Povežite se sa nama

OKO NAS

Šporeti griju i dušu

Objavljeno prije

na

Šporet je srce kuće, kaže Isuf Jašaraj (68). Sjedeći pored naloženog šporeta u limarskoj radionici, u društvu svog sina, Isuf se prisjeća kako je započela zanatska tradicija pravljenja šporeta porodice Jašaraj.

,,Porodični zanat započeo je moj djed u Klini na Kosovu, a nastavio moj otac i stričevi. Djed je provodio dosta vremena sa Čergarima koji su kalaisali kazanice. Na početku su išli od kuće do kuće da to rade. Onda su počeli da prave bosanske šporete, a nakon toga takozvane pećke šporete na drva koje danas ja još izrađujem. Moj otac i stričevi učili su zanat od djeda, a ja i moja braća smo učili uz oca. Svi su imali radionice i dobro smo zarađivali”, objašnjava Isuf kako je započeo limarsku karijeru u porodičnoj firmi za pravljenje šporeta gdje je stekao 45 godina radnog staža.

,,Imao sam veliku limarsku radionicu pod nazivom Fljaka (vatra) koja je brojala 20 radnika. Onda je radnja dobila drugi naziv po djedu Isuf”, priča Jašaraj, a pogled ne skida sa limarske diplome okačene na zidu radionice.

Nakon ratnih dešavanja 1999. godine na Kosovu morao je napustiti svoj imetak i limarsku radnju u kojoj je proizvodio šporete, sulundare, kazanice i ćunove. Od tada živi u Podgorici gdje je uspio da otvori radionicu za pravljenje šporeta. „ Nije bilo lako”, prisjeća se Isuf Jašaraj.

Na 10 metara od Isufove kuće nalazi se radionica u kojoj izrađuje starinske pećke šporete koji, kaže, bolje griju od smederevaca. ,,Mene grije toplina šporeta koji je bio ponos svake kuće i svake domaćice u vrijeme mog djetinjstva”, kaže Isuf. ,,Boli me što danas izumiru stari zanati. Stare, ubila starost, a mlade ubilo neznanje”.

U radionici sa njim radi sin Fadil Jašaraj (40). Zapravo on vodi radionicu jer su Isufa pristigle godine.

,,Do rata na Kosovu 1999. godine, svi su se u porodici bavili ovim zanatom. Danas moji stričevi rade druge poslove. Jedino je otac nastavio da radi, a i ja ću sve dokle god budem mogao”, nada se Fadil. „Ostali članovi porodice su ponosni na mene što sam se odlučio da nastavim našu zanatsku tradiciju”.

On je od desete godine počeo da uči zanat od oca. ,,Od svega mi je najteže padalo pravljenje krivina, ali i to sam savladao”, kaže Fadil osmjehujući se. Nije siguran da li će njegov šesnaestogodišnji Arijan da nastavi sa tradicijom. Arijan je svaki dan posle škole u radionici i pomaže tati.

U limarskoj radionici porodice Jašaraj u podgoričkom naselju Konik sve je na svom mjestu i sve besprekorno čisto i uredno. Kao u apoteci. I majstorov mantili čist je i ispeglan. Jedino su majstorske šake garave od šporeta.

U zajednici su izuzetno cijenjeni i poštovani.

,,Imam sav alat potreban za posao. Bilo je potrebno dosta vremena i truda da to sebi priuštimo. Uglavnom svaki alat je na ručno pokretanje, ali meni ne treba bolji”, skroman je Fadil. Jedno vrijeme je radio sve ručno, skoro bez alata, tako da mu je sada, kaže, mnogo lakše. ,,Nijesam jeo, nijesam se oblačio, nego sam kupovao alat”.

Sam nabavlja materijal za izradu šporeta i kazana. ,,Imam dovoljno materijala. Kupujem po 50 limenih tabli u stovarištu KIPS. Ovaj posao počinjem da radim u septembru pa do kraja zime. Dok se radi može da se zaradi. Preko ljeta se bavim trgovinom i koristim vrijeme da provedem sa braćom koja dolaze iz inostranstva”, priča Fadil.

Trenutno je potražnja za šporetima velika. ,,Nakon posljednjih strujnih udara na novčanike, šporeti na drva su rješenje za svakog ko želi toplinu u svom domu”, objašnjava Fadil. Zato što im je najjeftinije, Romi iz naselja su najzainteresovaniji za njegove šporete. ,,Ima i mnogo drugih kupaca pećkih šporeta”, napominje Fadil. Oni najviše dolaze da kupuju krajem aprila ili poslije Đurđevdana kada idu u selo ili na planinu gdje imaju kuće ili vikendice.

Porodica Jašaraj je poznata i po tome što u svojoj radionici pravi i kazane za kuvanje. Jedini u naselju, a i u široj okolini, se bave ovim zanatom.

Popravljaju i stare šporete. ,,Nekome je propao ram, nekome rešetka ili rerna, pregnule, ložište, vatrište, često i oplata”, nabraja Fadil moguće štete na šporetu. ,,Kad ga ja sredim, kad mu malo proširim rešetku, namjestim pozide, i još ponešto, šporet troši 50 odsto manje drva, bolje peče i duže održava toplotu”, uz osmijeh se hvali kazujući da nema što ne može da popravi ili zamijeni na šporetu na drva.

Za pravljenje jednog šporeta Jašaraju je potreban dan. Naravno potrebna mu je Arijanova pomoć, objašnjava Fadil, ponosan na svog sina.

Fadil jedan događaj neće, kaže, nikada zaboraviti. ,,Prije nego sam počeo da izrađujem šporete u Podgorici, kada sam izbjegao sa Kosova, radio sam kao taksista. Jednog dana došao mi je prijatelj i tražio da mu ja i otac napravimo pećki šporet. Čuo je da smo dobri majstori u tome. Odbio sam jer nijesam imao alat, a on je insistirao i ponudio se da mi pozajmi njegovu bušilicu i brusilicu samo da mu napravimo jedan šporet”. Fadil i Isuf su prihvataju prijedlog i ručno napravili šporet. Tada u dvorištu prave improvizovanu radionicu.

Glas o dobrim majstorima se brzo širi. Toliko da su im ljudi iz međunarodne organizacije HELP ponudili da naprave pedesetak manjih šporeta za izbjegle sa Kosova. Porodica Jašaraj nije imala potrebne mašine ni dovoljno alata, a ni materijala da naprave toliko šporeta koliko su tražili iz HELP-a. ,,Išao sam da nalazim stare limene okvire veš mašina, frižidera i zamrzivača i od tog lima ručno napravio šporete. Eksere sam kidao pri vrhu glave kako bi ih koristio kao nitne za pričvršćivanje lima”, prepričava Fadil. Od novca koji je tako zaradio kupio je prvu RUD mašinu u Turskoj.

,,Zadovoljan sam što sam nastavio porodičnu zanatsku tradiciju, iako sam svjestan da se ovim poslom neću obogatiti, znam da ću sebi moći da obezbijedim pristojnu zaradu. To je i poruka mojim sunarodnicima Romima – da se, kad god mogu, prihvate zanata”, kaže. „Znam posao, imam alat, imam mušterije, preostalo mi je samo da zasučem rukave i radim”. Zasukao ih je, ne štedi se majstor Fadil.

Elvis BERIŠA

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo