Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Baždari se, pa među ljude!

Objavljeno prije

na

Riječi su kao roba. Ako ih bez mjere koristimo, ofucaju se, izgube boju, postanu neubjedljive. Kao ljubav, kao sreća, kao obraćanje naciji

 

Čekanja bez dolaska, držim u jednoj kutiji, ne uzimam ih često, preteška su za već oslabljene zglobove i svaki put, nakon toga, ne mogu da spavam. Boli me još njihova težina u dlanovima. Noću se sve čuje. Posebno one potisnute misli, što iskorače da tumaraju nebranjenim divljinama. Koreni prolećne melanholije, prodrli su duboko. I sada rastu, šire se, upijaju ove zrake i skladište energiju, čekajući svoj momenat.

“Malo na svoju ruku” je nekad bio sinonim za mrguda koji živi po svom, a može da bude čak i simpatičan. Danas označava budaletinu, nevaspitanu i bezobraznu koja misli da može da radi šta hoće. Ko je i kad odobrio ovu promenu značenja reči? Nisu mi potrebne ruke na ušima i vikanje, da ne bih čula ono što ne želim da čujem. Urođeno mi je da odlutam uz tuđ glas tamo gde ja hoću.

Doduše, odlutam šta god mi govore, pošto uvek nešto zaniljivo čujem, pa me odvede bestraga (bez traga).

Melanholično, poput potrage, duboko u šumama vilenjaka, vođena tragovima te gracioznosti. Samo kako bih otkrila, da je odavno iščezao. A sve što je dotakao, razvija se, raste. I nosim njegov trag u sebi. Razlio se po meni otrov. Otrov zauvek ispuštenog trenutka. Za čoveka koji odlazi od nekog, ne postoji dovoljno dug put kojim bi se uputio. Ne stajemo kad mislimo da smo dovoljno daleko otišli, nego kad se umorimo. Večeras, u predvorju noći, ne svojom voljom ili željom, jedan ogroman, ni najmanje zanemarljiv deo mene, ulazi u stanje potpune hibernacije. Postoji ta neka unutrašnja Ja, koja se sklupčala na dno moje utrobe i ćuti. Odbija da komunicira. Skuplja snagu, ne bi li mi opet došla glave. Ne bih baš da vam bodem prstom u rame ili oko, ali… Naš jedini i sigurni saputnik kroz život je bol. On nas neće napuštati, samo će, s vremena na vreme, menjati oblik i intenzitet. On boji naš život i njegov je ekvivalent. Samo to treba shvatiti na vreme… ako se smejemo čak i kad nam se plače, vežbamo prihvatanje svoje sudbine. Ne zanimaju mene pacovi koji napuštaju brod, štaviše gubim interesovanje za svu preostalu posadu i brod kao takav i to je valjda taj umor koji se slaže godinama i samo želim obrise novog na horizontu, pa nije valjda da je to tako mnogo?

Reči su kao roba. Ako ih bez mere koristimo, ofucaju se, izgube boju, postanu neubedljive. Kao ljubav, kao sreća, kao obraćanje naciji. Sećam se, bila sam dete, odemo kod babe na selo, baba razvuče suve mahune pasulja po dvorištu i onda mlatimo pasulj. Al’ što me ovo moje pisanije podseća na to, evo ne znam. Odoh da se tražim na nekim mestima, gde me na prvi pogled nema.

P.S. Setim se danas Njegoša: „… iza tuge bistrija je duša…“, i samo odmahnem glavom.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Grlom u nelagode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad bi se trenutak misaone kadence mogao zapisati, zalediti, sačuvati… jer kad izda sjećanje nestaće i njena topla harmonija

 

 

Ovaj dan započinjem optimistično, uz kafu i sok od zove, dok na radiju peva Bilja Krstić i pita: „Gde ima drvo visoko, Radule, da idem da se obesim, Radule?“ Biljo, javi i meni, ako ti odgovori Radule, taman i ja da iskoristim informaciju.

Svakog prvog u mesecu okrenem novi list da bih već drugog videla da je sve isto kao i pre. Toliko toga zadržavam za sebe i premećem po glavi da mi jedan zlobni glasić u glavi kaže: „Dobro, bre, ženo, imaš li ti neke prijatelje? Idi davi nekog drugog!“ Izgleda da ljudi međusobno prepričavaju svakodnevne trice da bi stvorili paučinaste veze međusobno. Nit po nit. Svaka kaže: nisi bio/la tu, ali te pričom uključujem u svaki trenutak svog života. To je lepo. Ili naporno. Zavisi kako se gleda. I ko gleda. Kad bi se trenutak misaone kadence mogao zapisati, zalediti, sačuvati… jer kad izda sećanje nestaće i njena topla harmonija. Trenutak, jednom ubijen, više nikad ne oživi. A ljudi ko ljudi, žure da ubiju… Pa se osvrću, sa setom…

Sad razmišljam, Bože, koliko volim onu pesmu od Goblina – Negde pred zoru. Nisam je dugo slušala, ali sam je sanjala. U stvari, san mi je bio u toj pesmi. Ne pesma  u snu, ne! San u njoj. Istrčiš desetak kilometara, posle hodaš teško, kao da nosiš prošlost u nogama. Nekad mi je tegobno i fali mi neko usidrenje, ali i kad se usidrim imam osećaj da me put tera dalje. To je i prokletstvo i blagoslov.

Juče je nezapaženo prošla vest da je u parku na Konjarniku na opštini Zvezdara usred bela dana posle rasprave grupa nasilnika ubila čoveka. Društvo u kojem živimo je do srži zatrovano mržnjom i nasiljem, pa “obična nesuglasica“ u parku može dovesti do toga da vas izbodu na smrt. Uhapšen maloletnik (17). “Obična nesuglasica u parku”, Molim?

„Pogledaj!“, uzviknula je moja Raduša. „Zvezda koja pada!“ Pa mi je prstom pokazala i ja sam je videla, žućkastu tačkicu koja mili nebeskim mrakom. „Šta li nam donosi?“, zapitala se. Nisam mogla da znam. Niko nije mogao. Ta je zvezda padala i padaće, a kada konačno tresne na zemlju, mi ćemo biti matori i zaboravni, i verovatno za nju uopšte nećemo mariti. 

P.S. Ukoliko do sada niste, nemojte!

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Grešnici proljeća

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stigli me svi ushićeni, sunčani koraci prethodnih dana

 

Pravim musaku, slušam neke pixies rifove i gledam oblacima prošarano nebo, eklektika radnim danom popodne.

Objašnjavam prijateljici, koja je imala tešku povredu, da će oporavak dugo trajati, da ima uspona i padova, da će najteže biti da ostane motivisana da radi svakog dana, ali da ima pravo i da se odmori, i da ne želi, i da treba sebi da da vremena… Zlobni glas u glavi: „Primeni to i sama“.

Znate da sam čuvar(ka) preživelih uspomena. Raspadam se kad se dočepam, što starih kutija, što kofera… I ja našla da pričam deci – ne osvrćite se unazad, samo napred… E, to vam je ta nedoslednost. Sad kad se zaletim i skočim skroz slobodno, bez sigurnosne mreže. Samo ja, osećanja i vera da će sve biti u redu i da će “sve to doći na svoje“. Prošlo je pravo vreme za mnoge stvari. Šta smeta da napravim pravo vreme za (pretekle) prave stvari ubuduće? Baba je pravila neko tradicionalno jelo sa mesom, krompirom, kiselim kupusom i ručno pravljenim testom, omač se zove to testo, tako nešto, sa puno bibera… to je bilo jelo koje te zagrli, uteši, kaže ti da će sve biti dobro… i kad nije.

Stotine bespotrebnih misli mi prođe glavom od momenta kada odlučim da odem negde, do momenta dok tamo i ne stignem. Najbitnije je da ne odustanem. Ako se jednog dana vratim tamo odakle sam krenula, u nekom trenutku koji nikada nije najbolje odabran… Ali, obećala sam sebi da je krajnji rok i da ću stići u proleće tog nekog grada, koji miriše na obećanja. Svetla i ustreptala… I dok su se isti dani taložili preko sećanja, zaboravljala sam i lica, i razloge za povratak. Sve do večeri uz reku, kada me je jak vetar okrenuo u suprotnom smeru. Sebi.

Već treći dan u ulici srećem jednu rodu. Pogleda me svojim krupnim očima u kojima se svet ogleda, nakrivi glavu, ali ne progovara. Sve očekujem neko pitanje da mi postavi. A ona raširi krila, mahne, pa odleti. I ja ostanem da u sebi čuvam reči. Stigli me svi ushićeni, sunčani koraci prethodnih dana.

Usvojila sam baba Leposavin pristup pomirenosti sa životom: „A šta’š, a šta mo’š“. Nije to letargija, već tako, ćutiš, dišeš i tečeš. „U svakom slučaju, bolest moje uznemirujuće različitosti, nikada me nije napuštala.“ – Danilo Kiš.

Zadržati normalnost čak i ako baš svi ostali polude. To je jedina obaveza i najteži zadatak u ovom vremenu.

P.S. Koliki mora da je šok kad “zdravo za gotovo“ stekne noge i ode?

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Sve je ovo kačji mašalj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zamisliš se, pa raspališ žar jednog sjećanja, poslije te polivaju vodom kad je već kasno

 

 

Noćas sam sanjala kako idem na pregled kod oftalmologa da dobijem nova sočiva (koja ne nosim) autobusom u neko selo kod Šapca i autobus prošiša stanicu i odvede me deset kilometara dalje, a narednog nema satima, kasnim… i sad, ako ponovo zaspim opet ću da se vozim nepoznatim predelima unedogled. „Obožavam san“, kaže Bunjuel, „čak i onda kada su moji snovi more, što je najčešći slučaj, i ta luda ljubav prema snu, oslobođena svakog pokušaja da se objasni, jedna je od dubokih sklonosti koji su me približili nadrealizmu“. Kad bi meni dali jedan san, ja bih ga razbila, da opipam dan!

I tako, ono što smo nekada nazivali klišeima, sada postane životna filozofija, samo sa više kafe ujutru i nekoliko oporavljenih živaca. Bez ustezanja za sebe štrpnem od dana trenutke u kojima se osećam dobro. Uzmeš malo sad, dodaš mrvičak odmah, udesiš to lepo i onda može da traje duuuuugo, možda i zauvek. Zamisliš se, pa raspališ žar jednog sećanja, posle te polivaju vodom kad je već kasno.

– Nije to feniks. To je žar-ptica.

– Pa, valjda je to isto.

– Nije. Ovo drugo je lepše. Mnogo je to nadanja za jedno tako nežno i krhko osećanje.

Ipak, čvrsto verujem da mu je snaga glavna odlika. Imam jednu svoju  boju koju, s vremena na vreme, ubacim u neke  reči, samo da  ih lepše vidim, a manje razumem. Ne volim kad je sve jasno, jer onda nemam manevarski prostor. Ne mogu ni da pokvarim, ni da popravim istinu.

– Zašto toliko psuješ dok voziš?, pitam sina.

– Jesi li ti čuo za izraz “psuje ko kočijaš“? E, sad su ti konji pod haubom, sve ostalo je isto. Lako se čovek otme kontroli, pa tako poraste u sopstvenim očima do nedodirljivosti. A onda se otme i samokontroli i izgubi se u vremenu i prostoru. Neki sebe nađu, neki sebe izgube zauvek. Čuvajte sebe od sebe.

Čudo jedno kako se čovek strašno umori od ničega. Ne ni od čega. Nego baš od ničega. Čuđenja na pretek, obrve u intenzivnom treningu, gore-dole-gore. Živimo na produžetke, dok očekujemo tri na karte.

P.S. Kakvi ste bre, što me niko ne podseti da sam stavila ručak da se kuva…

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo