Gradonačelnik Berana Vuka Golubović (DPS) pomenuo je nedavno u lokalnom parlamentu sve što nije trebalo. I srušenu halu sportova. I neizgrađenu, novu, nakrivo nasađenu halu. I zaobilaznicu na kojoj ne mogu da se mimoiđu dva kamiona, i deponiju, sanitarnu, koja samo što nije izgrađena. I aerodrom će, kaže predsjednik, brzo, iako su turski investitori saopštili da odustaju, jer im je neisplativ.
I novu biznis zonu na Rudešu, groblje nekadašnjih fabrika je pomenuo. Pomenuo je čak i srušenu ciglanu. Na tom mjestu je, da bi zvučalo ubjedljivije, najavio da će tu fabriku ponovo izgraditi, i dodao da su za to obezbijeđena „jeftina sredstva”.
Ništa zato što je upravo primjer ciglane slika vlasti koja je poput skakavaca pojela sve do temelja. U ovom slučaju čak i temelje. Ili je gradonačelnik možda zaboravio?
Zemljište na kojem se nekada nalazila beranska ciglana Rudeš prodato je nedavno za nešto više od sto hiljada eura, čime je stavljena tačka na ovu pljačku. Pet hektara na atraktivnoj lokaciji kupilo je jedno preduzeće iz Berana, koje ničim nije obavezano da na njemu gradi novu ciglanu, kako je to bilo planirano. Ili, opet, gradonačelnik možda nije znao?
Ko se ne bi sjećao te tužne priče? Beransku ciglanu Rudeš, koja je zapala u finansijske probleme, polovinom 2005. godine na javnoj licitaciji kupio je podgorički biznismen Petar Đurišić za 254 hiljade eura. Kupovina je obavljena iz stečaja, ali su posrednici bili stečajni sudija i upravnik, odnosno Privredni sud u Bijelom Polju, uz monitoring i garancije državne Agencije za privatizaciju i strana ulaganja. Đurišić se, prema tom ugovoru, obavezao da u narednih dvije godine investira 715 hiljada eura, kao i da pet godina ne mijenja djelatnost firme.
Radnici tvrde da ništa od toga nije ispoštovano. Đurišić je svega dvije godine održavao proizvodnju, a zatim je polovinom 2008. saopštio kako fabrika nije rentabilna i da je treba srušiti i napraviti novu. Onda su, nakon rušenja, prošli mjeseci i godine, a od nove fabrike i obećanja ništa. Izgovor je bila globalna finasijska kriza i nemogućnost dobavljanja kredita po povoljnim uslovima. Nedugo potom Đurišić je preko svoje matične firme Katel iz Podgorice, uveo novi stečaj u beransku ciglanu, koja je nakon privatizacije poslovala pod nazivom Industrija građevinskih materijala Opeka, odnosno samom sebi. Na taj način oslobodio se svih pedeset radnika i poslao ih na biro rada.
Pet hektara zemljišta na kojem se nekada nalazila srušena beranska ciglana Rudeš našlo se, potom, na prodaji, po početnoj cijeni od milion i po eura da bi poslije dvije-tri godine bilo prodato za malo više od stotinu hiljada. Predsjednik sindikata ciglane Veselin Radičević rekao je svojevremeno da će zbog toga, kao i svega ostalog što je pratilo privatizaciju ove fabrike, podnijeti nove krivične prijave protiv Agencije za privatizaciju, Privrednog suda u Bijelom Polju i prve stečajne uprave koja je napravila takav kupoprodajni ugovor.
„Šta je sada sa pričom o novoj ciglani? O čemu to priča gradonačelnik? Gdje su sada državni organi koji su sprovodili prodaju da intervenišu i kažu da ne može to tako” – kaže Radičević.
On objašnjava da ih iz državnih institucija pozivaju na strpljenje i početak procesa revizije privatizacija. Prema njegovim riječima, iz kruga kompanije, nakon rušenja pogona, prodato je sve što se moglo prodati, čak i dvije tone bakarnih kablova i 250 tona željeza. U staro gvožđe otišli su i viljuškari, odnosno dizalice, koje veoma dobro služe u nekim drugim privatnim preduzećim i stovarištima.
Istina je da je gradonačelnik Golubović ranije tvrdio da se zemljištu gdje se nekada nalazila ciglana ne može mijenjati namjena, bez obzira na licitacije i prodaju. On je svojevremeno izjavio da je detaljnim urbanističkim planom predviđeno da se na tom mjestu gradi fabrika opekarskih proizvoda sa čitavim reprolancem, i da ništa drugo ne dolazi u obzir.
„Ko kod da prodaje to zemljište, može ga prodavati koliko god hoće. Namjenu mu ne može promijeniti. Opština to ne bi dozvolila, jer je ono predviđeno samo za izgradnju ciglane” – poručivao je Golubović.
Zanimljivo. Stečajnog upravnika Radojicu Grbu nijesu dotakla gradonačelnikova upozorenja. Grbu, istina, nije dotaklo ni to kada je MANS-ov portal Pod lupom slučaj beranske ciglane smjestio među primjere gdje je stečajna mafija po znatno nižim cijenama kupovala imovinu propalih kompanija. Radojica Grba, inače, važi za stečajnog upravnika koji je sa stečajnim sudijom Zoranom Ašaninom iz Višeg suda u Bijelom Polju rasprodao pola sjevera Crne Gore. Pod lupom piše da njega nije previše uznemirila teza da je dio stečajne mafije.
„Uzroci pokretanja stečaja su van domašaja sudija i upravnika. Po ocjeni kolega na seminarima ja sam dobro odradio neke postupke, poput pljevaljskog Građevinara, pa su tražili da uzmem i one koje su oni dobili” – rekao je on svojevremeno za taj portal, objašnjavajući činjenicu da se njegovo ime pominje kod AD Prevoza, Petoljetke, Šumarskog preduzeća, Vunka i ko zna još koliko kompanija u stečaju.
Vezano za beransku ciglanu Grba je izjavio da je dobio potpuno čiste papire od bivšeg vlasnika, a da je „sve ostalo stvar krivičnog postupka, koji je u toku pred osnovnim tužiocem”. Tako se doznalo da se postupak protiv vlasnika ipak vodi, ali ne i detalje, kao i da li je to po prijavama nekadašnjeg potpredsjednika opštine Radivoja Merdovića (SDP) i bivših radnika.
Zanimljivo bi bilo čuti šta sada kaže prvi kupac Petar Đurišić, koji je koliko do juče tvrdio da nije odustao od gradnje nove fabrike za proizvodnju opekarskih proizvoda, „da su u toku razgovori s potencijalnim investitorima”, a da se „zemljište prodaje pro forme, da bi se zadovoljio postupak stečaja”.
Gradonačelnik Berana zaboravio je da pomene i druge spomenike DPS tranzicije. O rasturenom hotelsko turističkom preduzeću i ruini od hotela Berane – ni riječi. Nije pomenuo ni fabriku za protektiranje guma Gumig, u čijem krugu sada pasu stada. Mašine su pokradene, a zgradu je kupilo jedno preduzeće iz oblasti mesarske industrije. Zaboravio je i uništeni najpoznatiji privredni brend ovog grada i čitavog sjevera, fabriku kože Polimka, iako se do danas ne zna ni gdje su završile vrijedne kožarske mašine, koje su prema riječima radnika bile remontovane, konzervirane i spremne da ponovo počnu da rade. Njihova vrijednost se procjenjivala na makar dva miliona eura.
Ne pominje Golubović ni bivšu fabriku celuloze i papira, jedinu u Crnoj Gori, koja je svojevremeno otišla u otpad po odluci rukovodstva AB revolucije. Onda je Milo Đukanović 1997. godine obnovio papirni blok, koji je nekoliko godina kasnije zapao u stečaj i završio u rukama pljevaljskog tajkuna Radoja Gomilanovića. Pa su ga onda zajedno zatvorili, a tajkun do temelja opljačkao sve vrijedne mašine i stavio katanac na vrata.
Zaboravio je predsjednik opštine da je nekada u ovom gradu u privredi radilo deset hiljada ljudi, a sada jedva stotinu-dvije. Moglo bi se reći da je to bilo relativno davno i da se ne sjeća. Ali nije jasno kako je zaboravio da pomene pet hiljada otrovanih ljudi u gradu na Limu, neispravnom vodom iz gradskog vodovoda, zbog čega do sada niko nije odgovarao.
Sve li je DPS u Beranama pozlatio. Čega god se dotakao. Do te mjere da bez straha raspisuje vanredne izbore i traži od građana mandat za još četiri godine. Ima valjda još ponešto da se pokrade.
Tufik SOFTIĆ