Povežite se sa nama

OKO NAS

Bahatosti nikad kraja

Objavljeno prije

na

Gradonačelnik Berana Vuka Golubović (DPS) pomenuo je nedavno u lokalnom parlamentu sve što nije trebalo. I srušenu halu sportova. I neizgrađenu, novu, nakrivo nasađenu halu. I zaobilaznicu na kojoj ne mogu da se mimoiđu dva kamiona, i deponiju, sanitarnu, koja samo što nije izgrađena. I aerodrom će, kaže predsjednik, brzo, iako su turski investitori saopštili da odustaju, jer im je neisplativ.

I novu biznis zonu na Rudešu, groblje nekadašnjih fabrika je pomenuo. Pomenuo je čak i srušenu ciglanu. Na tom mjestu je, da bi zvučalo ubjedljivije, najavio da će tu fabriku ponovo izgraditi, i dodao da su za to obezbijeđena „jeftina sredstva”.

Ništa zato što je upravo primjer ciglane slika vlasti koja je poput skakavaca pojela sve do temelja. U ovom slučaju čak i temelje. Ili je gradonačelnik možda zaboravio?

Zemljište na kojem se nekada nalazila beranska ciglana Rudeš prodato je nedavno za nešto više od sto hiljada eura, čime je stavljena tačka na ovu pljačku. Pet hektara na atraktivnoj lokaciji kupilo je jedno preduzeće iz Berana, koje ničim nije obavezano da na njemu gradi novu ciglanu, kako je to bilo planirano. Ili, opet, gradonačelnik možda nije znao?

Ko se ne bi sjećao te tužne priče? Beransku ciglanu Rudeš, koja je zapala u finansijske probleme, polovinom 2005. godine na javnoj licitaciji kupio je podgorički biznismen Petar Đurišić za 254 hiljade eura. Kupovina je obavljena iz stečaja, ali su posrednici bili stečajni sudija i upravnik, odnosno Privredni sud u Bijelom Polju, uz monitoring i garancije državne Agencije za privatizaciju i strana ulaganja. Đurišić se, prema tom ugovoru, obavezao da u narednih dvije godine investira 715 hiljada eura, kao i da pet godina ne mijenja djelatnost firme.

Radnici tvrde da ništa od toga nije ispoštovano. Đurišić je svega dvije godine održavao proizvodnju, a zatim je polovinom 2008. saopštio kako fabrika nije rentabilna i da je treba srušiti i napraviti novu. Onda su, nakon rušenja, prošli mjeseci i godine, a od nove fabrike i obećanja ništa. Izgovor je bila globalna finasijska kriza i nemogućnost dobavljanja kredita po povoljnim uslovima. Nedugo potom Đurišić je preko svoje matične firme Katel iz Podgorice, uveo novi stečaj u beransku ciglanu, koja je nakon privatizacije poslovala pod nazivom Industrija građevinskih materijala Opeka, odnosno samom sebi. Na taj način oslobodio se svih pedeset radnika i poslao ih na biro rada.

Pet hektara zemljišta na kojem se nekada nalazila srušena beranska ciglana Rudeš našlo se, potom, na prodaji, po početnoj cijeni od milion i po eura da bi poslije dvije-tri godine bilo prodato za malo više od stotinu hiljada. Predsjednik sindikata ciglane Veselin Radičević rekao je svojevremeno da će zbog toga, kao i svega ostalog što je pratilo privatizaciju ove fabrike, podnijeti nove krivične prijave protiv Agencije za privatizaciju, Privrednog suda u Bijelom Polju i prve stečajne uprave koja je napravila takav kupoprodajni ugovor.

„Šta je sada sa pričom o novoj ciglani? O čemu to priča gradonačelnik? Gdje su sada državni organi koji su sprovodili prodaju da intervenišu i kažu da ne može to tako” – kaže Radičević.

On objašnjava da ih iz državnih institucija pozivaju na strpljenje i početak procesa revizije privatizacija. Prema njegovim riječima, iz kruga kompanije, nakon rušenja pogona, prodato je sve što se moglo prodati, čak i dvije tone bakarnih kablova i 250 tona željeza. U staro gvožđe otišli su i viljuškari, odnosno dizalice, koje veoma dobro služe u nekim drugim privatnim preduzećim i stovarištima.

Istina je da je gradonačelnik Golubović ranije tvrdio da se zemljištu gdje se nekada nalazila ciglana ne može mijenjati namjena, bez obzira na licitacije i prodaju. On je svojevremeno izjavio da je detaljnim urbanističkim planom predviđeno da se na tom mjestu gradi fabrika opekarskih proizvoda sa čitavim reprolancem, i da ništa drugo ne dolazi u obzir.

„Ko kod da prodaje to zemljište, može ga prodavati koliko god hoće. Namjenu mu ne može promijeniti. Opština to ne bi dozvolila, jer je ono predviđeno samo za izgradnju ciglane” – poručivao je Golubović.

Zanimljivo. Stečajnog upravnika Radojicu Grbu nijesu dotakla gradonačelnikova upozorenja. Grbu, istina, nije dotaklo ni to kada je MANS-ov portal Pod lupom slučaj beranske ciglane smjestio među primjere gdje je stečajna mafija po znatno nižim cijenama kupovala imovinu propalih kompanija. Radojica Grba, inače, važi za stečajnog upravnika koji je sa stečajnim sudijom Zoranom Ašaninom iz Višeg suda u Bijelom Polju rasprodao pola sjevera Crne Gore. Pod lupom piše da njega nije previše uznemirila teza da je dio stečajne mafije.

„Uzroci pokretanja stečaja su van domašaja sudija i upravnika. Po ocjeni kolega na seminarima ja sam dobro odradio neke postupke, poput pljevaljskog Građevinara, pa su tražili da uzmem i one koje su oni dobili” – rekao je on svojevremeno za taj portal, objašnjavajući činjenicu da se njegovo ime pominje kod AD Prevoza, Petoljetke, Šumarskog preduzeća, Vunka i ko zna još koliko kompanija u stečaju.

Vezano za beransku ciglanu Grba je izjavio da je dobio potpuno čiste papire od bivšeg vlasnika, a da je „sve ostalo stvar krivičnog postupka, koji je u toku pred osnovnim tužiocem”. Tako se doznalo da se postupak protiv vlasnika ipak vodi, ali ne i detalje, kao i da li je to po prijavama nekadašnjeg potpredsjednika opštine Radivoja Merdovića (SDP) i bivših radnika.

Zanimljivo bi bilo čuti šta sada kaže prvi kupac Petar Đurišić, koji je koliko do juče tvrdio da nije odustao od gradnje nove fabrike za proizvodnju opekarskih proizvoda, „da su u toku razgovori s potencijalnim investitorima”, a da se „zemljište prodaje pro forme, da bi se zadovoljio postupak stečaja”.

Gradonačelnik Berana zaboravio je da pomene i druge spomenike DPS tranzicije. O rasturenom hotelsko turističkom preduzeću i ruini od hotela Berane – ni riječi. Nije pomenuo ni fabriku za protektiranje guma Gumig, u čijem krugu sada pasu stada. Mašine su pokradene, a zgradu je kupilo jedno preduzeće iz oblasti mesarske industrije. Zaboravio je i uništeni najpoznatiji privredni brend ovog grada i čitavog sjevera, fabriku kože Polimka, iako se do danas ne zna ni gdje su završile vrijedne kožarske mašine, koje su prema riječima radnika bile remontovane, konzervirane i spremne da ponovo počnu da rade. Njihova vrijednost se procjenjivala na makar dva miliona eura.

Ne pominje Golubović ni bivšu fabriku celuloze i papira, jedinu u Crnoj Gori, koja je svojevremeno otišla u otpad po odluci rukovodstva AB revolucije. Onda je Milo Đukanović 1997. godine obnovio papirni blok, koji je nekoliko godina kasnije zapao u stečaj i završio u rukama pljevaljskog tajkuna Radoja Gomilanovića. Pa su ga onda zajedno zatvorili, a tajkun do temelja opljačkao sve vrijedne mašine i stavio katanac na vrata.

Zaboravio je predsjednik opštine da je nekada u ovom gradu u privredi radilo deset hiljada ljudi, a sada jedva stotinu-dvije. Moglo bi se reći da je to bilo relativno davno i da se ne sjeća. Ali nije jasno kako je zaboravio da pomene pet hiljada otrovanih ljudi u gradu na Limu, neispravnom vodom iz gradskog vodovoda, zbog čega do sada niko nije odgovarao.

Sve li je DPS u Beranama pozlatio. Čega god se dotakao. Do te mjere da bez straha raspisuje vanredne izbore i traži od građana mandat za još četiri godine. Ima valjda još ponešto da se pokrade.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

SPORT: GASI LI SE ŽRK BUDUĆNOST: Da ne bude kao Đekna

Objavljeno prije

na

Objavio:

ŽRK Budućnost, najtrofejniji crnogorski sportski klub, od 1. jula je bez generalnog sponzora i prema najavama  boriće se za golu egzistenciju. U toj situaciji takmičarske ambicije niko ne pominje

 

 

Gasi li se najtrofejniji crnogorski sportski klub? Da li će nastupati i u kojem takmičenju? Hoće li Glavni grad, novcem građana, od propasti spašavati nekadašnjeg evropskog giganta? Hoće li se naći još neko da pomogne? Sve su ovo pitanja koja ovih dana pune stupce crnogorskih novina i portala, boreći se za čitanost rame uz rame sa EP u fudbalu.

Prvog jula, kad je istekao sponzorski ugovor sa ŽRK Budućnost, saopštenjem se oglasila kompanija Bemax: „ Bila je čast što smo u prethodne tri sezone bili generalni sponzor brenda kao što je ŽRK Budućnost. Uspjeli smo da riješimo nagomilane finansijske probleme, doprinesemo formiranju tima za narednu sezonu i klub ostavimo bez ijedne neizmirene obaveze iz prethodnih sezona, uključujući i nedavno završenu 2023/24“, napisali su tim povodom.

Uslijedila je rekacija iz kluba. Podgorički Dan je 7. jula objavio tekst sa naslovom Maja Bulatović: Klub se gasi. Ljubiteljima sporta ne treba objašnjavati da je u pitanju najtrofejniji crnogorski sportski klub, osvajač dvije titule prvaka Evrope, tri Kupa pobjednika kupova, jednog Kupa EHF, nebrojeno regionalnih i domaćih trofeja. Jedini šampion Crne Gore od njene nezavisnosti.

„Na današnji dan klub se gasi. Nažalost, nije ni prvi ni posljednji, ali to je sudbina koja nas je sačekala“,  kazala je legenda Budućnosti, jugoslovenskog i crnogorskog rukometa Maja Bulatović, koja je izvršni direktor kluba. Bulatovićka je dalje objasnila da je klub ostao bez glavnog sponzora, da je u pitanju goli opstanak, da se sad intenzivno radi na tome da se troškovi i eventuralni penali minimizuju. Sa najavljenim pojačanjima raskinuće se ugovori. Sve će igračice biti slobodne… Dodala je i da je dosadašnji generalni sponzor Bemaks pokrio troškove za prošlu sezonu, ali su ostale obaveze za šesti i sedmi mjesec – od stanarina, avio karata, igračica koje su trebalo da dođu. Za Monitor nije željela da bilo šta detaljnije objašnjava.

Milivoje KOVAČEVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

SEZONA SKUPLJANJA ŠUMSKIH PLODOVA: Gledanje u nebo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Država bi morala da se organizovanije uključi i pomogne privatne preduzetnike u oblasti otkupa pečurke i drugih šumskih plodova. Najbolji način je, smatraju zainteresovani, razvijanje prerađivačkih i skladišnih kapaciteta

 

 

U narednih desetak dana moglo bi se znati kakva će biti sezona pečurke na sjeveru, nakon obilnih kiša koje su ovaj dio Crne Gore zahvatile u prethodnom periodu. Jedan od najvećih otkupljivača i prerađivača pečurke i šumskih plodova iz Rožaja, Feho Kalač, kaže da toliko vremena treba da se vidi da li će pečurka, sada kada je ugrijalo, krenuti i da li će je biti na početku ove sezone.

Kalač prije svega misli na vrganj i lisičarku koji su u inostranstvu najviše traženi. „Nešto vrlo malo što je bilo smrčka, to su ljudi brali za svoje potrebe ili su prodavali na primorju. Sada nam ostaje samo da čekamo i da u narednim danima vidimo hoće li ove godine biti vrgnja i lisičarke, ili će se ponoviti loša godina kao što je bila prošla.“

Kada se radi o drugim šumskim plodovima, prvenstveno borovnici i malini, on ocjenjuje da je godina vrlo loša, ali se zato nada da će uspjeti da plasira zalihe borovnice od prošle godine koje ima u svojim hladnjačama. „U nižim planinskim predjelima roda borovnice skoro da nema. Vidjećemo u vrhovima kakav će biti rod, gdje malo kasnije zrijeva, ako je neki grad ne pokosi“, objašnjava Kalač. Ovogodišnje cijene pečurke, dodaje, još nisu formirane, i to će se znati početkom avgusta, kada će, ako bude roda, berba biti u punoj sezoni.

Kalač, vlasnik preduzeća K.D. Sloga,   podsjeća da je prošlogodišnja sezona berbe  pečurke na sjeveru Crne Gore potpuno propala, i gaji nadu da se to ove godine neće ponoviti.

Tada se pokazalo da nedostatak državne strategije u ovoj oblasti dovodi na ivicu opstanka jednu značajnu privrednu granu, otkupljivače i prerađivače, ali i obične građane, odnosno berače, koji od toga ostvaruju značajne prohode. Kalač, kao iskusni privrednik u oblasti otkupa i prerade pečurki i šumskih plodova, ističe da je uspio da prošlu godinu premosti otkupom kleke i jagode.

Samo godinu ranije, 2022., pečurka je bila prerodila da se nije imala gdje skladištiti, odnosno da nije bilo dovoljno hladnjača u kojima bi se mogla sačuvati, da bi 2023. bila potpuno obrnuta situacija. Monitor je pisao kako je vrganj 2022. godine „prerodio“ i da su otkupljivači uzimali samo najkvalitetniju klasu, i to po cijeni od svega 1,5 eura, zbog malih kapaciteta privatnih hladnjača na sjeveru, dok je ona slabije klase trunula u šumama. Prošle godine vrgnja, kao se to obično kaže, nije bilo ni za lijek, a kilogram je dostizao cijenu od 13 eura.

Na stranu nedostatak skladišnih kapaciteta, kažu otkupljivači. Crna Gora, prema njihovim riječima, sve ove godine nije učinila ništa da stimuliše razvoj prerađivačkih pogona za pečurku. Pokazalo se da su otkupljivači pečurke i drugih šumskih plodova ostavljeni sami sebi. Država im nije mogla pomoći ni kada su im hladnjače ostale pune malina. Nije im mogla pomoći ni da smjeste tržišne viškove pečurke.

„Ne smijemo biti prepušteni vremenskim uslovima i rodu pečurke i šumskih plodova od godine do godine. Potrebne su nam fabrike za preradu tržišnih viškova u godinama kada robe ima mnogo. Preradi se, sačuva se do povoljnog trenutka i povoljne cijene na tržištu, i onda nema stihije“, kažu privrednici u ovoj oblasti.

Zato vlasnik K.D. Sloga iz Rožaja kaže da im ostaje da u narednih deset dana gledaju u nebo i čekaju da vide kakav će ove godine biti rod pečurke. „Ako ne rodi, svi smo na gubitku, od berača, preko otkupljivača do izvoznika“, kaže Feho Kalač.

Na sjeveru Crne Gore je značajan broj i individualnih domaćinstava, koja nijesu privredno registrovana, a bave se berbom i osnovnom preradom. Ta domaćinstva su toliko razvila posao da su počeli sami da prerađuju pečurku u kućnoj radinosti i manjim pogonima, i najčešće sušeći je, čuvaju do trenutka kada će biti bolja potražnja i cijena. U jednom takvom domaćinstvu Monitoru su kazali da sa velikim nestrpljenjem čekaju kakva će biti ova godina kada se radi o vrgnju.

„Ko hoće, može da zaradi. Jedan berač može za samo dan da skupi trideset do četrdeset kilograma vrgnja i drugih pečurki prve klase. Ako je više berača u porodici, to je znači više novca. Tolike dnevnice nema nigdje“, kažu u tom domaćinstvu.

Sezona branja pečurke, tako nije ni počela, a u lancu od berača, do otkupljivača, prerađivača i izvoznika, svi su kao na trnju.  Vrganj iz naših krajeva posebno je tražen na inostranom tržištu, prije svega italijanskom, a sezona branja, kada ga ima, traje sve do prvih snjegova.

Zbog ranije privatizacije i propasti nekih velikih poljoprivrednih preduzeća, kakvo je, na primjer, bilo beransko Agropolimlje, kada je uništena najveća hladnjača na sjeveru, sada se osjeća veliki nedostatak skladišnih prostora i hladnjača. Sagovornici Monitora slažu se da privatni preduzetnici, kojih nije malo, ipak nijesu nadosmjestili tu hladnjaču koja je pretvorena u jedan hipermarket.

Iz godine u godinu sve više se pokazuje da bi država morala da se organizovanije uključi, i da pomogne privatne preduzetnike u oblasti otkupa pečurke i drugih šumskih plodova. Najbolji način za to je, smatraju, razvijanje prerađivačkih, ali isto tako i skladišnih kapaciteta u kojima bi sirovina mogla da se čuva.

Za sada, sve se svodi na pogled uprt u nebo.

                                                               Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ULCINJ JOŠ NEĆE DOBITI VELIKU SOLARNU ELEKTRANU: Daleko su paneli na Briskoj gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nada da će Ulcinj dobiti još jedan veliki objekat za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, uz vjetropark na Možuri, sve je dalje iako se prvobitno planiralo da ona proradi još krajem 2021. godine. U međuvremenu je potpisano pet aneksa za produženje roka za zakup zemljišta

 

 

Nova tenderska komisija Vlade Crne Gore za projekat solarne elektrane Briska gora u Ulcinju poništila je prošle sedmice odluku o rangiranju kandidata koja je usvojena prije šest godina. Na taj način čitav postupak je vraćen na početak, pa će se još dugo čekati na gradnju najveće solarne elektrane u Evropi.

U najnovijoj odluci Tenderske komisije, sve ponude su proglašene nevažećima, uglavnom zbog tehničkih nepravilnosti, poput nedostatka prevoda dokumentacije. Prema rang-listi iz 2018. godine, prvorangirani ponuđač je bio konzorcijum državne Elektroprivrede Crne Gore (EPCG), državne firme Fortum iz Finske i kompanije Sterling & Wilson International Solar FZCO. (Fortum i EPCG po 49%, a S&W dva odsto).

Upravni sud Crne Gore je odluku prethodne Komisije o rangiranju kandidata poništio u septembru 2022. godine na prigovor jednog od ponuđača, konzorcijuma Montesolar. Onda se čekalo na izmjene Prostornog plana Crne Gore, sve do ove odluke Tenderske komisije. Nada da će Ulcinj dobiti još jedan veliki objekat za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, uz vjetropark na Možuri, sve je dalje, iako se prvobitno planiralo da ona proradi još krajem 2021. godine. U međuvremenu je potpisano pet aneksa za produženje roka za zakup zemljišta.

I ekološki aktivisti smatraju da mnogo opreznije treba ulaziti u ovako velike projekte, posebno ako ne postoji procjena stanja biodiverziteta na tom području. “Već šest godina traje lutanje sada već nekoliko vlada Crne Gore u pokušajima da se izmjenom prostorno-planske dokumentacije, bez poštovanja zakonskih procedura, obezbijede uslovi da se preko 6,6 miliona kvadratnih metara površine karakterističnog pejzaža Briske gore iskrči i oslobodi vegetacije, te da se na nju postave solarni paneli”, kaže za Monitor čelnica Green Home Azra Vuković. „Treba preispitati opravdanost lokacije na kojoj je planirana solarna elektrana na Briskoj gori, kako bi se izbjegla trajna degradacija ključnih vrijednosti ovog područja kroz uništavanje pejzaža, sječu šuma i negativne uticaje na ptice, biodiverzitet, kulturno nasljeđe i lokalno stanovništvo.“

Vuković navodi da je Briska gora područje izuzetnih prirodnih, ali i kulturnih vrijednosti, koje uključuje rijeku Bojanu, Šasko jezero i Knete. “Izgradnja solarne elektrane na Briskoj gori je još jedan u nizu velikih infrastrukturnih projekata u realizaciji kojih je primijenjen pogrešan redosljed koraka. Pošto je prije zaključivanja ugovora sa investitorom i izrade izmjena i dopuna važeće prostorno – planske dokumentacije neophodno bilo sprovesti procjenu stanja biodiverziteta na predmetnom području”, dodaje Vuković.

Čitav ovaj posao vrijedan preko 210 miliona eura do zadnjih dana svog tehničkog mandata vodila je vlada premijera Duška Markovića. Tako je, na primjer, izmjenama i dopunama Prostorno-urbanističkog plana opštine Ulcinj od kraja oktobra 2020. godine stvorila sve pretpostavke za početak radova. Tim dokumentom je bilo predviđeno da se zona za izgradnju solarne elektrane poveća za gotovo dva puta, sa prvobitno planiranih 4,7 na 6,6 pa potom na čak 9,25 miliona metara kvadratnih, odnosno da se kapacitet tog energetskog objekta poveća sa 118 megavata (MW) na čak 262 MW. Isticalo se da bi planirana godišnja proizvodnja iznosila oko 450 gigavat sati (GWh) električne energije godišnje.

„Ova solarna elektrana biće najveća ovog tipa u Evropi”, poručivali su predstavnici prvorangiranog konzorcijuma i navodili da će ona zapošljavati 226 radnika.

Prema saopštenju tadašnje crnogorske vlade, izgradnjom solarne elektrane na Briskoj gori, Crna Gora daje značajan doprinos borbi sa globalnim klimatskim promjenama i pravi iskorak prema većoj energetskoj efikasnosti i nezavisnosti, a izgradnja takvog objekta dovodi do poboljšanja ukupnog elektroenergetskog sistema Crne Gore.

Ulcinjsku vlast niko nije pitao za ove planove. Nije to bilo ni potrebno, jer je ključni faktor u lokalnoj samoupravi bila DPS, tadašnja Markovićeva stranka. Činjenica je takođe da bi, iako je riječ o ogromnom području, opština Ulcinj trebalo samo od zakupnine na zemljište godišnje da dobija oko dva miliona eura. Za lokalnu samoupravu čiji je budžet oko 16 miliona eura, riječ je o značajnoj sumi.

U Ulcinju su se ponadali da bi izgradnjom ovakvih kapaciteta Ulcinj postao centar proizvodnje obnovljive energije u Crnoj Gori. Uostalom, tako mu nešto pripada po prirodnim potencijalima: prosječno godišnje sijanje sunca (insolacija) u Ulcinju dostiže čak 218 dana. To je više od 2.700 časova godišnje ili dnevno 7,4 časova. U toku ljeta taj pokazatelj je veći za 50 odsto (11,5 časova dnevno).

Poznati ulcinjski ekolog Dželal Hodžić kaže za Monitor da obzirom na izvanredne mogućnosti i čist solarni potencijal, Ulcinj i Primorje, pa i čitava država, sve svoje potrebe za električnom energijom mogu lako i jednostavno zadovoljavati gotovo isključivo od sunca. “Posebno ako se zna da se veliki dio struje u našim domaćinstvima koristi za zagrijavanje vode!?”, navodi on napominjući da u ovom slučaju treba svakako treba uzeti u obzir primjedbe renomiranih organizacija civilnog društva kakva je Green Home.

Crna Gora je u decembru prošle godine dobila prvu solarnu elektranu izgrađenu na zemlji – Čevo solar, snage 4,4 MW. Država je, inače, izdala urbanističko-tehničke uslove za gradnju 30 velikih elektrana za zelenu energiju, najvećim dijelom solarnih postrojenja, snage 4.000 MW, ali realizacija na terenu, što se najbolje vidi na primjeru Briske gore, ide prilično sporo.

        Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo