Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, PREOKRET: DPS dubine

Objavljeno prije

na

Ova Vlada  je već po do sada učinjenim imenovanjima u velikoj većini slučajeva pokazala da neće mijenjati praksu partijskog kadriranja. Izvjesno je da će nova vlada u političkim trgovinama samo balansirati koje će partijske boje biti te dubine. Ako se sve glasnije čuje da DPS dobija skoro trećinu kadrova u izvršnoj vlasti „po dubini”, onda je jasno i ka kojoj nijansi ide ta kolorika

 

MONITOR: Posljednjih dana priča se o Otvorenom Balkanu, i o malo čemu drugom. Čini li Vam se da je pitanje te regionalne inicijative u javnosti prenaglašeno?

PERIĆ: Gotovo sve naše teme su prenaglašene, jer mi nismo društvo dijaloga već zaglušujuće buke. Da smo izgradili kulturu uzajamnog uvažavanja, mi bismo o Otvorenom Balkanu razgovorali na krajnje racionalan način i pokušavali bismo da kroz otvorenu debatu izvučemo nedvosmislen zaključak koja je opcija bolja po nas – ulazak ili ne. Umjesto toga, kao i oko mnogo čega drugog, iskristalisala su se dva povika, a ne dva stava. Prvi: da ako ste za Otvoreni Balkan, da su svi koji su protiv te ideje retrogradni, nedokazani, frustrirani i klaustrofobični. Drugi: ako ste protiv uključenja u ovu inicijativu, da su oni koji su za – zapravo pobornici velikodržavnih projekata susjednih zemalja. Dakle, ni o ovoj temi ne možemo razložno govoriti, a da dominatna „argumentacija” nije napad na drugog, nerijetko i ad hominem. Izuzeci su zaista rijetki.

Da ne budem neodređen, smatram da ta inicijativa, bez obzira na namjere, Crnoj Gori više odnosi nego li donosi. Razlozi: mi smo mali, ekonomski i administrativno prilično zapušten sistem, naša privreda nije kompetitivna i u ovoj fazi razvoja u takvom okviru može dodatno postati inferiorna, a što potvrđuje stalni rast našeg spoljnotrgovinskog deficita koji je u deceniju porastao sa manje od milijardu i po na preko dvije. Kada je u pitanju tržište rada, mislim da bolje kvalifikovana radna snaga iz Crne Gore neće ići u okruženje već na Zapad koji im pruža mnogo bolje uslove i više mogućnosti. Dodajmo i da razlog migracije nije samo želja da zaradite već i da se „izmjerite“ i naučite najsavremenija znanja, što, uz dužno uvažavanje, možete u manjoj mjeri u regionu. Kao potvrda ovoj tezi je i činjenica da mladi iz svih zemalja koje se pominju kao sadašnje ili potencijalne članice ove inicijative masovno migriraju ka Zapadu – ne ka regionu. Evo i još jednog argumenta: kada ulazite u regonalnu inicijativu, to ne činite na pola godine, nego očekivano na najmanje srednjoročni period. A ako ulazimo u EU, kako tvrdi nova vlast do 2025. godine, dakle za dvije i po godine, zar ne bi sve snage valjalo usmjeriti ka tom cilju? Pomenimo i da je ubrzo nakon intenziviranja priče o Otvorenom Balkanu, brzo sa samita u Solunu grčki premijer iznio projekciju da bi rok za pristupanje svih zemalja Zapadnog Balkana trebalo da bude 2033. godina. I u konačnom, rečeno je da će to biti inicijativa u kojoj svako uzima šta hoće i da se potpisuju samo bilateralni sporazumi – pa zašto ne bismo potpisivali bilateralne sporazume nezavisno od Otvorenog Balkana i tako otklonili sve rizike? Sarađivati se treba i mora, ali zašto ne povedemo otvoren i razložan dijalog o pronalasku najoptimalnijeg modaliteta? Podsjećam da do sada osim argumenata tipa „ne vidim zašto ne bismo ušli” i opštih mjesta o slobodoj trgovini i protoku ljudi, od dijela vlasti koji se zalaže za priključenje ovoj inicijativi nismo čuli ubjedljiviju argumentaciju.

I u ovoj situaciji je potvrđeno dominanto ponašanje vlasti – bez obzira na personalni sastav – da se izbjegava dijalog na racionalnoj ravni. Ona ga želi na iracionalnoj, jer tada ne morate da nudite promišljene argumente i kontraargumente – tada kreće rat etiketama i još jedno prebrojavanje na „za” i „protiv”.

MONITOR: Paralelno, i dalje čekamo na oslobađanje institucija, pravosuđa, i ostale ključne procese na evropskom putu. Kako vidite aktivnosti nove vlade na tom polju?

PERIĆ: Valja priznati – mi jesmo stara država, ali naše institucije nisu nikada bile snažne. One su rijetko kada izdržavale pritisak onog ili onih koji su na vlasti. Uopšte uzev, proces njihovog građenja je spor, jer sve i da imate nepodijeljenu političku volju svih učesnika na političkoj sceni – a nemate je, sve da nemate posla sa korupcijom – a imate je, da biste snažili instuticije, dva su osnovna preduslova – institucionalno pamćenje i znanje. Prvo smo u kontinuitetu razgrađivali, a drugo smo uvijek potcjenjivali. Tu nema brzih poteza koji ispunjavaju vatromete očekivanja i koji daju instat rezultate, to je mukotrpan proces. Ne vidim tu vrstu nužne posvećenosti i upornosti. Kao da se želi sve sad i odmah, a očito da je fali iskustva i znanja. Tu je nužan preokret ne samo u praski, već i promišljanju.

MONITOR: Može li ova vlada da napravi pomake na polju vladavine prava, imajući u vidu da joj parlamentarnu podršku daje Demokratska partija socijalista?

PERIĆ: Svaka vlada koja zavisi od podrške Demokratske partije socijalista može na polju vladavine prava da učini samo one pomake koje bi učinila Demokratska partija socijalista. A ona je uvijek pazila da se na tom polju nikada ne dogode nikakvi pomaci.

MONITOR: Nekoliko važnih slučajeva, od Carina do Telekoma, koji su godinama bili u fokusu javnosti, pali su pred sudovima. U čemu je problem?

PERIĆ: Malo ko vjeruje da u dogledno vrijeme može nastati ambijent u kojem će bilo koji slučaj sa kojim su povezani najviši funkcioneri države i DPS-a, od tužilaštva i suda biti zakonito otvoren, precesuiran i okončan. Problem je i u pravosudnom sistemu, ali jednako ili možda i više u sistemu funkcionisanja države u cjelini. Imamo vrlo malo pojedinaca, na funkcijama, koji nose nekakav osjećaj lične odgovornosti za ono što rade ili kažu. Imamo previše ljudi koji smatraju da im državna funkcija daje pravo na samovolju i neograničenu bezobzirnost u donošenju odluka. Slučaj Carina je najočitiji primjer, jer imate gradonačelnika koji smatra da državno zemljište može da pokloni po pet puta nižoj cijeni od one koja je za isto zemljište postignuta na javnom nadmetanju, a istovremeno imate i disciplinovanu odborničku većinu koja naknadno potvrđuje takvu odluku gradonačelnika, jer su svi zajedno uvjereni da mogu da donose odluke kakve požele. I prirodno je da u takvom sistemu imate na kraju sudije koji to smatraju normalnim i regularnim.

MONITOR: Uhapšeni su čelni ljudi pravosuđa Vesna Medenica i Blažo Jovanić. Vjerujete li da se ti slučajevi mogu izvesti do kraja u ovakvoj situaciji i atmosferi?

PERIĆ: Mislim da je stigao očigledan kraj sadašnjeg modela pravosuđa. U modelu prije ovog, crnogorsko pravosuđe je bilo manje korumpirano, sa mnogo manje skandaloznih presuda i pojedinaca kakvih imamo danas. Sadašnji model je bio uveden kao reformski, da se nezavisnim izborom obezbijedi nezavisnost sudija. Pravosudni sistem su, međutim, u tom trenutku činile sudije koje je ranije izabrala poslanička većina koja je na vlasti bila prethodne dvije decenije, a ista ta većina je ovlastila tako stvoren sitem da bira sam sebe, da se sam multiplikuje. Izgubili smo iz vida da nezavisno sudstvo nije vezano za način izbora sudija, nego za način funkcionisanja sistema u cjelini. Sudije kojima izvršna vlast dodjeljuje stanove, koje stambeno zbrinjava Glavni grad, ne mogu biti nezavisne. Dakle, potrebno je otvoriti društveni dijalog u kojem će se preispitati sadašnji model funkcionisanja pravosuđa i pokušati naći primjereniji model za Crnu Goru. Postoje brojni efikasni modeli u kojima sudije postavlja predsjednik države, ministar pravde ili ih bira parlament. Ne treba bježati ni od neposrednog izbora. U svakom slučaju, sadašnji model je po svim pokazateljima loš i on se mora mijenjati.

Očigledno je: za drugačiji ishod je potrebno stvoriti drugačije pretpostavke. U suprotnom ćemo stalno ići ukrug i dolaziti do tačke u kojoj se sada nalazimo: da imamo potrebu za nezavisnim sudstvom – koju ne uspijevamo dostići.

MONITOR: Ministar odbrane Raško Konjević je optužio Demokratski front da, iako je u opoziciji, pregovara o zadržavanju pozicija „po dubini”. Zašto još pričamo o političkim dubinama, može li ova vlada uvesti drugačiju praksu?

PERIĆ: Da se može drugačije, ako je suditi po početnim potezima, ostavljeno je da pokaže neka buduća Vlada. Ova je već po do sada učinjenim imenovanjima u velikoj većini slučajeva pokazala da neće mijenjati praksu partijskog kadriranja. Izvjesno je da će Vlada u političkim trgovinama samo balansirati koje će partijske boje biti te dubine. Ako se sve glasnije čuje da DPS dobija skoro trećinu kadrova u izvršnoj vlasti „po dubini”, onda je jasno i ka kojoj nijansi ide ta kolorika. Moramo se konačno naviknuti da pojave lociramo precizno i da ne pristajemo na mentalno maltretiranje kada nam se uporno govori da nešto nije što svi vidimo da jeste. To je i prvi korak da se vlast dovede u nelagodnu poziciju suočavanja sa svojim činjenjem – da počne da shvata da se protiv toga valja boriti. To bi bilo blagotvorno i za vlast i za cijelu zajednicu.

MONITOR: Slavili smo 16 godina nezavisnosti, pet od ulaska u NATO. Koliko imamo razloga za slavlje?

PERIĆ: Svakako da postoje datumi koje država obilježava kao podsjetnik na određena pregnuća i dostignuća. Ujedno to je i prilika da razmislimo koliko je postignuto, a koliko se postići moglo realno. U ovih šesnaest godina propustili smo mnoge šanse, prije svega onu da našu zajednicu učinimo efikasnom i pravednom. Još važnije, nismo uspjeli da se na temeljima suštinskog dijaloga i međusobnog uvažavanja zaokružimo kao zajednica. Upadljiva je i ispuštena kolosalna prilika za transformaciju društva i demontažu koruptivnih praksi nakon prve pobjede tadašnje opozicije na izborima od 2020.

Ako nešto jeste pohvalno u tom periodu, onda je to ipak zrijevanje društva koje je dolazilo direktno od građanina – ne od elita. On, građanin, je počeo da se oslobađa i da traži promjenu. To nije malo. Mada će oligarhije pokušavati obezvrijediti i obesmisliti taj napor, ili sa druge strane željeti čak i da zasluge za to pripišu sebi, ipak je ta energija oslobođena. Otvoren je prostor za borbu za održivu zajednicu koja je osnažena vladavinom prava – taj izazov treba prihvatiti i istrajati u naporu da se suštinski mijenjamo i postajemo bolji – kako na pojedinačnom, tako i na kolektivnom planu. To bi bio istinski istorijski preokret.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LUKA PAPIĆ, REDITELJ: Otjelotvorenje metafore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možda su neke od prednosti dokumentarnog filma to što lakše prenosi utisak autentičnog i životnog, kao i to što ostavlja puno mogućnosti za eksperimentisanje sa formom

 

Na nedavno održanom 13. UnderhillFestu, međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Podgorici, specijalno priznanje žirija dobio je film Bez u režiji Luke Papića, koji je zajedno sa koscenaristom i producentom filma Srđom Vučom bio gost festivala.

„Tražeći svog nestalog psa, umjetnik začudnih i nestandardnih stavova u centru je moderne apsurdne komedije ispričane kroz dokumentarno-igrani film koji postavlja filozofska, etička i ekološka pitanja. Reditelj Luka Papić vrlo umješno koristi likove sa margina društva da na minimalistički način prikaže trenutno socijal-političko stanje u Srbiji.  Rezultat je zanimljiv i začudan film koji uspješno ispituje odnos čovjeka i psa, čovjeka i umjetnosti kao i njihovo značaj u životu”, stoji u obrazloženju žirija.

Luka Papić je filmsku režiju studirao na Akademiji umjetnosti u Hamburgu. Prije filma Bez režirao je kratki doku-fikšn film Grapevines, kratki dokumentarni Man of Smoke i kratki eksperimentalni Paralel strims.

MONITOR: Film „Bez” je svjetsku premijeru imao na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Nionu gdje ste dobili glavnu nagradu. Zatim Grand Prix na Beldocsu, sad specijalno priznanje žirija na UnderhillFestu. Koliko su Vas sve ove nagrade iznenadile?

PAPIĆ: Nagrade su uvek iznenađenje. Kod nagrada je u velikoj meri bitan i faktor sreće – žiri sačinjen od nekoliko članova, u velikom broju često jako dobrih filmova prepozna neku vrednost i izdvoji tek nekoliko. Najviše nas je iznenadila nagrada iz Niona, jer smo se nakon kratkog i intenzivnog vikenda u Švajcarskoj, kada je bilo premijerno prikazivanje, vratili u Beograd i odmah uleteli u svakodnevne poslove vrlo brzo zaboravljajući i mogućnost nagrade, dok me dan pre dodele nisu pozvali iz organizacije festivala i poslali mi avionsku kartu. Pozitivno nas je iznenadilo i to što ljudi dobro reaguju i na humor i na emocije u filmu, jer iako je publika jako bitna, sa njenom reakcijom se ne može kalkulisati.

MONITOR: Zanimljiv je proces nastanka filma „Bez”, naročito pisanja scenarija. Koliki je bio izazov osmišljavanja narativa koji je između dokumentarnog i fikcije?

PAPIĆ: Scenario, koji je i ostao kičma budućeg filma, napisao sam još 2016. kada sam i snimio neke od prvih kadrova. U pisanju osmislio sam strukturu i načelno zamislio situacije i scene, kao i načine na koje se nešto može inscenirati ili desiti, ali je bilo neophodno da uvek imamo fleksibilnost za promenu plana u bilo kom trenutku. Iako se sve vreme oslanjao na scenario, film je, u manjoj ili većoj meri, menjao svoj oblik u svim fazama procesa – od situacija kada smo na samom setu shvatali šta funkcioniše, a šta ne funkcioniše, pa do poslednjih ruka montaže. Nakon prvog kruga snimanja, producent i koscenarista Srđa Vučo i ja smo izmontirali jednu verziju u kojoj se moglo videti šta zapravo fali filmu i koje su rupe u narativu. Onda smo nastavili sa pisanjem i pokušali da pronađemo nedostajuće situacije i likove. Nakon što smo ih pronašli i dosnimili sve zamišljeno, film je konačan oblik u kojem zaista funkcioniše dobio ponovo u montaži, ali ovaj put sa montažerkom Jelenom Maksimović.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VUK VELEBIT, POLITOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR: U međunarodnim odnosima je važno da od svojih neprijatelja ne napravite međusobne prijatelje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Evropska unija je daleko više zainteresovana da se Srbija uskladi sa njenom spoljnom i bezbjednosnom politikom, dok je za Ameriku važnije očuvanje regionalne stabilnosti po cijenu neuvođenja sankcija Srbije Rusiji

 

MONITOR: Opozicija u Srbiji kao da nije bila u većem previranju i međusobnim neslaganjima od početka vlasti SNS-a. Borba protiv vlasti kao da je zaboravljena?

VELEBIT: Ovogodišnji izbori u Srbiji su uneli novu dinamiku u politički prostor, pre svega zato što je celokupna opozicija učestvovala na njima za razliku od prethodnih izbora koji su bili bojkotovani od većeg dela opozicije. Parlament više neće biti jednopartijski već će se otvoriti prostor za razmenu mišljenja i unutar institucija. Mislim da je za našu demokratiju dobro  da se posle dužeg vremena čuje različitost mišljenja koja više neće moći da se ignoriše. Ipak, novi raskoli u opoziciji su nas još jednom doveli u situaciju da se više bavimo previranjima unutar opozicije nego ponudom rešenja i ideja koje bi bile alternativa onome što aktuelna vlast nudi. Rat u Ukrajini je dosta uticao i na politička dešavanja u Srbiji tako da je očekivano da će se stranke u narednom periodu najviše baviti pitanjem uticaja posledica rata na Srbiju. Dodatno, ovo će biti prilika i da možda opozicija i vlast nađu zajednički jezik kad je reč o novom spoljnopolitičkom pozicioniraju Srbije. Vlast će sigurno tražiti svoje saveznike i među opozicijom za donošenje nekih nepopularnih odluka u budućnosti koje će imati za cilj dalje distanciranje od Rusije.

MONITOR: Još je burno reagovanje na razgovor Đilas-Vučić, odmah poslije izbora. Djeluje da je vlast imala najviše koristi ne samo od Đilasove inicijative da se sastane sa Vučićem već i žestoke javne osude gotovo svih opozicionih predvodnika. Da li je neka vrsta saradnje opozicije prilikom izbora organa novoformiranog saziva Skupštine Beograda, znak da su postali svjesniji „viših interesa“?

VELEBIT: Svaki korak koji doprinosi smanjenju tenzija je dobar ukoliko postoje iskrene namere i jedne i druge strane za to. U politici je jako bitan tajming, a onda na osnovu toga možemo i da analiziramo susret koji ste pomenuli. Ako je namera Dragana Đilasa bila da se pozicionira kao lider opozicije i da pokaže svoje liderstvo onda je on svoj cilj ispunio. Vučić je na neki načio učinio i uslugu Đilasu tako što mu je dao legitimitet lidera opozicije. Zašto nije razgovarao sa drugim ljudima iz opozicije koji su osvojili možda i bolji rezultat od stranke koju vodi Dragan Đilas? Naravno, ovaj sastanak je značajno uticao na razdor u opoziciji, ali je i pokazao koliko je to jedinstvo neodrživo i da je jedini cilj bio da se ujedinjena opozicija ne raspadne uoči izbora. Mnogi koji su kritikovali ovaj sastanak, uključujući i mene, isticali su argument da su upravo Đilas i ljudi oko njega ranije lepili etikete ’izdajnika’ svakome ko bi se usudio da razgovara ili pregovara sa vlašću. Postavljam pitanje – ko je taj ko može da odredi kada je u redu da se razgovara sa Vučićem, a kada nije?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo