Povežite se sa nama

INTERVJU

DARKO DRLJEVIĆ, KARIKATURISTA: Nigdje prostora za kulturu

Objavljeno prije

na

Crna Gora je malo tržište. I tu je problem. Ljudi nemaju motiv da se uopšte bave umjetnošću. Nemamo ni prostor. Sva vrata su nam zatvorena, nažalost. Stoga nema novih, mladih snaga u ovom poslu

 

MONITOR: Ovih dana Vam je stiglo jedno važno priznanje iz Portugala. Recite nešto više o tome.

DRLJEVIĆ: Da, radi se o priznanju koje mnogi karikaturisti žele i sanjaju. Posebno važno i prestižno priznanje, afirmacija i satisfakcija za svakog ko se bavi ovim poslom. Radi se o najvećem svjetskom festivalu novinske karikature. Po organizaciji, nagradama, katalogu i uopšte budžetu ovog festivala, nesporno je da je najznačajniji trenutno u svijetu. Iako su posljednjih nekoliko godina nagrade smanjene na pola, opet se može reći da je fond za nagrade najveći od svih ostalih festivala na planeti. Uz to, pobjednički trofej je jedan od najljepših i najprestižnijih, za kojeg se umjetnici posebno bore i ponose njime. Festival je neobičan i po tome što autori moraju da bi učestvovali na takmičenju poslati naslovnu stranu novine u kojoj je rad objavljen, stranicu na kojoj se nalazi rad i originalni rad. Takođe morate poslati i adresu novine, njenog urednika ili direktora, jer i novina u kojoj je rad objavljen dobija na adresu redakcije određeno priznanje od strane festivala. Drago mi je što je u mom slučaju to baš Monitor. Inače takmičenje se odvija u tri kategorije: Geg, editorial i portret karikatura. Za sve kategorije su određene prva druga i treća nagrada. Postoji i pet specijalnih. Na kraju, od ova tri prvonagrađena rada, jedan se određuje kao grand prix. Dobitniku se oduzima suma novca od prve nagrade, ali dobija tu najveću novčanu, u iznosu od 10.000 eura. Nekada su ispred hotela gdje su smješteni, pobjednike čekali devet smart automobila, na kojima je bio odštampan svaki pobjednički rad sa imenom nagrađenog autora. Ti automobili su bili na raspolaganju pobjednicima sve vrijeme njihovog gostovanja tamo, a vozile su ih prelijepe djevojke u uniformama. Sve je bilo ekstravagantno i na visokom nivou. Dodjele nagrada su se održavale u ogromnoj dvorani prepunoj ljudi, TV kamera… Kao na dodjeli Oskara. Ove godine po prvi put pobjednici nisu imali priliku da to dožive. Valjda što sam ja dobio nagradu. Šalim se! Za to je, naravno, kriva trenutna situacija u svijetu, ali  potrudiću se da opet osvojim neku nagradu. Možda i veću, pa nadoknadim izgubljeno. U svakom slučaju, i sa ovim sam prezadovoljan i jedva čekam da mi stigne ovaj, dugo željeni i prelijepi trofej, koji mi je i najvažniji od svega.

MONITOR: Nedavno je poznati belgijski karikaturista Luc Descheemaeker Vaš rad uvrstio među 23 odabrana karikaturista za izložbu u toj zemlji. Kakav je osjećaj biti u samom vrhu?

DRLJEVIĆ: Tačnije, Luc je određen za selektora, da isključivo po pozivu odredi 23 po njegovom sudu najbolja karikaturista u svijetu. I bio sam veoma ponosan i počastvovan što je i mene uvrstio u tu grupu. Imali smo zajedničku izložbu koja još traje i koja će se premještati po raznim gradovima Belgije. Ova prva je organizovana u vrtu velelepnog dvorca i samim tim je veoma neobična. Tema je bila streličarstvo i streličari, jer je organizator svega bio kraljevski klub streličara Belgije.

MONITOR: Ko su po Vašem mišljenju danas najproduktivniji svjetski autori i da li se možda neke zemlje ili regije naročito ističu na ovom polju?

DRLJEVIĆ: Pa nesumnjivo da je to Angel Boligan iz Meksiko sitija, inače Kubanac po rođenju. On radi za nekoliko svjetskih novina i nevjerovatno je produktivan. Uz to, jedan je od najboljih crtača za koje znam. Znamo se lično. Lijepo smo se družili na festivalu u Danskoj. Inače, latino-američki karikaturisti su za mene najbolji na svijetu. Tu su Moro, Ares, Darlcio i drugi. Što se tiče sile u karikaturi – to je Iran. Kod njih se karikatura studira na akademijama umjetnosti. Kao grafika kod nas. Na svakom konkursu, pola učesnika je iz Irana, a polovina iz ostatka svijeta. Inače, poznato je da siromašnije zemlje imaju mnogo bolje karikaturiste, ali to ipak nije pravilo. Najbolji po nagradama svih vremena je bio Yurij Kosobukin iz Kijeva. Na vijest o njegovoj smrti bio sam šokiran i veoma tužan. Ostala je anegdota. Moja mlađa kćerka Tamara, koja sada studira grafički dizajn u Italiji, gleda me i tješi: „Tajo, ne budi tužan. Barem te više neće pobjeđivati!“

MONITOR: Crna Gora osim Vas ima još neke izuzetne karikaturiste. Između ostalih Luku Lagatora. Da li ima nekih novih imena ili je sve palo na leđa nekolicine?

DRLJEVIĆ: Crna Gora je malo tržište. I tu je problem. Ljudi nemaju motiv da se bave uopšte umjetnošću. Nemamo ni prostor. Sva vrata su nam zatvorena, nažalost. Stoga nema novih, mladih snaga u ovom poslu. Kada sam ja počinjao, imao sam na desetine novina na raspolaganju. Od svih sam dobijao lijepe honorare. Danas, kada sam svjetsko ime, ne objavljujem nigdje u svojoj državi. Danas bi svi sve za džabe. Krade se puno bez objave imena autora. Ni duha više nema. Pogledajte vijesti. Sve sama ubistva, krađe, razbojništva, prevare, droga… nigdje lijepe vijesti. Nigdje prostora za kulturu. Koga to više zanima? To nije interesantno! Ali, i te kako će biti interesantno jednog dana, kada ljudi shvate do čega ih je doveo način života i pogrešan sistem vrijednosti. Imamo mi u Crnoj Gori potencijala. Pored Luke Lagatora, tu su Mirko Zulić, Vjekoslav Bojat, Miljan Obrenić, koji je najmlađi i velika nada po mom mišljenju. Tu su i Lazo Sredanović, bard stripa i karikature, Dragomir Đukić Čarli… Govorim o onima koji su dosta aktivni. Ima ih još, ali ovi su najpoznatiji. Za mlađe nažalost ne znam. Niko mlad mi se ne obraća za savjet. Ja takav u mladosti nisam bio. Gledao sam u nekog renomiranog umjetnika kao u Boga. Danas svi sve znaju. A to je loš znak. Ili predznak lošeg vremena.

MONITOR: S obzirom na to da ste jedan od „krivaca” za organizaciju festivala karikature u Kolašinu imate li uvid koliko se mladi interesuju za ovaj vid umjetnosti. Koliko ih on dotiče, intrigira…?

DRLJEVIĆ: Upravo se dogovaram sa direktorkom Centra za kulturu Kolašin o raspisivanju konkursa za ovogodišnji, sedmi po redu Internacionalni festival karikature Kolašin 2022’. Već je postao tradicionalan i to me puno raduje. Ovo je ujedno i prvi i jedini svjetski festival karikature u Crnoj Gori. Na njemu učestvuje preko 60 zemalja svijeta i imali smo više puta preko 1000 pristiglih radova! Tokom trajanja festivala, organizujemo i malu školu karikature i stripa. Imamo dosta mladih polaznika i to me raduje. Samo ne znam hoće li od njih neko poći mojim stopama. Volio bih da i to vidim.

MONITOR: Znamo da je prošle godine bilo problema sa dodjelom sredstava Ministarstva kulture, ali se Festival karikature ipak održao. Postoje li uslovi da se i ove godine održi Festival karikature u Kolašinu?

DRLJEVIĆ: Ministarstvo nas je podržalo do sada samo jednom. Vidjećemo šta će se desiti ove godine. Aplicirali smo kod njih za dodjelu sredstava za razvoj kulture na sjeveru. Ako bismo dobili pomoć i od njih i od Opštine Kolašin, podigli bismo sve na mnogo veći nivo i dobili bismo sjajan katalog.

MONITOR: Ako postoje planovi, moram pitati – Šta možemo očekivati?

DRLJEVIĆ: Planovi su uobičajeni. Da radim, dobijam nagrade i putujem malo po svijetu. Vrijeme bi bilo poslije dvije tri godine izolacije. Evo sam dobio i poziv od egipatskog festivala karikature da budem na jesen njihov počasni gost. U Kairu će se organizovati moja samostalna izložba, paralelno sa svjetskom izložbom karikature. To mi predstavlja izuzetnu čast i jedva čekam da tamo pođem!

MONITOR: Mislim da sam naš prvi razgovor prije dosta godina počeo pitanjem koliko je nagrada u Vašoj biografiji. Evo sada za kraj da postavim isto pitanje. I koje su od njih najdraže?

DRLJEVIĆ: Poslije ove nagrade u Portugalu, prije neki dan sam obaviješten da sam nagrađen i u Indoneziji. Tako da mi je to do sada 232. nagrada za karikaturu. Kažem karikaturu, jer imam još nagrada za slikarstvo, scenario, kratke priče, aforizam, a dobio sam i najveću nagradu grada Kolašina prošle godine. Što se tiče toga koja mi je najdraža, pa sigurno da su mi najdraže one koje sam osvojio na najvećim svjetskim festivalima. One su najprestižnije i po trofeju ili plaketi, a i po novcu. Pošto imam više od stotinu prvih, gran prix, drugih i trećih, one su mi najdraže. Ipak izdvajam velike trofeje iz Irana, nagradu Gete instituta iz Minhena, nagradu Ujedinjenih nacija iz Nju Jorka , najveće trofeje iz Istanbula, Ankare, Brazila, Kine, Japana – tri medalje Tokija, Portugala, Danske, Italije, Estonije, Španije, Rumunije, Azerbejdžana… ma nabrajao bih puno. Dođite kod mene, pa ćete da vidite kako su to velika i divna priznanja! Dobro došli!

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo