Povežite se sa nama

FELJTON

SVESKE MAHMUDA DERVIŠA U SVEOBUHVATNOM INTERVJUU (XI): Borba oko identiteta, borba oko sjećanja

Objavljeno prije

3 godine

na

Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo  Džemo Redžematović

 

Vratit ćemo se kako bismo razgovarali o gradovima Mahmouda Darwisha. Ali opet Vas pitam: Zašto su vas zvali Arapi, a ne Palestinci? Zašto ta oznaka postoji i danas?

Izraelci su nas nazivali Arapima, a Arapi su nas nazivali Palestincima. Zašto Arapi? Da bi nas razlikovali od Židova i izbrisali naš pravi identitet. Ta nova izraelska država uključuje Arape. Nažalost, Palestinci imaju nekoliko imena: Arapi 1948., Palestinci 1948., Palestinci 1967., Palestinci 1993. ili Palestinci iz Osla… to jest, imamo brojeve i dobro smo ,,pobrojani”.

Jeste li još uvijek u kontaktu s unutrašnjom kulturom?

– Onoliko koliko se mogu odnositi na kulturnu i kreativnu produkciju.

Zašto osjećamo da je kultura unutrašnjosti uprljana izvjesnim arapskim ,,promašajima” i nekim otuđenjem?

To je pitanje koje treba posebno iščitati.

Šta mislite o arapskoj književnosti napisanoj na hebrejskom, pogotovo jer postoji nekoliko imena koja blistaju na tom jeziku?

Pročitao sam iz ove književnosti samo jedan važan roman, ,,Arabesque” Antona Shamasa. Sada postoji nešto poput ,,mode”, a postoje i mladi i novi romanopisci i pjesnici koji su odabrali hebrejski za pisanje. Možda ova inicijativa teži kulturnoj integraciji u izraelsko društvo. Ovo važi za neke od njih. Za druge, ova opcija može biti oblik otpora Izraelcima na njihovom jeziku. Tako kažu. Neki bi zbog svog hebrejskog obrazovanja mogli bolje govoriti na hebrejskom nego na arapskom. Postoji nekoliko objašnjenja. Ali to je opcija za ograničenu manjinu.

Postoje važni izraelski pjesnički i novi glasovi, kako nam se čini kroz strane i arapske prevode, i kako vidite tu književnost? Trebamo li je čitati kao neprijateljsku književnost s unaprijed negativnim stavom?

– Iskreno, posljednjih godina nijesam bio toliko zauzet hebrejskom književnošću kao prije, dok sam tamo živio. Prekinuo sam sa tom literaturom. No, u Evropi i Americi postoje eminentna imena, koja su prevedena u vrijeme kada su napisana. Izraelsko ministarstvo vanjskih poslova ima ured za prevođenje hebrejske književnosti na strane jezike. Izraelska država nadzire međunarodnu prodaju hebrejske književnosti. To ukazuje na vezu između institucije i literature. Druga je stvar da li ćemo to čitati ili ne. Želio bih naglasiti da je jedna Izraelka osnovala kuću za objavljivanje arapske književnosti prevedene na hebrejski i prevođenja Hanan Al-Sheikh, Elias Khoury, Muhammad Shukri i moje i pjesme drugih. Neki arapski pisci odbili su da budu prevedeni na hebrejski, dok Izraelcima nije potrebna pismena dozvola za prevod. Mnogo je moje poezije prevedeno na hebrejski bez moje dozvole. U zaključku je utvrđeno da arapski pisci ne žele da ih Izraelci čitaju i da Izraelci nijesu zainteresovani za čitanje arapske književnosti. Jaz u odnosima između dvije strane i dalje postoji i svaka strana i dalje čita drugu na osnovu krilatice: Upoznaj svog neprijatelja. Još uvijek nijesmo došli jedno do drugog samo radi književnog čitanja ili zbog književnog zadovoljstva, a historijski nam uslovi to ne dopuštaju. Oni ne uživaju u čitanju nas, a mi s druge strane ne uživamo u čitanju njih. To je u kontekstu trenutnog sukoba između nas i njih.

Ali Vi imate mnoge izraelske čitaoce!

Ne znam da li ih ima mnogo. Ali ja čitam kako bih naučio o palestinskom sociološkom konceptu i psihologiji palestinskog naroda. Skoro bih rekao da sam s jedne strane čitao i sigurnosnu lektiru, a s druge strane postoje ljevičari koji me čitaju kao neku vrstu izraza simpatije za prava Palestinaca. Što se tiče čitanja čisto književno, ne znam, čak sumnjam u to.

Neki zvaničnici čitaju Vašu poeziju!

– Kao na primjer?

Sharon! I onaj ministar koji je napravio veliki problem sa Vašom pjesmom ,,Prolaznici u prolaznim riječima”.

– Veliku galamu izazvao je izraelski ministar Sarid, koji je iz stranke Meretz, kada je neke od mojih pjesama uključio u školski kurikulum. Čitanje nije bilo obavezno, već fakultativno, baš kao što student ima pravo čitati poljsku, holandsku i francusku poeziju, ima pravo vidjeti i palestinsku ili arapsku poeziju. Zavisi od želje nastavnika i učenika zajedno. Pitanje od početka do kraja nije vrijedilo te galame, pa je izraelska vlada umalo pala, a razlika je bila u tri glasa. U to vrijeme me pitali izraelski listovi, a ja sam im rekao: Mislio sam da ste zemlja koja poštuje sebe u mjeri da je u stanju rušiti vladu zbog unutarpolitičkih razloga, ali ne i pjesničkih. Mislio sam da ste iznad toga. Novi ministar, koji je iz stranke Likud, upravo je uklonio moje pjesme iz obrazovnog programa. Što se tiče onoga što je Sharon rekao o mojoj poeziji, rekao je to nakon što su njegove riječi izvučene iz konteksta. Sharon je u intervjuu za novinare upitan šta je pročitao, a on je rekao da čita roman jednog izraelskog pisca. Novinar mu je rekao da je taj pisac ljevičar i da ga mrzi. Sharon mu je rekao: Ja razlikujem kreativnost i politiku. Istina je da sam protiv njegovih ideja, a on protiv mojih, ali uživam u njegovom romanu. Dodao je: – Čak sam čitao Mahmouda Darwisha i divio se knjizi ,,Zašto si konja ostavio samog?”. To divljenje navelo me da se divim vezanosti palestinskog naroda za njihovu stvar i zemlju!

U tom kontekstu, došle su Sharonove riječi.

Je li po Vašem mišljenju dopušteno upoređivati ​​modernu izraelsku poeziju sa modernom palestinskom poezijom, kao što je to učinio jedan od palestinskih istraživača u Al-Dakhilu?

U principu, akademski ili kulturološki, moguće je uporediti dvije poezije napisane na dva različita jezika i sa dva suprotna gledišta, na istom tlu. Ovdje poređenje može biti primamljivo za proučavanje. Ali ne znam koja metoda se može usvojiti i kojom temom se može pozabaviti: borba oko identiteta, borba oko sjećanja…? Može se napraviti poređenje između dva različita odnosa sa zemljom. Postoji stanje sukoba između palestinske poezije i izraelske poezije, sukob u jeziku oko toga ko posjeduje mjesto i jezik, i oko toga ko kontroliše temu bolje od drugog. Sukob je u toku.

Kad čitate kako izraelski pjesnik pjeva o Palestini, kako se osjećate?

– Osjećaj me dovodi do činjenice da sukob među nama nije samo vojni i da smo uvučeni u duboki kulturološki sukob. Na primjer, postoji veliki izraelski pjesnik koji voli svoju poeziju, Yehuda Amichai, koji nije ostavio ni jedno mjesto u Palestini, koju naziva Zemlja Izrael, a da o njemu nije napisao pjesmu, od kojih su neke vrlo lijepe i zaista je na taj način osramotio palestinskog pjesnika. U kom smislu ga je osramotio? Palestinski pjesnik nikada nije smatrao da treba iznijeti dokaze o svom pravu na određeno mjesto, a njegov odnos prema zemlji je spontan i ne treba mu nikakva ideologija ili opravdanje. Izraelski pjesnik koji zna kako je njegov projekat izveden i kakav je bio prije Izraela, i koji takođe zna da ovo mjesto ima drugo i prethodno ime, Palestina, izgleda da taj pjesnik mora iskoristiti svu svoju kreativnu energiju kako bi posjedovao to mjesto na svom jeziku kao sastavni dio projekta naseljavanja. Dakle, ovo pitanje je zaista zastrašujuće: ko opiše određeno mjesto ljepše zaslužuje to mjesto više od drugih? Možda postoji neki narod bez pjesnika, pa da li to daje pravo drugima da ga okupiraju? Književne zasluge oružju ne mogu dati legitimitet. Postoje teška pitanja. Kao da kažete da je vlasnik najvećeg prava vlasnik najljepšeg izraza. Naravno, u Izraelu uvijek pokušavaju lišiti palestinski narod njegovih kreativnih sposobnosti kako bi rekli da su došli u zemlju čiji je narod necivilizovan i neprosvijećen, te da nose poruku o civilizovanju i opismenjavanju odnosno kolonijalizaciji. Kakav bi moj odgovor bio Sharonu, na primjer: Umjesto što zavidi Palestincima na patriotizmu, on bi se mogao izliječiti od te zavisti povlačenjem iz njihove zemlje. No, s druge strane, palestinska poezija, prema Sharonu, uspjela je da probije političku i povijesnu opsadu.

(Nastaviće se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXIX): Prvakinje glume i arhitekture

Objavljeno prije

5 dana

na

10 Aprila, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Dragica DAVIDOVIĆ-TOMAS – Prvakinja Crnogorskog narodnog pozorišta, jugoslovenska i crnogorska filmska i pozorišna glumica, zaslužni kulturni stvaralac, dobitnica najvišeg državnog priznanja Trinaestojulske nagrade i brojnih drugih nagrada i priznanja (Peć, 26. jun 1936 – Podgorica, 29. april 2015).

Jedna od najpoznatijih crnogorskih filmskih i pozorišnih glumica, obilježila je svojim radom razvoj crnogorske poslijeratne pozorišne i filmske scene. Isticala je da njen uspjeh ne bi bio moguć bez podrške porodice. Za Dragicu Tomas, njena majka, koja je sa trideset godina ostala udovica sa šestoro male đece, bila je heroina. Smatrala je i u svakoj prilici isticala da je od presudnog značaja vaspitanje i nauk koji dijete ponese sa sobom iz sopstvene porodice i od svoje majke.

Dragica je sa svojim sestrama i bratom proživjela jako teško i traumatično đetinstvo, a zbog tog iskustva njena zahvalnost i divljenje ka majci je uvijek s ponosom isticala i odavala joj priznanje kako je bez pomoći i novca uspjela da ih sve odgoji i školuje sama, samo svojim umijećem i svojom snalažljivošću.

Svoju prvu pozorišnu ulogu odigrala je 1955. godine, sa svojih devetnaest godina, tokom prve godine studija glume u Novom Sadu.

Dragica Tomas je 1968. godine sa trideset dvije godine dobila najveće državno priznanje za svoj rad, Trinaestojulsku nagradu. Prva je crnogorska dobitnica Sterijine nagrade na 20. Sterijinom pozorju (1975) za izvanredno tumačenje lika Jovane u predstavi ,,Ognjište” Blagote Erakovića, za istu predstavu dobila je i nagradu publike, a ovu nagradu je uvijek sa ponosom isticala, jer je to prva nagrada nakon dvadeset godina postojanja koja je pripala Crnoj Gori. Za svoj rad nagrađivana je nagradom grada Kotora, dobitnica je nagrade za životno djelo „Pavle Đonović“, priznanja Udruženja dramskih umjetnika Crne Gore za životno djelo (1999). Postala je počasni član Crnogorskog narodnog pozorišta 1999. godine. Jedini je član CNP-a kome je pripala nagrada za životno djelo za naročite zasluge Sterijinog pozorja (2000), stekla je status Istaknuti kulturni stvaralac Crne Gore, dobila nagradu za doprinos pozorišnom stvaralaštvu „Veljko Mandić“ (2011) kao i Veliku nagradu CNP-a (2012).

Kako je često s ljubavlju i poštovanjem govorila o svojoj majci, tako je ponosno i s puno ljubavi govorila i o suprugu, crnogrskom glumacu Petru Tomasu. On je bio njen najveći prijatelj i najveća ljubav. Njihov zajednički život obilježilo je razumijevanje i beskrajna privrženost. Dragica je često u intervjuima isticala da je njegova iskrenost i objektivnost najveće blago koje joj je omogućilo da je ne ponesu laskavost i komplimenti nego da uvijek pristupa svom poslu jednako bez obzira na slavu koju je stekla u velikoj Jugoslaviji. Petar, rođeni Kotoranin gospodskih manira, bio je i njen najveći kritičar i čovjek čije je mišljenje izuzetno cijenila.

Dragica Tomas bila je i članica žirija brojnih festivala u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Nišu, te širom Crne Gore. Tadašnja javnost smatrala je jednom od najvećih glumica crnogorskog pozorišta. Bila je i poslanica u Skupštini Crne Gore u trajanju jednog mandata.

Tumačila je likove crnogorskih žena – majki, sestara, supruga, a upravo te uloge plasirale su je u sami vrh glumačkih dometa crnogorske drame. Često je isticala da nije istina da se Crnogorci loše odnose prema svojim ženama i da ima mnogo Crnogorki kojima ni jedan muškarac ni po obrazovanju ni karakteru ne može da parira.

 

Svetlana Kana RADEVIĆ – Prva arhitektica u Crnoj Gori, jedna od najznačajnijih arhitektica u Jugoslaviji, svjetski priznata ekspertkinja u svojoj oblasti, jedna od osnivačica i prva žena izabrana za redovnog člana DANU-a.

Kana je svoje osnovno obrazovanje stekla na Cetinju, nakon čega upisuje podgoričku Gimnaziju. Još u đetinjstvu pokazala je interesovanje za arhitekturu, pa su i đečje igre bile svojevrsne arhitektonske građevine.

Kreativnost đečje igre na Cetinju profesionalno je odredilo, te nakon svršene podgoričke gimnazije upisuje studije arhitekture i istorije umjetnosti u Beogradu. Njen talenat i trud su prepoznati, a za dalje usavršavanje dobila je Fulbrajtovu stipendiju. Magistarske studije završava na Univerzitetu u Pensilvaniji u klasi svjetski poznatog arhitekte Luisa Kana.

Iako se stručno usavršavala i Parizu, Moskvi i Tokiju u ateljeu čuvenog japanskog arhitekte Kišo Kurokave, Svetlana Kana Radević je svoj život i rad najviše vezala za Crnu Goru, posebno Titograd – Podgoricu. Za sobom je ostavila izuzetno značajna djela, a njena inovativnost u arhitekturi i karakterističan stil privukli su pažnju i svjetskim stručnjacima i ljubiteljima arhitekture.

Sa samo 27 godina osvojila je prvo mjesto na konkursu za izgradnju hotela na obali Morače. Hotel Podgorica, otvoren zvanično na Dan državnosti Crne Gore – 13. jula 1967. godine, smatra se jednim od Kaninih najznačajnijih djela. Hotel je postao i znak prepoznatljivosti tadašnjeg Titograda, a današnje Podgorice. Ovaj objekat je privukao pažnju domaće i svjetske javnosti i Kanu pozicionirao u vrh savremenih stručnjaka arhitekture. Projektovala i sljedeće objekte: Autobusku stanicu u Podgorici (1968.), Spomen-kompleks na Barutani (1980), Hotel Zlatibor u Užicama (1981.), Dječji vrtić na Cetinju (1988.) i mnoge druge objekte u Crnoj Gori i regionu. Nekoliko projekata uradila je u saradnji sa svojom sestrom, takođe arhitekticom, Ljiljanom Radević, školovanoj na arhitektonskom fakultetu u Ljubljani. Njihovo zajedničko djelo ,,Poslovni Centar Kuševac”, takođe predstavlja jedan od simbola ,,nove” Podgorice.

Bila je prva potpredśednica Matice crnogorske, redovna članica Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, članica crnogorskog PEN centra, inostrana članica Ruske akademije za arhitekturu i građevinske nauke, članica UNESCO-a. Za svoj rad dobila je nekoliko prestižnih priznanja – Borbinu nagradu za arhitekturu (1968) i to kao jedina žena i najmlađa dobitnica ove nagrade; zatim Trinaestojulsku nagradu (1968) i Nagradu oslobođenja Podgorice (1992). Kanu Radević njeni savremenici i prijatelji pamte kao veliku entuzijastkinju, izuzetno dobru i požrtvovanu ženu i empatu, duboko kulturno i identitetski osviješćenu intelektualku i stvaraoca. O svemu tome govore njena djela i angažman u društvu.

Radovi Kane Radević predstavljeni su u okviru čuvene izložbe ,,Toward a Concrete Utopia” (Kabetonskoj utopiji) Arhitektura u Jugoslaviji, 1948-1980, održanoj u Njujorškom muzeju MoMA 2018-2019. Jedan njen rad je postao sastavni dio MoMA kolekcije. Godine 2021. pregled Kaninog stvaralaštva bio je predstavljen na Venecijanskom bijenalu, a ovu postavku nakon Venecije imala je priliku da vidi i crnogorska publika u Muzeju grada Podgorice.

(Nastaviće se)
Ilustovali: Lina Leković i Mitar Rakčević

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXVIII): Članice CANU

Objavljeno prije

2 sedmice

na

3 Aprila, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 


Olga PEROVIĆ – Istoričarka umjetnosti, novinarka, likovna i pozorišna kritičarka, akademik (Podgorica, 21. oktobar 1932 – 25. februar 2017, Podgorica).

U Nikšiću završava osnovnu školu i gimnaziju. Još prije studija oprobala se u novinarstvu. Radila je u „Omladinskom pokretu“ kao novinarka i u Radiju Titograd kao urednica za kulturu. Ljubav prema umjetnosti i kulturi vodi je na studije u Beograd 1953. godine. Tada upisuje Filozofski fakultet – studije istorije umjetnosti.

Sa studija se vraća u Podgoricu i nastavlja novinarsku karijeru u listu „Pobjeda“ i to kao urednica kulturne rubrike. Bila je urednica lista „Komunist“ za Crnu Goru, a kasnije i urednica časopisa „Stvaranje“, „Susreti“, „Praksa“. Bila je članica redakcije i savjeta lista „Ovdje“. Jedno vrijeme radila je u Uredu za informacije Crne Gore, bila članica Izvršnog vijeća Crne Gore i predśednika Republičkog komiteta za informisanje, članica Predśedništva SRCG u periodu 1986-1990. Bila je i članica Upravnog odbora Fonda za unapređenje likovne umjetnosti „Moše Pijade”, urednica „Likovne enciklopedije Crne Gore“, urednica i saradnica brojnih časopisa, organizacija i institucija širom regiona.

Urednica je i nekoliko televizijskih emisija koje su posvećene likovnim stvaraocima o Lubardi, Dadu Đuriću, Luki Tomanoviću, Milošu Vuškoviću, Filu i dr. Sarađivala je na stalnim postavkama Nacionalne galerije na Cetinju i bila koautorka niza značajnih izložbi crnogorske i jugoslovenske umjetnosti, a mnoge izložbe đe je bila selektorka i autorka predstavljene su širom Evrope kao što su: Umjetnost na tlu Crne Gore od praistorije do danas; Pola vijeka crnogorske umjetnosti; Crnogorska umjetnost 1945-1970; Recentna crnogorska umjetnost i dr.

Autorka je knjiga „Ogledi i kritike“, „Likovna hronika“, kao i nekoliko monografija o istaknutim likovnim stvaraocima o Vuku Radoviću, Aleksandru Prijiću, Živku Đuroviću i Petru Lubardi kao i monografskog kataloga Likovna umjetnost Crne Gore 1946-1968. Autorka više stotina likovnih i pozorišnih kritika.

Bila je počasna članica Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, članica Matice crnogorske, Crnogorskog PEN centra, Međunarodnog udruženja likovnih kritičara AICA i članica Nacionalnog savjeta za kulturu. Postala je prva žena članica Crnogorske akademije nauke i umjetnosti, i to kao vanredna članica 2000. godine, a redovna članica 2008. godine.

Za svoju izuzetnu stručnost i erudiciju, Olga Perović dobila je nekoliko nagrada i priznanja: Nagradu oslobođenja Titograda, Medalje rada, Ordena rada sa zlatnim vijencem, Ordena Republike sa srebrnim zracima, Ordena zasluga za narod sa srebrnim zracima.

Jelena Manja RADULOVIĆ-VULIĆ – Muzikološkinja, osnivačica i redovni profesor Muzičke akademije na Cetinju, vanredni član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.

Svoje rano đetinjstvo provela je na Cetinju, đe je završila osnovnu i nižu muzičku školu, kao i gimnaziju. Srednju muzičku školu završila je (vanredno) u Titogradu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu (Katedra za francuski jezik i književnost) 1961. godine, kao i na Muzičkoj akademiji, takođe u Beogradu. Kao stipendist Francuske vlade usavršavala je klavir u Parizu u klasi prof. Vladimira Perlemutera, a srednjovjekovnu muziku na Muzikološkom institutu pri Sorboni. U Parizu je nastupala kao pijanista u sali Cortot, u Jugoslovenskom kulturnom centru i u dvorani Alijanse France-Yugoslavie.

Po povratku iz Pariza bila je urednik muzičkog programa Radio Titograda (1967–1974). Za ciklus od deset emisija o Frederiku Šopenu dobila je nagradu ,,19. decembar”. Radila je kao honorarni profesor u srednjoj muzičkoj školi, baveći se muzičkom kritikom i publicistikom. Jedna je od osnivačica organizacije Muzičke omladine Crne Gore (1972).

Godine 1974. osniva i osmišljava muzički program Televizije Titograd i tako postaje njena prva muzička urednica. Za emisiju ,,Tragom jedne pjesnikinje” (Vagner – Matilda Vesendonk) dobija prvu nagradu na takmičenju jugoslovenskih TV centara na Bledu. Njenu emisiju sa francuskim violončelistom Andre Navarom iz 1979. godine, preuzela je ORTF, kao i nekoliko drugih evropskih tv kuća. Povremeno je nastupala kao solista ili klavirski saradnik.

Godine 1980. postaje jedan je od osnivača Muzičke akademije u Titogradu i njena dugogodišnja dekanica, na kojoj prvo u zvanju vanrednog, a od 1988. godine u zvanju redovnog profesora vodi predmete Muzički oblici i Istorija muzike. U to vrijeme samostalno realizuje više različitih projekata, među kojima je i projekat za japanski JEC-Fond, vrednovan 1973. godina na jedanaest miliona japanskih jena, čime je kompletirana oprema Muzičke akademije. Godine 1986. imenovana je za predśednicu Odbora za muzičku umjetnost CANU, a od 1998. godine postaje šefica tada osnovane Katedre za postdiplomski studij na Muzičkoj akademiji koja od 1996. godine djeluje na Cetinju.

Autorka je oko sedamdeset jedinica u Leksikonu jugoslovenske muzike (JLZ, 1983), više jedinica u Enciklopediji Jugoslavije (JLZ, 1984), kao i recenzija i predgovora za knjige, udžbenike, leksikone i fono edicije. Učestvovala je na brojnim simpozijumima i naučnim skupovima. U jugoslovenskom časopisu ,,Zvuk”, u ,,Glasniku” Odjeljenja umjetnosti CANU ili ,,Godišnjaku” CANU, zbornicima sa naučnih skupova, reviji ,,Ovdje”, časopisima ,,Fragment”, ,,Ars”, ,,Gest” ili u dnevnoj štampi objavila je više od dvjesta studija, eseja, prikaza, kao i tekstova iz oblasti muzičke kritike i esejistike. Njen do sada najznačajniji rad jeste dvotomna studija Drevne muzičke kulture Crne Gore – izdanje Univerziteta Crne Gore i Muzičke akademije na Cetinju (Cetinje 2002). Knjiga Muzička kultura Crne Gore: XIII-XVIII vijek, kao treći tom, objavljen je posthumno u izdanju CANU 2009. godine.

Dobitnica je nagrade Oktoih (1974), Povelje Saveza udruženja muzičkih pedagoga Jugoslavije (1984), Plakete Univerziteta Crne Gore (1994), Trinaestojulske nagrade (1981) i dr.

Bila je predśednica Zajednice jugoslovenskih muzičkih akademija, Saveza udruženja muzičkih umjetnika Jugoslavije, Udruženja muzičkih pedagoga Crne Gore, Udruženja muzičkih umjetnika Crne Gore, članica je Matice crnogorske, Crnogorskog PEN-centra, kao i počasna članica Saveza udruženja muzičkih pedagoga Jugoslavije, Crnogorskog narodnog pozorišta i dr. Za vanrednog člana Crnogorske akademije nauka i umjetnosti izabrana je 12. decembra 2003. godine.

(Nastaviće se)
Ilustracije: Svetlana Lola Miličković/Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXVII): Dvije Ksenije

Objavljeno prije

3 sedmice

na

28 Marta, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Ksenija CICVARIĆ- Crnogoski ,,Slavuj sa Ribnice”, pjevačica i baštinarka crnogorske izvorne pjesme i narodne kulture.

Ksenija Cicvarić rođena je u Podgorici 1929. godine, od oca Radivoja Bracovića i majke Simone Zlatičanin. U Podgorici je Ksenija završila gimnaziju.

Šezdesetih godina XX vijeka, započela je pjevačku karijeru u Radio Titogradu, a kasnije nastavila u Radio Beogradu u ansamblu poznatog i slavnog Carevca. Imala je 27 godina kad se prijavila na audiciju Radio Titograda.

„Bila sam već udata i imala sam dvoje đece; radila sam u banci na prebrojavanju novčanica. U to vrijeme Radio Titograd je raspisao konkurs za audiciju. Prijavila sam se, jer sam željela da pjevam u horu. Bilo je to slavno vrijeme titogradskog radio hora kad je dirigent bio Marko Rivijera. Na audiciji mi je bio i Janika Balaž. Primili su me s oduševljenjem i tako je počelo moje drugo poglavlje u životu“ (Ksenija o početku karijere na Radiju Titograd).

Izazivala je pažnju svojim pjevačkim sposobnostima, bila je pouzdan prijatelj i divan kolega. Zbog svojih vrlina i talenta dobila je nadimak ,,Slavuj sa Ribnice”.

Život Ksenije Cicvarić nije bio lak i jednostavan. Veoma mlada doživjela je tragedije koje je liječila pjesmom. U njenom se glasu ośeća dramatičnost, odmjerenost, toplina. Za Kseniju pjesma je bila život, a pjevanje je značilo živjeti.

Sa ponosom je nosila crnogorsku nošnju i pjevala crnogorske izvorne pjesme: ,,Mlada Jelka”, ,,Oj vesela veselice”, ,,Milica jedna u majke”, ,,Sejdefu majka buđaše” i druge.

Pjesmom je sačuvala veliki dio blaga crnogorske kulturne baštine.

Jedanaestog februara 1997. godine, u 72. godini života, umrla je Ksenija Cicvarić.

,,Njeno ime izgovaram s velikim poštovanjem. Zaslužila je da se nje śećaju sve generacije. I dan-danas kad čujem neke njene pjesme dođe mi da zaplačem. Još se nije rodio neko ko će ovu vrstu muzike otpjevati tako dobro kao Ksenija” – Branka Šćepanović.

 

Ksenija VUJOVIĆ-TOŠIĆ – Prva akademska slikarka, profesorica likovne umjetnosti (Trst, 1930 – 1990, Podgorica).

Rođena je u slikarskoj porodici u Trstu. Nakon završetka rata, njena porodica se seli na Cetinje. U tom periodu intenzivira se njena ljubav prema slikarstvu.

Ksenijin otac, Savo Vujović, bio je istaknuti slikar, grafičar i karikaturista i jedan od osnivača Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Po dolasku na Cetinje radio je kao profesor umjetničke škole. Na Cetinju Ksenija završava osnovnu i srednju školu. Iz ljubavi prema slikarstvu, odlučuje da upiše studije likovnih umjetnosti.

Na studije odlazi u Ljubljanu đe završava osnovne studije na Akademiji likovnih umjetnosti 1953. godine i to u klasi akademskog slikara Franca Mihaliča. Željna usavršavanja, Ksenija na istoj akademiji završava i magistarske studije 1955. godine. Akademija za slikarstvo dodijelila joj je nagradu kao najboljem studentu. Za svoj talenat dobila je i istaknutu Prešernovu nagradu (1954.) sa samo 24 godine.

U Sloveniji je radila kao pripravnica za likovno vaspitanje. Nakon dvije godine, vraća se u Crnu Goru, započinje rad kao slikarka-dekoraterka u ,,Lovćen filmu’’ i asistent Antona Lukatelija. Članica Udruženja likovnih umjetnika postala je 1956. godine. U Crnoj Gori radila je kao profesorica likovne umjetnosti.

Izlagala je širom Crne Gore i Evrope, kako kroz samostalne, tako i kroz kolektivne izložbe. Njeni radovi obišli su svijet – od Francuske, Rumunije, Austrije, Danske do Turske, Egipta i mnogih drugih zemalja.

Svoj rad pretežno je bazirala na crtežima, grafici, ilustracijama i vinjetama. Slikala je pejzaž pročišćenim, svijetlim koloritom i malim brojem poteza. Ksenija se nakon udaje posvetila porodici, no ipak, nije zapostavljala ni slikanje.

,,Ja sam domaćica i majka, i malo vremena mi ostaje za slikarstvo. Dan brzo prođe i paletu uzimam uveče. Ponekad radim po čitavu noć. To je dokaz da iz ljubavi i samopožrtvovanjem prilazim slikarstvu”.

Pored slikanja, Ksenijina ljubav bila je prosvjeta. Godine 1974. dobija mjesto profesora likovne umjetnosti u Tehničkom školskom centru. Od 1958. živi i radi u Podgorici kao slobodna umjetnica. Povremeno je boravila u Italiji i Francuskoj.

Njena poslednja retrospektivna izložba održana je 1994. godine u Podgorici.

Dobitnica je i nagrade Cetinjskog salona jugoslovenske likovne umjetnosti „13. novembar“ (1967), kao i nagrade Skupštine opštine Cetinje (1974).

Ksenija je preminula u Podgorici u 69-oj godini života.

(Nastaviće se)
Ilustracije: Tijana Todorović Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo