Povežite se sa nama

INTERVJU

VUK VELEBIT, POLITOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR: U međunarodnim odnosima je važno da od svojih neprijatelja ne napravite međusobne prijatelje

Objavljeno prije

na

Evropska unija je daleko više zainteresovana da se Srbija uskladi sa njenom spoljnom i bezbjednosnom politikom, dok je za Ameriku važnije očuvanje regionalne stabilnosti po cijenu neuvođenja sankcija Srbije Rusiji

 

MONITOR: Opozicija u Srbiji kao da nije bila u većem previranju i međusobnim neslaganjima od početka vlasti SNS-a. Borba protiv vlasti kao da je zaboravljena?

VELEBIT: Ovogodišnji izbori u Srbiji su uneli novu dinamiku u politički prostor, pre svega zato što je celokupna opozicija učestvovala na njima za razliku od prethodnih izbora koji su bili bojkotovani od većeg dela opozicije. Parlament više neće biti jednopartijski već će se otvoriti prostor za razmenu mišljenja i unutar institucija. Mislim da je za našu demokratiju dobro  da se posle dužeg vremena čuje različitost mišljenja koja više neće moći da se ignoriše. Ipak, novi raskoli u opoziciji su nas još jednom doveli u situaciju da se više bavimo previranjima unutar opozicije nego ponudom rešenja i ideja koje bi bile alternativa onome što aktuelna vlast nudi. Rat u Ukrajini je dosta uticao i na politička dešavanja u Srbiji tako da je očekivano da će se stranke u narednom periodu najviše baviti pitanjem uticaja posledica rata na Srbiju. Dodatno, ovo će biti prilika i da možda opozicija i vlast nađu zajednički jezik kad je reč o novom spoljnopolitičkom pozicioniraju Srbije. Vlast će sigurno tražiti svoje saveznike i među opozicijom za donošenje nekih nepopularnih odluka u budućnosti koje će imati za cilj dalje distanciranje od Rusije.

MONITOR: Još je burno reagovanje na razgovor Đilas-Vučić, odmah poslije izbora. Djeluje da je vlast imala najviše koristi ne samo od Đilasove inicijative da se sastane sa Vučićem već i žestoke javne osude gotovo svih opozicionih predvodnika. Da li je neka vrsta saradnje opozicije prilikom izbora organa novoformiranog saziva Skupštine Beograda, znak da su postali svjesniji „viših interesa“?

VELEBIT: Svaki korak koji doprinosi smanjenju tenzija je dobar ukoliko postoje iskrene namere i jedne i druge strane za to. U politici je jako bitan tajming, a onda na osnovu toga možemo i da analiziramo susret koji ste pomenuli. Ako je namera Dragana Đilasa bila da se pozicionira kao lider opozicije i da pokaže svoje liderstvo onda je on svoj cilj ispunio. Vučić je na neki načio učinio i uslugu Đilasu tako što mu je dao legitimitet lidera opozicije. Zašto nije razgovarao sa drugim ljudima iz opozicije koji su osvojili možda i bolji rezultat od stranke koju vodi Dragan Đilas? Naravno, ovaj sastanak je značajno uticao na razdor u opoziciji, ali je i pokazao koliko je to jedinstvo neodrživo i da je jedini cilj bio da se ujedinjena opozicija ne raspadne uoči izbora. Mnogi koji su kritikovali ovaj sastanak, uključujući i mene, isticali su argument da su upravo Đilas i ljudi oko njega ranije lepili etikete ’izdajnika’ svakome ko bi se usudio da razgovara ili pregovara sa vlašću. Postavljam pitanje – ko je taj ko može da odredi kada je u redu da se razgovara sa Vučićem, a kada nije?

MONITOR: Kako gledate na obećanje Aleksandra Vučića o održavanju novih beogradskih izbora?

VELEBIT: Mislim da ponavljanje beogradskih izbora nije dobra stvar za našu demokratiju jer se na taj način pravi presedan – ako nismo zadovoljni izbornim rezultatom, idemo na nove izbore. U Srbiji već imamo uspostavljenu praksu vanrednih izbora na svake dve godine, a ovaj presedan sa ponavljanjem beogradskih izbora bi mogao dodatno da obesmisli izborni proces. Ljudi su umorni od količine izbora što bi moglo da utiče i na njihovu motivaciju da glasaju. Nisam siguran koliko bi ponavljanje beogradskih izbora doprinelo opoziciji koja je danas razjedinjena i teško je zamisliti da ponovo dođe do nekih saveza koji su postojali uoči ovih izbora. Ne verujem da je put ka promenama moguć na ovaj način.

MONITOR: Sergej Lavrov nije došao, ali je bio Olaf Šolc u Beogradu. U Spoljnopolitičkom odboru EP napravljen je izvještaj o Srbiji. Politička dinamika za vlast u Srbiji ne prestaje, ali je izgleda izostao onaj veliki pritisak o kojem je Aleksandar Vučić govorio. Šta se  događa?

VELEBIT: Aleksandar Vučić je vrlo uspešno kreirao narativ o velikim pritiscima koji se vrše na Srbiju. To je možda bio slučaj u početku ratnih sukoba, ali mi je utisak da danas te vrste pritiska nema. Svako ko dobro razume poziciju Srbije, njenu istoriju, frustracije politikom Zapada, emotivni odnos prema Rusiji, taj neće insistirati na tome da Srbija uvede sankcije. Takav utisak sam stekao i u razgovoru sa diplomatama sa Zapada koji razumeju da situacija nije crno-bela, već da je neophodno šire sagledavanje stvari koje se ne tiče samo pozicije Srbije već i kako bi odluke koje bi Srbija donela mogle da utiču na regionalnu stabilnost. Evropska unija je daleko više zainteresovana da se Srbija uskladi sa njenom spoljnom i bezbednosnom politikom, dok je za Ameriku važnije očuvanje regionalne stabilnosti po cenu neuvođenja sankcija Srbije Rusiji. Mislim da je ovde važno da se razume zbog čega Srbiji nije tako lako da uvede sankcije i kakve bi mogle da budu posledice toga. Prvo, među građanima već postoji dovoljna frustracija politikom Zapada prema Srbiji, od raspada Jugoslavije, preko bombardovanja do samoproglašenja nezavisnosti Kosova. Sa druge strane, Srbija i Rusija nikada nisu bile u ratnom sukobu. Ali, Srbija je istovremeno dobila mnoge dobre stvari sa Zapada što treba da se iskoristi za dalje produbljivanje odnosa i razvijanje ekonomske saradnje. Partneri sa Zapada bi trebalo u tome da prepoznaju i svoj interes.

MONITOR: Više zvaničnika Srbije je učestvovalo na Međunarodnom ekonomskom forumu u Sankt Petersburgu – kao i Milorad Dodik, član Predsjedništva BiH. Dodik se sastao i sa Vladimirom Putinom. Koliko pokazana lojalnost Rusiji moože pomoći stabilokratskom stanju koje je do sada dominiralo u državama i entitetima koje oni predstavljaju, posebno u slučaju Dodika i RS-a koje očekuju opšti izbori u BiH u oktobru?

VELEBIT: Mislim da je ovde reč o kratkovidosti onih koji misle da će im bilo kakva bliskost sa režimom u Moskvi pomoći da politički prežive. Želeo bih da istaknem da je dobro da vlasti u Srbiji pokušavaju da se distanciraju od zločinačkog režima Vladimira Putina. To smo videli kroz glasanje Srbije u UN za rezolucije kojima se osuđuje ruska agresija, kao i za izbacivanje Rusije iz Saveta za ljudska prava UN. Otkazivanje posete Sergeja Lavrova je još jedan dobar znak gde smo videli da ni srpskim vlastima nije bilo u interesu da do ove posete dođe. U ovom trenutku je bitno da Srbija dobije podršku Zapada za poteze koje pravi, iako još uvek Srbija nije uvela sankcije Rusiji.

MONITOR: Vladimir Putin često pominje slučaj Kosova kao presedan iz kojeg, po njemu, proizilazi i pravo Rusije da prizna Donjeck i Lugansk. On se poziva i na presudu Međunarodnog suda pravde. S obzirom na nedavni stav EK o problemu granica Ukrajine  može li se razmišljati i o tome da Zapad u budućem mirovnom dogovaranju, zatraži da Rusija, kao ustupak, prizna Kosovo ili odustane od veta u SB UN?

VELEBIT: Upravo to što je rekao Vladimir Putin najbolji je pokazatelj naše zablude da će Rusija uvek i bez naplate braniti srpske interese. To je bio slučaj samo zato što su se ruski i srpski interesi poklapali, ali to više ne mora da bude slučaj. Za nas je bitno da razumemo da se Rusija ponaša kao i svaka druga velika sila koja gleda svoje interese, a ako taj interes više ne bude podrška Srbiji oko Kosova, te podrške više neće biti. Srbija treba da gleda svoje interese, a ti interesi nisu na Istoku već na Zapadu. Svakako da će pregovori oko Kosova više zavisiti od dogovora velikih sila nego od onoga što bi se dogovorile političke elite u Prištini i Beogradu.

MONITOR: EK je donijela zaključak da bi Ukrajini i Moldaviji trebalo dati status kandidata. Očekuju nas sastanci Savjeta EU i EU – Zapadni Balkan, 23-24. juna. Čemu se  može nadati Zapadni Balkan?

VELEBIT: Ovo je jedinstvena prilika da Evropska unija prepozna šta su njeni geostrateški interesi. Ukoliko Zapadni Balkan ostane van političkih i bezbednosnih interesa EU to može samo da otvori vrata za druge sile da jačaju svoj uticaj što se već dešava sa Kinom, Turskom, Emiratima. Takođe, ako bi Ukrajina, Moldavija i Gruzija dobile status kandidata, a da ne bude ubrzan proces pristupanja Zapadnog Balkana to će biti loš signal i za građane regiona koji su već razočarani pristupom EU u ovom regionu. Sad je trenutak da EU nedvosmisleno pokaže da vidi Zapadni Balkan kao deo svoje porodice.

MONITOR: Američki predsednik Džozef Bajden je, prema navodima TV kanala NBC, kritikovao funkcionere Administracije zbog javnog priželjkivanja poraza Rusije, a francuski predsednik Makron smatra da bez dogovora sa Rusijom nema prestanka rata u Ukrajini i globalnih nevolja. Da li je agresija Rusije na Ukrajinu kao i zavisnost Evrope i svijeta od ruskih prirodnih resursa, jedan od motiva za trasiranje mirovnog plana?

VELEBIT: U međunarodnim odnosima je važno da od svojih neprijatelja ne napravite međusobne prijatelje što bi moglo da se desi sa Rusijom i Kinom. U ovom trenutku Kina pažljivo posmatra sa strane sve što se dešava pokušavajući da nađe korist za sebe. Ovaj rat će u nekom trenutku morati da se završi sklapanjem mira, ali je sada jako teško predvideti kada bi to moglo da se desi. Čak i kada bi se rat sutra završio, Rusija bi bila još dugo izolovana od sveta jer jednom kada uvedete sankcije jako teško dolazi do njihovog napuštanja. Nisam siguran koliko je politika sankcija dobra stvar jer najveće posledice trpe obični građani. Oni koji misle da će se građani Rusije masovno pobuniti zbog sankcija mislim da greše jer zaboravljaju koliko su Rusi trpeljivi. Da nije tako Vladimir Putin odavno ne bi bio na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo