Povežite se sa nama

Izdvojeno

PERO NIKČEVIĆ, SLIKAR U PARIZU: Buntovnik sa snovima  

Objavljeno prije

na

Njegova linija, tvrde stručnjaci, savršena je. „Izvući liniju je slično potezu mača“, kaže. I kroz osmijeh napominje: „Monaški sam živio, a moja olovka je preuzela veliki dio moje muškosti”

 

Vjerovao je da je u slikarstvu moguće ostati nepotkupljiv, osoben, slobodan i svoj. Slikar Pero Nikčević ne slika naručene motive radi novca, prezire  državno institucionalno slikarstvo ali i komercijalne galeriste. Završio je studije brže nego drugi. Nuđeno mu je da ostane kao asistent na Akademiji u Beogradu – odbio je. Sloboda je bila privlačnija. „Sve institucije uzimaju slobodu“, tvrdi Pero Nikčević. Sloboda, ideja van ideja, a Vinsent Van Gog vječni uzor…

„Umjetnik je neko ko se sudara sa okolinom. Da bi stvarao, moraš se osjećati kao da si sam na svijetu, moćniji od svih. To traži umjetnik u meni. Ponekad pogledam tog Pera, umjetnika u sebi, i pomislim, budalo, mogao si lijepo da živiš. A, opet, strahujem da ne izdam tog mladića, jer ne bih bio dostojan njegovog ideala. Slažem li sebe, slagao bih čitav život. I onog mladića koji je bio blizu nebu… Onaj bljesak divlje zvijeri u očima koji je imao“.

Zavšio je Pedagošku akademiju 1971. u Nikšiću. Rodio se blizu ovog grada,  u Stubici 1951, na Petrovdan, odrastao uz Carev most. Studije slikarstva završava već 1975. na Likovnoj akademiji u Beogradu, a potom nastavlja postidiplomske studije u Parizu. Sa Žarkom Bjelicom, Ilijom Brankom Burićem, Dušanom Jeknićem, Draganom Karadžićem, Milovanom Mikijem Radulovićem, Branislavom Banom Sekulićem, Rajkom Todorom Todorovićem, Dragomirom Cilom Vušovićem, Stankom Zečevićem ostaće zapamćen kao jedan iz slavne Generacije 9 crnogorskih umjetnika. Njihov profesor Nikola Gvozdenovića Gvozdo smatrao ga je najtalentovanijim.

Rajko Cerović je sa Nikčevićem davne ‘77 pravio intervju u domu mladog slikara, u skromnoj seoskoj kući u Stubici gdje se bio vratio nakon jednogodišnjeg studijskog boravka u Parizu. „Ima li Pero neprijatelja?“ – pitao je Cerović njegovu majku na kraju intervjua. „Ne, siromah“, odgovorila je Perova majka. „Ako ih nije imao do sada, imaće ih“, kazao je Cerović. Upravo to se i desilo. „Moj život je stvarno bio naporan. Ne znam ni sam kako sam uspio da opstanem. Bez podrške kolega, porodice… Sam.“

„Svi oni iz Generacije 9 trebalo bi da poštuju moj umjetnički stav. Ako su odustali od toga, to je njihovo pravo. Ali, njihova će umjetnost zbog toga trpjeti.  Ja svoja umjetnička stremljenja pomjeram do krajnjih granica. Priznajem, nekad su mi kolege bile jako potrebne. Ali, nisu bili tu za mene. Ipak, ne mogu da ih se odreknem, kao što su se oni mene odrekli. Vjerujem da mi je upravo samoća pomogla da izgradiim snagu karaktera“.

Događaj vezan za njega i primarijusa dr Miša Maksimovića nije nepoznat. Ali, prvi put, Pero Nikčević priča o njemu. „Nedavno sam sreo dr Ratka Radovića, koji se živo sjeća tog vremena i tog događaja. Radović mi je priznao da je bio spriječen da jednu od mojih slika, koju je izabrao, odnese u Beograd uglednim kolekcionarima, paru Bošković. Razlog je tragikomičan. Dr Mišo Maksimović je tražio da cijena moje slike bude niža od one na koju su kupci pristali. Moj stav je bio da ne želim da se jeftino prodajem. Ironija slučaja se nastavlja i sljedeće godine. Maksimović kupuje sliku po cijeni koju sam ja tražio, ali me doveo do zida plača insistirajući da korigujem jedan detalj na slici. U par sekundi promijeniće se moj život. Dok sam već završenu sliku, da zadovoljim potražnju gospodina Maksimovića, ‘popravljao’, čuo sam tihi razgovor između moje majke i sestre. Plašile su se da ću da poludim. Revolt Spartakusa pojavio se u meni.Veliki nož koji mi je služio kao paleta, u jednom trenu bio je usmjeren prema majci uz urlik: „I od tebe ću braniti moju čast“. Nož sam zario u nesrećnu sliku. Nastavak priče, takođe, je tragikomičan. Moja molba doktoru da uzme neku moju drugu sliku ili da mu uradim portret, odbačena je. Insistirao je da mu vratim novac koji mi je prije toga ostavio. Osjećao sam da ovu tragediju moramo podijeliti. Novac sam pocijepao. Jednu polovinu sam dao njemu, a drugu zadržao. Maksimović je, užasnut događajem, pobjegao. Novac je ostao u formi kolaža, zalijepljen na slici. Danas nisu živi ni moji roditelji, ni dr Maksimović. Ali, živ je Mijo Mijušković, vajar, i zahvalan sam mu jer me podsjetio da sam se našao u prekršaju, zakonski kažnjivom, cijepanjem novca. Portreti ćerke i sina Maksimoviću su kompezirali taj novčani gubitak. Sliku je javnost vidjela na mojoj samostalnoj izložbi 1981. u Titogradu, zahvaljujući u to vrijeme predsjedniku Veljku Mijatoviću i predsjedniku Akademije Branku Pavičeviću. Uskoro će je  ponovo moći pogledati  na retrospektivnoj izložbi koju sam najavio iduće godine“, objašnjava Nikčević.

Oko novca u životu nikada nije postavljao pitanje. „Kad ga nije bilo, gladovao sam, a glad me pročišćavala. Cijepao sam kontakte sa porodicom, društvom generacijom. Sve sam to činio da bih se vratio izvoru života. I Mikelanđelo je morao da gurne sklupturu nizbdo da bi dokazao da je dobro napravljena ako ostane u komadu. Tako je i u umjetnosti i u životu. To ne preporučujem ljudima koji nemaju hrabrosti. Možda ni ja to ne bih radio u ovim godinama, ali kad si mlad, to je prirodno. Umjetnik koji ne želi da bude Leonardo svog vremena bolje da umjetnost napusti“, priča umjetnik.

Opisivali su ga kao buntovnika sa snovima, nekog ko se ne pokorava slikarskim trendovima. „U vrhunskoj umjetnosti nema kompromisa. Svejedno šta slika – cvijet ili jagnje, umjetnik je uvijek zvjerka koja čuva svoju teritoriju. Slikar ili vajar stvaraju čitavim svojim bićem.“

Dado Đurić je tvrdio da Perova linija nije dovoljno cijenjena ali da se od njega treba čuvati. Slično je govorio i profosor  Stojan Ćelić. „Bez sumnje talentovan, ali nikakvog posla sa njim. „Profesor likovnih umjetnosti Helena Gvozdenović tokom izložbe u Galeriji JNA u Beogradu, izjavila je za Pera Nikčevića da je najtalentovaniji student svih generacija.

Perova linija, tvrde stručnjaci, savršena je. „Izvući liniju je slično potezu mača“, kaže. I kroz osmjeh napominje: „Monaški sam živio, a moja olovka je preuzela veliki dio moje muškosti”.

Sa 16 godina upoznao je rad Van Goga. I danas misli da je najveći slikar svih vremena. „Dodirnuo je naučno posmatranje kosmosa. Talasanje u prirodi u odnosu na svoju emociju i na prirodu. Približili su mu se crtački Dado, a slikarski Lubarda. Ja hoću da to objedinim u svom radu“.

Neće, kaže, poput Vinsenta van Goga odsjeći uho. Ni sebi oduzeti život, kako je njegov veliki uzor uradio. Ali, uništavao je svoje radove. „Jednostavno moram to da uradim jer osjećam da je pitanje, ja ili oni“.

U manastiru Reževići kao slikar isposnik proveo je četiri godine. Od 1981. do 1984. odlazi u manastir, kaže, jer nema kud drugo. Osim, u sinje more. „Svima smetam.Velika afera je na pomolu.“ Odlazi kod moćnog Tempa da mu uradi portret. „Zbližili smo se. Imao je sinove mojih godina i bio sam mu simpatičan. Kod njega sam bio da bih ga ‘smekšao’ kako bi Tempo preko generala Nikole Ljubičića i Koste Nađa spasao dilera droge slikara Dušana Jeknića i mog druga iz studentskih dana. Ali, i profesora Nikolu Gvozdenovića, osnivača Cetinjske likovne akademije, koji je na mjesto asistenta primio upravo Dušana Jeknića.“ Da bi ih obojicu sačuvao, Pero je poslat da uradi portret i ćuti. „Znao sam, budem li previše govorio, mrak će me pojesti.“ Tempo će mu i pomoći da se smjesti u dijelu prostorija koje su pripadale manastiru.

Par godina živio je u Holandiji i Belgiji. Za njegov duh i Crna Gora i Jugoslavija bile su tijesne. Konačno, 1987. nastanjuje se u Parizu, gdje živi i danas. I stvara, naravno.

U Parizu Nikčević je sazrijevao, usvojio nove navike, ponašanje, novu kulturu. „Pariz je velegrad, istovremeno i pitom i divalj.“ Mnogo je, tvrdi Nikčević, uticao na njega. „Biti umjetnik tamo gdje su slavni duhovi sebe kalili, nešto je što ne priznaje nikakve diplome i teoriju. Taj poziv traži da se ide grlom u jagode“.  

Posljednjih godina, nakon dugog odsustva, opet dolazi u Crnu Goru. Tvrdio je, nikad se vratiti neće. Na nagovor majke vratio se prvi put. A onda, rodila se ćerka Isidora u Bijelom Polju. Pedeset pet godina je stariji od nje. Djevojčica već pokazuje očev talenat i sprema se za parišku akademiju. Nikčević je i djed. Od najstarije ćerke Poline, koja živi u Amsterdamu, ima unuku Eliz. Sin Goran posvećen je biznisu.

U politiku i nacionalne podjele „ne razumije se“. U Francuskoj je Francuz, porijeklom sa Balkana, Jugosloven, Crnogorac, Pješivac, Stubičanin. Dok, uz crno vino završvamo razgovor u nekadašnjoj nikšićkoj galeriji, danas privatnom restoranu, povjerva nam jednu svoju želju. Volio bi da uradi portret svog lijepog sina Gorana. U crnogorskoj nošnji.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

Izdvojeno

POTVRĐENA OPTUŽNICA PROTIV VESELINA VELJOVIĆA: Skaj prepiska u centru pažnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon potvrđivanja optužnice, oglasilo se SDT stavom da je vijeće Višeg suda potvrdilo da sadržina dekriptovane komunikacije preko SKY ECC aplikacije predstavlja zakonit dokaz. Veljovićev advokat tvrdi suprotno

 

Viši sud u Podgorici potvrdio je optužnicu protiv bivšeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića. Optužnicom je obuhvaćeno 15 osoba koje se terete za stvaranje kriminalne organizacije, krijumčarenje, pranje novca i zloupotreba službenog položaja. Podsjećamo, Veljović se tereti da je 2020. godine postao pripadnik kriminalne organizacije koju je 2018. godine formirao Aleksandar Mrkić radi šverca cigareta i pranja para. Konkretno, tereti se da je 25. decembra 2020. godine Mrkiću dojavio da će policija pretresti prostorije koje koristi pripadnik njegove kriminalne organizacije Mujo Nikočević.

Nakon potvrđivanja optužnice, oglasilo se i Specijalno državno tužilaštvo koje se saopštilo da je vijeće suda potvrdilo pravno stanovište SDT-a da sadržina dekriptovane komunikacije preko SKY ECC aplikacije, pribavljena u postupku međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima, predstavlja zakonit dokaz. „Nema razloga da se dovodi u sumnju zakonitost procedure pred nadležnim inostranim pravosudnim organom koji je taj dokaz prikupio, te da se svakako međunarodna saradnja zasniva na međusobnom povjerenju, odnosno pretpostavci da je dokaz u drugoj državi pribavljen na zakonit način“, piše u saopštenju koje potpisuje specijalni tužilac Vukas Radonjić.

Veljovićev advokat Mihailo Volkov u razgovoru za Monitor kaže da ga odluka Višeg suda kojom se potvrđuje optužnica protiv njegovog klijenta nije iznenadila. Naprotiv, tvrdi, to je i očekivao. „Nijesam vjerovao da će vanraspravno vijeće Višeg suda imati dovoljno pravne kuraži da obustavi postupak, posebno pri činjenici da se u dijelu Veselina Veljovića kompletna osnovana sumnja bazira samo na navodnoj skaj prepisci koja, uzgred, ni sama po sebi nije krivično opterećujuća. Svako onaj ko je bio u Višem sudu na tim ročištima zna kvalitet takvih rješenja i značaj samog instituta potvrđivanja optužnice koji će vrlo brzo da nestane iz zakonske procedure. Tako da s tim u vezi nijesam iznenađen“, kazao je Volkov.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 

Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

APELACIONI SUD SILOVATELJU MALOLJETNICE DUPLO SMANJIO KAZNU: Nasilje u produženom trajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu, te je sa maksimalne od 15 smanjio na osam godina.  Odluka je izazvala bijes javnosti, brojne reakcije i proteste

Maloljetnicu od 15 godina je pod prinudom početkom 2020. u svoju kuću odveo 50-godišnji  komšija B.B. ,,Ako ne dođe kod njega da ga nešto posluša” roditelji će joj ostati bez posla. Prijetnje su pojačavane, zaprijetio je i da će joj oca ubiti.

Djevojčica je krila od roditelja šta joj se dešava, dok otac nije primijetio promjene u njenom ponašanju, pregledao njen telefon i pronašao poruke komšije. Potom je djevojčica bratu ispričala o nasilnim seksualnim odnosima koje je mjesecima trpjela. Porodica je slučaj prijavila policiji nakon čega je silovatelj uhapšen i pritvoren.

Viši sud je, u dva navrata u julu 2022. i novembru 2023, B.B. osudio na maksimalnu kaznu zatvora od 15 godina. Sud je utvrdio da je B.B. od januara do juna 2020, upotrebom sile i prijetnje, u više navrata silovao djevojčicu, prijeteći joj da će joj ubiti oca ako nekome kaže.

Apelacioni sud je u februaru prošle godine ukinuo prvostepenu presudu Višeg suda koju je potpisala i jula 2022. godine donijela sutkinja Vesna Kovačević. Ona je B. B. osudila na 15 godina zatvora, ali je tadašnjom odlukom Apelacionog suda silovatelj vraćen na ponovno suđenje. Nakon toga, u novembru prošle godine sudija Višeg suda Veljko Radovanović donosi istovjetnu presudu kao i sutkinja Kovačević.

Apelacioni sud je sada preinačio odluku i smanjio kaznu sa 15 na osam godina.

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu. Posljednja odluka Apelacionog suda je pravosnažna.  Ako ona ostane na snazi B.B, koji je već četiri godine u pritvoru izaći će iz zatvora tokom 20**08.????

Odluka Apelacinog suda izazvala je bijes javnosti i brojne reakcije. U srijedu je ispred ovog suda održan protest više desetina građana.  ,,Strože kazne za zločine nad djecom”, ,,Smanjite silovanje, ne kaznu”, ,,Osam godina zatvora za doživotnu traumu”, ,,Produženo silovanje nema prenaglašen značaj”, neki su od transparenata koji su se mogli vidjeti na protestu.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo