Prije tačno 66 godina, potonuo je partizanski parobrod Cetinje. Na jutarnjoj vožnji 10. decembra 1944. godine naišao je na zaostalu minu, koja ga je u strahovitoj eksploziji raznijela i, prema svjedočenjima očevidaca, poslala na dno za samo pet minuta. Nastradalo je 200 ljudi. Među preživjelima s teškim tjelesnim povredama bili su kapetan, sedmoro putnika i trojica članova posade. Mjesto na kojem se nalazi naša najveća pomorska grobnica iz Drugog svjetskog rata, podjednako je udaljeno od obala Tivta, Krašića i Bijele. Na sredini Tivatskog zaliva i na dubini od 41 metara. Ovu plavu grobnicu obilazi jedino ronilac Dragan Gačević, s kolegama iz istraživačkog tima u kojem su Tonči Frlan, dr Igor Čikara i Karolj Kovač.
NI SJEĆANJE: Ni nakon skoro sedam decenija od potonuća broda, ovaj događaj nije dobio zasluženo mjesto u istoriografiji našeg pomorstva. Niko nikada, ni lokalna vlast, ni državna nadleštva, niti svekolika opozicija nije položio vijenac, niti se sjetio žrtava.
„S obzirom na veliku dubinu na kojoj leži Cetinje, kao i zbog stalno mutne vode Tivatskog zaliva, za potonuli brod više se ništa ne može učiniti. Tim prije je važna ljudskost koja bi pokrenula nadležne na simbolično obilježavanje godišnjice ove tragedije. Naši ronioci odali su poštu i posadi Zente, potopljene austrijske krstarice, polažući vijenac s njihovim sunarodnicima na olupinu, a za Cetinje i njegove žrtve nema pomena. Ovo je stidno i sramotno svjedočenje. Dužni smo im barem sjećanje”, podsjeća Gačević.
Inače, dobro se vide rebra brodske konstrukcije, obrasla podvodnim rastinjem. Najlakše je bilo prepoznati dimnjak s postoljem, do polovine utonuo u mulj. I kao što olupina, prema njihovom svjedočenju, lagano ali nepovratno tone u mulj, tako i iz sJećanja najstarijih Bokelja neopravdano nestaje neobična i tragična priča o Cetinju.
„Dugo sam tragao za ovim brodom. Sva ranija i, uglavnom, ribarska naklapanja o njegovoj poziciji bila su bez ikakvog osnova. Oni, ili nijesu govorili istinu ili, pak, nijesu znali pravu poziciju. Uglavnom, niko nije htio ništa da kaže. Kako je ovo najveća pomorska tragedija na području današnje države Crne Gore, nipošto je ne bi trebalo prepustiti debelom mulju zaborava. To mi je bio i glavni motiv za potragu i pronalazak ostataka Cetinja, pogotovo što se u svim civilizovanim državama ovakvim „plavim grobnicama” pridaje poseban značaj. Ne znam da li je iko osim moje ekipe iz Crne Gore zaronio na ovu olupinu. Takođe, nije mi poznato ni da su predstavnici bilo koje mornarice, pa i sadašnje Crnogorske ratne mornarice, ikada tamo ronili ili polagali vijence”, kaže Gačević.
ISTORIJAT: Brod dugačak 30 metara, sa 100 bruto registarskih tona, sagrađen je u Lajtamu, u Engleskoj, 1903. godine. Od 1905. pod imenom Netuno, kao vlasništvo Barskog društva, održavao je redovnu liniju na SkadarkSom jezeru. Njime su putnici i pošta stizali do Virpazara, gdje je čekala diližansa i preuzimala poštu za Pristan, današnji Bar.
Na brodu je crnogorski prestolonasljednik Danilo 22. aprila 1913. godine potpisao sporazum s Esad-pašom o predaji Skadra Crnoj Gori. Iste godine brod je u Prvom balkanskom ratu služio za prevoz ratnog materijala, a bio je i jedno od glavnih prevoznih sredstava preko Skadra i Bojane do Jadranskog mora.
Austrougarska vojska brod je artiljerijom potopila 1916. godine u Bojani, nadomak Skadra, kada je poginulo 16 ljudi. Godinu kasnije, 1917, Austrougari su brod izvadili, popravili, preimenovali u Pionir i koristili ga u vojne svrhe na Skadarskom jezeru. Kraj Prvog svjetskog rata Pionir je dočekao dijelimično oštećen u luci Bar. Tokom 1925. godine, otkupio ga je tadašnji biznismen Lale Zuber-Novaković, a onda ga je, pet godina kasnije, preuređenog prodao kotorskom društvu Boka. Brod je tada prilagođen zalivskoj plovidbi i preimenovan u Cetinje.
NEUSPJELI POKUŠAJ: Splitska firma Brodospas u poratnim godinama pokušala je izvaditi Cetinje. Premda od zuba vremena i mora, znatno oštećen, brod je još bio u jednom komadu. Prilikom vađenja, otkačile su se čelične sajle, povrijedile dosta ljudi na dizalici, a krhka olupina se prepolovila i još jednom potonula. Svjedoci akcije Brodospasa tvrde da su i u dijelu izvađenog broda, kao i u dijelu koji je potonuo u more bili vidljivi ljudski ostaci od kojih su neki kasnije sahranjeni u zajedničku grobnicu.
U Bokeljskom ljetopisu 2005. godine, o tragediji broda Cetinje pisao je i Tomislav Grgurević, naglasivši da uzroke potonuća ovog broda treba tražiti u informaciji Mornaričke stanice Boka u kojoj je navedeno da je zaliv očišćen od mina i da je plovidba bezbjedna.
Dakle, niti je zaliv bio očišćen od mina, niti je njime bila sigurna plovidba. Razloge za takav odnos, teško je dokučiti. Nemar je nedovoljan izgovor za ovoliki bezobrazluk.
Žrtve
Kad je po oslobođenju Kotora, 1944, kapetan Božo Paparela postavljen za zapovjednika Cetinja, brod je bio vezan u Dobroti (Kavalin). Prema njegovom svjedočenju, posada je dobila zadatak da ga osposobi za plovidbu, mada je bio u vrlo lošem stanju. Osoblje stroja, naročito upravitelj Luka J. Kostić, požrtvovano je osposobilo stroj i kotao. Posada je brojala 12 članova, prvi oficir palube bio je kapetan Ivo T. Tomić iz Dobrote, a prvi oficir stroja Ljubo Brguljan iz Prčanja (koga je dan prije katastrofe zamijenio Tonko Karaman iz Dubrovnika); vođa palube bio je Josip J. Katalan iz Prčanja. Kormilari su bili Gracija M. Rizoniko i Tripo G. Radoničić, a kuvar Petar B. Marković, svi iz Prčanja. Vođa stroja bio je Krsto I. Marković iz Stoliva, a ostali članovi posade Anton I. Katalin iz Prčanja, Mato A. Marković iz Stoliva i Mihailo N. Jovanović iz Dobrote.
Tog kobnog decembarskoj jutra, na samom svršetku Drugog svjetskog rata, brod je bio krcat našim vojnicima, italijanskim i njemačkim zarobljenicima, kao i putnicima s područja Boke kojima je ovo bio i najbrži prevoz u akvatoriju Tivatskog zaliva.
Kapetan Paparela je zapisao: „Dana 9. decembra 1944. počeli smo obavljati redovnu putničko-teretnu prugu Kotor-Herceg Novi i 10. decembra 1944. krenuli smo prema ondašnjem provizornom redu vožnje iz Kotora za Herceg Novi, u 6 sati ujutro. Dan je bio kišovit sa južnim vjetrom. Ploveći na relaciji Tivat-Đenovići, na visini Bijele, brod je udario u podvodnu minu, koju su Njemci postavili za vrijeme rata. To se desilo između 9 i 10 sati ujutro. Nastala je strahovita eksplozija, koja je bila tako jaka da sam skupa sa zapovjedničkim mostom bio dignut u vazduh i bačen u more. Duboko sam bio potonuo. Kad sam izašao na površinu, po kojoj su plivali drveni predmeti, prašina od uglja, nafte i ulja, uhvatio sam se grčevito za neki predmet (mislim za vrata kormilarnice). Oko sebe sam vidio nekoliko davljenika, koji su vapili za pomoć. Bio sam u nemogućnosti da ikome pomognem jer mi je bila prelomljena desna noga, a sav sam bio pretučen. U času davljenja, odnosno malaksalosti, osjetio sam da me je jedna ruka uhvatila za kabanicu i izvukla u čamac, koji je, mislim bio iz Bijele… Na brodu je bilo pripadnika NO vojske, italijanskih i njemačkih zarobljenika i civila, sve skupa oko 200 putnika, kao i raznog tereta, tako da je brod bio krcat…”
Marija ČOLPA