednom trenu bio je usmjeren prema majci uz urlik: „I od tebe ću braniti moju čast“. Nož sam zario u nesrećnu sliku. Nastavak priče, takođe, je tragikomičan. Moja molba doktoru da uzme neku moju drugu sliku ili da mu uradim portret, odbačena je. Insistirao je da mu vratim novac koji mi je prije toga ostavio. Osjećao sam da ovu tragediju moramo podijeliti. Novac sam pocijepao. Jednu polovinu sam dao njemu, a drugu zadržao. Maksimović je, užasnut događajem, pobjegao. Novac je ostao u formi kolaža, zalijepljen na slici. Danas nisu živi ni moji roditelji, ni dr Maksimović. Ali, živ je Mijo Mijušković, vajar, i zahvalan sam mu jer me podsjetio da sam se našao u prekršaju, zakonski kažnjivom, cijepanjem novca. Portreti ćerke i sina Maksimoviću su kompezirali taj novčani gubitak. Sliku je javnost vidjela na mojoj samostalnoj izložbi 1981. u Titogradu, zahvaljujući u to vrijeme predsjedniku Veljku Mijatoviću i predsjedniku Akademije Branku Pavičeviću. Uskoro će je  ponovo moći pogledati  na retrospektivnoj izložbi koju sam najavio iduće godine“, objašnjava Nikčević.

Oko novca u životu nikada nije postavljao pitanje. „Kad ga nije bilo, gladovao sam, a glad me pročišćavala. Cijepao sam kontakte sa porodicom, društvom generacijom. Sve sam to činio da bih se vratio izvoru života. I Mikelanđelo je morao da gurne sklupturu nizbdo da bi dokazao da je dobro napravljena ako ostane u komadu. Tako je i u umjetnosti i u životu. To ne preporučujem ljudima koji nemaju hrabrosti. Možda ni ja to ne bih radio u ovim godinama, ali kad si mlad, to je prirodno. Umjetnik koji ne želi da bude Leonardo svog vremena bolje da umjetnost napusti“, priča umjetnik.

Opisivali su ga kao buntovnika sa snovima, nekog ko se ne pokorava slikarskim trendovima. „U vrhunskoj umjetnosti nema kompromisa. Svejedno šta slika – cvijet ili jagnje, umjetnik je uvijek zvjerka koja čuva svoju teritoriju. Slikar ili vajar stvaraju čitavim svojim bićem.“

Dado Đurić je tvrdio da Perova linija nije dovoljno cijenjena ali da se od njega treba čuvati. Slično je govorio i profosor  Stojan Ćelić. „Bez sumnje talentovan, ali nikakvog posla sa njim. „Profesor likovnih umjetnosti Helena Gvozdenović tokom izložbe u Galeriji JNA u Beogradu, izjavila je za Pera Nikčevića da je najtalentovaniji student svih generacija.

Perova linija, tvrde stručnjaci, savršena je. „Izvući liniju je slično potezu mača“, kaže. I kroz osmjeh napominje: „Monaški sam živio, a moja olovka je preuzela veliki dio moje muškosti”.

Sa 16 godina upoznao je rad Van Goga. I danas misli da je najveći slikar svih vremena. „Dodirnuo je naučno posmatranje kosmosa. Talasanje u prirodi u odnosu na svoju emociju i na prirodu. Približili su mu se crtački Dado, a slikarski Lubarda. Ja hoću da to objedinim u svom radu“.

Neće, kaže, poput Vinsenta van Goga odsjeći uho. Ni sebi oduzeti život, kako je njegov veliki uzor uradio. Ali, uništavao je svoje radove. „Jednostavno moram to da uradim jer osjećam da je pitanje, ja ili oni“.

U manastiru Reževići kao slikar isposnik proveo je četiri godine. Od 1981. do 1984. odlazi u manastir, kaže, jer nema kud drugo. Osim, u sinje more. „Svima smetam.Velika afera je na pomolu.“ Odlazi kod moćnog Tempa da mu uradi portret. „Zbližili smo se. Imao je sinove mojih godina i bio sam mu simpatičan. Kod njega sam bio da bih ga ‘smekšao’ kako bi Tempo preko generala Nikole Ljubičića i Koste Nađa spasao dilera droge slikara Dušana Jeknića i mog druga iz studentskih dana. Ali, i profesora Nikolu Gvozdenovića, osnivača Cetinjske likovne akademije, koji je na mjesto asistenta primio upravo Dušana Jeknića.“ Da bi ih obojicu sačuvao, Pero je poslat da uradi portret i ćuti. „Znao sam, budem li previše govorio, mrak će me pojesti.“ Tempo će mu i pomoći da se smjesti u dijelu prostorija koje su pripadale manastiru.

Par godina živio je u Holandiji i Belgiji. Za njegov duh i Crna Gora i Jugoslavija bile su tijesne. Konačno, 1987. nastanjuje se u Parizu, gdje živi i danas. I stvara, naravno.

U Parizu Nikčević je sazrijevao, usvojio nove navike, ponašanje, novu kulturu. „Pariz je velegrad, istovremeno i pitom i divalj.“ Mnogo je, tvrdi Nikčević, uticao na njega. „Biti umjetnik tamo gdje su slavni duhovi sebe kalili, nešto je što ne priznaje nikakve diplome i teoriju. Taj poziv traži da se ide grlom u jagode“.  

Posljednjih godina, nakon dugog odsustva, opet dolazi u Crnu Goru. Tvrdio je, nikad se vratiti neće. Na nagovor majke vratio se prvi put. A onda, rodila se ćerka Isidora u Bijelom Polju. Pedeset pet godina je stariji od nje. Djevojčica već pokazuje očev talenat i sprema se za parišku akademiju. Nikčević je i djed. Od najstarije ćerke Poline, koja živi u Amsterdamu, ima unuku Eliz. Sin Goran posvećen je biznisu.

U politiku i nacionalne podjele „ne razumije se“. U Francuskoj je Francuz, porijeklom sa Balkana, Jugosloven, Crnogorac, Pješivac, Stubičanin. Dok, uz crno vino završvamo razgovor u nekadašnjoj nikšićkoj galeriji, danas privatnom restoranu, povjerva nam jednu svoju želju. Volio bi da uradi portret svog lijepog sina Gorana. U crnogorskoj nošnji.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

FOKUS

OPOZICIJA NA PAUZI, BUDŽET SE USVAJA, DPS SE VRATIO U BUDVU: Ljepota poroka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se u polupraznom državnom parlamentu bez opozicije  usvaja budžet, u Budvi su otvorena vrata za aranžman DPS-a sa dijelom tamošnjeg bivšeg DF, koji su za novog predsjednika budvanskog parlamenta iz redova Evropskog saveza glasali sa tri prsta

 

 

Desilo se gotovo sinhronizovano. Odblokirani su procesi u državnom i  budvanskom parlamentu,  iako opozicija i vlast nijesu zvanično sjeli za sto i postigli dogovor o prevazilaženju političke krize.

Šef parlamenta Andrija Mandić u ponedjeljak je  izrekao mjeru od 15 dana udaljavanja većini opozicionih poslanika,  čime je otvoren put za usvajanje budžeta i deblokiran parlament, koji opozicija od penzionisanja Ustavnog suda Dragane Đuranović krajem prethodne godine  drži kao taoca.  Neki opozicioni poslanici  znak protesta zatvorili su  put poslaniku PES-a Vasiliju Čarapiću do svoje kancelarije iz koje je htio da pokupi stvari, ali na tome se završilo. Sjednica državnog paralemnta naknadno je zakazana, a usvajanje budžeta je u toku.

Istovremeno, u Budvi je  u ponedeljak   izabran Petar Odžić iz Evropskog saveza za predsjednika tamošnjeg parlamenta. Tako je  otvoren put da se u tom gradu formira vlast Budva naš grad Nikole Jovanovića, Evropskog saveza i Građanskog pokreta URA, uz podršku Demokratske partije socijalista. Budvanska sjednica je prošla u međusobnim uvredama Jovanovićevog krila bivšeg DF, koje se vezuje za gradonačelnika Budve iz Spuža Mila Božovića,  i onog koje predvodi Mladen Mikijelj, čija je centrala i dalje blok Andrije Mandića.  Ipak, na tome se stalo.

Rezultat: dok se u polupraznom državnom parlamentu pripremao teren za usvajanje budžeta, u Budvi su funkcioneri Jovanovićeve stranke za Odžića glasali sa tri prsta. Navodno, svi su i dalje ljuti protivnici jedni drugima. Iako su gdje treba svi sa svima.  Ljepota poroka.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

SUMRAK CRNOGORSKIH INTERESA U AMERICI: Šetnja na Molitveni, umjesto ozbiljne diplomatije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osim raznih iseljeničkih organizacija i putovanja radi putovanja, država  ne pokazuje da ima ikakvu strategiju lobiranja u Americi. Crnogorski kokus, koji okuplja članove oba doma Kongresa  je sada, sa umirovljenjem kongresmena Daga Lembhorna  ,sveden na samo jednu osobu – kongresmenku iz Mejna Čeli Pingri

 

 

Počeo je tradicionalni 73. Molitveni doručak u Vašingtonu koji  okuplja više od tri hiljade lidera i istaknutih ličnosti iz političkog i društvenog života širom svijeta. Oni će  neposredno imati priliku razmijeniti iskustva i napraviti dobra poznanstva (networking) tokom dva dana sastanaka u Hotelu Hilton. Zvanični domaćin je predsjednik Sjedinjenih Država.

U Vladi su pozive dobili premijer Milojko Spajić, vanjski ministar Ervin Ibrahimović, potpredsjednik Vlade za ekonomsku politiku Nik Đeljošaj, ministar planiranja i urbanizma Slaven Radunović, ministarka saobraćaja Maja Vukićević i ministar ljudskih prava Fatmir Đeka. Iz Skupštine pozive su dobili nezavisna poslanica Jevrosima Pejović, PES-ov Tonči Janović i DPS-ovi Danijel Živković, Andrija Nikolić i Nikola Rakočević. Od DPS-ovaca su pozive dobili i bivši predsjednik države Milo Đukanović, bivši državni funkcioner Branimir Gvozdenović i Nermin Abdić. Iz URA-e su otputovali Dritan Abazović i bivša ministarska Ana Novaković Đurović. Iz Bošnjačke stranke (BS) pored Ibrahimovića su otišli i gradonačelnik Gusinja Sanel Balić i poslanici Admir Adrović i Kenana Strujić Harbić. Osim državnog establišmenta u Vašington je otišao i Željko Ivanović, kolumnista i jedan od osnivača Vijesti. Ivanović je, prema dostupnim informacijama, jedini iz Crne Gore kome poreski obveznici neće plaćati putne troškove. Tu se može dodati i ime Gvozdenovića kome vjerovatno partija plaća put i premijer koji nije otputovao.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DRŽAVNE INSTITUCIJE KAO PODSTANARI: Zakup koštao građane preko 190 milliona za deceniju i po

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od 2011. do danas, iz državnog budžeta je za zakup objekata  plaćeno 191 miliona eura. Nova zgrada Vlade, koja je useljena 2010. godine, koštala je 10,17 miliona eura.  Za zakup smještaja ministarstava i institucija izdvojen je  novac u vrijednosti –  18 novih zgrada vlade

 

U oktobru prošle godine građani su saznali da je centralni registar privrednih subjekata (CRPS) koji posluje pri Poreskoj upravi (PU) zakupio novo sjedište. To preseljenje će nas koštati tri puta više nego što smo do tada plaćali prostorije ove institucije.

Naime, prema informaciji koje je Ministarstvo prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine dostavilo Vladi, zakup poslovnog prostora za potrebe smještaja CRPS-a, za koji je mjesečna kirija iznosila 2.323, ubuduće će biti 7.961 eura. CRPS se iz prostora od 192 kvadrata, preselio u prostor od 470. Da li je razlog ovog preseljenja veći broj radnika ili obim posla, nije precizirano. Godišnje sa 27.323, na 95.541 eura iz budžeta.

No, da institucijama često ne cvjetaju ruže ni u iznajmljenim privatnim prostorima, pokazalo se tokom protekle godine kada je martu više državnih institucija, smještenih u hotelu Best Western u Podgorici, ostalo bez struje. Razlog- bivši vlasnik objekta – kompanija Montenegro premier porodice biznismena Danila Dana Petrovića nije redovno izmirivala svoje račune, pa je dug dostigao više desetina hiljada eura.

U hotelu su smještene prostorije Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa, dijela Ministarstva finansija, Ministarstva javne uprave, Direkcija za intelektualnu svojinu, Agencija za obezbjeđivanje kvaliteta u visokom obrazovanju…

Isti scenario se ponovio i u avgustu protekle godine, kada su navedene institucije bile tri dana bez struje. Iz državne Elektroprivrede (EPCG)  su tada kazali da moraju da naplate svoja potraživanja od privatne kompanije, iako je ispalo da ispaštaju institucije, državne.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo