Povežite se sa nama

Uncategorized

Bagatelisanje istorije

Objavljeno prije

na

parobrod

Prije tačno 66 godina, potonuo je partizanski parobrod Cetinje. Na jutarnjoj vožnji 10. decembra 1944. godine naišao je na zaostalu minu, koja ga je u strahovitoj eksploziji raznijela i, prema svjedočenjima očevidaca, poslala na dno za samo pet minuta. Nastradalo je 200 ljudi. Među preživjelima s teškim tjelesnim povredama bili su kapetan, sedmoro putnika i trojica članova posade. Mjesto na kojem se nalazi naša najveća pomorska grobnica iz Drugog svjetskog rata, podjednako je udaljeno od obala Tivta, Krašića i Bijele. Na sredini Tivatskog zaliva i na dubini od 41 metara. Ovu plavu grobnicu obilazi jedino ronilac Dragan Gačević, s kolegama iz istraživačkog tima u kojem su Tonči Frlan, dr Igor Čikara i Karolj Kovač.

NI SJEĆANJE: Ni nakon skoro sedam decenija od potonuća broda, ovaj događaj nije dobio zasluženo mjesto u istoriografiji našeg pomorstva. Niko nikada, ni lokalna vlast, ni državna nadleštva, niti svekolika opozicija nije položio vijenac, niti se sjetio žrtava.

„S obzirom na veliku dubinu na kojoj leži Cetinje, kao i zbog stalno mutne vode Tivatskog zaliva, za potonuli brod više se ništa ne može učiniti. Tim prije je važna ljudskost koja bi pokrenula nadležne na simbolično obilježavanje godišnjice ove tragedije. Naši ronioci odali su poštu i posadi Zente, potopljene austrijske krstarice, polažući vijenac s njihovim sunarodnicima na olupinu, a za Cetinje i njegove žrtve nema pomena. Ovo je stidno i sramotno svjedočenje. Dužni smo im barem sjećanje”, podsjeća Gačević.

Inače, dobro se vide rebra brodske konstrukcije, obrasla podvodnim rastinjem. Najlakše je bilo prepoznati dimnjak s postoljem, do polovine utonuo u mulj. I kao što olupina, prema njihovom svjedočenju, lagano ali nepovratno tone u mulj, tako i iz sJećanja najstarijih Bokelja neopravdano nestaje neobična i tragična priča o Cetinju.

„Dugo sam tragao za ovim brodom. Sva ranija i, uglavnom, ribarska naklapanja o njegovoj poziciji bila su bez ikakvog osnova. Oni, ili nijesu govorili istinu ili, pak, nijesu znali pravu poziciju. Uglavnom, niko nije htio ništa da kaže. Kako je ovo najveća pomorska tragedija na području današnje države Crne Gore, nipošto je ne bi trebalo prepustiti debelom mulju zaborava. To mi je bio i glavni motiv za potragu i pronalazak ostataka Cetinja, pogotovo što se u svim civilizovanim državama ovakvim „plavim grobnicama” pridaje poseban značaj. Ne znam da li je iko osim moje ekipe iz Crne Gore zaronio na ovu olupinu. Takođe, nije mi poznato ni da su predstavnici bilo koje mornarice, pa i sadašnje Crnogorske ratne mornarice, ikada tamo ronili ili polagali vijence”, kaže Gačević.

ISTORIJAT: Brod dugačak 30 metara, sa 100 bruto registarskih tona, sagrađen je u Lajtamu, u Engleskoj, 1903. godine. Od 1905. pod imenom Netuno, kao vlasništvo Barskog društva, održavao je redovnu liniju na SkadarkSom jezeru. Njime su putnici i pošta stizali do Virpazara, gdje je čekala diližansa i preuzimala poštu za Pristan, današnji Bar.

Na brodu je crnogorski prestolonasljednik Danilo 22. aprila 1913. godine potpisao sporazum s Esad-pašom o predaji Skadra Crnoj Gori. Iste godine brod je u Prvom balkanskom ratu služio za prevoz ratnog materijala, a bio je i jedno od glavnih prevoznih sredstava preko Skadra i Bojane do Jadranskog mora.

Austrougarska vojska brod je artiljerijom potopila 1916. godine u Bojani, nadomak Skadra, kada je poginulo 16 ljudi. Godinu kasnije, 1917, Austrougari su brod izvadili, popravili, preimenovali u Pionir i koristili ga u vojne svrhe na Skadarskom jezeru. Kraj Prvog svjetskog rata Pionir je dočekao dijelimično oštećen u luci Bar. Tokom 1925. godine, otkupio ga je tadašnji biznismen Lale Zuber-Novaković, a onda ga je, pet godina kasnije, preuređenog prodao kotorskom društvu Boka. Brod je tada prilagođen zalivskoj plovidbi i preimenovan u Cetinje.

NEUSPJELI POKUŠAJ: Splitska firma Brodospas u poratnim godinama pokušala je izvaditi Cetinje. Premda od zuba vremena i mora, znatno oštećen, brod je još bio u jednom komadu. Prilikom vađenja, otkačile su se čelične sajle, povrijedile dosta ljudi na dizalici, a krhka olupina se prepolovila i još jednom potonula. Svjedoci akcije Brodospasa tvrde da su i u dijelu izvađenog broda, kao i u dijelu koji je potonuo u more bili vidljivi ljudski ostaci od kojih su neki kasnije sahranjeni u zajedničku grobnicu.

U Bokeljskom ljetopisu 2005. godine, o tragediji broda Cetinje pisao je i Tomislav Grgurević, naglasivši da uzroke potonuća ovog broda treba tražiti u informaciji Mornaričke stanice Boka u kojoj je navedeno da je zaliv očišćen od mina i da je plovidba bezbjedna.

Dakle, niti je zaliv bio očišćen od mina, niti je njime bila sigurna plovidba. Razloge za takav odnos, teško je dokučiti. Nemar je nedovoljan izgovor za ovoliki bezobrazluk.

Žrtve

Kad je po oslobođenju Kotora, 1944, kapetan Božo Paparela postavljen za zapovjednika Cetinja, brod je bio vezan u Dobroti (Kavalin). Prema njegovom svjedočenju, posada je dobila zadatak da ga osposobi za plovidbu, mada je bio u vrlo lošem stanju. Osoblje stroja, naročito upravitelj Luka J. Kostić, požrtvovano je osposobilo stroj i kotao. Posada je brojala 12 članova, prvi oficir palube bio je kapetan Ivo T. Tomić iz Dobrote, a prvi oficir stroja Ljubo Brguljan iz Prčanja (koga je dan prije katastrofe zamijenio Tonko Karaman iz Dubrovnika); vođa palube bio je Josip J. Katalan iz Prčanja. Kormilari su bili Gracija M. Rizoniko i Tripo G. Radoničić, a kuvar Petar B. Marković, svi iz Prčanja. Vođa stroja bio je Krsto I. Marković iz Stoliva, a ostali članovi posade Anton I. Katalin iz Prčanja, Mato A. Marković iz Stoliva i Mihailo N. Jovanović iz Dobrote.

Tog kobnog decembarskoj jutra, na samom svršetku Drugog svjetskog rata, brod je bio krcat našim vojnicima, italijanskim i njemačkim zarobljenicima, kao i putnicima s područja Boke kojima je ovo bio i najbrži prevoz u akvatoriju Tivatskog zaliva.

Kapetan Paparela je zapisao: „Dana 9. decembra 1944. počeli smo obavljati redovnu putničko-teretnu prugu Kotor-Herceg Novi i 10. decembra 1944. krenuli smo prema ondašnjem provizornom redu vožnje iz Kotora za Herceg Novi, u 6 sati ujutro. Dan je bio kišovit sa južnim vjetrom. Ploveći na relaciji Tivat-Đenovići, na visini Bijele, brod je udario u podvodnu minu, koju su Njemci postavili za vrijeme rata. To se desilo između 9 i 10 sati ujutro. Nastala je strahovita eksplozija, koja je bila tako jaka da sam skupa sa zapovjedničkim mostom bio dignut u vazduh i bačen u more. Duboko sam bio potonuo. Kad sam izašao na površinu, po kojoj su plivali drveni predmeti, prašina od uglja, nafte i ulja, uhvatio sam se grčevito za neki predmet (mislim za vrata kormilarnice). Oko sebe sam vidio nekoliko davljenika, koji su vapili za pomoć. Bio sam u nemogućnosti da ikome pomognem jer mi je bila prelomljena desna noga, a sav sam bio pretučen. U času davljenja, odnosno malaksalosti, osjetio sam da me je jedna ruka uhvatila za kabanicu i izvukla u čamac, koji je, mislim bio iz Bijele… Na brodu je bilo pripadnika NO vojske, italijanskih i njemačkih zarobljenika i civila, sve skupa oko 200 putnika, kao i raznog tereta, tako da je brod bio krcat…”

Marija ČOLPA

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

CONDITIONS FOR CONDUCTING PHYSICAL EDUCATION: Coronavirus Returned Youth to Sports

Objavljeno prije

na

Objavio:

Empty, broken playgrounds and benches, young people staring at smartphones while walking through the city – these were images of everyday life of young people in Podgorica. Closure of schools and one-month home isolation made the teens, after loosening of prevention measures, massively physically active. Podgorica streets these days are full of young people, who enjoy riding bikes, scooters, roller skates

 

The new emergency situation caused by spread of COVID- 9, closure of schools and one month home isolation, made teenagers, after loosening of prevention measures, massively physically active. Podgorica streets these days are full of young people, who enjoy riding bikes, scooters, roller skates… Basketball is played on the sports fields in the blocks. “Tracksuit” style can be seen throughout the city.

The situation was completely different before the coronavirus. Empty, broken playgrounds and benches, young people staring at smartphones while walking through the city. Taking photos for Instagram was a favourite sport. Cafés, bookmakers, rare bikers – these were images of everyday life of young people in the capital. Now, after a month long isolation, Podgorica has another, more beautiful face that resembles some European “smart city” with fewer cars, cleaner air and a wide range of alternative traffic.

As high school students told us, before the closure of schools, physical education classes were attended only by students who liked sports. Professors, they said, had an understanding, so they closed their eyes to those who were not interested in sports. The conditions for teaching in high schools range from poor to almost ideal.

– It all depends on the professor. New, young professors insist on work at the beginning, but gradually they also abate. Only those who want, attend physical education classes, mostly guys. I have no need to do that. I spend time learning some other subject with my friends. That's a great option. We have the equipment and space, the conditions in the gym are excellent. We have a lot of sections – skiing, cycling, hiking, swimming which operate at full capacity – said M.M. student of “Slobodan Skerovic” Grammar School.

And while in Grammar School students have the opportunity to socialize and have fun during organised recreational extracurricular activities, in some high schools there are high irregularities, so physical education classes have not been implemented at all.

– During four years of my education, I’ve entered gym only few times. We have almost never had that class. We use that time to take a break from school at a nearby café or to walk. We often see physical education professors sitting in cafés across the school – told us A.P. student of Economic High School “Mirko Vesovic”.

We should seek reasons for avoiding physical education classes, whose impact is vital for adolescents’ psychophysical development, also in breakthrough of new technologies. They captivate youth minds, tying them up to computers and surfing on the Internet.

– There is a sports court in the block, it's great, but it happens that there is nobody to play basketball with, everyone is online and it bothers them to go out – says S.L.

Besides that, teenagers mostly spend time in cafés, playing raffle or filling out bookmaker tickets or just hanging out in the street. Researches show an increase in drug, alcohol and gambling addictions among youth. The age limit for addicts is getting lower every year. It seems that the former campaign Sports against Drugs (2010) would be even more needed for young people today, giving them clearer insight into promising different reality. And maybe coronavirus isolation achieved that much faster.

– A new basketball court was built in the backyard of my building. A lot of kids play there. The courts are much better than before. Finally something starts to change – said M.Z.

Director of “Vaso Aligrudic” Electro-technical High School Veselin Picuric, points out that, thanks to the new young professors, physical education classes take place regularly, as well as that students within this subject have possibility to learn dance basics. He adds that outdoor sports fields were renovated three years ago in cooperation with the Ministry of Sports and are constantly available to recreational athletes in the area. However, the school gym is still inadequate.

– Sports hall, built in the early 70s, is deteriorated and has never been generally reconstructed. The roof leaks, the old wooden windows have collapsed, so we have to repair the floor every year. It is the only sports hall that was not renewed within the Energy Efficiency Program in Public Institutions three years ago. It is used by approx. 3,000 students from Electro-technical, Chemical and Civil Engineering high schools. Those children deserve a normal gym and adequate conditions – explains Picuric.

Despite their different starting positions, the most fortunate ones seem to be those students who have a good elementary school teacher who succeeds in fulfilling his/her mission despite the existing restrictions – to develop good recreational habits in young people through fun and socializing, often with his/her ideas, enthusiasm and extracurricular activities.

– All professors who take kids to competitions do it because they love their job. And it’s not the point to be the first, as some people think, but to participate. I often take kids to watch a game, skiing, swimming… And during this crisis period, physical education takes place on online platforms, and children submit their videos with successfully done exercises. We all do our jobs, but each of us in his/her own way. Guests in the class are also our friends, actors, singers, athletes, who explain children why they love sports. It is important not to experience sports as a competition, but to focus on awakening in children the desire to play a sport. Only then our mission is successful. It is not easy for us, because we are fighting against technology, lack of free time and everything else that makes modern life – said teacher of physical education at Primary School “Pavle Rovinski” Velimir Vlahovic.

It would be good to get good ideas and habits in place, and bad ones to bring to a minimum.

 

Balloon sports halls as an alternative

School gyms and outdoor courts are not the only places where young people engage in sports activities. During bad weather, young people opt for the use of balloon sports halls, although they are not satisfied with the quality of air inside them. “I prefer open space, it's healthier, only when the weather is bad, I opt for balloon sports halls, though the air is stale inside. Renting is not expensive, it depends, we give from 1.5 to 2.5 euros each – this is not expensive when more people gather to play”, said high school student M.K.

Renting costs are acceptable for children and income from balloon sports halls is used for school purposes. “70% out of income generated from balloon sports halls owned by schools, goes to school and 30% to Fund for Talents of the Ministry of Education”, told us Dijana Lakovic, Director of Elementary School “Pavle Rovinski”.

School management in Grammar School “Slobodan Skerovic” plans to invest income which they generate from balloon sports hall in an innovative way. “The contracts with the owners of balloon sports halls expire next year. Generated profit is used for school purposes. Part of my second mandate development plan includes building of a park space behind the school and possibly, restoring an athletic track”, announced Zoja Bojanic, Grammar School Director.

 

Reconstruction and construction of halls

The Ministry of Education points out that a lot of money has been invested in construction and reconstruction of the existing sports infrastructure in recent years.

Only last year, 16 projects, concerning reconstruction or construction of gyms throughout Montenegro were carried out, independently or in cooperation with other entities. Sports halls of Primary School “Ristan Pavlovic” in Pljevlja, Maritime High School in Kotor, Primary School “Marko Miljanov” in Bijelo Polje, Primary School “Salko Aljkovic” in Pljevlja, Grammar School in Cetinje, Primary School in Rozaje, Grammar School in Tuzi, Primary School “Blazo Jokov Orlandic” in Bar, Primary School “Oktoih” in Podgorica, Primary School “Orjenski bataljon” in Bijela and many others were equipped, constructed or reconstructed, as well as sports fields in Plav and Gusinje. Reconstruction of sports hall in Grammar School and Vocational High School in Rozaje will start soon, as well as construction of sports hall in Primary School “Lovćenski partizanski odred” in Cetinje.

Irena CEJOVIC
Elena DABETIC

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

OBUKA RE POPULACIJE ZA RAD U MEDIJSKOJ INDUSTRIJI

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvadeset pet Roma/kinja i Egipćana/ki  sa teritorije cijele Crne Gore imaće prilku da se obučava za rad u medijskoj industriji. Najboljih pet kandidata/kinja nakon dvomjesečnog treninga potpisaće ugovor o radu i nastaviti učenje uz rad u Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), na portalu i novini Vijesti,  Televiziji Vijesti i Monitorovom centru za medije i demokratiju (MCMD).

Pripadnici/e romske i egipćanske (RE) populacije moći će da uče osnove novinarstva, ali i druge poslove u ovoj industriji, kao što su grafički prelom, dizajn, poslovi kamermana/ke, montažera/ke i radnika/ce u štampariji.

Polaznike/ce će obučavati tim iskusnih trenera. Obuka će biti organizovana u dvije faze. U prvoj će pripadnici/e RE biti upoznati/e sa teorijskim i praktičnim osnovama pojedinih medijskih poslova, a u drugoj fazi  će učiti uz rad i sami/e učestvovati u proizvodnji medijskih sadržaja – tekstova, produkciji TV programa, izradi sadržaja portala, te grafičkih i štamparskih poslova.

Konkurs za zainteresovane pripadnike/ce RE populacije objavljen je u više medija i može se naći na sajtu CIN-CG, nedjeljnika Monitor i portala Vijesti.  Svi zainteresovani/e polaznici/e imaju rok od mjesec dana da se jave na konkurs.

Obuka se orgnizuje u okviru projekta: Osnaživanje RE zajednice za pristup tržištu rada, koji sprovode CIN-CG, MCMD, Daily Press i Televizija Vijesti, uz finansijsku podršku Evropske unije i Vlade Crne Gore. Cilj projekta je potpuna integracija pripadnika/ca RE u društvo, posebno kroz jačanje njihovih znanja i vještina.

Projekat će trajati godinu dana, a pored obuke predviđeno je i više drugih aktivnosti, koje bi trebalo da doprinesu opštem cilju projekta, ali i da informišu javnost o poziciji Roma/kinja i Egipćana/ki u Crnoj Gori.

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

MURINO I KALUĐERSKI LAZ,  NAKON DVADESET GODINA:  Zločini i ravnodušnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da ratne žrtve u Kaluđerskom lazu i Murinu ne bi postale statističke brojke, potrebna je nova istraga, koju bi morao da pokrene specijalni državni tužilac. Tu se postavlja pitanje objektivnosti. Sadašnji SDT u to vrijeme je bio vojni sudija koji je sudio trojici nenaoružanih civila koji su bježali sa Kosova

 

Dvadeset godina nakon dešavanja u vrijeme ratnih dejstava 1999. godine,  advokat Velija Murić, podnosilac krivične prijave u slučaju Kaluđerski laz i istovremeno pravni zastupnik porodica žrtava NATO bombardovanja u Murinu, nada se pomaku u istraživanju ratnih zločina.

On je Monitoru rekao da je nedavno u razgovoru s premijerom Duškom Markovićem stekao utisak da postoje nagovještaji da će ratni zločini na području Crne Gore biti istraženi ozbiljnije nego do sada.

Na teritoriji rožajske opštine na padinama Kule i Hajle, od januara 1999. do kraja aprila te godine, ubijene su dvadeset dvije osobe, sve civili albanske nacionalnosti koji su pokušavali da se bježeći s Kosova domognu Crne  Gore. U Kaluđerskom lazu 18. aprila je ubijeno šest osoba. Među ubijenima je dvoje djece, od dvanaest i trinaest godina. Ubijena je i jedna žena iz porodice  Brahimaj, i njena tri sina, koji su je nosili u zbjegu na nosilima. Niko nije osuđen za ove zločine.

Prema saznanjima koja se zasnivaju na spisima predmeta vođenog krivičnog postupka u slučaju Kaluđerski laz, u koje je Monitor imao uvid, specijalni državni tužilac raspolaže podacima i imenima tadašnjih vojnih oficira, istražnog sudije i tužioca, koji su postupali u vršenju uviđaja. Iz tih spisa proizilazi da su tadašnja dva vojna oficira, činjenjem ili nečinjenjem, a oni su bili odgovorni za sve radnje vezane za uviđaj i predaju leševa porodicama koje su tada bile u Rožajama, učinili da se leševi transportuju četrdeset kilometara dalje na Kosovu, kod Peći, gdje su bez odjeće zatrpani u grupnoj grobnici.

Advokat Murić kaže i da je u slučaju Kaluđerski laz samo jedna porodica dobila odštetu od dvanaest hiljada eura, da bi zatim Vrhovni sud poništio presude nižih sudskih instanci i time negirao da je počinjen ratni zločin i zatražio da se državi Crnoj Gori vrati novac.

Slična situacija je i u Murinu. Murić podsjeća na nevjerovatnu situaciju u jednoj od šest tužbi, gdje je prvo  pravosnažno dosuđena  i isplaćena odšteta, da bi na Vrhovnom sudu sve bilo poništeno i zatraženo da ta porodica iz Murina vrati novac koji je dobila na račun odštete. „Muž je poginuo. Supruga je u međuvremnu preminula. Odštetu nema ko da vrati, a država preko svojih pravnih zastupnika traži novac nazad“, kaže advokat Murić. Tragedija porodica se pretvorila u sudsko mučenje.

Osnovni sud dosuđuje odštetu, Viši potvrđuje. Presuda se izvršava i novac isplaćuje. Vrhovni sud preinačuje obje presude i traži povraćaj novca i Osnovni sud ovog puta traži da se vrati. Advokat prigovara. Prigovor se uvažava i presuda ukida.

U ponovljenom postupku murinska porodica se oslobađa obaveze da vrati novac, ali da mora da plati troškove postupka od nekoliko hiljada eura. Advokat ponovo prigovara, ali vijeće Osnovnog suda sada potvrđuje i „traži povraćaj i glavne stvari“.

Murić je ranije zaprijetio da će ako porodica  bude morala da vrati novac, o tome obavijestiti sve relevantne međunarodne adrese. „Ako se dogodi da moraju da vrate novac – svijet će znati za taj slučaj. Pravne argumente imam. Upoznaću sve relevantne adrese međunarodne zajednice. Ovaj slučaj govori koliko je Crna Gora pravna država, i kakvo je naše pravosuđe “, rekao je Murić.

Advokat murinskih žrtava  nagovještava da bi u narednom periodu  moglo biti pomaka.

Bombardovanje tadašnje SRJ, tokom kojeg je u Cr­noj Go­ri stra­da­lo 10 oso­ba među njima troje djece počelo je 1999.  Pr­vog da­na na­pa­da pa­la je i pr­va žr­tva – de­vet­na­e­sto­go­di­šnji Sa­ša Sta­jić iz Be­o­gra­da,  je po­gi­nuo na rat­noj stra­ži u kru­gu ka­sar­ne Mi­lo­van Ša­ra­no­vić u Da­ni­lov­gra­du.

U na­pa­di­ma ko­ji su usli­je­di­li 6. apri­la 1999. go­di­ne NA­TO je ba­cio bom­be na aero­drom u Go­lu­bov­ci­ma. Dan ka­sni­je bom­bar­do­va­na je far­ma u Pod­go­ri­ci, ka­da su stra­da­la tri rad­ni­ka za­po­sle­na na njoj. A 30. april osta­će upam­ćen kao je­dan od najstrašnijih da­tu­ma u no­vi­joj isto­ri­ji Cr­ne Go­re. Bom­bar­do­va­no Mu­ri­no, gdje je poginulo šest  gra­đa­na, civila.  Ži­vo­te su iz­gu­bi­la i dje­ca. Če­tr­na­e­sto­go­di­šnji Mi­ro­slav Kne­že­vić (1985), tri­na­e­sto­go­di­šnja Oli­ve­ra Mak­si­mo­vić (1986) i de­se­to­go­di­šnja Ju­li­ja Bru­dar (1989). U na­pa­du su stra­da­li i Vu­kić Vu­le­tić (1953), Mil­ka Ko­ča­no­vić (1930) i Ma­noj­lo Ko­ma­ti­na (1927).

Otac maloljetnog Miroslava, Mirko Knežević, izjavio je da ne zna zbog čega je moralo stradati troje djece u Murinu, kada na tom prostoru nije bilo nijednog vojnog cilja.

,,Naš bol ne može minuti ni da živimo hiljadu godina, ali nam još te­že pada što nas ova vlast ubi­ja toliko go­di­na”, kazao je Knežević. I članovi drugih porodica murinskih žrtava izražavaju ogorčenje odnosom koji pokazuje država, kako prema stradalima, tako i prema živima. Oni tvrde da  vlast Cr­ne Go­re na­sto­ji da se zlo­čin u Mu­ri­nu za­ta­ška i za­bo­ra­vi.

Advokat porodica murinskih žrtava granatiranje ove crnogorske varošice smatra klasičnim zločinom. On tvrdi da je bombardovanje Murina bilo najavljeno, i optužuje državu Crnu Goru da nije učinila ništa da obavijesti građane da se sklone.

„Most na Murini je kratka veza s Kosovom. Bombardovanje je bilo apsloutno najavljeno. Vlast Crne Gore koja je kontrolisala granicu, vazdušni i svaki drugi prostor, nije preduzela ono što je bila dužna po Ustavu i zakonu, a to je da obavijesti ili uzbuni građanstvo“, smatra Murić.

On je ranije za Monitor objasnio i zašto se odlučio da podnese tužbu protiv Crne Gore. Prema njegovim riječima, država nije preko svojih institucionalnih organa, u skladu s Ustavom, obezbijedila građanima miran život.

„Crna Gora je odgovorna za sve ono što se događa na njenim prostorima. Odgovorna je s aspekta, kako mi pravnici želimo da kažemo, takozvane objektivne odgovornosti, s aspekta pravičnosti. Na drugoj strani, odgovorna je zbog takozvanog nečinjenja koje pravo poznaje kao svojevrsnu odgovornost“, kaže Murić.

Da ratne žrtve u Kaluđerskom lazu i Murinu ne bi postale statističke brojke, potrebna je nova istraga, koju bi morao da pokrene specijalni državni tužilac.

I tu se postavlja pitanje objektivnosti, ako je poznata činjenica da je sadašnji SDT u to vrijeme bio vojni sudija i da je sudio trojici nenaoružanih i nedužnih  civila koji su bježali s Kosova, od kojih je jedan bio maloljetan.

Izrekao im je kazne kojima je pokriven njihov pritvor, jer su, navodno, prema obavještajnim podacima na Kosovu, dok se odvijao pogrom nad kosovskim civilima, pripadali nekim organizacijama otpora. Da li je to mogao biti i maloljetnik, otvoreno je pitanje.

U svjetlu te činjenice, koja istraživačima ratnih zločina nije nepoznata, postavlja se pitanje može li Milivoje Katnić biti taj koji će pokrenuti preispitivanje ratnih zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore?

 

Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo