Povežite se sa nama

FOKUS

ATINA, BRISEL I SVI MI: Kud putuje Evropa

Objavljeno prije

na

Grčka se sprema za referendum o tome da li njeni građani prihvataju paket međunarodne finansijske pomoći pod uslovima koje zahtijeva Evropska unija. Referendum treba da bude održan u nedjelju 5. jula u napetoj atmosferi neizvjesne ekonomske sutrašnjice zemlje.

Vlada premijera Aleksisa Ciprasa zatražila je od građana da na referendum kažu što glasnije i brojnije ,,ne”, dok opozicione stranke, koje su Grčku dovele u sadašnje neizdrživo privredno stanje, traže, zajedno sa EU, da se Grci opredijele za predloge kreditora. U međuvremenu, Grčka je zakoračila u bankrot pošto je u ponoć istekao rok za plaćanje tranše kredita Međunarodnom monetarnom fondu (MMF) od 1,6 milijardi eura za koji vlada kaže da nema sredstva, a kreditori ne žele da produže paket pomoći za otplatu pod uslovima koje nudi zvanična Atina. Neplaćanje kredita MMF bi mogao da bude uvod u bankrot po čitavom dugu od 323 milijarde eura, što bi bio najveći stečaj jedne države u istoriji.

Grčka je poslije propuštanja roka za vraćanje duga MMF-a međunarodnim kreditorima ponudila novi predlog plana za nastavak finansijske pomoći. Kreditori, prije svega članice eurozone, međutim, ne žele da nastave pregovore prije nego što Grci iskažu svoju volju na referendumu.

Na to je premijer Cipras ponovo pozvao Grke da kažu ,,ne” na referendumu, objašnjavajući da to ne bi značilo izlazak iz eurozone, već samo pritisak na međunarodne kreditore. On je poručio da Evropa mora prestati da se ponaša na ,,nedemokratski način”.

Povod da vlada raspiše referendum bila je prošlonedjeljna odluka ministara finansija eurozone da odbiju, uoči isticanja roka za otplatu dijela duga, predlog Atine za novi dvogodišnji paket pomoći od eurozone koji bi se oslanjao na evropske mehanizme stabilnosti i sprovodio uz postepenu otplatu duga. U taj program ne bi bio uključen MMF.

Kada bankrotira neka firma, postoje jasne zakonske odredbe. Kreditori, na osnovu posebnih pravila, imaju šansu da vrate dio svoje imovine. Takve pravne odredbe ne postoje za države. Stoga je vjerovatnije da u slučaju bankrota Grčkoj i njenim žirantima predstoje dugogodišnji sudski procesi.

Kada je Argentina bankrotirala 2001, a potom otpisala dugove 2005. i 2010, kreditori te države su izgubili 70 odsto svojih potraživanja. I do danas su zbog toga u toku komplikovani sudski procesi.

Holandski ministar finansija i predsjednik Eurogrupe Jeron Dijselblom je izjavio da bankrot ne znači da Grčka mora da napusti eurozonu, ali i da će eventualni naredni paketi pomoći doći pod težim uslovima. Potom je njemačka kancelarka Angela Merkel, po mnogima glavni akter najnovije grčke drame, izjavila: ,,Večeras (utorak) u ponoć po srednjoevropskom vremenu paket pomoći prestaje i ja ne znam za ikakve naznake ili slično (da se to neće desiti).”

Ministar Dijselblom je ponovio stav da se članice evrozone nadaju da će Grci na referendumu podržati plan Evropske unije (EU) I MMF za spas Grčke i reći ,,da”.

Premijer Cipras očekuje da će na referendumu Grci reći ,,ne” mjerama štednje koje nameću povjerioci, ili će u suprotnom podnijeti ostavku. Cipras smatra da bi ubjedljivo izjašnjavanje protiv mjera štednje pomoglo Grčkoj da pregovara o povoljnijem rješenju krize.

Cipras ponavlja da kreditori ucjenjuju Grčku i da narod više ne može podnijeti oštre mere štednje koje su sastavni deo paketa financijske pomoći iz EU i MMF.

U Atini se u utorak uveče na trgu Sintagma okupilo preko 20.000 ljudi koji su za ,,da” mjerama štednje.Veče prije toga su desetine hiljada ljudi pred parlamentom u Atini dali podršku Ciprasu. Rezultati najnovijih anketa su konfliktni i pitanje je koliko su pouzdani, uzimajući u obzir ko ih naručuje. Izvjesno je, međutim, da ozbiljna većina vjeruje da bi povratak drahmi bio gora budućnost od sadašnjosti – ostanka uz euro.

Ciprasovi ministri ponavljaju da Grčka ne želi da izađe iz eurozone. Premijer ne vjeruje da kreditori žele da Grčka izađe iz eurozone, jer bi troškovi bili ,,ogromni”.

Izlazak iz evrozone nije pravno regulisan i ta mogućnost nigdje nije predviđena.

Čak i ako Grčka postane insolventna, euro ostaje zakonsko sredstvo plaćanja. Kristof Herman, njemački profesor evropskog prava je rekao da ,,Grčka može otići u bankrot. Međutim, euro se zasniva na zakonskoj regulativi, a ona se na taj način neće promijeniti.”

U tom evropskom zakonu iz 1998. piše: ,,U svim državama koje uvode euro, na dan uvođenja zajednička valuta zamjenjuje važeće valute po ranije utvrđenom kursu.” Taj zakon je i dalje na snazi. Bez njegove promjene nema ni izlaska Grčke iz evrozone.

Pravno je regulisan samo izlazak iz EU, ne i iz eurozone. Izlazak iz eurozone bi, u stvari, nastupio automatski, ukoliko bi Grčka napustila EU. Jednostrani izlazak iz Unije, pak, stupa na snagu tek dvije godine poslije donošenja takve odluke.

Još je, pravno gledano, teže da druge države jednostavno izbace Grčku iz evrozone. ,,Izbacivanje” iz eurozone se nigdje ne spominje.

Proteklih dana su u Grčkoj redovi pred bankomatima, benzinskim stanicama, a prodavnice su prazne. Čekajući posljednji čin moderne drame, prošle nedjelje štediše su sa računa u bankama ,,pod kućne dušeke” premjestili četiri milijarde eura.

Grčke vlade su u kasnim 2000. trošile iznad svake mogućnosti. Od tada se troškovi svake godine režu, a podižu porezi. Nezaposlenost je prešla 25 odsto. Penzije, koje su bile poprilično darežljive, su skresane, ali je grčka ekonomija i dalje u kolapsu.

Tome su doprinijele i mjere štednje, smatra ugledni američki ekonomista, nobelovac Pol Krugman. Podršku Grčkoj dao je i Jozef Štiglic takođe ekonomista i nobelovac.

No, teško je uvjeriti političare a i obične građane Evrope, naročito u Njemačkoj da su razlozi grčkog „ne”, opravdani. ,,Ne može se pomoći ljudima koji iz ideoloških razloga ne daju da im se pomogne”, naveo je Dojče vele. DW ocjenjuje da je u opasnosti grčka država, ali da ,,Atina u svakom slučaju može da računa na humanitarnu pomoć Brisela”.

Sara Vagenkneht, poslanica njemačke Ljevice, kaže da je Grčka praktično bankrotirala još 2010. Vagenkneht napominje da je premijer Cipras mogao da kaže kako odbacuje program i da za to ne pita građane, ali je dobro što se odlučio na referendum. Vegenkneht, međutim, ne razumije zašto grčka vlada nije pokrenula važnu temu povećanja poreza za bogatije porodice.

Vodeći političari EU su izgleda riješili da utiču na rezultat grčkog referenduma. Otvoreno poručuju Grcima da žele njihov ostanak u monetarnoj uniji, a da je uslov za to odbijanje vladinog ,,ne.” Prema njemačkim medijima, njihov zemljak, predsjednik Evropskog parlamenta Marin Šulc je ponudio da sam ode u Grčku i tamo se zalaže za ,,da” na referendumu.

Sigurno je: ovih se dana na duži rok trasiraju budući putevi Evrope.

Vlast a ne novac

Premijer Cipras je u jednom intervjuu ovih dana na nacionalnoj televiziji kazao kako je u najnovijem činu grčke drame u pitanju pokušaj smjenjivanja Sirize sa vlasti. Londonski liberalni dnevnik Gardijan piše da je sada jasno da njemačke i evropske elite ne žele samo da ljevičarska Ciprasova vlada padne na koljena već i da dođe do promjene vlasti izabrane u januaru da ukine surove mere štednje. ,,Ne vojnom silom, naravno, a ta operacija je diktirana iz Berlina i Brisela, prije nego iz Vašingtona”, napisao je komentator Gardijana Seamus Milne.

Po Gardijanu, izgleda da su njemačka kancelarka Angela Merkel i trojka grčkih kreditora iz Evrope i MMF proteklih mjeseci od izborne pobjede Sirize učinili sve da novu vladu u Atini podijele ili diskredituju. U tome su imali obilatu pomoć glavnih međunarodnih medija (koji situaciju u Grčkoj ovih dana predstavljaju kao onu u Čileu 1973, kada je uz obilatu pomoć američke Centralne obavještajne agencije, CIA, oborena vlada prvog izabranog socijalistističkog premijera Salvadora Aljendea) iIi glavnih opozicionih partija u Grčkoj, Nove demokratije i Panhelenskog socijalističkog pokreta (PASOK) doskorašnjih premijera Andonisa Samarasa i Jorgosa Papandreua, koji se u javnosti brane kako nisu ,,izdajice” domovine.

Da je u pitanju pokušaj obaranja Sirize sa vlasti, Gardijanu svjedoči i to što je u utorak kasno uveče Cipras, navodno, ponudio ono što je izgledalo kao potpuno prihvatanje novog paketa štednje zbog koga je ranije raspisao nedjeljni referendum. Pa opet, kancelarka Merkel je odgovorila kako neće biti novih pregovora dok ne budu znani rezultati izjašnjavanja Grka.

Po Gardijanu, to ukazuje da su u pitanju pripreme za smjenu Sirize novom ,,pitomijom” vladom. Naime, iz dokumenata MMF pripremljenih za prošlonedjeljne ,,konačne pregovore” vidi se da su kreditori svjesni kako će, i prema najoptimističnijem scenariju, neizdrživi nivoi duga i samorazarajuće štednje trajati u Grčkoj bar do 2030. godine.

Gardijanov komentator smatra da se radi više o vlasti nego o novcu. Inače, po Gardijanu, rukovodioci EU imaju veliku odbojnost prema referendumima. To je osjetio i Jorgos Papandreu koji je bio prinuđen da podnese ostavku 2011. kada je, u sličnoj situaciji kao sada Cipras, predložio, između ostalog, raspisivanje referenduma. Tako je odmah poslije raspisivanja referendum za 5. juli, uslijedila serija prijetnji i ucjenjivanja. Čak i kada referendumi budu održani, pa daju rezultat koji Briselu ne odgovara, izjašnjavanja građana bivaju ponovljena.

Jedan od zaključaka Gardijanovog komentatora Majnlija je da će ljudi u zemljama poput Španije, Portugalije i Irske, koji su takođe osjetili težinu mjera štednje takođe, tražiti kraj mjera štednje i otpisivanje dugova njihovim zemljama.

Strah na jugoistoku Evrope

Situacija u Grčkoj se posmatra sa posebnom pažnjom u zemljama jugoistočne Evrope, u kojima grčki kreditori kontrolišu velike djelove bankarskog sektora. Milioni ljudi u Bugarskoj, Makedoniji, Albaniji, Srbiji i Rumuniji imaju depozite u bankama grčkih kreditora, pa vlade tih zemalja učvršćuju svoju odbranu protiv mogućeg finansijskog kolapsa te zemlje.

Srbija i Makedonija su u ponedjeljak predstavile strategije kontrole kapitala kako bi bio zaustavljen odliv novca u Grčku. Narodna banka Srbije ističe da su banke u toj zemlji koje su u većinskom grčkom vlasništvu, likvidne i solventne što im omogućava da nesmetano i bez spoljne pomoći uredno posluju, te obezbijede neophodne finansijske usluge klijentima.

U Crnoj Gori, radi samo jedna banka koja je osnovana grčkim kapitalom. Doskorašnji direktor Universal Capital banke Predrag Drecun je kazao kako ne postoji mogućnost da se na njeno poslovanje odrazi kriza u Grčkoj.

„Dužan ko Grčka”

U Grčkoj su nevolje sa praznom kasom države u nasljeđe ostavili davni preci, još prije 2.400 godina. Opaska ,,dužan kao Grčka” se i u kasnijim vremenima ponavljala više puta.

Prvi zabilježeni bankrot u grčkoj istoriji dogodio se u četvrtom vijeku prije Hrista, kad je 13 gradova-država uzelo zajam od hrama na ostrvu Delos, rodnom mjestu Apolona, sina Zevsovog. Nisu mogli da vrate kredit božanskim povjeriocima, pa je bogato svetilište u Kikladima – najpoznatije poslije onog u Delfima – bilo na gubitku, bankarskim rječnikom: 80 procenata.

Grčka je u modernoj eri bila u bankrotu 90 godina, što je skoro polovina perioda nezavisnosti.

Današnji dug Grčke premašuje 170 procenata ukupnog nacionalnog proizvoda u 2014. To je, po računici eksperata, ,,dvostruko veći teret nego što su nosile Rusija i Argentina, kad su se te dvije zemlje suočile sa bankrotom 1998, odnosno 2001”. No, Grčka je daleko od Venecuele i Ekvadora, dvije latinoameričke države koje su u moderno doba doživjele po 10 bankrota.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

JAKOV MILATOVIĆ, PREDSJEDNIK: Odgovornost veća od ovlašćenja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pred novim predsjednikom su velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Milatović je činom inauguracije nagovijestio da želi drugačijim putem, ali tek ćemo vidjeti kako će se snaći na čelu zemlje „na granici između Istoka i Zapada”, kako je nazvao Crnu Goru na inauguraciji, u dinamičnim političkim vremenima

 

Počelo je – drugačije. Inauguracija novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića održana je u Skupštini u Podgorici, a ne u Vladinom domu na Cetinju, kako su to činili predsjednici iz redova Demokratske partije socijalista tokom decenija. Prvi put u posljednje dvije decenije tom činu su prisustvovali i predstavnici vlasti i opozicije, a događaj nijesu pratili protesti političkih protivnika i tenzije. Prošlo je mirno i dostojanstveno, kako su to primijetili i svjetski zvančnici, iako dolazak Milatovića na čelo države označava najozbiljniju političku promjenu posljednjih decenija. Kraj jedne ere. Đukanovićeve.

Istorija nekoliko posljednjih inauguracija crnogorskih predsjednika u stvari je istorija društvenih tenzija. Prvi predsjednički Đukanovićev mandat 1998. godine, protekao je u atmosferi oštrih podjela. Noć uoči Đukanovićeve inauguracije 14. januara 1998. godine pristalice Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore i Đukanovićevog partijskog saborca do 1997, u nasilnim protestima krenule su ka zgradi Vlade Crne Gore i sukobili se sa policijom, koja ju je obezbjeđivala. U incidentima su povrijeđena 44 policajca i četvoro civila. I sama Đukanovićeva inauguracija te 1998. godine održana je u napetoj atmosferi i pod nezapamćenim mjerama obezbjeđenja.

Uslijedile su decenije inauguracija predsjednika iz redova Đukanovićevog DPS. U tri mandata tu funkciju obavljao je Filip Vujanović. Njegove inauguracije organizovane su bez prisustva opozicije, koja ih je bojkotovala, ali i uz proteste, poput onog 2013. godine, kada je opozicija smatrala da su tadašnji predsjednički izbori  pokradeni, te da je na mjestu Vujanovića trebalo da bude Miodrag Lekić. Tada su građani organizovali Marš na Cetinje – marš protiv mafije, u znak protesta inauguracije Vujanovića. Opozicija je bojkotovala svečanost, a Vujanovićevoj inauguraciji na Cetinju nijesu prisustvovali ni poslanici Socijaldemokratske partije (SDP), tada manje članice vladajuće koalicije.

Ni toj, kao ni narednoj Đukanovićevoj inauguraciji 2018. godine nijesu prisustvovali regionalni i svjetski lideri. Đukanović je prije pet godina inaugurisan bez gostiju sa strane, uz diplomatski kor i predstavnike crnogorskih institucija. I opet bez opozicije.

Milatovićevoj inauguraciji u Podgorici, prisustvovali su ne samo odlazeći predsjednik Đukanović i predstavnici opozicije nego i lideri zemalja regiona i evropski i svjetski zvaničnici. Ukupno oko – 200 zvanica.

U prvom redu, rame uz rame sa Milatovićem, sjedeli su Đukanović, predsednici Srbije i Hrvatske Aleksandar Vučić i Zoran Milanović, kao i predsedavajuća Predsedništva BiH Željka Cvijanović, te članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Denis Bećirović. Tu je bila i predsjednica Kosova Vjosa Osmani. To je nešto što su posebno istakli mnogi regionalni mediji prateći Milatovićevu inauguraciju.

U plenarnoj sali su i bili specijalni izaslanik SAD-a za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, specijalni izaslanik Velike Britanije Stjuart Pič, ambasadorka Amerike u Crnoj Gori Džudi Rajzing Rajnke, kao i ambasadorka Velike Britanije Karen Medoks. Milatoviću su stigle brojne čestitke evropskih i svjetskih lidera (vidi box).

„Zaklinjem se da ću dužnost predsjednika obavljati odgovorno, časno, savjesno, pravedno i nepristrasno po Ustavu i zakonu”, kazao je Milatović.

„Nikad više ne smijemo dozvoliti da se bilo koji pojedinac osjeća obespravljeno. Moja misija je Crna Gora jednakih šansi za sve građane, u kojoj su vrijedan rad i obrazovanje glavni faktori za uspjeh u životu. To je moja priča za koju želim da postane priča svih nas u Crnoj Gori. Biću kohezivni faktor u zajedničkoj borbi za bolju Crnu Goru “, obećao je novi predsjednik.

Na Milatovićev govor nije bilo zamjerki, ni iz vlasti, ali ni opozicije.

No, Milatovića tek čeka najteži dio posla. Negov mandat najviše određuje odlazak Đukanovića nakon tri decenije vladanja Crnom Gorom. Pred novim predsjednikom su otuda brojna velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Đukanovićevu vladavinu okarakterisale su godine ratova, sankcija,  opustošenih preduzeća i korupcije, porasta organizovanog kriminala, zarobljene institucije…  Snažni politički zaokreti. Đuukanović je bio akter i referenduma iz 1992. godine, kada je Crna Gora utopljena u Miloševićevu SRJ, i onog iz 2006, kada je obnovljena crnogorska državna nezavisnost.

Milatović nema dugu političku biografiju.  U predsjedničku trku ušao je neočekivao, nakon što je njegov partijski kolega Milojko Spajić diskvalifikovan. Pobijedio je Đukanovića osvojivši čak 60 posto glasova.

Milatović je inauguracijom nagovijestio da želi drugačijim putem, ali to neće biti tako lak posao. Dodatno, njegova ovlašćenja, kao predsjednika, ne omogućavaju mu moć koju je tri decenije na ovim prostorima imao Đukanović, kao šef moćne partije.

Iako se očekuje da će Pokret Evropa sad, kojoj Milatović pripada, na predstojećim vanrednim parlamentarnim izborima nastaviti sa uzletom,  od predsjedničkih izbora do danas, u toj partiji desile su se brojne nesuglasice. Milatović i Spajić iznijeli su brojne suprotstavljene izjave na različite teme od javnog interesa, a odluka o modelu izlaska na predstojeće izbore donijeta je mimo Milatovića.

U zapadnim medijima, nakon što je pobijedio u predsjedničkoj trci, posebno su se isticale veze, odnosno podrška Milatoviću od strane „klimavog saveza koji uključuje stranke koje se zalažu za bliže veze sa susjednom Srbijom i Rusijom“. Te ukazivalo da su „zapadne snage zabrinute da bi Crna Gora pod Milatovićem mogla da dođe pod pojačan uticaj Srbije, ali indirektno i Kremlja“.

Milatović je na inauguraciji naročito istakao namjeru da Crnu Goru održi na evropskom kursu. Njegova prva posjeta trebalo bi da bude upravo Briselu.

„Smatram privilegijom ali i najvećom odgovornošću što sam dobio priliku da budem na čelu zemlje u kojoj sam rođen i koju beskrajno volim, u čije temelje su utkale generacije mojih predaka znojem i krvlju, osvajajući njenu slobodu i braneći pravo na njeno postojanje. Da sam mogao da biram, rodio bih se baš ovdje na najljepšem parčetu zemlje, ušuškanom između mora i kamena, na vječitoj raskrsnici između istoka i zapada”.

Kako će se snaći na „granici između Istoka i Zapada”, te dinamičnim domaćim prestrojavanjima, vidjećemo.

 

ČESTITKE

Čestitke novom predsjedniku Crne Gore Jakovu Milatoviću stigle su sa brojnih međunarodnih adresa, sa Zapada, ali i Istoka.

Milatoviću je čestitku, između ostalih, uputio evropski komesar za proširenje Oliver Varhelji, uz poruku da se „raduje revitalizaciji procesa pristupanja Crne Gore”.

Portaprolka Evropske komisije Ana Pisonero potvrdila je da očekuje ubrzo da se organizuju prvi sastanci na visokom nivou između EU i novoizabranog predsjednika Jakova Milatovića u Briselu. Njegova prva posjeta van zemlje bi trebala biti u Briselu. Milatović će učestvovati na samitu Evropske politčke zajednice koja će se održati 1. juna u Kišinjevu. Ne isključuje se mogućnost da prije Kišinjeva prvo posjeti Brisel kako bi potvrdio posvećenost evropskim integracijama.

Milatović je tokom govora na inauguraciji istakao da vidi Berlinski proces „kao glavni most između Zapadnog Balkana i Brisela”. On je kazao da je njegova revitalizacija od izuzetnog značaja, prvenstveno u kontekstu nove i dodatne potvrde prisutnosti EU u našem regionu.

Američki predsjednik Džo Bajden takođe je uputio čestitku Milatoviću u kojoj je, između ostalog, kazao da su izbori u Crnoj Gori još jednom pokazali da građani žele ulazak u Evropsku uniju.

„Dragi novoizabrani predsjedniče, čestitam Vam na izboru za predsjednika Crne Gore. Radujem se unapređivanju bliske saradnje naše dvije države, podršci Crnoj Gori na njenom putu integracije u Evropsku uniju, i proširenju naših sigurnosnih i ekonomskih veza”. I ambasadorka SAD Džudi Rajzing Rajnke čestitala je predsjedniku Jakovu Milatoviću stupanje na dužnost šefa države.

Čestitka je stigla i od ambasadorke Velike Britanije Karen Medoks:  „Čestitam Jakovu Milatoviću i zahvaljujem Vam što ste ugostili mene i specijalnog izaslanika, lorda Stjuarta Piča, tokom dostojanstvene i inkluzivne ceremonije“, kazala je britanska ambasadorka

Milatoviću je čestitao i predsjednik Kine Si Đinping, saopštili su iz ambasade te zemlje u Crnoj Gori. Si Đinping je istakao da su se Kina i Crna Gora uvijek uzajamno poštovale i vjerovale jedna drugoj.

Čestitka koja je posebno bila interesantna za medije je i ona koja je stigla od poglavara rimokatoličke crkve – pape Franja.

„Ekscelencijo, sa zadovoljstvom Vam izražavam moje najsrdačnije čestitke povodom početka Vašega mandata predsjednika Crne Gore, obećavajući istodobno moje molitve da Vam Bog podari jakost i mudrost u Vašem služenju za opće dobro te zazivam na Vas i na ovaj ljubljeni narod obilje milosti od gospodina“, navodi se u čestitki Pape Franja.

 

 

KO JE JAKOV MILATOVIĆ

Milatović je rođen 1986. godine u Podgorici. Prema njegovoj zvaničnoj biografiji, bio je student generacije na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, stipendista američke vlade na Univerzitetu u Ilinoisu, a magistarske studije završio je na prestižnom Oksfordu.

Radio je u NLB banci u Podgorici, Dojče banci u Frankfurtu i Evropskoj banci za obnovu i razvoj.

U politiku je ušao kao ministar ekonomije u kabinetu premijera Zdravka Krivokapića, prvoj vladi nakon pada Demokratske partije socijalista 2020 godine.

Nakon pada te vlade, Milatović i Spajić, bivši ministar finansija u Krivokapićevoj Vladi, formirali su partiju Pokret Evropa sad, nazvavši je po istoimenom ekonomskom program, koji su osmislili kao ministri, a koji je podigao zarade u Crnoj Gori. To se smatra i glavnim faktorom njihovog vrtoglavog političkog uzleta.

Evropa sad je na lokalnim izborima u Podgorici prošle godine osvojila najveći broj glasova, kada je Milatoviću je bila namijenjena funkcija gradonačelnika Podgorice.

 

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ISPRAĆAJ VETERANA: I ne zamjerite što

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izborno odbrojavanje tek je počelo a promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore.

 

Dok čekamo da Državna izborna komisija proglasi konačnu listu učesnika predstojećih parlamentarnih izbora, u javnosti se već analizira njihov prvi rezultat – smjena generacija na političkoj sceni.

Predstojeći izbori biće prvi, od 1990. godine, na kojima učešće neće uzeti nekadašnji partijski saborci Milo Đukanović i Predrag Bulatović. Uz Miodraga Lekića i Duška Markovića to su bili poslednji partijski prvaci u Crnoj Gori čija je politička biografije sezala i u vrijeme SFR Jugoslavije, prije uvođenja višepartizma  i krvavog raspada nekadašnje zajedničke domovine na sedam samostalnih država.

Ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, bombardovanje tzv. SRJ, međunarodne sankcije, kampanja za/protiv nezavisnosti Crne Gore, vlasnička transformacija preduzeća iz društvenih u državnu pa privatnu svojinu koju najveći dio njih nije preživio, prvobitna akumulacija kapitala uz nepojmljiva društvena i socijalna raslojavanja, ideološka lutanja između Istoka i Zapada, jačanje društvene i političke uloge vjerskih organizacija i njihovih lidera…  To su samo  neke od priča koje ne mogu biti ispričane bez pomena navedenih aktera.

Dovoljno je pomisliti da su pred nama prvi izbori bez Đukanovića na predizbornim plakatima i bilbordima. Sedmostruki premijer, predsjednik države u dva mandata, jedan od glavnih aktera ratne (u prvoj polovini ‘90-ih) i antiratne politike (1998 – 1999.). Predvodnik referendumske kampanje za utapanje Crne Gore u projekat Velike Srbije (1992.) pa, 14 godina kasnije, za obnovu njene nezavisnosti. Balkanska uzdanica Rusije Vladimira Putina i SAD Bila Klintona i Baraka Obame. Akter, bezmalo, svih velikih poraza i afera (domaćih i međunarodnih) kroz koje je prošlo ovo društvo, ali i obnove državne nezavisnosti.

Vječiti poslanik, Predrag Bulatović bio je, kažu upućeni, i crna kutija izbornih pobjeda jedinstvenog DPS-a. Onda je sa Momirom Bulatovićem i Zoranom Žižićem gradio promiloševićevski SNP.  Imao je jednu od najzaslužnijih uloga što je podijeljena i zavađena Crna Gora sačuvala građanski mir tokom NATO bombardovanja 1999. Predvodio je unoonistički blok tokom referendumske kampanje. Prije i poslije referenduma, ponovo dijelio SNP sa  Momirom Bulatovićem, Zoranom Žižićem, Srđanom Milićem i Milanom Kneževićem.

Biće ovo prvi izbori u višepartijskoj Crnoj Gori bez Predraga Bulatovića na izbornim listama.

Duško Marković je bio generalni sekretar prve Vlade Mila Đukanovića. Tu je ostao do 1998. Kada je mjesto premijera preuzeo Filip Vujanović on je postao  pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, pa direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ministar pravde, potpredsjednik i, konačno, predsjednik Vlade u mandatu 2016 – 2020.  Prvi, i za sada jedini, premijer koji je dužnost predao nasljedniku iz redova političkih oponenata (Zdravko Krivokapić je izbjegao primopredaju dužnosti Dritanu Abazoviću). Čuvar mnogih bezbjednosnih i poslovnih tajni DPS vlasti. I jedan od odlazećih veterana koji, možda, nije rekao posljednje zbogom visokoj politici.

Ministar inostranih poslova Đukanovićevoj Vladi, ambasador u Italiji  u vrijeme Miloševića  i Bulatovića na čelu SRJ, nezvanični pobjednik predsjedničke utrke sa Filipom Vujanovićem, prvi predsjednik i jedan od prvih disidenata DF-a. Miodrag Lekić je u ovdašnjoj politici simbolizovao intelektualca diplomatskih manira,  spremnog na kompromise i dogovor. I čovjeka nevoljnog da se odrekne komoditeta za račun viših ciljeva.

To je samo vrh piramide.

Na izbornim listama, ukoliko budu verifikovane, neće biti trojice aktuelnih predsjednika parlamentarnih partija. (SDP – Raško Konjević, UCG – Goran Danilović, SD – Damir Šehović), i dvoje njihovih doskorašnjih prethodnika (Draginja Vuksanović Stanković i Ivan Brajović).

Doduše, Danilovića nije bio na listi ni na prethodnim parlamentarnim izborima. Njegova Ujedinjena Crna Gora je održala tradiciju da na svake izbore izlazi sa novim koalicionim partnerima.

SDP  bi na izbore mogao izaći sa listom na kojoj nema nijednog poslanika i ministra iz vremena njihove, skoro dvodecenijske, koalicije sa DPS-om. Zapravo, samo dva njihova kandidata imaju poslaničko iskustvo iz aktuelnog saziva parlamenta (Adnan Striković i Dragica Anđelić) a jedan (Budimir Mugoša) zna kako je to biti ministar.

Boris Mugoša (SD) biće jedan od najiskusnijih kandidata za poslanika sa zajedničke liste sa DPS-om. Na njoj su, nakon tri decenije vlasti, samo dva kandidata sa ministarskim iskustvom – Nikola Janović (DPS) i Mehmed Zenka (DUA). Na listi nema vječitih  funkcionera: Branimira Gvozdenovića, Petra Ivanovića, Predraga Boškovića… Oni su, vrlo je moguće, akteri više afera nego što njihovi politički nasljednici mogu da nabroje (KAP, Plantaže, Abu Dabi Fond, teren te nije prepoznao, Duško Knežević…). Na poslaničkoj listi nema ni potpredsjednice DPS-a Sanje Damjanović, najzaslužnije za posljednji veliki izborni rezultat te partije (lokalni izbori u Nikšiću i 40 odsto osvojenih glasova).

Ko je tu pobjegao od koga, a ko je bio spriječen zbog objektivnih okolnosti (istraga koje su u toku) da se nađe na poslaničkoj listi – to ćemo tek saznati. Jedno je sigurno:  biće mnogo novih lica u poslaničkim klupama koalicije oko DPS-a.

Ni partije koje u izbornu utakmicu kreću sa pozicije konstituenata vlade, izuzev Bošnjačke stranke, na izbore neće izaći ucijelo. Vladimir Joković će ponovo predvoditi SNP, ali ni on ne zna šta to tačno znači u personalnom smislu. Većina aktuelnih ministara iz kvote te partije nije na koalicionoj listi. Aleksandar Damjanović,Marko Kovać i Miomir Vojinović, ministri finansija, pravde i prosvjete izgleda su odbili ponudu partijskog vrha. Isto je uradila i predsjednica parlamenta Gordana Đurović baš kao i nedavni nosilac liste SNP-a na izborima u Podgorici i predsjednik Odbora direktora Plantaža Nebojša Vuksanović.  Uz Jokovića je ostao ministar zdravlja Dragoslav Dado Šćekić.

I u GP URA – razmještaj. Na izbornoj listi njihove koalicije sa Demokratama nema aktuelnih poslanica Božane Jelušić i Suade Zoronjić (potpredsjednica GP URA). Ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović je na poslednjem, 81. mjestu zajedničke liste. Prethodno je njihov koalicioni partner sa prethodnih izbora CIVIS pristupio koaliciji okupljenoj oko Pokreta Evropa sad.

U vrhu poslaničke liste Pokreta za promjene, koji poslije desetak godina prvi put samostalno izlazi na izbore, imamo troje bivših poslanika Nebojšu Medojevića, Branku Bošnjak i Branka Radulovića. Poslanik i portparol te partije Nikola Bajčetić podnio je ostavku na sve funkcije i napustio PzP nakon gašenja DF-a i činjenice da za njega nije bilo mjesta na poslaničkoj listi.

U partijama Alekse Bečića, Andrije Mandića i Milana Kneževića, sem povlačenja Predraga Bulatovića, nema značajnijih odstupanja od očekivane kadrovske liste. To, opet, ne znači da ozbiljnih lomova neće biti nakon izbora. Sve tri partije očekuju mjesta u budućoj vladi i eventualni izostanak takvog rezultata (a to ne zavisi samo od njih) smatraće se za ozbiljan neuspijeh. Koji bi, nakon povlačenja Đukanovića, morao podrazumijevati i ozbiljne kadrovske promjene u vrhu.

Promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore. Iskustvo dolaska na vlast mladih i lijepih 1989, koji su zemlju odveli u pakao rata i sankcija, mora postati trajna opomena. Ni  promjena vlasti u ljeto 2020,  nije donijela ono čemu su se mnogi nadali, i što su pobjednici obećavali. Ipak, donijela je novu društvenu dinamiku. Posljedica te dinamike je i smjena generacije u političkoj klasi. Sve ostalo je samo mogućnost za koju se treba izboriti.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak

 

Vlada je za godinu svog trajanja ostvarila spektakularan rezultat, primijetio je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako su on i njegovi saradnici „365 dana radili u šestoj brzini”. Izrečeno je potkrijepljeno, djelimično (ne)tačnim, podacima.

„Imamo ubjedljivo najveću prosječnu zaradu u regionu, dok nam je u četvrtom kvartalu prošle godine stopa nezaposlenosti bila svega 13 odsto”, naveo je Abazović. Iz Vlade je predočen i podatak da je od marta prošle do marta ove godine broj zaposlenih porastao za skoro 20.000 (sa 215.000 na 235.000) dok je nezaposlenih bilo 10.000 manje.

Monstatu je ostavljeno da objasni kako je nezaposlenih manje za samo 10.000 ako je novozaposlenih dvostruko više. Loša evidencija ili stranci? Umjesto toga, iz Vladine Službe za odnose sa javnošću ponuđena nam je još ljepša slika crnogorske stvarnosti: „Prema podacima iz ankete o radnoj snazi u 2022. godini, od ukupno 294.400 radno aktivnog stanovništva, čak 85 odsto je bilo zaposleno (251.200)”. Tu su već, očito je, i zaposleni strani državljani uračunati u radno aktivno stanovništvo Crne Gore. Ljepota statistike.

Nakon što se krajem prošle godine pohvalio kako je njegova Vlada kreirala oko 10.000 novih radnih mjesta, Abazović, minule nedjelje, sa velikim optimizmom najavljuje još bolje stanje na tržištu rada. Pošto, kaže, Crna Gora danas vapi za radnom snagom. „I svako ko želi da radi ima priliku, sa platama koje nijesu daleko od Evropske unije“.

Da otklonimo eventualne nedoumice. Crna Gora se graniči sa Hrvatskom. Naša prosječna zarada isplaćena u aprilu, od 780 eura, nije veća od hrvatskih 1.100. Ili 1.400 eura, koliko je bila prosječna januarska plata u Sloveniji. Nijesmo, znači, lideri u regionu. Ni prosječna januarska zarada u Crnoj Gori od 757 eura nije bila „ubjedljivo veća” od tadašnje prosječne plate u Srbiji (705 eura).

Druga je priča to što je ogromna većina zaposlenih tamo i ovamo mogla samo da sanja prosječnu platu. I što je povećanje zarada u javnoj upravi početkom godine, preko noći, podiglo prosječnu platu u Crnoj Gori za gotovo 25 eura.

Hajdemo, da to bude prva priča. U skoroj budućnosti, pitanje broja zaposlenih u javnom sektoru i visina njihovih zarada moglo bi se pokazati kao jako značajno za budućnost javnih finansija i ukupne ekonomske odnose u Crnoj Gori. Možda, čak, koliko i sve evidentniji nedostatak radne snage u sektorima od kojih dominantno zavise ekonomske performanse zemlje (turizam, poljoprivreda, ugostiteljstvo, građevinarstvo…) i stanje u državnoj kasi.

Od osamostaljenja Crne Gore do danas, a drugačije nije bilo ni prije 21. maja 2006, mi ne znamo koliko je radno angažovanih u javnom sektoru. Osim što je evidentno da taj broj raste, iz dana u dan. I da se zapošljava, uglavnom, preko veze. Po porodičnoj, partijskoj, a od smjene vlasti 2020, i popovskoj preporuci. Pare nisu problem. Vlada nas zaduži kad god zatreba.

„Crna Gora nema registar broja zaposlenih u javnoj upravi i državnim preduzećima, a nezvanične procjene su da ih je 80.000 angažovanih po svim osnovima, kao što su ugovori o radu, djelu i konsultantskim uslugama”, saopšteno je jesenas na konferenciji Zapošljavanje u javnom sektoru: Izvještavanje i ukazivanje na koruptivne prakse, u organizaciji NVO Institut alternativa. „To komentarišem kao nevoljnost partija i donosilaca političkih odluka da se odreknu privilegija iz javnog sektora kao utočišta za svoje simpatizere i podržavaoce”, konstatovala je Milena Muk istraživačica javnih politika u Institutu. „Nažalost, Monstat, a ni drugi državni organi ne vode jedinstvenu statistku o zaposlenosti u javnom sektoru”.

Brojka od 80.000 (svaki treći zaposleni u Crnoj Gori) djeluje zastrašujuče i, možda, kao pretjerana. Dostupni podaci govore (iako su, vjerovatno, već zastarjeli): u Skupštini radi 300 ljudi. U Generalnom sekretarijatu vlade više od 150, u Kabinetu premijera preko 80, a u Službi predsjednika države ne manje od 30. Mada se šefovska i činovnička mjesta u državnoj službi dijele po partijskim kvotama, u Upravi za kadrove ima 70-ak zaposlenih.

Problem možemo sagledati i u lokalu, po dubini. Problemi sa isplatom zarada u Budvi, pošto je predsjednik opštine Milo Božović opravdano odsutan, dao nam je priliku da saznamo kako u lokalnoj opštinskoj administraciji radi 630 zaposlenih. Plus njih 400 u lokalnim javnim ustanovama i preduzećima (Grad teatar, RTV Budva, dva sportska centra, Muzeji i galerije, biblioteka…). I još 600 zaposlenih u Vodovodu i kanalizaciji i Komunalnom preduzeću. Sve skupa skoro 1.700 zapošljenih (podaci preuzeti iz Vijesti), a popis lokalnih upošljenika se tu ne završava. Samo u ovom tekstu nema mjesta za sve. Inače, u Budvi je ovih dana prebrojano preko 1.500 upražnjenih radnih mjesta vezanih za nadolazeću turističku sezonu. A radnika nema.

Dostupni podaci su šturi. I oni, ipak, svjedoče o stalnom porastu zaposlenih kojima je poslodavac država (opštine).

Prema podacima iz Vladine Strategije reforme javne uprave od 2022. do 2026. godine, u decembru 2020. ukupan broj zaposlenih u javnoj upravi na centralnom nivou bio je 42.439. Dvadeset pet mjeseci kasnije, u januaru 2022, prema podacima Ministarstva finansija i socijalnog staranja, isti posao radi 43.727 državnih službenika, saopštio je Marash Dukaj ministar javne uprave. „Nadalje, takođe prema podacima resornog ministarstva, u aprilu 2022. godine, broj zaposlenih na centralnom nivou je iznosio 44.748 službenika”, predočio je Dukaj uz konstataciju da „to pokazuje da u navedenom periodu nije došlo do povećanja broja zaposlenih u javnoj upravi”.

Naša matematika, uz iste podatke, pokazuje da je broj činovnika, zvanično, porastao za više od dvije hiljade. Ili nešto oko pet odsto. Uz najavu novih zapošljavanja.

Odlazeća Vlada je krajem aprila usvojila Djelimični Kadrovski plan za organe državne uprave i vladine službe (MUP i Uprava policije nijesu dostavili tražene podatke) prema kojima će ove godine (čitaj – do izbora, odnosno, imenovanja nove vlade) zaposliti još 631 osobu. Pošto im, navodno, u tim službama nedostaje skoro tri hiljade izvršilaca, pored 4,4 hiljade već angažovanih. Onda će nova vlada napraviti novu podjelu resora, novu sistematizaciju, proizvesti, možda, još neku opštinu ili makar javno preduzeće ili agenciju. Da se oduži sljedbenicima i pridobije nove glasače.

Zato licitiramo brojem zapošljenih u državnoj službi. Ili čekamo smjenu vlasti, da novi iznesu podatke o učinku prethodnika.

U Pobjedi su, krajem prošle godine, procijenili da su nove vlasti u javnoj upravi, državnim preduzećima i lokalnim samoupravama u kojima imaju većinu „omogućili partijsko zapošljavanje” više od 10.000 osoba. „Prema informacijama našeg lista, Abazovićeva Vlada je omogućila direktno zapošljavanje 3.500 građana, direktori energetskih kompanija nešto preko 2,5 hiljade, dok ostatak od 4.000 su zapošljavanja u opštinama, ali i u ostalim javnim preduzećima u vlasništvu države i opština”. Slične kalkulacije, sa kritičkim ili afirmativnim predznakom, pojavljuju se i u drugim medijima (ne)naklonjenim aktuelnim vlastima.

I političari vole da govore o tome kako njihovi rivali zapošljavaju svoje pristalice o javnom trošku. Bivši premijer Zdravko Krivokapić saopštio je na početku mandata, u martu 2021, da je DPS tokom tehničkog mandata Vlade Duška Markovića (septembar – decembar 2020.) zaposlio u javnoj upravi 3.178 „svojih glasača”. Najviše u prosvjeti – 2.702.

Sa novom, manjinskom, vladom stigli su i novi podaci. Danijel Živković je, u ime DPS-a, od Ministarstva kapitalnih investicija zatražio podatak o novozapošljenima u 21 državnom preduzeću od aprila 2021. do juna 2022. godine. Stigli su nepotpuni podaci – 1.650 navoangažovanih za nešto više od godinu u 16 državnih firmi. „Model upravljanja koji podrazumijeva zadovoljavanje apetita partijskih centrala će doći brzo na naplatu, a posljedice će osjetiti kako zaposleni u ovim preduzećima tako i ukupna privreda Crne Gore”, saopštili su iz DPS. Bez osvrta na sopstveni učinak u partijskom zapošljavanju na račun javnih i državnih preduzeća.

Iz Elektroprivrede, CEDIS-a, Montenegrobonusa… ignorisali su upit resornog ministarstva. Inače bi zbirni podaci bili znatno jači. Na sajtu Instituta alternativa nailazimo na podatak iz 2021. prema kome je CEDIS tada imao 1.428 zaposlenih. Sada ih je, prema podacima sa sajta državne kompanije, za 250 više. Zvanično. A u planu su nova zapošljavanja.

Sve nas to vraća u vrijeme kada je Zoran Jelić partijskim kolegama iz vrha DPS-a predočio računicu „jedan zaposleni – četiri glasa”. To je postalo sveto pismo ovdašnjih političara. Pride, sada kandidati za uhljebljenje o državnom (našem) trošku treba da budu i mnogo fine osobe.

Uz to što su, bez konkurencije, najveći poslodavac u državi, predstavnici vladajuće većine – iz koje god partije da dolaze – odlučuju i o egzistenciji 110.000 penzionera i 21.000 radno nesposobnih koji primaju neko od socijalnih davanja. Dakle, više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak (30 eura mjesečno).

Najveći dio toga što se potroši mora da obezbijedi, na ovaj ili onaj način, onih 150.00–160.000 hiljada zapošljenih u privatnom sektoru. I njihovi poslodavci. Kojima država postaje sve ozbiljniji konkurent na ionako deficitarnom tržištu rada. To može obradovati samo političare, pošto tako jačaju svoj uticaj i moć – našem trošku.

Dugoročno gledano to nijesu dobre vijesti. Na to nas sve glasnije i upornije upozoravaju međunarodni eksperti. Kako profesionalci iz Evropske komisije, MMF-a, Svjetske banke, tako i dobronamjerni. Naše vlasti ne haju.

 

Rebus

Saberimo zaposlene, nezaposlene, penzionere, radno nesposobne i maloljetne i doći ćemo do brojke od 520.000 do 530.000. Prema nedavnim procjenama Monstata, Crna Gora ima oko 620.000 stanovnika (zvanično 617.213).

Đe nam je, onda, približno 100.000 ljudi koji, zvanično, nijesu ni djeca ni stari ni (ne)zaposleni? U inostranstvu ili u nekakvoj sivoj zoni koja prijeti da postane crna rupa koja će progutati budućnost ove zemlje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo