Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Teodora Đurnić

Objavljeno prije

na

Teodora Đurnić rođena je 1997. godine u Baru, a trenutno živi i radi u Podgorici. Diplomirala je na Fakultetu političkih nauka u Podgorici, na smjeru novinarstvo. Od 2020. godine radi u Institutu za medije Crne Gore na poziciji projektnog asistenta, a takođe i povremeno piše za portal PCNEN. Bavi se i frilens novinarstvom


Kako je biti mlada novinarka u Crnoj Gori?

Smatram da danas ko god odluči da se bavi novinarstvom pristaje i na mnoštvo nesigurnosti koje taj posao sa sobom nosi. Novinarsto je puno izazova i opasnosti, a svi smo upoznati i sa time da ni finansijska komponenta ovog posla nije baš sjajna. Ipak, da ne zvučim pesimistično, vjerujem da novinarstvo ima i mnoge svoje lijepe strane. Za mene ne postoji bolji osjećaj nego kada napišem tekst, nakon čijeg objavljivanja shvatim koliko je ta priča pozitivno uticala na čitaoce i možda pomogla da se riješi neki važan problem u društvu.

Trenutno radite u Institutu za medije, gdje se bavite raznim problemima i pojavama u sferi medija. Šta danas nedostaje našoj medijskoj sceni?

Mislim da našoj medijskoj sceni zasigurno nedostaje dosta toga. Nažalost kod nas je još uvijek aktuelna tema napadi na novinare. Prošle godine smo imali skoro 50 posto više napada na novinare nego u 2020. godini, a mislim da i dalje nismo svjesni koliko su ovi napadi u našoj zemlji ozbilji i česti. Stoga smatram da nam između ostalog nedostaje veća zaštita novinara i jačanje zakona kojima bi se regulisalo ovo pitanje.

Pisali ste o posljedicama rodnog zasnovanog nasilja nad ženama u Crnoj Gori. Koje saznanje o toj temi je na Vas ostavilo poseban utisak?

Šokirao me je prije svega sam podatak da smo u proteklih par mjeseci imali čak tri uzastopna slučaja femicida u Crnoj Gori. Pored statistike o povećanom broju femicida u našoj zemlji, iznova me užasava činjenica da još uvijek živimo u patrijahalnom društvu gdje je sramota da žena prijavi nasilnog partnera i gdje pojedinci i dalje smatraju da je žena nasilje zaslužila. Dok ne promijenimo stavove kao društvo u vezi sa ovom i sličnim temama koje se tiču žena, nažalost možemo očekivati ovakve fatalne posljedice.

Zbog čega je medijska pismenost još uvijek na marginama formalnog obrazovanja? Kako to promijeniti?

Mislim da građani i građanke Crne Gore još uvijek ne vide značaj koji medijska pismenost ima, posebno za djecu. Kako živimo u digitalnom dobu, svjesni smo i toga da se djeca od svojeg najranijeg uzrasta susreću sa medijima. Zbog toga je veoma bitno da se od malih nogu uče kako da pravilno čitaju medijske sadržaje i prepoznaju lažne informacije. Za sada mogućnost učenja o medijskoj pismenosti imaju samo đaci gimnazija i to samo kao izborni predmet. Institut za medije se zalaže da ovaj predmet bude dio i svih drugih crnogorskih škola, te je i koordinisao u izrade predmetnog programa medijska pismenost za osnovne škole. Ministarstvo prosvjete najavljuje da će se medijska pismenost ponuditi osnovcima kao izborni predmet za narednu školsu godinu, a zbog važnosti ovog predmeta vjerujem i da će odziv učenika biti veliki.

Šta bi svaki mladi/a novinar/ka trebalo da zna?

Treba da zna da iako je novinarski posao izuzetno stresan, on sa sobom nosi mnoga zadovoljstva. Rad na terenu, pomisao da ćeš upravo ti biti neko ko će prvi prenijeti neku značajnu informaciju javnosti, pisanje priča kojima ćeš nekome pomoći, pružiti podršku, osvijestiti građane o bitnoj temi – samo su neke strane novinarstva koje ga čine uzbudljivim i drugačijim. Iako put do cilja nekada zna da bude trnovit, vjerujem da je biti novinar/ka zasigurno jedno od ljepših zanimanja.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Stefan Peković

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stefan Peković je četrnaestogodišnjak koji obožava prirodu. Godinama dvorište ispred svoje kuće uljepšava zasađivanjem različitih biljaka. Pažnju je skrenuo na sebe kada je nedavno učestvovao u akciji Agencije za zaštitu životne sredine Plastikom po začinsko ili ukrasno bilje. Sakupio je 70 plastičnih flaša, zamijenio ih za sadnice i posadio petunije, kadifica, tamnog bosioka, vinke i lavandu. Agencija je potom odlučila da Stefana nagradi za njegov ekološki aktivizam, a kao poklon dobio je bicikl i knjigu Crna Gora između planina i mora. Za njega je ekologija, kako kaže, stil života


Kako počinje Vaše interesovanje za biologiju?

Moje interesovanje za biologiju počinje 2018. godine kada sam vidio na internetu da iz sjemenke limuna mogu dobiti stabljiku. Posadio sam nekoliko sjemenki i sve su uspjele, a kasnije sam posadio i avokado, koji je takođe uspio, a zatim i neke sobne biljke i vanjsko cvijeće.

Maštate da jednoga dana budete ministar ekologije, kako biste promijenili svijest građana i uticali na to da imamo zdraviju životnu sredinu. Kako biste to uradili?

Svijest građana bih promijenio uvođenjem novih pravila koja bi uticala na njih. Takođe, organizovao bih i mnogobrojne akcije pošumljavanja, uređenja životne sredine, čišćenja mini deponija… Kako od malena treba steći svijest o prirodi, uveo bih u škole poseban predmet – ekologiju.

Zbog čega bi prva veća akcija koju biste pokrenuli bila baš pošumljavanje Dajbabske gore?

Pošumljavanje Dajbabske gore me je najviše zainteresovalo iz mnogo razloga, a jedan od njih je činjenica da je riječ o najvećem brdu u Podgorici, pa bi bilo poželjno da bude pošumljeno, a i da tokom ljetnih mjeseci imamo čistiji i bolji vazduh.

Šta je za Vas ekologija?

Ekologija je stil života, a ne naučena definicija.

Volite da vrijeme provodite na selu. Šta Vam je najdraže od seoskih poslova?

Svaki boravak u mojem selu meni predstavlja zadovoljstvo. Selo Krnja Jela se nalazi u Opštini Šavnik. Krnja Jela je dragulj sjevernog regiona, jer je okružena šumom, cvjetnim poljima, rijekom Sominom i preko 10 potočića. Jedan od najljepših seoskih poslova je branje plodova voća, a i povrća jer se na kraju trud koji ste uložili isplatio.

Šta bi svako dijete moralo da zna o prirodi i ekološkom aktivizmu?

Po mom mišljenju, svako dijete, kao i moji vršnjaci bi trebalo da zna da čuvanjem prirode pomažemo samima sebi, jer što je priroda čistija – ekosistemi će imati bolje uslove, a i mi takođe.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Milan Mijajlović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Milan Mijajlović osnivač je portala Volim Danilovgrad. Kao marketing menadžer, radi i na najvećoj poljoprivrednoj platformi u Crnoj Gori Seljak.me, na onlajn emisijama koje u fokusu imaju poljoprivredne teme. Pokrenuo je 2017. godine i platformu Kukica – trenutno najveću onlajn regionalnu prodavnicu rukotvorina. Bavi se i video editovanjem, izradom predmeta od drveta i aktivizmom

 

Šta je najteže u procesu rukovođenja jednim lokalnim portalom? 

Imao sam tu sreću da prepoznam da Danilovgradu nedostaje online medij, pa je tako sa malo znanja o izradi sajtova, a još manje o novinarstvu, kreiran i osnovan 2017. godine portal Volim Danilovgrad. Polako je prerastao u medij koji čitaoci, a prije svega građani Danilovgrada, prepoznaju kao platformu za rješavanje problema u svojim zajednicama. Kako na osnivanju, tako i danas najteži dio je, kao i kod većine lokalnih medija, obezbjeđivanje sredstava za nesmetano funkcionisanje portala, zapošljavanje novih osoba, ali i za potencijalno širenje i dalju profesionalizaciju rada. Prilagođavamo se, otvaramo nova polja djelovanja, učestvujemo u projektima partnerskih organizacija – što nas dodatno iscrpljuje i onemogućava kvalitetniji rad na kreiranju lokalnih priča. Začarani krug iz kojeg ne znamo izlaz. Ili ga nema?

Ono što takođe „teže pada“ su očekivanja sugrađana – po svaku cijenu se ponekada pokušavaju „progurati“ određene priče, a bez želje da se stane iza svojih riječi.  Tužno je da oni sa boljkom ne žele napraviti korak u borbi za bolje uslove života. Da li smo navikli da će uvijek neko drugi riješiti problem!?

Šta je najvažnije što je država mogla i trebalo da uradi za poljoprivrednike do sada, a nije? 

Preveliki su spiskovi onoga šta je država uradila i nije uradila. Jednako dobrih i loših. Čini mi se da nije dovoljno pojednostavila procedure apliciranja i dodjele sredstava koja se povlače iz predpristupnih fondova EU, dok ona sredstva koja je povukla nije uvijek pošteno preraspoređivala. Ogromna su sredstva koja smo propustili zbog prethodnih razloga. Ono što me posebno dotiče je da nije dovoljno radila da zaštiti, unaprijedi i proširi poljoprivredno zemljište u Crnoj Gori. Kada smo radili reportažu sa ukrajinskim državljaninom Sergejom Korobkom, koji je na Grahovu pretvorio 30 hektara kamenjara u poljoprivredno zemljište, zaparala mi je uši, u neformalnom razgovoru, jedna rečenica –  u Ukrajini bi onaj koji bi Bjelopavlićkoj ravnici napravio ono šta smo joj mi napravili, završio na robiji do kraja života.

Za projekat Kamp pod Ostrogom dobili ste nagradu za najbolju zelenu ideju u okviru programa Philanhrophy for Green Ideas koja je podržana od strane Rockefeller Brothers Fund's Western Balkans Program. Zbog čega bi Crna Gora morala što prije da se, ne samo deklarativno, okrene zelenim politikama?

Valjda je normalno krenuti putem zelenih politika. Nekako mislim da Crna Gora mora što prije naučiti da implementira do sada usvojene politike i zakone – pa će zelene politike doći i same od sebe. Dakle, moramo što prije početi da sprovodimo do sada usvojeno, inače nas dosta brzo i neće biti.

Kako ste došli na ideju za platformu Kukica i kako napreduje taj projekat?

Kukica je nastala kao prostor da moja supruga izlaže i prodaje rukotvorine koje sama kreira. Sticajem životnih okolnosti nije bila u mogućnosti početi sa radom, a platforma je već bila napravljena. Tada je donijeta odluka da se, uslovno rečeno, vrata Kukice otvore za druge kreativke, i iz ostalih zemalja regiona. Danas Kukica i dalje radi, doduše sa znatno manje zalaganja. Gotovo svakog dana nova kreativka otvori Dućan, ostvaruje se prodaje rukotvorina, dok Kukičin tim nema finansijske koristi od toga. Sada je zamišljena kao naš poklon realmu rukotvorina.

Bavite se i izradom predmeta od drveta. Šta je sve – materijalno i nematerijalno – potrebno za taj hobi?

Kada vas nešto ispunjava, sve potrebno se pronađe. Amaterski se bavim obradom drveta na strugu i pored samog struga potrebno je nekoliko dlijeta, šmirgl papir i, naravno, drvo, koje pronalazim po imanju i okolini, i obično su to grane ili debla koja su završila svoj životni ciklus.

Drvo kao materijal je jako specifično i za razliku od većine materijala ne dozvoljava velike greške. Taj dio sebe je potrebno i osvijestiti.

Šta biste posavjetovali mlade osobe koje žele da pokrenu svoj biznis?

Da ne odustaju i da pronađu mentora. Dobar mentor će umnogome skratiti put do uspjeha. Kada čovjek uči na svojim greškama i ne uviđa koje to mogu biti sljedeće, potrebno je jako puno vremena za dostizanje zacrtanih ciljeva.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Jovana Damjanović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jovana Damjanović rođena je 1997. godine i živi u Podgorici. Studirala je na smjeru novinarstva na Fakultetu političkih nauka Univerziteta Crne Gore i završila kao studentkinja generacije. Paralelno sa studijama, radila je na Studentskom radiju Krš. Piše i za portal PCNEN, a odnedavno je angažovana i na portalu ROMANET. Sarađivala je i sa inostranim medijima poput Dojče Velea

 

Već šest godina ste u novinarstvu i radili ste u različitim novinarskim formatima. Koji je u aktuelnom trenutku najprimiječiviji mlađim generacijama?

Nije da mi se dopada da ovo kažem, ali tradicionalni mediji odumiru. Mladi ljudi, evo prva ja, ne gledaju televiziju, ne kupuju novine, a sve rjeđe znaju i domene portala. Primarno se informišu na društvenim mrežama, i tu nema ničeg lošeg, na nama je kao medijskim kreatorima da svoje sadržaje prilagodimo društvenim mrežama i da tamo budu lako dostupni i vidljivi – treba dosta testiranja da se uradi, ali nije toliko teško privući mlade.

Bavite se i mobilnim novinarstvom. Koje su prednosti, a koje mane tog načina rada?

Nisam sigurna da li mobilno novinarstvo doživljava ovoliku popularnost jer je stvarno mnogo jednostavnije snimiti nešto telefonom i baš brzo namontirati, ili pak zbog toga što tako sasijecamo u redakcijama još minimum jednog zaposlenog. Kao što rekoh, jeste prednost brzina, jednostavnost – čak i u procesu montaže – kada sami nešto snimite tačno znate koji momenat i kadar vam se dopada da ide u finalni proizvod. Mana, s druge strane, je što se gubi na kvalitetu, u današnjem vremenu nije toliko strašno da kvalitet slike malo propati zbog brzine kada je riječ o nekim informacijama koje zaista treba brzo da se predstave javnosti. Ipak složeniji medijski sadržaji zahtijevaju ozbiljniju obradu, koju je teže uraditi na mobilnom telefonu.

Alumnistkinja ste Ambasade SAD-a, kao polaznica programa SUSI (Study of the US Institute) i u Americi ste boravili na toj razmjeni. Po čemu pamtite to iskustvo?

Osim stvarno sjajnih kolega iz regiona koji su prošli taj studijski program sa mnom, i profesora i profesorica sa ogromnim iskustvom u novinarstvu, upamtila sam dobro i uslove u kojima studenti uče – 24/7 dostupan studio, sva moguća oprema za praktične vježbe i ogromna predusretljivost nastavnog kadra. Nisu, makar na Vašington stejt univerzitetu, egoisti.

Sarađivali ste i sa nevladinom organizacijom SOS Nikšić prilikom kampanje SOS telefon za žene i djecu – žrtve nasilja Nikšić. Vrlo često se, i nakon što žrtve prijave nasilje, desi da pomoć izostane.

Pomakli se nijesmo sa tačke da krivimo žrtve za ponašanje nasilnika. Jasno je, onda, zašto žene ko zna koliko puta i prećute nasilje. Pomoć izostane iz različitih razloga – neadekvatnog rada policije, odustajanja žene od prijave zbog, ponovo, milion razloga, osude društva, djece, prijetnji… Zato je SOS telefonska linija mnogo važna, to nije policija, momentalno je manji pritisak na žrtvu jer je sa druge strane neko ko se makar trudi da razumije. Prvi korak je da se više ne ćuti o nasilju pa makar i 1:1 na telefonskoj liniji.

Aktuelna je polemika o tome da li novinari smiju biti i aktivisti. Šta Vi o tome mislite?

Stare škole neka kažu šta žele – ali novinari moraju, jesu i uvijek su bili aktivisti. Novinare na rad pokreće upravo taj aktivistički pravednički stav ,,moram nešto da uradim“. Novinar je aktivista kad bira temu, sagovornike, prati dalji razvoj priče… Druga strana ove debate zabrinuta je za objektivnost. Međutim objektivnost je nedostižna, novinarstvo nije puko serviranje činjeničnih informacija. Evo ja radim na romskom portalu sa željom da doprinesem smanjenju marginalizacije Roma, bacite kamen – vjerujem u ideju.

Šta svaki novinar i novinarka treba da zna?

Da je novinarstvo uslužna djelatnost – na koju ekskluzivno pravo polažu građani. Dajte čitaocima/gledaocima ono što im je potrebno, ne nužno i ono što traže, posmatrajte i reagujte.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo