Da li je naš život progonstvo, a ništavilo naš dom? Odgovor na ovo najvažnije pitanje koje možemo sebi postaviti, zavisi od odgovora na pitanje jesmo li odapeta strijela ili smo bumerang
Jesmo li odapeta strijela ili zamahom vještim hitnut bumerang – pitanje je sad?! Isto pitanje Šekspir je iz dramaturških razloga prenaglašeno formulisao kao egzistencijalnu dilemu: „Biti ili ne biti – pitanje je sad?!“ Prenaglašeno, zato što se pitanje „Biti ili ne biti?“, koje se svodi na pitanje: „Živjeti ili ne živjeti?“, već odgovorilo. Moraš najprije biti da bi se mogao pitati hoćeš li još da budeš ili hoćeš da više ne budeš; samo onaj ko je živ, može sebe zapitati da li želi još da živi, ili bi rađe da svoj život, kao iznošeno odijelo, baci tamo gdje je mjesto starim odijelima!
Da li je naš život progonstvo, a ništavilo naš dom? – odgovor na ovo najvažnije pitanje koje možemo sebi postaviti, zavisi od odgovora na pitanje jesmo li odapeta strijela, ili smo bumerang? Ako smo strijela, znamo da će, koliko god brzo, visoko, daleko i dugo letila, ta strijela jednom pasti. Rasprostranjenost uvjerenja da je smrt definitivni završetak našeg postojanja, ide u prilog onima koji smatraju da je život strijela odapeta samo jednom i nepovratno! Ako smo strijela, onda postaje sasvim razumljiva ona „strahotna žeđ za besmrtnošću“ o kojoj govori Migel de Unamuno, smatrajući je za najdublji i bezuslovni poriv svakog čovjeka. Iz istog uvjerenja potiče i čuveni aforizam premudrog Baruha de Spinoze da je imperativ da se traje vječno, zauvijek, bez obzira na sve, da se bude kako god to bilo, onaj univerzalni impuls i zajednička suština koja izjednačava i poravnava sve što jeste – organsko i neorgansko, bakteriju i genija, novorođenče i stogodišnjaka: „Quod in suo esse perseverare conatur!“ – „Ono što svoju suštinu zna kao trajanje“.
Ko svoj život vidi kao strijelu, želi samo da njen let traje vječno! Svejedno kakav je život, bitno je da se ostane živ! Slavni liječnik i vidar Galen se molio da vječno živi, ako ne drugačije, onda samo gledajući ovaj svijet: „Makar i sa pola duše, ali gledati ovaj svijet! Pa bilo to i preko leđa oznojene mazge.“ Veliki matematičar i filozof Blez Paskal predočio je tragičnost ljudskog života i smrti prizorom beskrajne povorke koja tumara svijetom ne znajući ni gdje je, ni otkuda je, ni kako je tu došla, ni gdje će, ni do kada će – bez najave i opomene, svakog trenutka neko zauvijek nestane iz te povorke! Tako je matematički saldo smrti stalno otvoren, račun života bez najave sveden, svjetlo ugašeno, gledanje završeno.
Saznanje da u kosmičkim proporcijama, tu povorku čine mikronske čestice, nastanjene na zrnu praha čiji gubitak ne bi ni najmanje poremetio cjelinu beskrajnih svjetova koji bi produžili da postoje, bitno relativizira tragiku Paskalove povorke i kompromituje važnost pitanja života i smrti na nivo beznačajne epizode.
Sam Paskal je bravurozno porekao beznačajnost sopstvene alegorije kada je shvatio da je sva ona cjelina beskrajnih svjetova zapravo sabrana iza čela, u svijesti svakog učesnika te povorke. Jeste, desi nam se da nas i u trenucima najveće razdraganosti, bez najave, obuzme zebnja, da nam pomisao na smrt kao jeza klizne leđima. Slabi smo, lomni, tek pusta smo trska.
Ali trska smo koja misli!
I tada shvatimo da život nije strijela, nego bumerang.
Jer bumerang nije ono što mislimo: potpuno neopravdana metaforu za oružje kojim čovjek, umjesto cilja pogodi samog sebe! Bumerang je djelo genija, čudo na djelu, ni manje ni više nego strijela koja se, jednom odapeta, opet vraća na tetivu istog luka. Ako smo bumerang, onda je naš život kružni let kojim se nebrojeno mnogo puta vraćamo u onu istu vještu ruku koja nas je prvi put hitnula i koja nas, svakim novim izbačajem, šalje u sve višu i višu orbitu!
Dželaludin Rumi, Mevlana govori upravo o tome kada kaže: „Umro sam kao mineral i postao biljka, umro sam kao biljka i postao životinja, umro sam kao životinja i postao čovjek. Zašto da se bojim? Kada sam bivao manji umiranjem?”
Razumljivo je što nam se neće iz života: ni dijete neće iz majčine utrobe, sve dok nešto u njemu ne dozna da odlazak iz majčine utrobe nije odlazak iz života nego prelazak u novi, viši život. Razumljiva je i opravdana nostalgija, melanholični uzdah zahvalnosti kada se treba rastati od sve one ljepote koja nas je opčinjavala u ovom životu. Upravo ta nostalgija, onaj melanholični uzdah i osjećaj zahvalnosti, potvrđuju da naša svijest o smrti nije svijest o sopstvenom kraju. Ta svijest potvrđuje i da je svako od nas filozof i pjesnik, po tome što u filozofu ima nešto što ne postoji ni u jednoj filozofiji: svijest o sebi, koja je izvor svake filozofije i koja zna da je uvijek i svugdje ’izvan doma’ – budući je samo tako kod sebe. Filozof i pjesnik su svoj vlastiti dom i drugi dom osim sebe nemaju!
Čovjek je bumerang koji se poslije svakog izbačaja vraća u ruku iz koje je bio izbačen, svaki put postajući ljepši i leteći sve dalje i u sve veće visine.
Ferid MUHIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
HORIZONTI3 sedmice