Povežite se sa nama

SUSRETI

VLADIMIR PEŚO MRVALJEVIĆ, INŽINJER, KARATE TRENER: Nikšić, rasadnik vrhunskih karatista

Objavljeno prije

na

Karate je, kaže danas Vladimir Peśo Mrvaljević, prepoznao kao lijep i moćan sport. Vještina, koja i onima koji nisu veliki i snažni, omogućava da se odbrane i zaštite

 

Treninge karatea počeo je na studijama u Mostaru. Potom nastavio da prva znanja prenosi sugrađanima u rodnom Nikšiću. Karate, kaže danas, mašinski inžinjer Vladimir Peśo Mrvaljević, prepoznao je kao lijep i moćan sport. Vještina, koja i onima koji nisu veliki ni snažni, omogućava da se odbrane i zaštite.

Prvi karate klub u Nikšiću osnovao je Dragoslav Božović 1971. Svjetsko ime u karateu, kapiten reprezentacije i višestruki prvak SFRJ u teškoj kategoriji i dva puta vicešampion Evrope. Sa Božovićem, po završetku studija, par godina kasnije, Mrvljavić će nastaviti da razvija i omasovljava  karate sport. „Trenirali smo ispod Trebjese“, sjeća se naš sagovornik . Napominje: „Božović je najbolji karatista kojeg je ovaj grad iznjedrio.“

Razgovaramo u njegovom restoranu Arkada. Prostoru u kojem su održane brojne promocije i izložbe, gostovala poznata imena estradne scene, a kuhinja restorana prepoznata i van grada pod Trebjesom. Otvaranjem Arkade krajem devedesetih, inžinjer Mrvaljević okončao je sedamnaest godina dug staž u Željezari Boris Kidrič. Radio je na poslovima šefa mašinske automatike i  formirao prvu službu za hidrauliku, pneumatiku i sistem za podmazivanje. S ponosom se sjeća da je i autor više inovacija u željezari Nikšić, zahvaljujući kojima su postignute velike uštede u radu. Kada je shvatio da od plate ne može  zamijeniti petnaest godina staru zastavu, okončao je rad u društvenom sektoru. Iste godine „objesio“ je i kimono i prestao sa aktivnim treninzima.

Kao šef stručnog štaba Karate kluba Nikšić, u periodu od 1976. do 1989. godine,  trenirao sve selekcije – seniore, juniore i rekreativce. Bilo je to vrijeme u kojem se prvo trebalo pobrinuti da se obezbijedi sala za treninge. Podrumski prostor u zgradi Željezarine desetke, prepun uglja i starih mašina, zahvaljujući Mrvaljevićevom entuzijazmu dobio je tu ulogu.

„Zamolim Branka Bulajića iz Željezare da mi ustupe ovaj podrum, a on pita hoćeš li ti da ti se narod sprda. Uz pomoć kolega uveli smo struju, postavili parkete, napravili čak i kancelarije i namjestili ih zahvaljujući fabrici Šik Javorak. Sportski centar je otvoren uz nevjerovatan publicitet.

Počela je slavna istorija karate sporta u Nikšiću. U ovim prostorijama trenirao je Radojicu Kneževića, Zorana Maksimovića,  Dragana Bata Ognjenovića, Dragoslava Božovića, Miodraga Vušovića, Ranka Karadžić, Željka Đokovića, Radoslava Božovića. Oni su 1982. godine osvojili prvo mjesto u ligaškom nadmetanju u SFRJ.

„Konkurencija je bila izuzetno velika. Beograd sa četdeset pet registrovanih klubova i poznatim asovima karate sporta poput Ilije i Vladimira Jorge. Bosna iz Sarajeva sa 2.500 aktivnih karatista, jaka Vojvodina iz Novog Sada, Budućnost iz Titograda, Mladost iz Tuzle… Mi, iz malog Nikšića, i sve ih potučemo. Prvo mjesto u Prvoj saveznoj ligi. I prva titula koja je za Crnu Goru osvojena na tom nivou“ – s ponosom priča trener Vladimir Peśo Mrvaljević

Sljedeće godine ekipa osvaja drugo mjesto, da bi, u izmijenjenom sastavu, jer je prva postava u međuvremenu napustila klub, Nikšićcani  1986. ponovili uspjeh. Titula prvaka na saveznom nivou.

„Treniralo se uz veliku disciplinu i rad“, priča Mrvaljević. Uz finansijsku pomoć uglednih Nikšićana i lokalnih privrednika. Često nedovoljnu, pa se ekipa na prvenstvo u Marsej u Francuskoj, odvezla grdaskim autobusom. I danas se sjeća metalnih šipki koje su žuljale u leđima tokom putovanja, ali i momaka koji su na nastup došli bosi i u kimonima. „Novca za trenerke i patike nije bilo dovoljno u klubu. Ali, bilo je mnogo ljubavi prema zemlji koju smo predstavljali…“

Mrvaljević je terenirao i slavnog Dragana Bata Ognjenovića, petostrukog prvaka Crne Gore u teškoj kategoriji, dva puta prvaka SFRJ, učesnika četiri evropska i dva svjetska prvenstva. „U klub je došao kao srednjoškolac, ali odmah sam shvatio da je ne samo snažan i dugonog, nego i izuzetno uporan“. O slavnom meču održanom na Malom stadionu u Nikšiću 1986. između Ognjenovića i svjetskog prvaka u ful kontaktu Branka Cikatića iz Splita, Mrvaljević se sjeća sa puno emocija.

„O čemu pričaš, jadan“, pitao je Ognjenovića, kada mu je ovaj rekao da hoće u ring sa svjetskim šampionom sporta, o kome ni mladi karatista, a ni njegov trener nisu imali puno predstave. Ipak, pristao je da ga sprema.

„Svjestan rizika ove borbe, nisam spavao cijelu noć. Ne samo Nikšić, cijela Jugoslavija čekala je taj meč. Pet hiljada ljudi na tribinama, a grobna tišina. „Evo ti prilika“, rekao sam mu, „radi ono što smo vježbali dva i po mjeseca“. U prvoj rundi Ognjenović udara nogom Cikatića u grudi. Publika urla. Slijedi šamar, ali nedovoljno jak… Pa udarac nogom u glavu, od kojeg Cikatić pada. Uspijeva da ustane, nastavlja se borba. U momentu kada se protivnici nađu u klinču, sudija zaustavlja borbu. Bato spušta ruke, ali Cikatić ga krošeom obara. Publika bijesno kreće prema ringu… Sudija diskvalifikuje svjetskog šampiona ful kontakta i Ognjenović pobjeđuje.“

Nakon ovog meča Ognjenović će nastaviti uspješnu karijeru i u ful kontaktu i kik boksu. Krate sport u Nikšiću nastaviće neki novi momci. Među njima i Dragoljub Fatić, višestruki prvak Crne Gore, SFRJ i SRJ u polusrednjoj kategoriji, ali i dobitnik brojnih priznanja na evropskoj i svjetskoj sceni. Danas je trener karate kluba Onogošt. Da je Nikšić rasadnik karate sporta potvrda je i zlatna medalja Danila Lučića osvojena 2010, ali i osvajači evropskih medalja u juniorskoj konkurenciji Filip Vujadinović i Simo Lučić.

Vladimira Mrvaljevića, na osnovu postignutih rezultata u sportu, dva mandata biraće za predsjedavajućeg SOFK Nikšić, za člana predsjedništva republičke SOFK- e. Predsjednik Karate saveza Crne Gore bio je od 2010. do 2014. godine a 2013. je biran za potpredsjednika Balkanske karate federacije.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

Izdvojeno

PERO NIKČEVIĆ, SLIKAR U PARIZU: Buntovnik sa snovima  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Njegova linija, tvrde stručnjaci, savršena je. „Izvući liniju je slično potezu mača“, kaže. I kroz osmijeh napominje: „Monaški sam živio, a moja olovka je preuzela veliki dio moje muškosti”

 

Vjerovao je da je u slikarstvu moguće ostati nepotkupljiv, osoben, slobodan i svoj. Slikar Pero Nikčević ne slika naručene motive radi novca, prezire  državno institucionalno slikarstvo ali i komercijalne galeriste. Završio je studije brže nego drugi. Nuđeno mu je da ostane kao asistent na Akademiji u Beogradu – odbio je. Sloboda je bila privlačnija. „Sve institucije uzimaju slobodu“, tvrdi Pero Nikčević. Sloboda, ideja van ideja, a Vinsent Van Gog vječni uzor…

„Umjetnik je neko ko se sudara sa okolinom. Da bi stvarao, moraš se osjećati kao da si sam na svijetu, moćniji od svih. To traži umjetnik u meni. Ponekad pogledam tog Pera, umjetnika u sebi, i pomislim, budalo, mogao si lijepo da živiš. A, opet, strahujem da ne izdam tog mladića, jer ne bih bio dostojan njegovog ideala. Slažem li sebe, slagao bih čitav život. I onog mladića koji je bio blizu nebu… Onaj bljesak divlje zvijeri u očima koji je imao“.

Zavšio je Pedagošku akademiju 1971. u Nikšiću. Rodio se blizu ovog grada,  u Stubici 1951, na Petrovdan, odrastao uz Carev most. Studije slikarstva završava već 1975. na Likovnoj akademiji u Beogradu, a potom nastavlja postidiplomske studije u Parizu. Sa Žarkom Bjelicom, Ilijom Brankom Burićem, Dušanom Jeknićem, Draganom Karadžićem, Milovanom Mikijem Radulovićem, Branislavom Banom Sekulićem, Rajkom Todorom Todorovićem, Dragomirom Cilom Vušovićem, Stankom Zečevićem ostaće zapamćen kao jedan iz slavne Generacije 9 crnogorskih umjetnika. Njihov profesor Nikola Gvozdenovića Gvozdo smatrao ga je najtalentovanijim.

Rajko Cerović je sa Nikčevićem davne ‘77 pravio intervju u domu mladog slikara, u skromnoj seoskoj kući u Stubici gdje se bio vratio nakon jednogodišnjeg studijskog boravka u Parizu. „Ima li Pero neprijatelja?“ – pitao je Cerović njegovu majku na kraju intervjua. „Ne, siromah“, odgovorila je Perova majka. „Ako ih nije imao do sada, imaće ih“, kazao je Cerović. Upravo to se i desilo. „Moj život je stvarno bio naporan. Ne znam ni sam kako sam uspio da opstanem. Bez podrške kolega, porodice… Sam.“

„Svi oni iz Generacije 9 trebalo bi da poštuju moj umjetnički stav. Ako su odustali od toga, to je njihovo pravo. Ali, njihova će umjetnost zbog toga trpjeti.  Ja svoja umjetnička stremljenja pomjeram do krajnjih granica. Priznajem, nekad su mi kolege bile jako potrebne. Ali, nisu bili tu za mene. Ipak, ne mogu da ih se odreknem, kao što su se oni mene odrekli. Vjerujem da mi je upravo samoća pomogla da izgradiim snagu karaktera“.

Događaj vezan za njega i primarijusa dr Miša Maksimovića nije nepoznat. Ali, prvi put, Pero Nikčević priča o njemu. „Nedavno sam sreo dr Ratka Radovića, koji se živo sjeća tog vremena i tog događaja. Radović mi je priznao da je bio spriječen da jednu od mojih slika, koju je izabrao, odnese u Beograd uglednim kolekcionarima, paru Bošković. Razlog je tragikomičan. Dr Mišo Maksimović je tražio da cijena moje slike bude niža od one na koju su kupci pristali. Moj stav je bio da ne želim da se jeftino prodajem. Ironija slučaja se nastavlja i sljedeće godine. Maksimović kupuje sliku po cijeni koju sam ja tražio, ali me doveo do zida plača insistirajući da korigujem jedan detalj na slici. U par sekundi promijeniće se moj život. Dok sam već završenu sliku, da zadovoljim potražnju gospodina Maksimovića, ‘popravljao’, čuo sam tihi razgovor između moje majke i sestre. Plašile su se da ću da poludim. Revolt Spartakusa pojavio se u meni.Veliki nož koji mi je služio kao paleta, u jednom trenu bio je usmjeren prema majci uz urlik: „I od tebe ću braniti moju čast“. Nož sam zario u nesrećnu sliku. Nastavak priče, takođe, je tragikomičan. Moja molba doktoru da uzme neku moju drugu sliku ili da mu uradim portret, odbačena je. Insistirao je da mu vratim novac koji mi je prije toga ostavio. Osjećao sam da ovu tragediju moramo podijeliti. Novac sam pocijepao. Jednu polovinu sam dao njemu, a drugu zadržao. Maksimović je, užasnut događajem, pobjegao. Novac je ostao u formi kolaža, zalijepljen na slici. Danas nisu živi ni moji roditelji, ni dr Maksimović. Ali, živ je Mijo Mijušković, vajar, i zahvalan sam mu jer me podsjetio da sam se našao u prekršaju, zakonski kažnjivom, cijepanjem novca. Portreti ćerke i sina Maksimoviću su kompezirali taj novčani gubitak. Sliku je javnost vidjela na mojoj samostalnoj izložbi 1981. u Titogradu, zahvaljujući u to vrijeme predsjedniku Veljku Mijatoviću i predsjedniku Akademije Branku Pavičeviću. Uskoro će je  ponovo moći pogledati  na retrospektivnoj izložbi koju sam najavio iduće godine“, objašnjava Nikčević.

Oko novca u životu nikada nije postavljao pitanje. „Kad ga nije bilo, gladovao sam, a glad me pročišćavala. Cijepao sam kontakte sa porodicom, društvom generacijom. Sve sam to činio da bih se vratio izvoru života. I Mikelanđelo je morao da gurne sklupturu nizbdo da bi dokazao da je dobro napravljena ako ostane u komadu. Tako je i u umjetnosti i u životu. To ne preporučujem ljudima koji nemaju hrabrosti. Možda ni ja to ne bih radio u ovim godinama, ali kad si mlad, to je prirodno. Umjetnik koji ne želi da bude Leonardo svog vremena bolje da umjetnost napusti“, priča umjetnik.

Opisivali su ga kao buntovnika sa snovima, nekog ko se ne pokorava slikarskim trendovima. „U vrhunskoj umjetnosti nema kompromisa. Svejedno šta slika – cvijet ili jagnje, umjetnik je uvijek zvjerka koja čuva svoju teritoriju. Slikar ili vajar stvaraju čitavim svojim bićem.“

Dado Đurić je tvrdio da Perova linija nije dovoljno cijenjena ali da se od njega treba čuvati. Slično je govorio i profosor  Stojan Ćelić. „Bez sumnje talentovan, ali nikakvog posla sa njim. „Profesor likovnih umjetnosti Helena Gvozdenović tokom izložbe u Galeriji JNA u Beogradu, izjavila je za Pera Nikčevića da je najtalentovaniji student svih generacija.

Perova linija, tvrde stručnjaci, savršena je. „Izvući liniju je slično potezu mača“, kaže. I kroz osmjeh napominje: „Monaški sam živio, a moja olovka je preuzela veliki dio moje muškosti”.

Sa 16 godina upoznao je rad Van Goga. I danas misli da je najveći slikar svih vremena. „Dodirnuo je naučno posmatranje kosmosa. Talasanje u prirodi u odnosu na svoju emociju i na prirodu. Približili su mu se crtački Dado, a slikarski Lubarda. Ja hoću da to objedinim u svom radu“.

Neće, kaže, poput Vinsenta van Goga odsjeći uho. Ni sebi oduzeti život, kako je njegov veliki uzor uradio. Ali, uništavao je svoje radove. „Jednostavno moram to da uradim jer osjećam da je pitanje, ja ili oni“.

U manastiru Reževići kao slikar isposnik proveo je četiri godine. Od 1981. do 1984. odlazi u manastir, kaže, jer nema kud drugo. Osim, u sinje more. „Svima smetam.Velika afera je na pomolu.“ Odlazi kod moćnog Tempa da mu uradi portret. „Zbližili smo se. Imao je sinove mojih godina i bio sam mu simpatičan. Kod njega sam bio da bih ga ‘smekšao’ kako bi Tempo preko generala Nikole Ljubičića i Koste Nađa spasao dilera droge slikara Dušana Jeknića i mog druga iz studentskih dana. Ali, i profesora Nikolu Gvozdenovića, osnivača Cetinjske likovne akademije, koji je na mjesto asistenta primio upravo Dušana Jeknića.“ Da bi ih obojicu sačuvao, Pero je poslat da uradi portret i ćuti. „Znao sam, budem li previše govorio, mrak će me pojesti.“ Tempo će mu i pomoći da se smjesti u dijelu prostorija koje su pripadale manastiru.

Par godina živio je u Holandiji i Belgiji. Za njegov duh i Crna Gora i Jugoslavija bile su tijesne. Konačno, 1987. nastanjuje se u Parizu, gdje živi i danas. I stvara, naravno.

U Parizu Nikčević je sazrijevao, usvojio nove navike, ponašanje, novu kulturu. „Pariz je velegrad, istovremeno i pitom i divalj.“ Mnogo je, tvrdi Nikčević, uticao na njega. „Biti umjetnik tamo gdje su slavni duhovi sebe kalili, nešto je što ne priznaje nikakve diplome i teoriju. Taj poziv traži da se ide grlom u jagode“.  

Posljednjih godina, nakon dugog odsustva, opet dolazi u Crnu Goru. Tvrdio je, nikad se vratiti neće. Na nagovor majke vratio se prvi put. A onda, rodila se ćerka Isidora u Bijelom Polju. Pedeset pet godina je stariji od nje. Djevojčica već pokazuje očev talenat i sprema se za parišku akademiju. Nikčević je i djed. Od najstarije ćerke Poline, koja živi u Amsterdamu, ima unuku Eliz. Sin Goran posvećen je biznisu.

U politiku i nacionalne podjele „ne razumije se“. U Francuskoj je Francuz, porijeklom sa Balkana, Jugosloven, Crnogorac, Pješivac, Stubičanin. Dok, uz crno vino završvamo razgovor u nekadašnjoj nikšićkoj galeriji, danas privatnom restoranu, povjerva nam jednu svoju želju. Volio bi da uradi portret svog lijepog sina Gorana. U crnogorskoj nošnji.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

SUSRETI

SLAVKO SHAWA IVANOVIĆ, MOREPLOVAC: Kapetan svih vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stranice Ivanovićevog brodskog dnevnika ispunjene su nevjerovatnim doživljajima. Sahranjivao je, vjenčavao, liječio

 

Podno kotorskih stijena, u kući u kojoj se rodio i on i otac mu, dočekuje nas barba Slavko Shawa Ivanović i njegova supruga Mira. S ponosom naglašava da se u ovaj grad još njegov čukundjed doselio iz Crne Gore. Djedovi su radili kao kamenoresci, a Ivanović je navigao. Na putničkim, teretnim brodovima i tankerima. Sa svim nacijama, po svim morima svijeta. Život mornara egzotičan, ali težak i nepredvidiv. Onaj, u kome je opasnost        usputna stanica do obale.

Ipak, nije ništa stišalo nevjerovatnu energiju ovog čovjeka, poliglote i strastvenog lovca, kapetana duge plovidbe. Kapetana svih vremena, kako ga kolege zovu. Nedavno, proslavio je devedeseti rođendan. Uz pratnju benda Van Gogh, pred oduševljenom publikom koja je skandirala njegovo ime, pjevao je  na kotorskom trgu. Bilo je to iznenađenje, jednog od njegova dva sina, koji svira u ovom bendu. Drugi njegov sin plovi.

„Samo oni koji mogu da trpe valjanje i posrtanje broda, veliku temperaturu i veliku kišu i noći provedene na nogama, mogu izdržati na brodu“, engleskom poslovicom opisuje Ivanović život na moru. „Ali“, dodaje, onim tipičnim bokeljskim akcentom – „plovidba, danas, u poređenju sa godinama kada sam ja plovio, čista je zajebancija. Mi smo se orijentisali prema mjesecu, suncu, zvijezdama, pa ako ih nisi vidio nisi znao gdje si. Danas pomorci imaju GPS i u svakom momentu znaju gdje se nalaze. Tri mjeseca na brod, pa onda kući. Ja sam na brodu ostajao i po 13 mjeseci.Vratim se kući, a sin bježi od mene ka od djavola…

Stranice Ivanovićevog brodskog dnevnika ispunjene su nevjerovatnim doživljajima. Sahranjivao je, vjenčavao, liječio… Kasetu sa pokojnikom, preminulim od alergije na penicilin, niko nije htio da ubaci u more. I, onda je i to posao kapetana. Na alžirskom brodu umro je kuvar, čuvali su ga u zamrzivaču sa hranom, da bi na kopnu ustanovili uzrok smrti. Jedan se zaljubio u neku Amerikanku. Kao zapovjednik, imao je to pravo, vjenčao ih je… Obavljao je i hiruške intervencije. Momku iz Kotora kome je u tuči povrijeđena arkada, a komad kože se otcijepio je  „udario 8 sterilnih kopči“, a drugom sašio komad otkinute ušne školjke…Na brodu koji je plovio za Burmu, Fransoaz Sagan, francuska spisateljica, učila ga je da pjeva i svira francusku šansonu. I danas je Shawa Ivanović rado svira. Na dokovima Kube sreo je Fidela Kastra. Stajao je ispred broda i nadgledao utovar, kada se Kastro provezao u džipu. Pozdravio ga je skidanjem oficirske kape. Kastro se začudio što jedan Jugosloven radi na kapitalističkom brodu. Ali, objasnio je kubanskom predsjedniku, da ovaj brod pomaže da se kubanski šećer izveze…

U dugoj pomorskoj karijeri nisu izostali ni gusarski napadi. Sa mladalačkim sjajem u očima, priča barba kako su ga na brodu u Panami izboli noževima i oteli 30.000 dolara. Ali, uspio je da gvozdenim vratima priklješti ruku jednog od napadača i otme mu torbu sa parama. Drugi napadač je već bio u bjekstvu misleći da je posao završen.

Uz kolač od višanja koji na sto iznosi supruga, Schawa nastavlja da se sjeća…

Plovili su od Japana prema Alžiru kad je dobio upozorenje iz aviona koji je iznad njih letio da je u moru pun čamac preminulih Vijetnamaca. Podigao je čamac sa Vijetnamcima na brod i ustanovio da su živi. Problem nastaje kad u Singapuru bezuspješno pokušava da ih iskrca. Obraćao se i američkoj i jugoslovenskoj ambasadi.Tek su u švajcarskoj ambasadi obezbijedili novac za avionske karte za svih 17 brodolomnika.

Nije plovidba bila izbor nego najbrži način da se zaradi, a snalaziti se morao od malih nogu. Imao je samo pet godina kada je izgubio majku, a godinu kasnije umro mu je i otac.Vrijedno je učio, četiri godine osnovne škole, potom 4 godine gimnazije i onda na prvu godinu pomorske. Po završetku prvog razreda, kako su ga u to vrijeme zvali, pomorski tehnikum, išlo se na plovidbu. Bio je to način da se ispita, sjeća se Ivanović, „da li si za brod ili nisi“. Po povratku, završio je još tri godine pomorske škole, onda godinu na obavezno služenje vojnog roka na vojni brod. Prvi putnički brod i prvo radno mjesto bila je Jadrolinija. Plovio je u uniformi trećeg oficira, na malom brodu Kupari. Školovanje je nastavio u Rijeci,  u to vrijeme jedinoj Višoj pomorskoj školi za SFRJ. Za kapetana duge plovidbe polagalo se u Beogradu kod ministra za pomorstvo. Zapovjednik broda postaće u  Jugooceaniji. Imao je 29 godina. Na zidovima prostora u kome danas Ivanović živi, uređenog poput brodske kabine, fotografije mladog oficira. Ovdje su i slike brodova na kojima je plovio, brojni sertifikati i diplome. Ukupno 24 sertifikata od 14 komapanija za koje je plovio.

Brojne jezike, koje govori, učio je jer je to bilo potrebno u situacijama u kojima se nalazio. Jezici su za njega, kaže, ono što su majstoru čekići. „Kad su Talijani okupirali Boku imao sam šest godina. Uzimali su djecu na rad, za pranje velikih kuhinjskih lonaca. Prednost su imali oni koji govore jezik. I onda sam ja svom snagom učio talijanski. Posle sam na talijanskim brodovima usavršio ovaj jezik. Došlo je oslobođenje, a sa njim i Rusi. Do 1948. najvažniji predmet bio je ruski. Posle smo na nautičkoj školi morali učiti engleski jer je sva literatura bila na engleskom. Na brodovima Jadrolinije većina putnika bili su Njemci i njemačke udovice koje su putovale na grobove muževima u Egipat. Tada sam učio i naučio njemački. Onda se ukrcavam na američki brod kao zapovjednik, a cijela posada su bili Španjolci. Uzeo sam knjigu i učio španjolski. Na alžirskom brodu, među posadom koja je govorila francuski i arapski, naučio sam francuski. U Argenitini, gdje sam ostajao po par mjeseci, govorio sam portugalski…“ Grčki nije savladao. Grci su radije pričali sa njim na lošem engleskom, nego na grčkom.

Na strance, kako ih barba zove, navigalo se jer su plate bile neuporedivo veće nego na jugokompanijama. Kao zapovjednik broda Jadrolinije, Novske, Jugooceanije i Beogradsje plovidbe, sjeća se, primao je 65 dolara. Na stranim brodovima – oko sedamsto na američkim, dvije hiljade na alžirskim, četiri na francuskim, do četiri i po hiljade dolara na brodovima Reze Pahlavija. Plovio je na strancima 25 godina, i za deset inostranih kompanija. Odobrenje za odlazak van zemlje u to vrijeme nije bilo lako dobiti. Ivanović je iskoristio poznanstvo sa suprugom vojnog atašea iz Londona i na njihov poziv uspio da se ukrca na strani brod. U šezdesetoj godini polagao je za dozvolu za upravljanje tankerom i navigavao na njima 5 godina. Više je, kaže, zaradio na tankerima, nego za sve godine plovidbe po putničkim brodovima i kontejnerima.

Golgotu je doživio je na brodu Smederevo, Beogradske plovidbe. Biće to i zadnja plovidba kapetana Ivanovića, ali i iskustvo koje ga je koštalo pola života. Danas smatra da je sve sa tim brodom bila velika namještaljka, sa ciljem da se prevari osiguranje i naplati novac.

„Šta se tačno desilo sa tim brodom niko nikad oficijelno nije rekao. Sve se držalo kao velika tajna“,  priča Ivanović i pokazuje fotografiju broda sa rupom na boku velikom 375 m2. „Plovili smo ka Peruu. Na brodu je bilo 157. 000 tona tereta. Sa ovolikim otvorom i teretom toneš kao sjekira. Bio je to najveći brod i po dužini i po kapacitetu koji je plovio pod jugoslovenskom zastavom. Kupljen je s namjerom da se odveze u Split, tamo iskida i pretopi, ali se neko u Beogradu sjetio da ga pusti u plovidbu, sve sa ciljem da se naplati osiguranje. Brod se potpuno raspao, a ja sam jedva uspio da spasim živu glavu i sebi i posadi…“

Njega su, tvrdi, proglasili ludim. Suđenju u Londonu, po tužbi osiguravajućeg društva protiv Jugoslavije, nije prisustvovao. Ivanovićevi nadležni tvrdili su da je na liječenju i da nije u stanju da svjedoči. Pisali se mu, tvrdi, i iz Savezne udbe. „Kapetane, ako samo jedan papir otiđe vanka, biće oštećena ne samo Beogradska plovidba, nego i cijela jugoslovenska zajednica…“

Papire je pedantni kapetan Slavko Ivanović sačuvao. Svjedočanstvo o jednom vremenu i o velikoj prevari predaće, kaže, sinu da ih on objavi.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

SUSRETI

DUŠAN PETROVIĆ, PILOT: Poletio sam i znao sam – to je to

Objavljeno prije

na

Objavio:

Piloti instruktori u rubrici starost, pobrinuli su se da uz njegovo ime bude upisano neophodnih 16 godina. Osnovac iz Nikšića Dušan Petrović poletio je jedrilicom. Nedovoljna tjelesna težina kompenzirana je jastukom napunjenim pijeskom. Ništa i nikad više neće ga spriječiti da leti

 

Sve je počelo slučajno. Te davne ‘72 godine, profesori Vidoje Sekloća i Miško Petković, nakon uspjeha svojih učenika na atletskom i modelarskom takmičenju, poveli su ih na aerodrom Kapino polje, pored Nikšića. Osnovci su kao nagradu za ostvarene rezultate u atletici, u avionu provozani iznad grada. Prva iskustva sa avionima već su imali na sekciji modelarstva koju je Petković vodio u OŠ „Ratko Žarić“ i u Aero klubu. Na Kapinom polju su dobili ponudu da pohađaju nastavu i steknu osnovna znanja iz vazduhoplovstva. Pohađali su nastavu par mjeseci, a izuzetno stroge kriterije koje je određivala JNA samo rijetki su položili. Među njima i četrnaestogodišnji Dušan Petrović. Uspješno je prošao i ljekarske preglede, a piloti instruktori Branko Đurović, Mazo Mijanović i Marko Samardžić u rubrici starost, pobrinuli su se da uz njegovo ime bude upisano neophodnih 16 godina. Saglasnost roditelja je obezbijeđena i Dušan Petrović je uz asistenciju nastavnice Olgice Šoškić Milović, poletio jedrilicom. Njegova nedovoljna tjelesna težina kompenzirana je jastukom napunjenim pijeskom. „Poletio sam i znao sam – to je to. Kao da su me vakcinisali letom“, priča danas Dušan Petrović. Pilot.

Ništa i nikad više neće ga spriječiti da leti. Iz sobe u kojoj su ga zaključavali, konopom je pokušavao da se spusti sa drugog sprata i pobjegne. Vidjevši Dušanovu upornost majka je rekla: „Idi, sretno ti bilo“. Cijelu godinu odlazio je vozom do Titograda i Ivangrada. Letio je u klubovima Špiro Mugoša i Aero- klub u Ivangradu. U Nikšiću, letovi su zbog loših vremenskih uslova tokom zime obustavljeni. Već sa 16 godina letio je sam. I, opet, mimo pravila, jer je dvije godine bio premlad položiće osnovnu obuku za pilota aviona i kandidata za školu rezervnih oficira pilota.

Tog polaganja i danas se dobro sjeća. „Bili smo posljednja generacija koja je letjela osnovne akrobacije na avionu Aero 3. U komisiji je bila instruktorka Nada Novak. Sjedi iza mog sjedišta. Letim na nekih osamsto metara i ne znam da treba da čekam njene instrukcije. Spustim avion i naglo ga podignem u takozvanoj akrobatskoj figuri kovit, a instruktorka viče na mene. „Okreni se“ , naređuje. Ja se pokušavam okrenuti, ali od kacige je ne vidim. Sitna mi glava pa izgledam kao žiroskop. „Napravi blagi zaokret, ‘ajde udesno, pa oštri“, daje mi instrukcije gospođa Novak. Pitam: „Hoću li zahvat kovit, ali ona kaže da je za danas dosta. Gleda me sumnjičavo kad kažem da imam 18 godina“.

Godinu dana trajale su pripreme za nastavak školovanja. Primljen je na Vazduhoplovnu akademiju u Zadru. Spreman i iskusan u akrobatskm letovima dobija mogućnost da školovanje nastavi kao vojni pilot. Predviđaju mu generalsku budućnost. Ipak, razglednica od drugova sa tekstom Čekamo te, odrediće mu karijeru. Nastaviće na Akademiji za civilne pilote tadašnje nacionalne avio-kompanije JAT u Vršcu. Konkurencija je bila velika. Prijavilo se 1200 kandidata, a primljen je 21. Zdrastvenu kontrolu uspijevali su da prođu samo oni koji ni pokvaren zub nisu imali. „Danas je tehnika u avijaciji toliko napredovala da je pilotu dopušteno i naočare da nosi“, objašnjava.

Od 1985. godine pa sve do gašenja JAT-a  Dušan Petrović je letio za ovu kompaniju. S velikim poštovanjem i danas govori o Titovim pilotima sa kojima je kao mlad kopilot radio i od kojih je, kaže, mnogo naučio. Pilotsku karijeru nastavio je u holandskoj avio-kompaniji Air comerc sa sjedištem u nigerijskom gradu Lagosu. I dalje leti. Danas za jednu bugarsku avio-kompaniju.

„Svaki let je novo iskustvo i na svakom je moguće da se desi greška. Ali, piloti su spremni za nepredviđene situacije“, priča Petrović. „Simulacije, kojima se vježbaju mogući kvarovi na motoru ili upad ptice u motor, ponavljaju se svakih par mjeseci.“ Zahvaljujući pribranosti i stručnosti Dušana Petrovića, izbjegnuta je katastrofa iznad Moskve.

„Poletjeli smo i nešto je u motoru puklo. Obrtaji na motoru padaju. Strjuardesa panično ulazi u kabinu i obavještava da motor gori. Strah i panika među putnicima. Srećom, ovaj kvar sam vježbao sa Titovim pilotima. Prepoznao sam ga i brzo reagovao. Evropska licenca preporuka ovaj kvar nema na programu za simulacije. Kontrola leta pita da li treba da proglasi emergancy, što bi značilo zatvaranje aerodroma. Najmanje 50 aviona ne bi moglo ni da sleti, a ni poleti. Objašnjavam da imamo problem sa jednim motorom, tražim samo da se obezbijede vatrogasna i kola hitne pomoći, ali ne i zatvaranje. Svjestan sam da bi zatvaranje aerodroma bila velika antireklama za JAT, uz velike troškove. Uspjelo mi je da bezbjedno spustim avion. Radost putnika teško je i opisati. Instruktor C kapetan Igrutinović po povratku iz Moskve, prišao mi je i rekao: „Sreća što si ti, Dule letio, ja ovo ne bih uspio““.

Nikšić je, zahvaljujući postojanju vazduhoplovne škole, prepoznat kao grad pilota. Sedamdesetih Kapino polje bilo je malo za one koji žele u nebeske visine. U floti JAT-a letjelo je 12 kapetana iz Aerokluba Nikšić, a devedesetih iz ovog kluba 30 za inostrane kompanije. U julu 1984. obnovljen je upis novih članova i održana teorijska i praktična nastava sa 15 kandidata. Obuku novih pilota, kojom je rukovodio Radomir Peković i njegov zamjenik Branko  Đurović, sa kolegama pilotima obavljao je i Dušan Petrović.

Svi njegovi letovi završavali su u rodnom Nikšiću. Sa kolegama kapetanima i vojnim pilotima osnovaće Aeroplan, nevladinu organizaciju, sa ciljem da njeguje vazduhoplovnu tradiciju Nikšića i Crne Gore. Ali, i da mladima pomogne da nađu sebe u nekom od vazduhoplovnih zanimanja. Organizovaće nekoliko modelarskih radionica i prvu vožnju vazdušnim balonima u Crnoj Gori. Bio je i glavni urednik lista Aeroplan plus, koji je izlazio par godina. Promovisali su i knjigu Poziv stjuardesa. Na spisku aktivnosti Aeroplana naći će se i likovna kolonija Aeroart 2000, manifestacija jedinstvena u Evropi, održana uz podršku svjetske vazduhoplovne asocijacije. Na lokaciji Glava Zete slikali su  Miloš Šobajić, Anđelko Arnautović, Anđelka Bojović, Miki Radulović, Boljana Keković, Zoran Matić, Dragan Mijač, Marina Radulović, Ivana Bjelica i Mišo Vemić. Svi na temu vazduhoplovstva.

Uz ime Dušana Petrovića veže se i osnivanje Međunarodnog festivala glumca. Sa Lazom Tripkovićem 2000. godine započela je manifestacija koja je danas  tradicija Nikšića. Dani glumca.

„Ideja je bila da napravimo festival koji će se naslanjati na tradiciju teatra pantomime, ali neće biti samo to. Stručnu pomoć imali smo od Feliksa Pašića, koji je imao dosta iskustva sa festivalima. Na festivalu su učestvovale predstave iz susjednih zemalja i glumačke veličine poput Mire Banjac, Mire Stupice, Tiha Stanića… Cio grad je tih pet dana, koliko je Festival trajao, bio jedan ogromni teatar…“

Za logo Međunarodnog filmskog festivala izabran je kompjuterski crtež Dušana Petrovića, jer je slikar Uroš Tošković oduševljeno, u njegovom radu, prepoznao boginju Taliju. Cio grad je, izgledalo je, učestvovao u predstavi…

Dušan Petrović danas, kaže, ne prepoznaje više svoj rodni grad. Ali ga i dalje mnogo voli kao i onda kada je tokom boravka na studijama, u Vršac nosio flaše sa vidrovanskom vodom.

Sjeća se: „Nekada se cijenilo znanje i rezultati u nastavi i u vannastavnim aktivnostima. Postojale su brojne sekcije iz gotovo svih predmeta. Ostvarivani su impozantni rezultati na takmičenjima širom velike Jugoslavije i u inostranstvu. Uz vrlo obrazovan nastavni kadar, znanje i vaspitanje su bile  vrijednosti su koje su se cijenile. Nije slučajno da su iz ove škole izašle profesionalne i ljudske gromade. U mojoj školi „Ratko Žarić“, bio je čak i zoološki vrt, svakodnevno smo hranili životinje sa higijeničarkom Milkom“.

Danas, zajedno sa sugrađanima u Društvu prijatelja i poštovalaca Nikšića, istrajava u želji da Nikšiću vrati onaj građanski duh koji je izgubio.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo