Povežite se sa nama

OKO NAS

Bahatosti nikad kraja

Objavljeno prije

na

Gradonačelnik Berana Vuka Golubović (DPS) pomenuo je nedavno u lokalnom parlamentu sve što nije trebalo. I srušenu halu sportova. I neizgrađenu, novu, nakrivo nasađenu halu. I zaobilaznicu na kojoj ne mogu da se mimoiđu dva kamiona, i deponiju, sanitarnu, koja samo što nije izgrađena. I aerodrom će, kaže predsjednik, brzo, iako su turski investitori saopštili da odustaju, jer im je neisplativ.

I novu biznis zonu na Rudešu, groblje nekadašnjih fabrika je pomenuo. Pomenuo je čak i srušenu ciglanu. Na tom mjestu je, da bi zvučalo ubjedljivije, najavio da će tu fabriku ponovo izgraditi, i dodao da su za to obezbijeđena „jeftina sredstva”.

Ništa zato što je upravo primjer ciglane slika vlasti koja je poput skakavaca pojela sve do temelja. U ovom slučaju čak i temelje. Ili je gradonačelnik možda zaboravio?

Zemljište na kojem se nekada nalazila beranska ciglana Rudeš prodato je nedavno za nešto više od sto hiljada eura, čime je stavljena tačka na ovu pljačku. Pet hektara na atraktivnoj lokaciji kupilo je jedno preduzeće iz Berana, koje ničim nije obavezano da na njemu gradi novu ciglanu, kako je to bilo planirano. Ili, opet, gradonačelnik možda nije znao?

Ko se ne bi sjećao te tužne priče? Beransku ciglanu Rudeš, koja je zapala u finansijske probleme, polovinom 2005. godine na javnoj licitaciji kupio je podgorički biznismen Petar Đurišić za 254 hiljade eura. Kupovina je obavljena iz stečaja, ali su posrednici bili stečajni sudija i upravnik, odnosno Privredni sud u Bijelom Polju, uz monitoring i garancije državne Agencije za privatizaciju i strana ulaganja. Đurišić se, prema tom ugovoru, obavezao da u narednih dvije godine investira 715 hiljada eura, kao i da pet godina ne mijenja djelatnost firme.

Radnici tvrde da ništa od toga nije ispoštovano. Đurišić je svega dvije godine održavao proizvodnju, a zatim je polovinom 2008. saopštio kako fabrika nije rentabilna i da je treba srušiti i napraviti novu. Onda su, nakon rušenja, prošli mjeseci i godine, a od nove fabrike i obećanja ništa. Izgovor je bila globalna finasijska kriza i nemogućnost dobavljanja kredita po povoljnim uslovima. Nedugo potom Đurišić je preko svoje matične firme Katel iz Podgorice, uveo novi stečaj u beransku ciglanu, koja je nakon privatizacije poslovala pod nazivom Industrija građevinskih materijala Opeka, odnosno samom sebi. Na taj način oslobodio se svih pedeset radnika i poslao ih na biro rada.

Pet hektara zemljišta na kojem se nekada nalazila srušena beranska ciglana Rudeš našlo se, potom, na prodaji, po početnoj cijeni od milion i po eura da bi poslije dvije-tri godine bilo prodato za malo više od stotinu hiljada. Predsjednik sindikata ciglane Veselin Radičević rekao je svojevremeno da će zbog toga, kao i svega ostalog što je pratilo privatizaciju ove fabrike, podnijeti nove krivične prijave protiv Agencije za privatizaciju, Privrednog suda u Bijelom Polju i prve stečajne uprave koja je napravila takav kupoprodajni ugovor.

„Šta je sada sa pričom o novoj ciglani? O čemu to priča gradonačelnik? Gdje su sada državni organi koji su sprovodili prodaju da intervenišu i kažu da ne može to tako” – kaže Radičević.

On objašnjava da ih iz državnih institucija pozivaju na strpljenje i početak procesa revizije privatizacija. Prema njegovim riječima, iz kruga kompanije, nakon rušenja pogona, prodato je sve što se moglo prodati, čak i dvije tone bakarnih kablova i 250 tona željeza. U staro gvožđe otišli su i viljuškari, odnosno dizalice, koje veoma dobro služe u nekim drugim privatnim preduzećim i stovarištima.

Istina je da je gradonačelnik Golubović ranije tvrdio da se zemljištu gdje se nekada nalazila ciglana ne može mijenjati namjena, bez obzira na licitacije i prodaju. On je svojevremeno izjavio da je detaljnim urbanističkim planom predviđeno da se na tom mjestu gradi fabrika opekarskih proizvoda sa čitavim reprolancem, i da ništa drugo ne dolazi u obzir.

„Ko kod da prodaje to zemljište, može ga prodavati koliko god hoće. Namjenu mu ne može promijeniti. Opština to ne bi dozvolila, jer je ono predviđeno samo za izgradnju ciglane” – poručivao je Golubović.

Zanimljivo. Stečajnog upravnika Radojicu Grbu nijesu dotakla gradonačelnikova upozorenja. Grbu, istina, nije dotaklo ni to kada je MANS-ov portal Pod lupom slučaj beranske ciglane smjestio među primjere gdje je stečajna mafija po znatno nižim cijenama kupovala imovinu propalih kompanija. Radojica Grba, inače, važi za stečajnog upravnika koji je sa stečajnim sudijom Zoranom Ašaninom iz Višeg suda u Bijelom Polju rasprodao pola sjevera Crne Gore. Pod lupom piše da njega nije previše uznemirila teza da je dio stečajne mafije.

„Uzroci pokretanja stečaja su van domašaja sudija i upravnika. Po ocjeni kolega na seminarima ja sam dobro odradio neke postupke, poput pljevaljskog Građevinara, pa su tražili da uzmem i one koje su oni dobili” – rekao je on svojevremeno za taj portal, objašnjavajući činjenicu da se njegovo ime pominje kod AD Prevoza, Petoljetke, Šumarskog preduzeća, Vunka i ko zna još koliko kompanija u stečaju.

Vezano za beransku ciglanu Grba je izjavio da je dobio potpuno čiste papire od bivšeg vlasnika, a da je „sve ostalo stvar krivičnog postupka, koji je u toku pred osnovnim tužiocem”. Tako se doznalo da se postupak protiv vlasnika ipak vodi, ali ne i detalje, kao i da li je to po prijavama nekadašnjeg potpredsjednika opštine Radivoja Merdovića (SDP) i bivših radnika.

Zanimljivo bi bilo čuti šta sada kaže prvi kupac Petar Đurišić, koji je koliko do juče tvrdio da nije odustao od gradnje nove fabrike za proizvodnju opekarskih proizvoda, „da su u toku razgovori s potencijalnim investitorima”, a da se „zemljište prodaje pro forme, da bi se zadovoljio postupak stečaja”.

Gradonačelnik Berana zaboravio je da pomene i druge spomenike DPS tranzicije. O rasturenom hotelsko turističkom preduzeću i ruini od hotela Berane – ni riječi. Nije pomenuo ni fabriku za protektiranje guma Gumig, u čijem krugu sada pasu stada. Mašine su pokradene, a zgradu je kupilo jedno preduzeće iz oblasti mesarske industrije. Zaboravio je i uništeni najpoznatiji privredni brend ovog grada i čitavog sjevera, fabriku kože Polimka, iako se do danas ne zna ni gdje su završile vrijedne kožarske mašine, koje su prema riječima radnika bile remontovane, konzervirane i spremne da ponovo počnu da rade. Njihova vrijednost se procjenjivala na makar dva miliona eura.

Ne pominje Golubović ni bivšu fabriku celuloze i papira, jedinu u Crnoj Gori, koja je svojevremeno otišla u otpad po odluci rukovodstva AB revolucije. Onda je Milo Đukanović 1997. godine obnovio papirni blok, koji je nekoliko godina kasnije zapao u stečaj i završio u rukama pljevaljskog tajkuna Radoja Gomilanovića. Pa su ga onda zajedno zatvorili, a tajkun do temelja opljačkao sve vrijedne mašine i stavio katanac na vrata.

Zaboravio je predsjednik opštine da je nekada u ovom gradu u privredi radilo deset hiljada ljudi, a sada jedva stotinu-dvije. Moglo bi se reći da je to bilo relativno davno i da se ne sjeća. Ali nije jasno kako je zaboravio da pomene pet hiljada otrovanih ljudi u gradu na Limu, neispravnom vodom iz gradskog vodovoda, zbog čega do sada niko nije odgovarao.

Sve li je DPS u Beranama pozlatio. Čega god se dotakao. Do te mjere da bez straha raspisuje vanredne izbore i traži od građana mandat za još četiri godine. Ima valjda još ponešto da se pokrade.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo