Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Violeta Hajrizaj

Objavljeno prije

na

Violeta Hajrizaj ima 23. godine. Završila je OŠ Božidar Vuković Podgoričanin, kao i SSŠ Spasoje Raspopović. Saradnica je (medijatorka) u socijalnoj inkluziji Roma i Egipćana u oblasti obrazovanja i novinarka prvog romskog portala u Crnoj Gori – Romanet. Obrazovanje je, kako ističe, ključ svega


Šta sve podrazumijeva posao medijatorke i šta on znači za poboljšavanje kvaliteta obrazovanja koje romska djeca dobijaju u Crnoj Gori?

Medijator je spona između roditelja koji dolaze iz romske zajednice i obrazovne ustanove. Mi uspostavljamo komunikaciju i sa djecom koja pohađaju osnovnu školu i ukazujemo na to koliko je obrazovanje bitno. Što se više vode motivacioni razgovori kako sa roditeljima, tako i sa djecom oni su svjesniji važnosti obrazovanja. Kroz ovaj posao zavoljela sam rad sa djecom i negdje ih u budućnosti vidim kao uspješne ljude, što mi je i cilj za moju zajednicu i moje vršnjakinje.

Romkinje su, kao žene, još više diskriminisane. Na koji način se, unutar same zajednice, može raditi na mijenjaju svijesti o negativnim pojavama u našem društvu, poput dječjih ugovorenih brakova?

Poznato je da su Romkinje dvostruko diskriminisane, kao žene i kao pripadnice jedne od najmarginalizovanijih manjinskih grupa. Kad žele da se upuste u nešto i krenu ka svom cilju moraju razmišljati o ,,posljedicama” koje će kasnije da snose sve dok se ne stekne povjerenje kod uže i šire porodice, a zatim i same zajednice, koja i pozitivno i negativno utiče na njen razvoj i životni put. Ali kad jedna Romkinja uspije da ostvari svoj cilj pored mnogih prepreka, onda njen uspjeh ima dodatnu težinu. Neophodna je podrška i direktna pomoć većinskog stanovništva, osobito institucija. Rani brak, na primjer, jeste dio tradicije i kulture Roma, ali imamo i rane brakove u većinskom stanovništvu, pa se o tome ne priča.

Bavite se i novinarstvom, kao novinarka portala Romanet. Šta Vam je sve donio taj posao?

Godine 2017. sam imala prilike da prođem obuku za novinarstvo koju je organizovala Romska organizacija mladih Koračajte sa nama – Phiren Amenca. Već nakon dvije godine mi se pružila prilika za rad na prvom romskom portalu RomaNet. Kad mi je urednik portala Elvis Beriša predložio da tu radim kao novinarka, bila sam u nevjerici da će me zajednica i porodica kao takvu i prihvatiti. I pored ogromnog straha ipak sam se osmjelila da se upustim u nešto što moja zajednica ne smatra ,,poštenim poslom”. Vjerujte mi da mi je najljepši osjećaj bio i ostao to što sam dobila povjerenje i podršku.

Veliki problem je negativno medijsko izvještavanje o romskoj zajednici. Neadekvatan vizuelni materijal, stereotipno pristupanje problemima romske zajednice i faktografsko prenošenje o zajednici, bez konsultovanja zajednice, odlaska u zajednicu i slično. Uglavnom se piše samo o važnim datumima u romskoj istoriji, bez stvarnih istraživačkih članaka.

Jednom prilikom ste kazali da ste zbog diskriminacije bili prinuđeni da promijenite srednju školu. Šta ste naučili iz tog iskustva?

Odmah nakon završene OŠ Božidar Vuković Podgoričanin sam se prijavila u Srednju građevinsko-geodetsku školu Inž. Marko Radević, smjer dizajner enterijera. Zbog diskriminacije koju smo moja sestra i ja osjetile na svojoj koži nakon nedelju dana smo se ispisale. S obzirom na to da smo bile jedine Romkinje u toj školi, svi su nas odbacili, samo zato što imamo drugačiju boju kože, drugačiju kulturu, istoriju i identitet. Diskriminaciju smo osjetile od strane profesorice, kao i sekretara te škole. Komentar od strane profesorice koja zamjeniku te škole govori ‘Još su ti tu ove dvije Cigančice?’. Komentari od strane sekretara te iste škole su bili ‘Kako ste vi tako čiste i uredne? Kako vi peglate i perete robu? Imate li vi to veš mašinu…?’, … – bili su samo neki od mnogih komentara. Ovo iskustvo nas je ojačalo i poguralo da ne odustajemo od daljeg obrazovanja.

U SSŠ Spasoje Raspopović, gdje smo nastavile školovanje na smjeru konfekcijskog tehničara ili modnog dizajnera, sve je bilo drugačije. Svi su nas prihvatili i nisu pravili razlike.

Romi se mogu izboriti protiv diskriminacije, ali ćemo više uspeti da je suzbijemo zajedničkim snagama.


Šta biste posavjetovali mlade ljude koji, iz bilo kojih razloga, nemaju podršku sredine da se razvijaju?

Ovo uvijek govorim i uvijek ću govoriti – nikad ne odustajte! Naići će na mnoge prepreke šta god da se pokrenu da rade, jer će društvo svakako da komentariše i ne podrži jednog Roma/kinju. Čast izuzecima. Svi znamo da je obrazovanje ključ svega, ali nama kao manjini treba podrška i pomoć u svakom smislu te riječi. Zajedno ćemo moći bolje i više.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Anđela Bulajić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Anđela Bulajić rođena je 1995. na Cetinju. Studirala je svjetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, a zatim je završila i studije pozorišne produkcije na Fakultetu savremenih umetnosti u Beogradu. Bila je redovna članica književnog udruženja Poezin iz Beograda, a sada – Foruma mladih pisaca u okviru KIC-a Budo Tomović, gdje su joj objavljivane pjesme. Njena poezija pronašla je svoje mjesto i u zbirci Vavilonske biblioteke, kao i u zborniku Rukopisi 44 2021. godine. Talenat za pisanje, kako ističe, ostaje fikcija, ako se u njega ne uloži napor


Šta za Vas znači biti pjesnikinja?

Biti pjesnikinja znači svakodnevno otkrivanje dimenzija života koji nas okružuje, a prije svega, kontinuirano ispitivanje unutrašnjeg, ličnog prostora. Svoje pjesme doživljavam kao ogledalo u koje zavirujem kad hoću sebi da predočim gdje sam, i u kojem pravcu se krećem. Nije svaka pjesma lična ispovjest, ali jeste način da plasiram teme koje me zaokupljuju, a smatram da su važne za duhovni razvoj svakog pojedinca. Pjesnikinjin glas poziva na poniranje unutar skrivenih nivoa sopstva.

Šta Vas je pokrenulo da napišete prvu pjesmu?

Ono što me pokrenulo da napišem prvu pjesmu, ne pokreće me danas. Kako to i obično biva, nerazjašnjeni ljubavni odnosi bili su prva tema kojom sam uplivala u pisanje poezije. Trenutna inspiracija i začuđenost okolnostima koje me okružuju, probudili su u meni potrebu za izražavanjem u stihu. Poriv da se na ovaj način pusti glas, postojao je oduvijek. Kada ni sa kim nijesam mogla da podijelim svoja unutrašnja stanja, pisala sam pjesme.

Kako je nastala pjesma Novi život?

Baš to je jedna od pjesama na kojima i dalje radim, više puta je promijenjen i naslov. Nastala je jako davno, u Beogradu, taman pred moj povratak kući, u Crnu Goru, iz potrebe da sebi olakšam zvaničnu odluku o vraćanju kući. Tom dilemom sam dugo bila preokupirana i pomislila sam da ću u pjesmi naći odgovor. Kasnije sam shvatila da su se tu potkrale još neke dileme i preispitivanja, nijesam sigurna da će finalna verzija zadržati motive zbog kojih je pjesma nastala.

Šta želite da kroz pjesme čitaocima poručite?

Čitaocima želim da predočim važnost pisane riječi i razumijevanja odnosa, kako međuljudskih, tako i odnosa prema sebi samome, svijetu, stvarima. Svojim pjesmama želim da postignem da čitaoci nešto osjete, kakvo god to osjećanje bilo. Smatram da je važno da se u kontaktu sa pjesmama nešto desi. Voljela bih da čitaoci imaju slobodnu interpretaciju mojih pjesama i da kroz njih dobiju makar djelić odgovora za kojim tragaju.

Pisci ne padaju s neba – naziv je zbornika KIC-a Budo Tomović, gdje su objavljene Vaše pjesme. Kako njegovati talenat za pisanje?

Talenat postaje fikcija, ako se ne ulaže napor. Svakodnevno čitanje i pisanje jedini su način da talenat ostane vidljiv. Slobodno mogu reći da je i za pisanje neophodno svakodnevno učenje. Forum mladih pisaca je bio i ostao moj nepresušan izvor znanja o pisanju. Uz njih sam naučila da pristupim objektivno svom tekstu, da ga čitam na više nivoa i uočim viškove i opšta mjesta. Veoma je važno svakodnevno vraćanje tekstu, u određenim vremenskim razmacima. Kod pisanja nema brzanja.

Šta čitate ovih dana?

Kao pasionirana čitateljka klasične književnosti uvijek se vraćam nekim imenima, a trenutno je to Džojs i njegov Uliks. Višeslojnost romana svakako zahtijeva često ispitivanje. Pored toga, savremeni autori mi dosta preokupiraju pažnju u posljednje vrijeme, pa je trenutno kod mene aktuelan roman Ilije Đurovića Sampas, zbirka poezije Igra makazama pjesnikinje Marije Vujošević, Peti Paskal i njena zbirka Zoo otac i Pisanje kratke priče od Andreja Blatnika. Naravno, pravopis i gramatika su uvijek lektira.

Kada biste mladim autorima mogli da date samo jedan savjet, koji bi to bio?

Pišite i čitajte što češće i što više. Svakodnevno se poigravajte sa svojim tekstovima i okružite sebe ljudima koji čitaju i stvaraju. Strpljenje i svakodnevan rad su jedini način da nastane dobra poezija.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Bojana Moškov

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tivćanka Bojana Moškov radi kao frilens novinarka. Građane i građanke Crne Gore sistem je uvjerio da su nemoćni, i da nemaju nikakvog uticaja na procese donošenja odluka. Primjer za tu tvrdnju je, kako ističe, nadolazeće otvaranje Hotel-ostrva Mamula Island, nekadašnjeg koncentracionog logora


Frilens ste novinarka. Po čemu se angažmani za strance razlikuju od onih za domaće 
(regionalne) medije?

Lično mi razliku čini momenat u kojem za strane medije uspijem da isključim emociju, pa mi mnogo lakše pada sve što radim, a i teme koje za njih obrađujem su dosta laganije. Kada su domaći mediji u pitanju, imam problem jer mi je situacija mnogo bliža i opipljivija i više me ‘boli’ jer sam svjesna publike koja to čita. Dio sam tog mentaliteta, pa me teme kojima se bavim bole, jer znam da nam je društvo oblikovano da ne reaguje adekvatno. Plus stranci često plaćaju više. 🙂

Radili ste i kao novinarka za Radio Slobodna Evropa. Šta Vam je donijelo to iskustvo?

Prije svega mi je donijelo u život ljude kojima i danas mogu da se obratim za savjet, kako prijateljski, tako i profesionalni. Iz moje pozicije, RSE je jedini medij koji funkcioniše u Crnoj Gori, a da u potpunosti poštuje kodekse kojih bi trebalo da se pridržavaju svi do jednog. Naučila sam mnogo i shvatila koliko je taj standard daleko ostalim medijima u Crnoj Gori. Otkrila sam prilikom praćenja sjednica sa ekipom, da se pojedini političari u Skupštini svađaju, a nakon toga zajedno odu u pravcu skupštinskog restorana, na popeke, vjerovatno 🙂

Crna Gora je dozvolila da ostrvo Mamula, nekadašnji koncentracioni logor, bude  pretvoreno u luksuzni Hotel-ostrvo Mamula Island koji će ovog ljeta primiti prve goste. Šta  to govori o našem društvu?

Samo dokazuje koliko ne znamo i ne želimo da znamo i koliko mislimo da nemamo nikakvu snagu. Da je Aušvic postao kockarnica ili luksuzni hotel, sigurna sam da bi jevrejska zajednica pružila dovoljan otpor da se to zaustavi. Naše društvo ne poštuje dovoljno sopstvene žrtve. Činjenica da ljudi ne reaguju adekvatno na momenat gdje će nekoga masirati u prostorijama gdje je (npr.) mučeno dijete starosti osam dana, prikazuje stvarnost u kojoj nismo naučeni da razumijemo rane naše istorije. Dodatno, istraumirani smo od strane sistema, da mislimo da nemamo nikakvog uticaja. A ja mislim da se samo nismo dovoljno potrudili. Mamula je rana crnogorskog društva, kojoj nema lijeka, bar narednih 50 godina. A nama… Nama ona ovo nikad neće oprostiti.

Kakav je, po Vašem mišljenju, aktivizam kod mladih u Crnoj Gori? U svjetlu nedavnih  studentskih protesta na sjeveru, čini se da se sve više bude i reaguju na važna društvena  pitanja…

Svakoga dana sve vidljiviji i jači, što mi je drago. Voljela bih jedino da i stariji uz mlade shvate moć koju imaju zahvaljući novim medijima, to je nekako zanemareno i neshvatljivo starijim generacijama. Moramo se otarasiti straha od jasno zauzetog stava, pa će to povući dosta dobrih momenata za sobom.

Velika Britanija je donijela odluku o izručenju Džulijana Asanža Sjedinjenim Američkim Državama. Kako to komentarišete?

Najveća tuga današnjice je što se nijedna veća svjetska sila ne zauzima za njega. Mnogi se pozivaju na WikiLeaks kroz rad i javne nastupe, ali ne vidim da ti ljudi vrše pritisak

da se ova borba okrene na drugu bandu. Voljela bih da ga vidim na slobodi, ali VB i SAD sarađuju jer im je to u interesu, pa ne mogu da se oduprem utisku da je odluka konačna, iako postoji pravo žalbe sada.

Šta biste posavjetovali mlade kolege/nice novinare/ke?

Da dobro razmisle gdje prihvataju prilike za rad i da nije baš uvijek pametno slušati starije, samo zato što su stariji. Neka dobro slušaju oko sebe. I analiziraju ono što čuju. Često ljudi nesvjesno izgovore stvari koje ih otkriju. Da biraju teme na kojima vole da rade, kako bi posao bio i uživanje, a ne samo suhi posao.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Stefan Peković

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stefan Peković je četrnaestogodišnjak koji obožava prirodu. Godinama dvorište ispred svoje kuće uljepšava zasađivanjem različitih biljaka. Pažnju je skrenuo na sebe kada je nedavno učestvovao u akciji Agencije za zaštitu životne sredine Plastikom po začinsko ili ukrasno bilje. Sakupio je 70 plastičnih flaša, zamijenio ih za sadnice i posadio petunije, kadifica, tamnog bosioka, vinke i lavandu. Agencija je potom odlučila da Stefana nagradi za njegov ekološki aktivizam, a kao poklon dobio je bicikl i knjigu Crna Gora između planina i mora. Za njega je ekologija, kako kaže, stil života


Kako počinje Vaše interesovanje za biologiju?

Moje interesovanje za biologiju počinje 2018. godine kada sam vidio na internetu da iz sjemenke limuna mogu dobiti stabljiku. Posadio sam nekoliko sjemenki i sve su uspjele, a kasnije sam posadio i avokado, koji je takođe uspio, a zatim i neke sobne biljke i vanjsko cvijeće.

Maštate da jednoga dana budete ministar ekologije, kako biste promijenili svijest građana i uticali na to da imamo zdraviju životnu sredinu. Kako biste to uradili?

Svijest građana bih promijenio uvođenjem novih pravila koja bi uticala na njih. Takođe, organizovao bih i mnogobrojne akcije pošumljavanja, uređenja životne sredine, čišćenja mini deponija… Kako od malena treba steći svijest o prirodi, uveo bih u škole poseban predmet – ekologiju.

Zbog čega bi prva veća akcija koju biste pokrenuli bila baš pošumljavanje Dajbabske gore?

Pošumljavanje Dajbabske gore me je najviše zainteresovalo iz mnogo razloga, a jedan od njih je činjenica da je riječ o najvećem brdu u Podgorici, pa bi bilo poželjno da bude pošumljeno, a i da tokom ljetnih mjeseci imamo čistiji i bolji vazduh.

Šta je za Vas ekologija?

Ekologija je stil života, a ne naučena definicija.

Volite da vrijeme provodite na selu. Šta Vam je najdraže od seoskih poslova?

Svaki boravak u mojem selu meni predstavlja zadovoljstvo. Selo Krnja Jela se nalazi u Opštini Šavnik. Krnja Jela je dragulj sjevernog regiona, jer je okružena šumom, cvjetnim poljima, rijekom Sominom i preko 10 potočića. Jedan od najljepših seoskih poslova je branje plodova voća, a i povrća jer se na kraju trud koji ste uložili isplatio.

Šta bi svako dijete moralo da zna o prirodi i ekološkom aktivizmu?

Po mom mišljenju, svako dijete, kao i moji vršnjaci bi trebalo da zna da čuvanjem prirode pomažemo samima sebi, jer što je priroda čistija – ekosistemi će imati bolje uslove, a i mi takođe.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo