Povežite se sa nama

INTERVJU

DARKO DRLJEVIĆ, KARIKATURISTA: Nigdje prostora za kulturu

Objavljeno prije

na

Crna Gora je malo tržište. I tu je problem. Ljudi nemaju motiv da se uopšte bave umjetnošću. Nemamo ni prostor. Sva vrata su nam zatvorena, nažalost. Stoga nema novih, mladih snaga u ovom poslu

 

MONITOR: Ovih dana Vam je stiglo jedno važno priznanje iz Portugala. Recite nešto više o tome.

DRLJEVIĆ: Da, radi se o priznanju koje mnogi karikaturisti žele i sanjaju. Posebno važno i prestižno priznanje, afirmacija i satisfakcija za svakog ko se bavi ovim poslom. Radi se o najvećem svjetskom festivalu novinske karikature. Po organizaciji, nagradama, katalogu i uopšte budžetu ovog festivala, nesporno je da je najznačajniji trenutno u svijetu. Iako su posljednjih nekoliko godina nagrade smanjene na pola, opet se može reći da je fond za nagrade najveći od svih ostalih festivala na planeti. Uz to, pobjednički trofej je jedan od najljepših i najprestižnijih, za kojeg se umjetnici posebno bore i ponose njime. Festival je neobičan i po tome što autori moraju da bi učestvovali na takmičenju poslati naslovnu stranu novine u kojoj je rad objavljen, stranicu na kojoj se nalazi rad i originalni rad. Takođe morate poslati i adresu novine, njenog urednika ili direktora, jer i novina u kojoj je rad objavljen dobija na adresu redakcije određeno priznanje od strane festivala. Drago mi je što je u mom slučaju to baš Monitor. Inače takmičenje se odvija u tri kategorije: Geg, editorial i portret karikatura. Za sve kategorije su određene prva druga i treća nagrada. Postoji i pet specijalnih. Na kraju, od ova tri prvonagrađena rada, jedan se određuje kao grand prix. Dobitniku se oduzima suma novca od prve nagrade, ali dobija tu najveću novčanu, u iznosu od 10.000 eura. Nekada su ispred hotela gdje su smješteni, pobjednike čekali devet smart automobila, na kojima je bio odštampan svaki pobjednički rad sa imenom nagrađenog autora. Ti automobili su bili na raspolaganju pobjednicima sve vrijeme njihovog gostovanja tamo, a vozile su ih prelijepe djevojke u uniformama. Sve je bilo ekstravagantno i na visokom nivou. Dodjele nagrada su se održavale u ogromnoj dvorani prepunoj ljudi, TV kamera… Kao na dodjeli Oskara. Ove godine po prvi put pobjednici nisu imali priliku da to dožive. Valjda što sam ja dobio nagradu. Šalim se! Za to je, naravno, kriva trenutna situacija u svijetu, ali  potrudiću se da opet osvojim neku nagradu. Možda i veću, pa nadoknadim izgubljeno. U svakom slučaju, i sa ovim sam prezadovoljan i jedva čekam da mi stigne ovaj, dugo željeni i prelijepi trofej, koji mi je i najvažniji od svega.

MONITOR: Nedavno je poznati belgijski karikaturista Luc Descheemaeker Vaš rad uvrstio među 23 odabrana karikaturista za izložbu u toj zemlji. Kakav je osjećaj biti u samom vrhu?

DRLJEVIĆ: Tačnije, Luc je određen za selektora, da isključivo po pozivu odredi 23 po njegovom sudu najbolja karikaturista u svijetu. I bio sam veoma ponosan i počastvovan što je i mene uvrstio u tu grupu. Imali smo zajedničku izložbu koja još traje i koja će se premještati po raznim gradovima Belgije. Ova prva je organizovana u vrtu velelepnog dvorca i samim tim je veoma neobična. Tema je bila streličarstvo i streličari, jer je organizator svega bio kraljevski klub streličara Belgije.

MONITOR: Ko su po Vašem mišljenju danas najproduktivniji svjetski autori i da li se možda neke zemlje ili regije naročito ističu na ovom polju?

DRLJEVIĆ: Pa nesumnjivo da je to Angel Boligan iz Meksiko sitija, inače Kubanac po rođenju. On radi za nekoliko svjetskih novina i nevjerovatno je produktivan. Uz to, jedan je od najboljih crtača za koje znam. Znamo se lično. Lijepo smo se družili na festivalu u Danskoj. Inače, latino-američki karikaturisti su za mene najbolji na svijetu. Tu su Moro, Ares, Darlcio i drugi. Što se tiče sile u karikaturi – to je Iran. Kod njih se karikatura studira na akademijama umjetnosti. Kao grafika kod nas. Na svakom konkursu, pola učesnika je iz Irana, a polovina iz ostatka svijeta. Inače, poznato je da siromašnije zemlje imaju mnogo bolje karikaturiste, ali to ipak nije pravilo. Najbolji po nagradama svih vremena je bio Yurij Kosobukin iz Kijeva. Na vijest o njegovoj smrti bio sam šokiran i veoma tužan. Ostala je anegdota. Moja mlađa kćerka Tamara, koja sada studira grafički dizajn u Italiji, gleda me i tješi: „Tajo, ne budi tužan. Barem te više neće pobjeđivati!“

MONITOR: Crna Gora osim Vas ima još neke izuzetne karikaturiste. Između ostalih Luku Lagatora. Da li ima nekih novih imena ili je sve palo na leđa nekolicine?

DRLJEVIĆ: Crna Gora je malo tržište. I tu je problem. Ljudi nemaju motiv da se bave uopšte umjetnošću. Nemamo ni prostor. Sva vrata su nam zatvorena, nažalost. Stoga nema novih, mladih snaga u ovom poslu. Kada sam ja počinjao, imao sam na desetine novina na raspolaganju. Od svih sam dobijao lijepe honorare. Danas, kada sam svjetsko ime, ne objavljujem nigdje u svojoj državi. Danas bi svi sve za džabe. Krade se puno bez objave imena autora. Ni duha više nema. Pogledajte vijesti. Sve sama ubistva, krađe, razbojništva, prevare, droga… nigdje lijepe vijesti. Nigdje prostora za kulturu. Koga to više zanima? To nije interesantno! Ali, i te kako će biti interesantno jednog dana, kada ljudi shvate do čega ih je doveo način života i pogrešan sistem vrijednosti. Imamo mi u Crnoj Gori potencijala. Pored Luke Lagatora, tu su Mirko Zulić, Vjekoslav Bojat, Miljan Obrenić, koji je najmlađi i velika nada po mom mišljenju. Tu su i Lazo Sredanović, bard stripa i karikature, Dragomir Đukić Čarli… Govorim o onima koji su dosta aktivni. Ima ih još, ali ovi su najpoznatiji. Za mlađe nažalost ne znam. Niko mlad mi se ne obraća za savjet. Ja takav u mladosti nisam bio. Gledao sam u nekog renomiranog umjetnika kao u Boga. Danas svi sve znaju. A to je loš znak. Ili predznak lošeg vremena.

MONITOR: S obzirom na to da ste jedan od „krivaca” za organizaciju festivala karikature u Kolašinu imate li uvid koliko se mladi interesuju za ovaj vid umjetnosti. Koliko ih on dotiče, intrigira…?

DRLJEVIĆ: Upravo se dogovaram sa direktorkom Centra za kulturu Kolašin o raspisivanju konkursa za ovogodišnji, sedmi po redu Internacionalni festival karikature Kolašin 2022’. Već je postao tradicionalan i to me puno raduje. Ovo je ujedno i prvi i jedini svjetski festival karikature u Crnoj Gori. Na njemu učestvuje preko 60 zemalja svijeta i imali smo više puta preko 1000 pristiglih radova! Tokom trajanja festivala, organizujemo i malu školu karikature i stripa. Imamo dosta mladih polaznika i to me raduje. Samo ne znam hoće li od njih neko poći mojim stopama. Volio bih da i to vidim.

MONITOR: Znamo da je prošle godine bilo problema sa dodjelom sredstava Ministarstva kulture, ali se Festival karikature ipak održao. Postoje li uslovi da se i ove godine održi Festival karikature u Kolašinu?

DRLJEVIĆ: Ministarstvo nas je podržalo do sada samo jednom. Vidjećemo šta će se desiti ove godine. Aplicirali smo kod njih za dodjelu sredstava za razvoj kulture na sjeveru. Ako bismo dobili pomoć i od njih i od Opštine Kolašin, podigli bismo sve na mnogo veći nivo i dobili bismo sjajan katalog.

MONITOR: Ako postoje planovi, moram pitati – Šta možemo očekivati?

DRLJEVIĆ: Planovi su uobičajeni. Da radim, dobijam nagrade i putujem malo po svijetu. Vrijeme bi bilo poslije dvije tri godine izolacije. Evo sam dobio i poziv od egipatskog festivala karikature da budem na jesen njihov počasni gost. U Kairu će se organizovati moja samostalna izložba, paralelno sa svjetskom izložbom karikature. To mi predstavlja izuzetnu čast i jedva čekam da tamo pođem!

MONITOR: Mislim da sam naš prvi razgovor prije dosta godina počeo pitanjem koliko je nagrada u Vašoj biografiji. Evo sada za kraj da postavim isto pitanje. I koje su od njih najdraže?

DRLJEVIĆ: Poslije ove nagrade u Portugalu, prije neki dan sam obaviješten da sam nagrađen i u Indoneziji. Tako da mi je to do sada 232. nagrada za karikaturu. Kažem karikaturu, jer imam još nagrada za slikarstvo, scenario, kratke priče, aforizam, a dobio sam i najveću nagradu grada Kolašina prošle godine. Što se tiče toga koja mi je najdraža, pa sigurno da su mi najdraže one koje sam osvojio na najvećim svjetskim festivalima. One su najprestižnije i po trofeju ili plaketi, a i po novcu. Pošto imam više od stotinu prvih, gran prix, drugih i trećih, one su mi najdraže. Ipak izdvajam velike trofeje iz Irana, nagradu Gete instituta iz Minhena, nagradu Ujedinjenih nacija iz Nju Jorka , najveće trofeje iz Istanbula, Ankare, Brazila, Kine, Japana – tri medalje Tokija, Portugala, Danske, Italije, Estonije, Španije, Rumunije, Azerbejdžana… ma nabrajao bih puno. Dođite kod mene, pa ćete da vidite kako su to velika i divna priznanja! Dobro došli!

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR, BIVŠI MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Istina kao preduslov za pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako ono što radi tužilaštvo  ne dobije pravosnažni sudski epilog, sve  pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja.  U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete hapšenje Petra Lazovića i Milivoja Katnića?

SEKULOVIĆ:  Dozvolite mi da odgovorim na sljedeći način, poštujući pretpostavku nevinosti svakog lica i činjenicu da je konkretni predmet u početnoj fazi. Sve što nam se dešava, a što dobija i krivično pravni epilog, doživljavam kao neophodan korak suočavanja sa našom prošlošću (i sadašnjošću) koja treba da nas približi istini. Ma kako bolna bila, našem društvu je potrebna istina kao preduslov za pravdu. Dugo je civilizaciji trebalo da institucionalnizuje nagon za pravdom, mada i dalje u tome ne uspijeva. Institucionalna pravda je nekada spora i nerijetko se čini nedovoljnom, ali između nje i lične pravde ili nerijetko puke osvete, mora se njoj dati primat.

Glavni specijalni tužilac Novović i VDT Marković pokazuju odlučnost da grade tužilaštvo kao instituciju koja djeluje autonomno i u tom smislu zaslužuju puno poštovanje. Preuzeli su na sebe ogromno breme odgovornosti. Lično mislim da po prvi put u našoj istoriji imamo priliku da vidimo kako djeluje tužilaštvo koje ne zavisi od politike. Za budućnost ovog društva potrebno je da izdrže iako će izazovi biti brojni.

MONITOR: Osim bivšeg specijalnog tužioca i bivšeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora, uhapšeni su i brojni drugi nekadašnji visoki funkcioneri. Šta to govori o prethodnom režimu?

SEKULOVIČ:  Crnogorsko društvo je prošlo kroz fazu prvobitne akumulacije kapitala koja je u fazi neoliberalizma dobila formu zarobljene države. Kontrola nad društvom, institucijama, kombinacija politike XIX i XXI vijeka, stvorila je čudni amalgam, koji je razorno djelovao na moral crnogorskog društva. Došlo je do izopačenja i trebaće vremena da se to dovede u red.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SLAVO KUKIĆ, AKADEMIK AKADEMIJE BiH: RS s Dodikovim konceptom ne može ekonomski opstati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Važno je da je Nermin Nikšić prvi čovjek SDP  umjesto sukoba izabrao potrebu za razgovorom, pa i o onome u čemu nema zajedničkih stavova. I beskrajno strpljenje kako bi se do nekog rješenja ipak došlo.  To, bar za sada, nerijetko daje rezultate

 

 

MONITOR: Nije jasno kako bi rezolucija UN  o Srebrenici mogla pogoditi  Republiku Srpsku, ako se razmatraju moguće pravne posljedice. No, u Beogradu je tim povodom, održan sastanak rukovodstava Srbije i RS. Željka Cvijanović smatra da su inicijativom ministra spoljnih poslova Elmedina Konakovića, prekršeni Ustav i zakoni, a Milorad Dodik „prijeti“ odvajanjem RS. Kako gledate na ovaj političko-institucionalni rašomon?  

KUKIĆ: U čitavoj ovoj priči najmanje se radi o RS i njezinoj budućnosti. Republika Srpska je po Ustavu BiH administrativni dio BiH i to će biti sve dok njezine ključne sastavnice-tri konstitutivna naroda, dakle i Srbi koji tobože trebaju biti žrtveno janje nekakvih antisrpskih planetarnih urota i planova. Da se politička klasa s Dodikom na čelu sukladno tome i ponašala danas bi i RS, kao i cijela BiH, bile prostor na koji bi hrlio kapital a mladi iz njih ne bi bježali kud ih noge nose.

Gdje je ključ rješenja? Koliko god upirali u ideologije -u one koje podupiru tobože temeljnu ideju vodilju trenutačnog predsjednika  RS, uvjeren sam da je bit problema u Dodiku samom. I u onom što je činio od povratka na vlast 2006..   U pitanju je, očito, kriminal neviđenih razmjera. U uvjetima funkcioniranja pravne države nemoguće je izmaći sudu pravde koji vas čeka. A siroti Dodik ni danas ne gubi nadu da bi u tome mogao uspjeti, dijelom bukom o BiH kao neprirodnoj-Srbima nametnutoj i nemogućoj državi, dijelom pričom o pravu Srba da žive u istoj državi i, sukladno tome, pravu na secesiju RS i njezinom pripajanju matici.

Podrazumijeva se, sve to bi značilo koliko i pucanj u prazno da za takvo djelovanje Dodika nisu zainteresirani i drugi – i Vučićev velikosrpski projekt i geopolitički interesi koje u ovom dijelu svijeta sve očitije pokazuje Moskva. No, sve ima rok trajanja. On se najnovijim udarima na bankarski sistem počinje sve očiglednije ukazivati. Izgleda da je  silni Mile stjeran među četiri zida. Osobno mu (iako u međuvremenu može napraviti još zla), baš i ne predviđam duži politički život na slobodi  (Osim pod pretpostavkom da postojeće helikoptere iskoristi za bijeg iz BIH). Prije ili kasnije će završiti tamo gdje kriminalci i inače završavaju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo tipičan primjer obrasca: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture

 

 

 Anomalije koje su dovele do prijevremenih lokalnih izbora u Budvi, Andrijevici i, možda, Šavniku ukazuju na obrazac ponašanja i funkcionisanja političkih elita u Crnoj Gori, kaže nam Dragan Koprivica, izvršni direktor Centra za demokratsku tranziciju. “Funkcionisanje institucija kao da je svrha njihovog postojanja, omogućavanje i podsticanje partijskog preduzetništva, a ne javni interes, pravna država i razvoj zajednice zapravo jeste suština tog modela”.

MONITOR: Može li se to promijeniti nakon vanrednih lokalnih izbora?

KOPRIVICA: U Budvi i Andrijevici nema puno ni političkih ni ideoloških razloga za krizu vlasti i vanredne izbore. Radi se samo o dodatnoj fragmentaciji izborne scene, novoj prekompoziciji i potrebi da se blokira rad opštine u nadi da će im novi izbori omogućiti bolju poziciju prilikom isisavanja državnih (opštinskih) resursa i njihovo prebacivanje u ruke moćnika. To je dio naše političke kulture koja se, iako svaki dan slušamo drugačije priče, neće brzo promijeniti. Problem je što građanke i građani još uvijek ne umiju da ovakvo ponašanje kazne na izborima. Oni se, nažalost, ili okreću apstinenciji ili, ako su mlađeg doba, odlaze iz zemlje.

To je savršen scenario za partitokratiju. Kad pogledamo razvoj političkih odnosa, ne bi bilo iznenađenje da se ove anomalije nastave i u drugim opštinama ili se brzo pojave i na državnom nivou.

MONITOR: Situacija u Šavniku je i za naša poimanja politike neobična. Postoji li, vama poznat, sličan primjer u izbornoj praksi?

KOPRIVICA: U svojoj praksi, a bavim se izborima skoro 25 godina, nijesam vidio sličan slučaj. Gotovo je teorijski nemoguće da se u jednom izbornom ciklusu, za izbore koji imaju 1.600 upisanih birača, dogodi sve ono što smo imali prilike da gledamo u Šavniku. Da smo taj slijed događaja pokušali smisliti, i u šali, vjerujem da nam ne bi pošlo za rukom da budemo toliko kreativni. Slijed događaja, ponašanje političkih subjekata, različitih državnih organa i izborni proces koji traje 19 mjeseci zaista nije lako smisliti. To je, nažalost, ono što ni teorijski nije moguće zamisliti jeste naša politička realnost.

MONITOR: Da li je u pitanju bila neizbježna „elementarna nepogoda“ ili je moguće imenovati odgovorne za nastalu situaciju?

KOPRIVICA: Dio odgovornosti sigurno pripada nesavršenom zakonskom okviru. Međutim, ključna odgovornost stoji na političkim akterima i državnim institucijama. Kad je akterima važniji politički interes od javnog, onda ni savršen zakon ne može pomoći. Svoj dio odgovornosti u nastalom problemu snose političke partije koje više od deceniju opstruiraju izbornu reformu, liste koje su učestvovale u izbornom procesu u Šavniku, Opštinska izborna komisija, tužilaštvo, Vlada, odnosno Ministarstvo javne uprave i Ministarstvo unutrašnjih poslova, pa i predsjednik Crne Gore.

Njihovo djelovanje u ovih 19 mjeseci ličilo je na savršeno uigran tim, nažalost u negativnom smislu. Broj perfektno odigranih duplih pasova između ovih aktera prevazilazi i neke od najboljih fudbalskih timova koji su postojali u istoriji igre.

MONITOR: Ima li izlaza iz šavničke krize?

KOPRIVICA: Temeljna stvar za izlaz iz ovog lavirinta je pokretanje brzog političkog dijaloga, u okviru koga se treba makar pokušati pronalazak puta koji je pravno održiv i legalan, a koji će vratiti povjerenje među institucijama i neće napraviti presedane koji bi bili osnova za ponavljanje šavničkog scenarija.

Ono što je neophodan ishod jeste poništavanje nelegalnog, nelegitimnog izbornog procesa koji je u toku i koji je sproveden suprotno našem Ustavu, zakonima i međunarodnim standardima. Prihvatanje takvog izbornog rezultata bilo bi fatalno za buduće izborne procese i otvorilo nove “perspektive” u političkom životu o kojima ne želim ni da mislim, a kamoli da govorim.

Poništavanje izbora može se uraditi na dva načina – ukoliko postoji politički dogovor, koji mora biti transparentan i u pisanoj formi, moguće je završiti izbore na dva biračka mjesta, formirati parlament u Šavniku, onda mu odmah skratiti mandat i krenuti u novi izborni postupak. Ovu opciju ste, zapravo, Vi prvi put predložili javnosti.

Drugi, pravno komplikovaniji način, jeste da neko od izbornih aktera podnese prigovor na izborni proces DIK-u i traži poništenje izbora, da DIK odbije taj prigovor zbog nenadležnosti, a onda da se uputi žalba Ustavnom sudu.

Ustavni sud ima i zakonski osnov i dovoljnu snagu institucije da poništi taj proces i predoči nam naredne korake. Zato vjerujemo da je došlo vrijeme da ova institucija ne bude puki “čitač” zakona nego donosilac važnih odluka kojima se brane prava građana i građanki.

Međutim, na našoj javnoj sceni možete čuti različite pravne “analize” koje pokušavaju relativizovati ovaj predlog sa obrazloženjem da su rokovi za prigovore istekli i da oni nijesu mogući. Svako ko kaže da su rokovi istekli je neznalica ili zlonamjerna osoba. Jedan takav rok za prigovor traje upravo dok mi razgovaramo.

Takođe, gotovo je nevjerovatno da u Crnoj Gori postoje te vrste političkih nastupa koji imaju za ambiciju da nekog  ubijede da izborni proces koji traje 19 mjeseci može biti legalan. Ko god zna išta o izborima, mora znati da takvo šta ne postoji u svijetu.

MONITOR: Šta sa “izbornim turistima” koji su bili povod za sve ono što se događa od jeseni 2022.?

KOPRIVICA: Tu se radi o klasičnom pokušaju neetične promjene volje građana u toku izbornog procesa. A to su, u Šavniku, u manjoj ili većom mjeri, radili svi. Radi se o oko 25 odsto biračkog tijela koje je “migriralo” u ovu opštinu prije izbora. Neka je manji dio njih zaista i faktički imao potrebu da se preseli u Šavnik – ostaje ogroman procenat izbornih turista tj. varalica.

Tu smo situaciju imali prilike nedavno da gledamo na izborima u Beogradu koji su, nakon žestoke intevencije tamošnje javnosti i međunarodne zajednice,  ponovljeni i zakazani za 2. jun.

Dugoročno, to pitanje se rješava izbornom reformom: uvođenjem mnogo ozbiljnijeg načina kontrole prebivališta građana ali i sankcija za zloupotrebe i nedozvoljeno ponašanje, organizovanjem svih lokalnih izbora u jednom danu, davanjem ovlašćenja DIK-u da može preuzeti ingerencije OIK ukoliko ova ne obavlja svoj posao, te oštrijim sankcijama za nasilje na biračkim mjestima.

MONITOR: Dio opozicije prijeti napuštanjem parlamentarnog Odbora za izbornu reformu ukoliko ostane na snazi odluka o prinudnoj upravi u Šavniku. Šta bi to moglo donijeti?

KOPRIVICA: Takvi stavovi partija nijesu ništa neobično. U toku gotovo svakog ciklusa izborne reforme, ili njenog pokušaja, imali smo prilike da čujemo kako postoji nešto važnije. To je 2011. bio naziv jezika, 2019. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, 2021. nezadovoljstvo radom Vlade ili verifikacija mandata poslanika, a sada čujemo da je to Šavnik – dakle sve je važnije od potrebe da jedno društvo popravi svoju demokratiju tamo gdje ona nastaje – na njenom izvoru, a to je izborni proces.

Najava stavljanja “na čekanje” odluke o uvođenju prinudne uprave u Šavniku i pokretanje političkog dijaloga daje nam makar malo nade da se ponovo neće krenuti krivim putem. Ali u partitokratijama, u kojima se najčešće trguje i na veliko i na malo, ni propast rada i ovog Odbora za izbornu reformune bi bilo izneneđenje.

MONITOR: Zašto dogovora o izbornoj reformi nema iako se o njoj priča godinama?

KOPRIVICA: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju. Imamo tipičan primjer obrasca po kojima ona funkcioniše: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture.

MONITOR: Zašto partije  konstantno kritikuju ali ne žele da mijenjaju postojeće propise?

KOPRIVICA: Mala ispravka: partije kritikuju loš izborni ambijent dok ne postanu vlast. Tako imate pobjednike iz 2020. godine koji su značajan broj svojih birača mobilisali pričama o fantom biračima, biračkim spiskovima, kupovini glasova i raznim drugim opravdanim kritikama, ali samo do momenta kad su postali vlast. Tada su se njima dopali modeli koji omogućavaju različite vrste prednosti u izbornoj utakmici pa su izbornu reformu zagovarali verbalno, a suštinski sve uradili da se ona ne dogodi.

Jednako, gubitnici iz 2020., isti oni koji su nam pričali priče o najboljem biračkom spisku u Evropi, nepostojanju funkcionerskih kampanja, sjajnoj izbornoj administraciji… sada pričaju neku drugu priča koja će trajati dok se ponovo, eventualno, ne vrate na vlast. Nadam se da je taj obrazac stvar prošlosti i da ćemo konačno imati kvalitetnu promjenu širokog spektra izbornih pravila i da će ovaj saziv parlamenta pokazati da je moguće i drugačije raditi.

 

Slijedi nastavak popisne sage

MONITOR:? Imali ste ozbiljne primjedbe na završne dane procesa prikupljanja popisnih podataka. Da li su vas uvjerili da je sve bilo regularno i šta se dešava sa popisnim materijalom?

KOPRIVICA: Malo se priča o popisu, a još manje o poštovanju političkog sporazuma koji mu je prethodio.

Sada bi bilo jako važno razjasniti šta je sa softverom za kontrolu njegovih rezultata. Kako je moguće da gotovo pola godine nakon napravljenog dogovora nemamo instrument kontrole koji je bio uslov za taj sporazum. Takođe, treba da vidimo kako se konfuzija u popisivačkoj mreži i nepoštovanje metodologije popisa i zakonskog okvira koja je uslovila razliku od preko 40.000 popisanih u odnosu na ono što je dan prije kraja popisa saopštavao Monstat i onoga što su bili preliminarni rezultati, odrazila na tačnost rezultata.

Sve ovo i mnoge druge pojave zaista jesu razlog za zabrinutost. Vjerujem da će popisna saga biti nastavljena, prije svega onda kada se bude razumjelo da rezultati popisa o tri pitanja (nacija, vjera, jezik) koja javnost najviše očekuje, neće biti isporučeni u roku i na način kako je to bilo očekivano.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo