Povežite se sa nama

Izdvojeno

PERO NIKČEVIĆ, SLIKAR U PARIZU: Buntovnik sa snovima  

Objavljeno prije

na

Njegova linija, tvrde stručnjaci, savršena je. „Izvući liniju je slično potezu mača“, kaže. I kroz osmijeh napominje: „Monaški sam živio, a moja olovka je preuzela veliki dio moje muškosti”

 

Vjerovao je da je u slikarstvu moguće ostati nepotkupljiv, osoben, slobodan i svoj. Slikar Pero Nikčević ne slika naručene motive radi novca, prezire  državno institucionalno slikarstvo ali i komercijalne galeriste. Završio je studije brže nego drugi. Nuđeno mu je da ostane kao asistent na Akademiji u Beogradu – odbio je. Sloboda je bila privlačnija. „Sve institucije uzimaju slobodu“, tvrdi Pero Nikčević. Sloboda, ideja van ideja, a Vinsent Van Gog vječni uzor…

„Umjetnik je neko ko se sudara sa okolinom. Da bi stvarao, moraš se osjećati kao da si sam na svijetu, moćniji od svih. To traži umjetnik u meni. Ponekad pogledam tog Pera, umjetnika u sebi, i pomislim, budalo, mogao si lijepo da živiš. A, opet, strahujem da ne izdam tog mladića, jer ne bih bio dostojan njegovog ideala. Slažem li sebe, slagao bih čitav život. I onog mladića koji je bio blizu nebu… Onaj bljesak divlje zvijeri u očima koji je imao“.

Zavšio je Pedagošku akademiju 1971. u Nikšiću. Rodio se blizu ovog grada,  u Stubici 1951, na Petrovdan, odrastao uz Carev most. Studije slikarstva završava već 1975. na Likovnoj akademiji u Beogradu, a potom nastavlja postidiplomske studije u Parizu. Sa Žarkom Bjelicom, Ilijom Brankom Burićem, Dušanom Jeknićem, Draganom Karadžićem, Milovanom Mikijem Radulovićem, Branislavom Banom Sekulićem, Rajkom Todorom Todorovićem, Dragomirom Cilom Vušovićem, Stankom Zečevićem ostaće zapamćen kao jedan iz slavne Generacije 9 crnogorskih umjetnika. Njihov profesor Nikola Gvozdenovića Gvozdo smatrao ga je najtalentovanijim.

Rajko Cerović je sa Nikčevićem davne ‘77 pravio intervju u domu mladog slikara, u skromnoj seoskoj kući u Stubici gdje se bio vratio nakon jednogodišnjeg studijskog boravka u Parizu. „Ima li Pero neprijatelja?“ – pitao je Cerović njegovu majku na kraju intervjua. „Ne, siromah“, odgovorila je Perova majka. „Ako ih nije imao do sada, imaće ih“, kazao je Cerović. Upravo to se i desilo. „Moj život je stvarno bio naporan. Ne znam ni sam kako sam uspio da opstanem. Bez podrške kolega, porodice… Sam.“

„Svi oni iz Generacije 9 trebalo bi da poštuju moj umjetnički stav. Ako su odustali od toga, to je njihovo pravo. Ali, njihova će umjetnost zbog toga trpjeti.  Ja svoja umjetnička stremljenja pomjeram do krajnjih granica. Priznajem, nekad su mi kolege bile jako potrebne. Ali, nisu bili tu za mene. Ipak, ne mogu da ih se odreknem, kao što su se oni mene odrekli. Vjerujem da mi je upravo samoća pomogla da izgradiim snagu karaktera“.

Događaj vezan za njega i primarijusa dr Miša Maksimovića nije nepoznat. Ali, prvi put, Pero Nikčević priča o njemu. „Nedavno sam sreo dr Ratka Radovića, koji se živo sjeća tog vremena i tog događaja. Radović mi je priznao da je bio spriječen da jednu od mojih slika, koju je izabrao, odnese u Beograd uglednim kolekcionarima, paru Bošković. Razlog je tragikomičan. Dr Mišo Maksimović je tražio da cijena moje slike bude niža od one na koju su kupci pristali. Moj stav je bio da ne želim da se jeftino prodajem. Ironija slučaja se nastavlja i sljedeće godine. Maksimović kupuje sliku po cijeni koju sam ja tražio, ali me doveo do zida plača insistirajući da korigujem jedan detalj na slici. U par sekundi promijeniće se moj život. Dok sam već završenu sliku, da zadovoljim potražnju gospodina Maksimovića, ‘popravljao’, čuo sam tihi razgovor između moje majke i sestre. Plašile su se da ću da poludim. Revolt Spartakusa pojavio se u meni.Veliki nož koji mi je služio kao paleta, u jednom trenu bio je usmjeren prema majci uz urlik: „I od tebe ću braniti moju čast“. Nož sam zario u nesrećnu sliku. Nastavak priče, takođe, je tragikomičan. Moja molba doktoru da uzme neku moju drugu sliku ili da mu uradim portret, odbačena je. Insistirao je da mu vratim novac koji mi je prije toga ostavio. Osjećao sam da ovu tragediju moramo podijeliti. Novac sam pocijepao. Jednu polovinu sam dao njemu, a drugu zadržao. Maksimović je, užasnut događajem, pobjegao. Novac je ostao u formi kolaža, zalijepljen na slici. Danas nisu živi ni moji roditelji, ni dr Maksimović. Ali, živ je Mijo Mijušković, vajar, i zahvalan sam mu jer me podsjetio da sam se našao u prekršaju, zakonski kažnjivom, cijepanjem novca. Portreti ćerke i sina Maksimoviću su kompezirali taj novčani gubitak. Sliku je javnost vidjela na mojoj samostalnoj izložbi 1981. u Titogradu, zahvaljujući u to vrijeme predsjedniku Veljku Mijatoviću i predsjedniku Akademije Branku Pavičeviću. Uskoro će je  ponovo moći pogledati  na retrospektivnoj izložbi koju sam najavio iduće godine“, objašnjava Nikčević.

Oko novca u životu nikada nije postavljao pitanje. „Kad ga nije bilo, gladovao sam, a glad me pročišćavala. Cijepao sam kontakte sa porodicom, društvom generacijom. Sve sam to činio da bih se vratio izvoru života. I Mikelanđelo je morao da gurne sklupturu nizbdo da bi dokazao da je dobro napravljena ako ostane u komadu. Tako je i u umjetnosti i u životu. To ne preporučujem ljudima koji nemaju hrabrosti. Možda ni ja to ne bih radio u ovim godinama, ali kad si mlad, to je prirodno. Umjetnik koji ne želi da bude Leonardo svog vremena bolje da umjetnost napusti“, priča umjetnik.

Opisivali su ga kao buntovnika sa snovima, nekog ko se ne pokorava slikarskim trendovima. „U vrhunskoj umjetnosti nema kompromisa. Svejedno šta slika – cvijet ili jagnje, umjetnik je uvijek zvjerka koja čuva svoju teritoriju. Slikar ili vajar stvaraju čitavim svojim bićem.“

Dado Đurić je tvrdio da Perova linija nije dovoljno cijenjena ali da se od njega treba čuvati. Slično je govorio i profosor  Stojan Ćelić. „Bez sumnje talentovan, ali nikakvog posla sa njim. „Profesor likovnih umjetnosti Helena Gvozdenović tokom izložbe u Galeriji JNA u Beogradu, izjavila je za Pera Nikčevića da je najtalentovaniji student svih generacija.

Perova linija, tvrde stručnjaci, savršena je. „Izvući liniju je slično potezu mača“, kaže. I kroz osmjeh napominje: „Monaški sam živio, a moja olovka je preuzela veliki dio moje muškosti”.

Sa 16 godina upoznao je rad Van Goga. I danas misli da je najveći slikar svih vremena. „Dodirnuo je naučno posmatranje kosmosa. Talasanje u prirodi u odnosu na svoju emociju i na prirodu. Približili su mu se crtački Dado, a slikarski Lubarda. Ja hoću da to objedinim u svom radu“.

Neće, kaže, poput Vinsenta van Goga odsjeći uho. Ni sebi oduzeti život, kako je njegov veliki uzor uradio. Ali, uništavao je svoje radove. „Jednostavno moram to da uradim jer osjećam da je pitanje, ja ili oni“.

U manastiru Reževići kao slikar isposnik proveo je četiri godine. Od 1981. do 1984. odlazi u manastir, kaže, jer nema kud drugo. Osim, u sinje more. „Svima smetam.Velika afera je na pomolu.“ Odlazi kod moćnog Tempa da mu uradi portret. „Zbližili smo se. Imao je sinove mojih godina i bio sam mu simpatičan. Kod njega sam bio da bih ga ‘smekšao’ kako bi Tempo preko generala Nikole Ljubičića i Koste Nađa spasao dilera droge slikara Dušana Jeknića i mog druga iz studentskih dana. Ali, i profesora Nikolu Gvozdenovića, osnivača Cetinjske likovne akademije, koji je na mjesto asistenta primio upravo Dušana Jeknića.“ Da bi ih obojicu sačuvao, Pero je poslat da uradi portret i ćuti. „Znao sam, budem li previše govorio, mrak će me pojesti.“ Tempo će mu i pomoći da se smjesti u dijelu prostorija koje su pripadale manastiru.

Par godina živio je u Holandiji i Belgiji. Za njegov duh i Crna Gora i Jugoslavija bile su tijesne. Konačno, 1987. nastanjuje se u Parizu, gdje živi i danas. I stvara, naravno.

U Parizu Nikčević je sazrijevao, usvojio nove navike, ponašanje, novu kulturu. „Pariz je velegrad, istovremeno i pitom i divalj.“ Mnogo je, tvrdi Nikčević, uticao na njega. „Biti umjetnik tamo gdje su slavni duhovi sebe kalili, nešto je što ne priznaje nikakve diplome i teoriju. Taj poziv traži da se ide grlom u jagode“.  

Posljednjih godina, nakon dugog odsustva, opet dolazi u Crnu Goru. Tvrdio je, nikad se vratiti neće. Na nagovor majke vratio se prvi put. A onda, rodila se ćerka Isidora u Bijelom Polju. Pedeset pet godina je stariji od nje. Djevojčica već pokazuje očev talenat i sprema se za parišku akademiju. Nikčević je i djed. Od najstarije ćerke Poline, koja živi u Amsterdamu, ima unuku Eliz. Sin Goran posvećen je biznisu.

U politiku i nacionalne podjele „ne razumije se“. U Francuskoj je Francuz, porijeklom sa Balkana, Jugosloven, Crnogorac, Pješivac, Stubičanin. Dok, uz crno vino završvamo razgovor u nekadašnjoj nikšićkoj galeriji, danas privatnom restoranu, povjerva nam jednu svoju želju. Volio bi da uradi portret svog lijepog sina Gorana. U crnogorskoj nošnji.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

FOKUS

NAŠA TOTALNA DEMOKRATIJA: Svi sa svima, svi protiv svih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Teško je predvidjeti ishod kombinatorike ko bi mogao činiti novu vladu, nakon masovne političke neprincipijelnosti, i domaćih igrača i stranih faktora. Sigurno je tek da je šansa iz avgusta 2020. godine, nakon pada DPS-a, da se ovo društvo istinski reformiše, izgubljena. Treba stvoriti novu

 

Nakon 100 dana manjinske Vlade, raspravlja se o njenom – kraju. Sljedeće sedmice, u petak,19. avgusta, održaće se sjednica parlamenta na kojoj će se glasati o Inicijativi za izglasavanje nepovjerenja vladi, koju su, nakon što je premijer Abazović potpisao Temeljni ugovor sa SPC, podnijeli – Demokratska partija socijalista, Socijaldemokratska partija, Liberalna partija i Socijademokrate. Da bi inicijativa bila prihvaćena, potpisnicima nedostaje još pet glasova u parlamentu. Oči su trenutno uprte u Demokratsku Crnu Goru. Ta partija je prošle sedmice, iako je donedavno tvrdo zastupala stav da sa DPS-om neće donositi krupne odluke, saopštila da će se o tom pitanju izjasniti za „deset dana“, uz komentare koji bi se mogli tumačiti i kao mogućnost da sljedećeg petka podignu ruke za izglasavanje nepovjerenja Abazovićevoj vladi.

Šta će se dogoditi 19. avgusta, nije izvjesno. Posebno što se trenutno, za razliku od atmosfere u vrijeme izglasavanja nepovjerenja vladi Zdravka Krivokapića u februaru ove godine, gotovo i ne razgovara o rješenjima izlaska iz ko zna koje po redu ovdašnje političke krize. Pitanja se nižu: šta će se dogoditi ako se izglasa nepovjerenje Abazovićevoj vladi? Čekaju li nas izbori ili nova vlada? Ukoliko je rješenje nova vlada, ko će je voditi, a ko činiti? Ko će joj dati podršku? Umjesto dijaloga i razgovora o tim pitanjima, politika se svela na bezbroj političkih izjava i saopštenja koja govore – svi protiv svih. Ali, za razliku od prethodnog perioda, i  – svi bi mogli sa svima zarad  vlasti. Principijelnost je, sve u svemu, postala odloženi teret u borbi za moć.

Jedini koji je za sada predložio model u slučaju pada vlade je Demokratski front. Oni se zalažu za tehničku vladu koju bi činili pobjednici avgustovskih izbora.

„Prvenstveno smo se obratili Abazoviću i potpredsjedniku Vlade Vladimiru Jokoviću da bi dobro bilo resetovati prethodnu većinu, vratiti stvari na narodnu volju naroda od 30. avgusta 2020. godine – saopštio je nedavno lider DF Andrija Mandić. Kazao je da smatra da je dao „poštenu ponudu”.

Ponuda nije naišla na reakciju. „Ako se ne izjasne, prepustićemo ih njihovoj sudbini“, saopštili su iz DF-a. Potom je Joković kazao da će o ponudi DF odlučivti partijski organi Socijalističke narodne partije (SNP), dodajući da su u oni načelno otvoreni za saradnju sa svima koji će raditi na ispunjenju njihovih prioriteta. SNP odluku još nije donio, a Abazović se tim povodom nije oglašavao.

Problem DF-a je to što ih Zapad ne vidi kao partnere. Svojevremeno je visoki američki zvaničnik Gabrijel Eskobar saopštio da „DF nije partner i blokira put u EU”. Slično je ponovio i sada tvrdnjom da će SAD podržati svaku vladu koja podržava EU i NATO. Zbog toga očito opcija koju ovaj politički savez predlaže nije scenario koji će se ozbiljnije razmatrati. Uz to,  u okviru DF postoje krupne programske razlike a koliko se zna i ozbiljne razlike i unutar Pokreta za promjene.

Upravo zbog podrške Zapada, pažnju javnosti skrenuo je sastanak lidera Demokrata Alekse Bečića i specijalnog izaslanika EU Miroslava Lajčaka u Bratislavi.

„Naš spoljnopolitički kurs je kurs naših evropskih susjeda i evropskih prijatelja“ – kazao je Bečić u razgovoru sa Lajčakom. Lider Demokrata tako je poslao poruku da Zapad treba, za razliku od DF-a, da ih vidi kao „partnere”. Demokrate i DF približili su u oktobru prošle godine interesi SPC, kada je ustoličenje mitropolita Joanikija postalo pitanje važnije od svih drugih. Pošto je Abazovićeva Vlada potpisala Temeljni ugovor sa SPC, Demokrate sada imaju ležerniju poziciju u komplikovanoj političkoj domaćoj kalkulaciji pod nadzorom Zapada.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

NAKON POTPSIVANJA TEMELJNOG UGOVORA, NE PRESTAJE ZAPALJIVA RETORIKA: SPC i DPS opet o patriotama i izdajnicima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispada da jedino ljubav prema Putinu i Rusiji ponovo može spojiti dva zavađena bloka u Crnoj Gori. DPS i Đukanović su „novu evropsku Crnu Goru“ gradili po Putinovim standardima i sistemima vrijednosti dok SPC-u nikada nije smetao model takvog surovog društva dok god su crkveni interesi bili zaštićeni i glavni arhijereji finansijski namireni

 

Uzalud se nadao dio javnosti i političke scene da će potpis na Temeljni ugovor (TU) između Srpske pravoslavne crkve (SPC) i Vlade Crne Gore umiriti retoričke strasti, makar kada je crkva u pitanju, koja je dobila skoro sve što je tražila uključujući i priznanje da SPC navodno postoji osam vijekova. DPS i satelitske partije su, kako su ranije najavili, pokrenule proceduru izglasavanja nepovjerenja Vladi u Skupštini Crne Gore i obećale da će kad oni dođu na vlast odmah staviti van snage potpisani dokument. Crnogorski predsjednik i lider Demokratske partije socijalista (DPS) Milo Đukanović je u autorskom tekstu naglasio da oni koji su podržali TU su zapravo za „srednjevjekovnu, teokratsku državu“ koja je dobrim dijelom slična njegovom feudalnom konceptu države, samo bez popova i sa njim kao apsolutnim vladarem.

Na Cetinju su priređeni hepeninzi kačenja crnogorskih zastava na ograde Cetinjskog manastira, Vlaške crkve i Crkve Sv. Jovana u Bajicama uz noćnu digitalnu video projekciju zastave na apsidi manastira. Povod je bio navodno skidanje državne zastave i bacanje na zemlju od strane monahinje S.S. sa ograde manastira, na koji je zastava bila improvizirano zakačena. Na objavljenom video snimku se ne vidi da je monahinja bacila zastavu već je samo skinula i smotala. Policija je, reagujući po prijavi građana o skrnavljenju zastave, podnijela krivičnu prijavu protiv monahinje „za povredu ugleda Crne Gore“ a radnje gonjenja je potom preuzeo osnovni tužilac na Cetinju. Sredinom jula je ministar vanjski Ranko Krivokapić na otvaranju manifestacije 540 godina od osnivanja grada izjavio da će zastava Crnojevića biti vraćena i na manastir na kom se od prvog dana vijorila.

Potpisivanje TU je prokomentarisao i poglavar kanonski nepriznate Crnogorske crkve (CPC) Mihailo nazvavši ga „ciganski posao“. Tim je  izazvavo reagovanja  romskih udruženja koja su ga optužila za diskriminaciju i omalovažavanje romske zajednice.  Izvinjenje episkopa Mihaila nije uslijedilo. Nadležni se nijesu oglašavali.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

MARKO BATO CAREVIĆ PODNIO OSTAVKU: Iznuđen odlazak gradonačelnika budve

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik Opštine Budva, Marko Bato Carević podnio je, 8. avgusta, ostavku na tu funkciju i za svog nasljednika odredio lidera budvanskog DF-a Mila Božovića. Čini se da je njegov silazak sa funkcije uoči lokalnih izbora koji su zakazani za 23. oktobar iznuđen čin, prije svega zbog njegove veoma izražene samovolje u vođenju grada i nedostatku sposobnosti da sa koalicionim partnerima, održava partnerski odnos

 

Usred turističke sezone u Budvi se  odvija neuobičajen izborni proces. Smjena na čelnoj gradskoj poziciji, odlazak jednog predsjednika Opštine i imenovanje drugog i to tokom prinudne uprave u lokalnoj samoupravi uvedene prije par mjeseci, zbog blokade rada lokalnog parlamenta.

Predsjednik Opštine Budva Marko Bato Carević podnio je 8. avgusta ostavku na tu funkciju i za svog nasljednika odredio lidera budvanskog DF-a Mila Božovića. Carević je prethodno najavio svoj odlazak iz politike. Čini se da je njegov silazak sa funkcije uoči lokalnih izbora koji su zakazani za 23. oktobar iznuđen čin, prije svega zbog njegove veoma izražene samovolje u vođenju grada i nesposobnosti da sa koalicionim partnerima, kako sa partijama sa svoje izborne liste tako i sa onima koje to nisu, održava partnerski odnos u vršenju vlasti u skladu s osvojenim mandatima na posljednjim lokalnim izborima.

Carevića je ponio uspjeh na izborima 30. avgusta 2020. godine kada je izborna lista DF-a koju je predvodio, osvojila 45 odsto glasova birača u Budvi, što mu je obezbijedilo 14 odborničkih mandata. Nedovoljno za apsolutnu vlast koju je on, od konstituisanja parlamenta, ipak sprovodio, ne hajući za stavove i mišljenja drugih, pogotovo građana Budve, koji nisu tako odlučili.

Na čelo Opštine Budva Carević je stupio u januaru 2019. po osnovu koalicionog sporazuma sa Demokratama o rotirajućem predsjedničkom mandatu na po dvije godine, nakon izborne pobjede ove dvije političke opcije na izborima 2016. godine, kada je DPS poslije  višegodišnje vladavine, poslat u opoziciju.

Ponovo je biran za gradonačelnika nakon avgustovskih izbora 2020., u punom mandatu od 4 godine. Mjesto predsjednika Skupštine pripalo je tada Demokratama. I to je bio posljednji trenutak postizborne saradnje između ove dvije političke grupacije. Što je na kraju dvogodišnjeg trvenja dovelo Budvu do prinudne uprave a Careviću skratilo sigurni četvorogodišnji mandat na svega 23 mjeseca.

Od 30. avgusta 2020. nije formirana koaliciona vlast koja bi donijela očekivane promjene u načinu vođenja grada. Nisu izabrani potpredsjednici Opštine. Većina funkcionera izvršne vlasti bila je u v.d. stanju, kršile su se procedure i propisi. Carević je vodio grad sam, dodijelio je sebi apsolutnu moć i obilato zloupotrebljavao član 59 Zakona o lokalnoj samoupravi koji omogućava da prvi čovjek grada može privremeno donositi odluke koje su u nadležnosti skupštine ako skupština nije u mogućnosti da se sastane.

Međutim i stanje prinudne uprave pod kojim stenje „kraljica“ turizma u jeku turističke sezone Carević je vješto iskoristio da završi one poslove za koje u redovnoj proceduri, u Skupštini, nije mogao dobiti saglasnost odbornika. Apsurdnu situaciju u koju je zapala Budva, da joj visoko predstavničko tijelo vode nepoznata lica, koja su iz državne administracije upućena na privremeni rad u Budvu, DF koristi da zauzme što povoljnije pozicije u lokalnoj upravi pred nastupajuće izbore.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo