Povežite se sa nama

FOKUS

ATINA, BRISEL I SVI MI: Kud putuje Evropa

Objavljeno prije

na

Grčka se sprema za referendum o tome da li njeni građani prihvataju paket međunarodne finansijske pomoći pod uslovima koje zahtijeva Evropska unija. Referendum treba da bude održan u nedjelju 5. jula u napetoj atmosferi neizvjesne ekonomske sutrašnjice zemlje.

Vlada premijera Aleksisa Ciprasa zatražila je od građana da na referendum kažu što glasnije i brojnije ,,ne”, dok opozicione stranke, koje su Grčku dovele u sadašnje neizdrživo privredno stanje, traže, zajedno sa EU, da se Grci opredijele za predloge kreditora. U međuvremenu, Grčka je zakoračila u bankrot pošto je u ponoć istekao rok za plaćanje tranše kredita Međunarodnom monetarnom fondu (MMF) od 1,6 milijardi eura za koji vlada kaže da nema sredstva, a kreditori ne žele da produže paket pomoći za otplatu pod uslovima koje nudi zvanična Atina. Neplaćanje kredita MMF bi mogao da bude uvod u bankrot po čitavom dugu od 323 milijarde eura, što bi bio najveći stečaj jedne države u istoriji.

Grčka je poslije propuštanja roka za vraćanje duga MMF-a međunarodnim kreditorima ponudila novi predlog plana za nastavak finansijske pomoći. Kreditori, prije svega članice eurozone, međutim, ne žele da nastave pregovore prije nego što Grci iskažu svoju volju na referendumu.

Na to je premijer Cipras ponovo pozvao Grke da kažu ,,ne” na referendumu, objašnjavajući da to ne bi značilo izlazak iz eurozone, već samo pritisak na međunarodne kreditore. On je poručio da Evropa mora prestati da se ponaša na ,,nedemokratski način”.

Povod da vlada raspiše referendum bila je prošlonedjeljna odluka ministara finansija eurozone da odbiju, uoči isticanja roka za otplatu dijela duga, predlog Atine za novi dvogodišnji paket pomoći od eurozone koji bi se oslanjao na evropske mehanizme stabilnosti i sprovodio uz postepenu otplatu duga. U taj program ne bi bio uključen MMF.

Kada bankrotira neka firma, postoje jasne zakonske odredbe. Kreditori, na osnovu posebnih pravila, imaju šansu da vrate dio svoje imovine. Takve pravne odredbe ne postoje za države. Stoga je vjerovatnije da u slučaju bankrota Grčkoj i njenim žirantima predstoje dugogodišnji sudski procesi.

Kada je Argentina bankrotirala 2001, a potom otpisala dugove 2005. i 2010, kreditori te države su izgubili 70 odsto svojih potraživanja. I do danas su zbog toga u toku komplikovani sudski procesi.

Holandski ministar finansija i predsjednik Eurogrupe Jeron Dijselblom je izjavio da bankrot ne znači da Grčka mora da napusti eurozonu, ali i da će eventualni naredni paketi pomoći doći pod težim uslovima. Potom je njemačka kancelarka Angela Merkel, po mnogima glavni akter najnovije grčke drame, izjavila: ,,Večeras (utorak) u ponoć po srednjoevropskom vremenu paket pomoći prestaje i ja ne znam za ikakve naznake ili slično (da se to neće desiti).”

Ministar Dijselblom je ponovio stav da se članice evrozone nadaju da će Grci na referendumu podržati plan Evropske unije (EU) I MMF za spas Grčke i reći ,,da”.

Premijer Cipras očekuje da će na referendumu Grci reći ,,ne” mjerama štednje koje nameću povjerioci, ili će u suprotnom podnijeti ostavku. Cipras smatra da bi ubjedljivo izjašnjavanje protiv mjera štednje pomoglo Grčkoj da pregovara o povoljnijem rješenju krize.

Cipras ponavlja da kreditori ucjenjuju Grčku i da narod više ne može podnijeti oštre mere štednje koje su sastavni deo paketa financijske pomoći iz EU i MMF.

U Atini se u utorak uveče na trgu Sintagma okupilo preko 20.000 ljudi koji su za ,,da” mjerama štednje.Veče prije toga su desetine hiljada ljudi pred parlamentom u Atini dali podršku Ciprasu. Rezultati najnovijih anketa su konfliktni i pitanje je koliko su pouzdani, uzimajući u obzir ko ih naručuje. Izvjesno je, međutim, da ozbiljna većina vjeruje da bi povratak drahmi bio gora budućnost od sadašnjosti – ostanka uz euro.

Ciprasovi ministri ponavljaju da Grčka ne želi da izađe iz eurozone. Premijer ne vjeruje da kreditori žele da Grčka izađe iz eurozone, jer bi troškovi bili ,,ogromni”.

Izlazak iz evrozone nije pravno regulisan i ta mogućnost nigdje nije predviđena.

Čak i ako Grčka postane insolventna, euro ostaje zakonsko sredstvo plaćanja. Kristof Herman, njemački profesor evropskog prava je rekao da ,,Grčka može otići u bankrot. Međutim, euro se zasniva na zakonskoj regulativi, a ona se na taj način neće promijeniti.”

U tom evropskom zakonu iz 1998. piše: ,,U svim državama koje uvode euro, na dan uvođenja zajednička valuta zamjenjuje važeće valute po ranije utvrđenom kursu.” Taj zakon je i dalje na snazi. Bez njegove promjene nema ni izlaska Grčke iz evrozone.

Pravno je regulisan samo izlazak iz EU, ne i iz eurozone. Izlazak iz eurozone bi, u stvari, nastupio automatski, ukoliko bi Grčka napustila EU. Jednostrani izlazak iz Unije, pak, stupa na snagu tek dvije godine poslije donošenja takve odluke.

Još je, pravno gledano, teže da druge države jednostavno izbace Grčku iz evrozone. ,,Izbacivanje” iz eurozone se nigdje ne spominje.

Proteklih dana su u Grčkoj redovi pred bankomatima, benzinskim stanicama, a prodavnice su prazne. Čekajući posljednji čin moderne drame, prošle nedjelje štediše su sa računa u bankama ,,pod kućne dušeke” premjestili četiri milijarde eura.

Grčke vlade su u kasnim 2000. trošile iznad svake mogućnosti. Od tada se troškovi svake godine režu, a podižu porezi. Nezaposlenost je prešla 25 odsto. Penzije, koje su bile poprilično darežljive, su skresane, ali je grčka ekonomija i dalje u kolapsu.

Tome su doprinijele i mjere štednje, smatra ugledni američki ekonomista, nobelovac Pol Krugman. Podršku Grčkoj dao je i Jozef Štiglic takođe ekonomista i nobelovac.

No, teško je uvjeriti političare a i obične građane Evrope, naročito u Njemačkoj da su razlozi grčkog „ne”, opravdani. ,,Ne može se pomoći ljudima koji iz ideoloških razloga ne daju da im se pomogne”, naveo je Dojče vele. DW ocjenjuje da je u opasnosti grčka država, ali da ,,Atina u svakom slučaju može da računa na humanitarnu pomoć Brisela”.

Sara Vagenkneht, poslanica njemačke Ljevice, kaže da je Grčka praktično bankrotirala još 2010. Vagenkneht napominje da je premijer Cipras mogao da kaže kako odbacuje program i da za to ne pita građane, ali je dobro što se odlučio na referendum. Vegenkneht, međutim, ne razumije zašto grčka vlada nije pokrenula važnu temu povećanja poreza za bogatije porodice.

Vodeći političari EU su izgleda riješili da utiču na rezultat grčkog referenduma. Otvoreno poručuju Grcima da žele njihov ostanak u monetarnoj uniji, a da je uslov za to odbijanje vladinog ,,ne.” Prema njemačkim medijima, njihov zemljak, predsjednik Evropskog parlamenta Marin Šulc je ponudio da sam ode u Grčku i tamo se zalaže za ,,da” na referendumu.

Sigurno je: ovih se dana na duži rok trasiraju budući putevi Evrope.

Vlast a ne novac

Premijer Cipras je u jednom intervjuu ovih dana na nacionalnoj televiziji kazao kako je u najnovijem činu grčke drame u pitanju pokušaj smjenjivanja Sirize sa vlasti. Londonski liberalni dnevnik Gardijan piše da je sada jasno da njemačke i evropske elite ne žele samo da ljevičarska Ciprasova vlada padne na koljena već i da dođe do promjene vlasti izabrane u januaru da ukine surove mere štednje. ,,Ne vojnom silom, naravno, a ta operacija je diktirana iz Berlina i Brisela, prije nego iz Vašingtona”, napisao je komentator Gardijana Seamus Milne.

Po Gardijanu, izgleda da su njemačka kancelarka Angela Merkel i trojka grčkih kreditora iz Evrope i MMF proteklih mjeseci od izborne pobjede Sirize učinili sve da novu vladu u Atini podijele ili diskredituju. U tome su imali obilatu pomoć glavnih međunarodnih medija (koji situaciju u Grčkoj ovih dana predstavljaju kao onu u Čileu 1973, kada je uz obilatu pomoć američke Centralne obavještajne agencije, CIA, oborena vlada prvog izabranog socijalistističkog premijera Salvadora Aljendea) iIi glavnih opozicionih partija u Grčkoj, Nove demokratije i Panhelenskog socijalističkog pokreta (PASOK) doskorašnjih premijera Andonisa Samarasa i Jorgosa Papandreua, koji se u javnosti brane kako nisu ,,izdajice” domovine.

Da je u pitanju pokušaj obaranja Sirize sa vlasti, Gardijanu svjedoči i to što je u utorak kasno uveče Cipras, navodno, ponudio ono što je izgledalo kao potpuno prihvatanje novog paketa štednje zbog koga je ranije raspisao nedjeljni referendum. Pa opet, kancelarka Merkel je odgovorila kako neće biti novih pregovora dok ne budu znani rezultati izjašnjavanja Grka.

Po Gardijanu, to ukazuje da su u pitanju pripreme za smjenu Sirize novom ,,pitomijom” vladom. Naime, iz dokumenata MMF pripremljenih za prošlonedjeljne ,,konačne pregovore” vidi se da su kreditori svjesni kako će, i prema najoptimističnijem scenariju, neizdrživi nivoi duga i samorazarajuće štednje trajati u Grčkoj bar do 2030. godine.

Gardijanov komentator smatra da se radi više o vlasti nego o novcu. Inače, po Gardijanu, rukovodioci EU imaju veliku odbojnost prema referendumima. To je osjetio i Jorgos Papandreu koji je bio prinuđen da podnese ostavku 2011. kada je, u sličnoj situaciji kao sada Cipras, predložio, između ostalog, raspisivanje referenduma. Tako je odmah poslije raspisivanja referendum za 5. juli, uslijedila serija prijetnji i ucjenjivanja. Čak i kada referendumi budu održani, pa daju rezultat koji Briselu ne odgovara, izjašnjavanja građana bivaju ponovljena.

Jedan od zaključaka Gardijanovog komentatora Majnlija je da će ljudi u zemljama poput Španije, Portugalije i Irske, koji su takođe osjetili težinu mjera štednje takođe, tražiti kraj mjera štednje i otpisivanje dugova njihovim zemljama.

Strah na jugoistoku Evrope

Situacija u Grčkoj se posmatra sa posebnom pažnjom u zemljama jugoistočne Evrope, u kojima grčki kreditori kontrolišu velike djelove bankarskog sektora. Milioni ljudi u Bugarskoj, Makedoniji, Albaniji, Srbiji i Rumuniji imaju depozite u bankama grčkih kreditora, pa vlade tih zemalja učvršćuju svoju odbranu protiv mogućeg finansijskog kolapsa te zemlje.

Srbija i Makedonija su u ponedjeljak predstavile strategije kontrole kapitala kako bi bio zaustavljen odliv novca u Grčku. Narodna banka Srbije ističe da su banke u toj zemlji koje su u većinskom grčkom vlasništvu, likvidne i solventne što im omogućava da nesmetano i bez spoljne pomoći uredno posluju, te obezbijede neophodne finansijske usluge klijentima.

U Crnoj Gori, radi samo jedna banka koja je osnovana grčkim kapitalom. Doskorašnji direktor Universal Capital banke Predrag Drecun je kazao kako ne postoji mogućnost da se na njeno poslovanje odrazi kriza u Grčkoj.

„Dužan ko Grčka”

U Grčkoj su nevolje sa praznom kasom države u nasljeđe ostavili davni preci, još prije 2.400 godina. Opaska ,,dužan kao Grčka” se i u kasnijim vremenima ponavljala više puta.

Prvi zabilježeni bankrot u grčkoj istoriji dogodio se u četvrtom vijeku prije Hrista, kad je 13 gradova-država uzelo zajam od hrama na ostrvu Delos, rodnom mjestu Apolona, sina Zevsovog. Nisu mogli da vrate kredit božanskim povjeriocima, pa je bogato svetilište u Kikladima – najpoznatije poslije onog u Delfima – bilo na gubitku, bankarskim rječnikom: 80 procenata.

Grčka je u modernoj eri bila u bankrotu 90 godina, što je skoro polovina perioda nezavisnosti.

Današnji dug Grčke premašuje 170 procenata ukupnog nacionalnog proizvoda u 2014. To je, po računici eksperata, ,,dvostruko veći teret nego što su nosile Rusija i Argentina, kad su se te dvije zemlje suočile sa bankrotom 1998, odnosno 2001”. No, Grčka je daleko od Venecuele i Ekvadora, dvije latinoameričke države koje su u moderno doba doživjele po 10 bankrota.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 

Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ VRAĆEN U CRNU GORU: Prvi insajder Prve familije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon svega, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu. Vidjećemo hoće li tako i ostati

 

Samo dan nakon što je na ovdašnjoj televiziji A1iz Londona, predstavljajući se po ko zna koji put kao opozicionar Đukanovićevog režima i žrtva političkog progona, komentarisao hapšenja Zorana Lazovića i Milvoja Katnića „kao udarac na glavne pipke hobotnice Mila Đukanovića“i ukazivao da svi tragovi vode do bivšeg višedecenijskog vođe, usput izražavajući zebnju da ga ne bi “čudilo i da me uhapse ako bih se vratio u Crnu Goru”, odbjegli biznismen Duško Knežević izručen je Podgorici.  Pet godina nakon što su crnogorske DPS  vlasti,  za njim raspisale međunarodnu potjernicu.

Knežević  tvrdi da je dobrovoljno pristao na izručenje. Činjenice ga demantuju. Izručen je po odluci Visokog suda u Londonu, koji je 4. aprila  odbio zahtjev  njegovih advokata da podnesu žalbu na odluku prvostepenog suda kojom se dozvoljava njegova ekstradicija Crnoj Gori.

“Nema dokaza da je Knežević ikada predstavljao bilu kakvu realnu političku snagu, a kamoli bilo kakvu prijetnju po predsjednika Đukanovića”, ostao je Visoki londonski sud pri stavu  prvostepenog sudije.  I taj sud smatra da hronologija ne govori u prilog tvrdnji Kneževića,  te da su krivični postupci proistekli iz kolapsa njegovih banaka, a ne iz njegovog političkog aktivizma, a posebno ne zbog objavljivanja videa u aferi Koverta 2019. godine, na koju su se Kneževićevi branioci pozivali kao dokaz politički motivisanih optužbi.

Londonski sud ispravno cijeni tok  događaja. Duško  Knežević je , nakon decenija privilegija u Đukanovićevom sistemu u kom je postao poznat i kao „Milov tajkun“, progovorio o djelićima prirode tog sistema, tek nakon što je pao u nemilost vođe i njegovih institucija. Od tada, iako najavljuje razotkrivanje većih Đukanovićevih tajni – ništa.

Knežević danas insistira da je mogao koristiti još neke pravne mehanizme kako bi odgodio izručenje: “Pristao sam da se vratim u Crnu Goru posle odluka suda da budem izručen. Proceduralno nismo koristili mogućnosti koje smo imali, jer se vrši pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dodjem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”.  Koji su to mehanizmi, nije objasnio, obzirom da mu je Visoki sud u Lononu odbio pravo žalbe.

Specijalno tužilaštvo je protiv Kneževića podiglo tri optužnice – za organizovanje kriminalne grupe, pranje novca i zloupotrebe u privredi. U vrijeme kada su optužnice podignute, 2019. godine, na čelu SDT bio je danas uhapšeni Katnić

Neposredno pred dolazak u Crnu Goru, gdje mu je određen pritvor, Knežević je preko ovdašnjih medija opet priprijetio čuvenom plavom torbom. On je 2019. optužio  Đukanovića da je od njega primao novac, koji mu je jednom prilikom predao u plavoj torbi. Đukanović je to demantovao. Snimak koji Knežević tvrdi da posjeduje, još nijesmo vidjeli.

”Dolazim s plavom torbom, ide mi sa teget kombinacijom. Dostini nije prijatno što dolazim… Najgore je što ovo sad mnogi hoće da koriste za neke svoje lične benefite i lične obračune i prikažu kao svoj uspjeh. Ali dobro, nije važno izdržaću, izdržao sam i gore. Izdržao sam devedesete i tuču s Milom, tako da idemo dalje…”, rekao je Knežević, nakon što je stigao u Golubovce.

Devedesete, koje je Knežević, kako kaže „izdržao“, bile su početak njegovog poslovnog uspjeha. Rođen je 1959. u Titogradu, gdje je završio gimnaziju Slobodan Škerović i pošao na studije ekonomije u Beograd.  Potom se zaposlio u tamošnjoj državnoj eksport kompaniji bliskoj tajnim službama. Od kraja 1980-ih bio je  direktor Jupeksa.  Kako je Monitor pisao skoro prije deceniju, nikad nije dokazana pretpostavka da je  Knežević u 1990-im odigrao ulogu knjigovođe of-šor pranja para. Zbog pisanja Monitora Knežević je na sudu tada tražio  40.000 eura za povredu časti, ugleda i prava ličnosti. I izgubio spor.

Prvi milion”, objašnjavao je, ,,zaradio sam na uvozu robe široke potrošnje. U Beograd sam iz Singapura i Bangkoka uvozio odjeću, a iz Italije obuću”.

Sredinom devedesetih ulazi u bankarski posao. Atlas banka je osnovana 1995. u Beogradu a on je imenovan  za njenog predsjednika. Banka je 2005. prodata Grcima, Pireus banci, čija je filijala 2007. iz Londona odobrila kredit od 1,5 miliona eura Đukanovićevom Kapital investu.  Vijesti i Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) su u januaru 2019. godine  objavili da je Knežević preko svoje firme na Kipru garantovao za Đukanovićev kredit dobijen od londonske Pireus banke. Tako je Đukanović zaradio prvi milion.

Nije to jedina njegova veza sa Đukanovićem. Kneževićevo ime se vezuje se i za aferu  Telekom. Preko of šor kompanija koje se povezuju sa njegovim bankarskim carstvom, stiglo je mito za prodaju nekadašnje državne telekomunikacione kompanije.  Jedna od kompanija na koju je uplaćen novac, preko lažnog konsultanskog ugovora,  kako su sumnjali američki istražitelji, je kompanija Fiesta investment limited, koja se povezuje sa Kneževićem. On je vezu sa tom firmom demantovao. Prema evidenciji privrednog registra, o čemu je Monitor prvi pisao, Fiesta je osnovala Attiku lend, jednu od kompanija povezanih sa Kneževićem. I tada je najavio tužbu protiv Monitora, pa odustao.

“U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od g. Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije”, govorio je svojevremeno Knežević.

Njegovo se carstvo  širilo. Atlasmont banku i Atlas grupu, koju čini preko 30 kompanija iz oblasti finansija, nekretnina, turizma, zdravstva i medija, Knežević je pokrenuo 2002. Ta grupa većinski je vlasnik prostora Jadranskog sajma u Budvi a upravljala je i bolnicom Meljine kod Herceg Novog. U Podgorici su 2006. osnovali prvi  univerzitet Mediteran. Atlas grupa imala je predstavništva u Srbiji, Rusiji i na Kipru.

Knežević je u Crnu Goru doveo arapske investitore radi izgradnje pompezno najavljivanog Atlas capital centra. Bilo je još glamura. Organizovao je dolazak nekadašnjeg američkog predsjednika Bila Klintona 2011. na konferenciju u Budvi.

Idilu Kneževćevog poslovanja, prekinula  je 2014.  godine  Centralna banka Rusije, oduzimajući licencu Kneževićevoj tamošnjoj banci zbog sumnji na pranje novca i navodno nezakonito iznošenje 180 miliona eura iz te zemlje. Sud je  poništio tu odluku.

Problemi nijesu prestali. Iste godine arapski investitori su istisnuli Kneževića iz Atlas capital centra,  zbog navodnog nepoštovanja dogovora, kašnjenja u gradnji ali i neadekvatnog trošenja više miliona eura bez njihovog znanja. Potom je ime tog kompleksa promijenjeno u Capital plaza.

Iste godine Đukanovićeva vlada odbila je  da prihvati izmjene ugovora o privatizaciji nekadašnje vojne bolnice u Meljinama. Bio je to početak Kneževićevih nevolja u Crnoj Gori.  Gdje je tačno nastao kuršlus u idili Đukanović Knežević, nije jasno. Osim da se to, sasvim  izvjesno,  dogodilo zbog sukoba interesa.

U oktobru 2017. uhapšeno je više službenika njegove banke, koje je Specijalno tužilaštvo, pod vođstvom Đukanovićevog specijalnog tužioca,  osumnjičilo za pranje novca. Navodno je preko Kneževićeve banke oprano više od pola milijarde eura prljavog novca. Centralna banka je krajem 2018. uvela prinudnu upravu u Kneževićeve Atlasmont i Invest banku Montenegro (IBM), da bi potom IBM oduzela dozvolu i naložila stečaj, a u Atlas banci sprovela dokapitalizaciju.

Knežević je konačno “progovorio” u januaru 2019. godine, optužujući između ostalog Đukanovića za pokušaj preuzimanja njegovih poslova i imovine. Optužio je specijalnog tužioca Milivoja Katnića i predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića da u tome pomažu Đukanoviću. Jovanić je takođe uhapšen nakon pada DPS-a, odnosno dolaska Vladimira Novovića na mjesto specijalnog tužioca.

Knežević je objavio i snimak koji je pokazao da je Nenad Vujošević, sekretar tadašnjeg vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića  od Kneževića navodno uzimao novac i davao ga tužiocu kako bi se zaustavile istrage protiv Kneževića, odnosno njegovih ljudi.

U jednom trenutku, kad je vidio da je đavo odnio šalu, Knežević je pokušao javnosti da se predstavi kao opozicionar i vođa otpora Đukanovićevom režimu. Osnovao je pokret “slobodnih građana” pod nazivom Zajedno do slobode, i na proteste pozivao sindikate, nezavisne intelektualce, opozicione partije…Nije baš prošlo kako je očekivao.  Sklonio se u London.

Kako god, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu.

Početkom 2020. godine, podgorički Viši sud potvrdio je optužnicu u predmetu Karbon u kojem je Knežević navodno sa još četiri člana kriminalne grupe pričinio štetu kompaniji Global Karbon i pribavio protivpravnu korist od 1.942.000 eura. Osim u čuvenom slučaju Koverta, koji vodi sve do vrha nekadašnje vlasti,  Knežević je optužen i da je sa direktorima Atlas banke navodno oštetio Aerodrome Crne Gore za tri miliona eura. Njegovi branioci kažu da Knežević negira sve optužbe.

Ministar pravde Andrej Milović kazao je da je na tužilaštvu da procijeni da li će Duško Knežević postati svjedok saradnik. “Ukoliko sud procijeni da on ima određene dokaze vjerujem da može postati”, kazao je Milović za TVCG.

Knežević je ranije preko medija poručio da ne želi da bude zaštićeni svjedok. „ A sve dokaze koje imam protiv Mila Đukanovića i koje sam iznio do sada i prijavio spreman sam da dam“,  tvrdi Knežević.

Ima onih koji vjeruju da će i Knežević svoje tajne,  pa i tajnu plave torbe,  kako je svojevremeno govorio Svetozar Marović na Kneževićevoj televiziji, dok su preko medija skupa glumili opozicionare,  “odnijeti u grob”. Vidjećemo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo