Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANE: DECENIJA I PO OD UBISTVA BRAĆE MARTINOVIĆ: Godine zaborava

Objavljeno prije

na

„Padala je neka sitna kiša. Spustio sam nisko kišobran i gledao samo stope pred sobom”, prisjeća se slučajni prolaznik. Tačno kod kuće Martinovića, preko puta zgrade bioskopa, odjednom je nešto puklo i neka strahovita sila odbacila ga je u stranu.

„Mislio sam da je grom. Kada sam se okrenuo, vidio sam da je velika kuća Martinovića sravnjena sa zemljom”, kaže čovjek koji je zadobio teške povrede glave.

Sjećanja očevidaca sve su rjeđa. Već više od deceniju i po prašina zaborava prekriva stravični zločin. A ne bi smjelo tako biti. Ko ima pravo da stavi tačku na ovaj slučaj i da ga arhivira?

Nevjerovatno snažna eksplozija koja je probudila grad i do temelja srušila višespratnicu braće Martinović u centru, odnijevši u smrt šest ljudi, dogodila se 29. januara 2001. godine, oko osam sati ujutru.

Osim Duška Martinovića (36) i njegovog rođenog brata Milutina (31), stradali su i njihov brat od strica Ljubiša (26), zatim radnici u kafeu – Igor Cimeša (20) i Biljana Radović (28), kao i Srđan Stamenković koji je unio eksploziv. Njihovi leševi nekoliko dana traženi su u ruševinama.

Nekim čudom ovu eksploziju preživo je jedino pomoćni radnik Ranko Bućković, koji je spavao u potkrovlju.

,,To je bila nestvarna scena. Iz ruševina kojima jedno vrijeme niko nije smio da se približi zbog naknadnih detonacija od eksploziva, odjednom je izronio čovjek. Nevjerovatno kako je ostao živ. Bio je u potkrovlju, i na njega nije imalo šta da se sruši”, pričaju neki od Beranaca koji su bili među prvima na mjestu zločina.

Sreću nije imao konobar Igor Cimeša. On je bio izbjeglica i radio je kao konobar u kefeu Martinovića.

,,Toga dana trebalo je da radi popodne, ali je mijenjao smjenu. Splet nesrećnih okolnosti odveo ga je u smrt”, svjedoče oni koji su dobro bili upućeni u čitav slučaj.

Sudbina je pokazala svoje zlo lice i prema pomoćnoj radnici Biljani. Toga jutra ustala je u pet da očisti dva poznata beranska lokala prije otvaranja. Završavala je posao kod Martinovića i praktično je bila na polasku kući.

,,Bila je već na izlaznim vratima kada je odjeknula eksplozija i odbacila je nekoliko metara do zida bioskopa, s druge strane ulice. Preminula je na mjestu. Priča se da je bila u drugom stanju i da je njeno dijete u stomaku praktično sedma žrtva ovog zločina”, ispričao je jedan istražitelj.

Istraga je dugo tapkala u mjestu, dok nije sklopljen mozaik za verziju, koja se u prvom sudskom postupku završila osuđivanjem Zorana Stevančevića iz Peći, Davora Savičića iz Doboja i Milovana Đukića iz Andrijevice, na po maksimalnih četrdeset godina robije. U drugom postupku dobili su po ptenest godina. U trećem sudskom postupku, Savičić i Đukić su oslobođeni u nedostatku dokaza.

Prema prvoj verziji, ubistvo braće Martinović naručio je, navodno, Milovan Đukić. Za taj posao unajmio je nekog u koga će Martinovići najmanje posumnjati, Savičića, Stevančevića i Stamenkovića, koji su mnogo vremena proveli u kući Martinovića.

Nekoliko mjeseci prije eksplozije Srđan Stamenković je našao utočište u Andrijevici, pred potjernicom MUP-a Srbije zbog razbojništva i dilovanja droge. U toj malenoj varošici vješto se skrivao predstavljajući se nadimcima Boban ili Japanac.

Druga dvojica, Savičić i Stevančević, stigli su zajedno sa Kosova. Donio ih je ratni vihor.

Savičić je prethodno iz Bosne na Kosovo došao da bi se u ratu priključio Frenkijevcima. U Bosni je ostao poznat pod nadimkom Elvis, jer je, kažu, bez milosti ubijao Bošnjake, pa su ga njegovi drugovi, kao u crnom humoru, prozvali tim imenom, koje često daju muslimani. Ova dvojica su našla utočište u Beranama, kod Martinovića.

Istraga je, navodno, ,,pouzdano” utvrdila da su se naručilac i izvršioci okupili u Beogradu desetak dana prije eksplozije. Da odrade najprljaviji mogući posao trebalo je da dobiju tadašnjih petnaest hiljada maraka. Kao kaparu dobili su, tvrdilo se, pet hiljada.

Savičić, Stevančević i Stamenković su potom došli u Berane u ranim jutarnjim satima 29. januara. Kao skrovište poslužio im je podrum obližnje zgrade, gdje su sačekali da se kafić otvori. Bili su toga dana prvi i poslednji gosti.

Navodno su eksploziv u lokal »Holivud« u prizemlju kuće Martinovića, unijeli Stevančević i Stamenković. Izvori iz istrage pričali su da je bilo ukupno osam kilograma razornog plastičnog eksploziva, koji je postavljen vješto uz noseće stubove kuće u suterenu.

Bez odgovora je ostalo pitanje da li je Stamenković žrtvovan od svojih saučesnika ili nije uspio da pobjegne prije detonacije. Eksploziv je, kako se vjerovalo, aktivirao Savičić iz daljine. Stevančević i on su se potom vratili automobilom jugo pećkih tablica za Beograd.

Prizor koji je uslijedio, očevici kažu da nijesu gledali ni u filmovima. Naprije je odjeknula eksplozija koja je probudila grad. Višespratna kuća kao da se na trenutak podigla u vazduh, a potom su se tone betona srušile kao da su od karata.

U zatvoru se, nakon istrage, jedino našao Stevančević. On je, navodno, u policiji priznao zločin, da bi poslije na suđenju sve negirao.

Savičić je odmah pobjegao i šetao se po Doboju gdje je bio vlasnik lokala na vrhu tamošnje zgrade »Beograđanka«. Dva puta je hapšen u vezi sa tim, ali je na kraju odbijen zahtjev za njegovu ekstradiciju, dok na kraju nije oslobođen.

Ko je onda naručio i ko je ubio Duška Martinovića, pitanje je koje se poslije sedamnaest godina opet nameće. Ako su sudovi u pravu, sva policijska saznanja, konstrukcije i teorije pale su u vodu.

Već na početku istrage mogle su se čuti verzije koje su ubistvo Duška Martinovića dovodile u vezu sa uklanjanjem tragova i nezgodnih svjedoka puteva oružja i droge, na kraju svih ratova na prostoru bivše Jugoslavije.

Šta je razlog da se vojnicima, koji su u to vrijeme bili stacionirani na beranskom aerodromu, i koji su među prvima došli na mjesto tragedije, ne dozvoli da odmah otpočnu sa raščićavanjem ruševina i potragom za preživjelima? Navodno je postojala opasnost od naknadnih detonacija eksploziva, odnosno oružja i municije koji su kasnije zaista pronađeni u podrumu.

Na tom mjestu tragova više nema. Bageri su zatrpali i poravnali suteren, a Duškov i Milutinov nesrećni otac David, nakon što je ostao bez djece, od tuge je prodao atraktivni plac. Preminuo je od jada prije šest godina. Dok je bio živ još se neko makar interesovao za to da se dođe do istine o stravičnom zločinu. Od tada slučaj se samo povremeno aktuelizuje i problematizuje u medijima.

Za sudove je ta priča završena. Zoran Stevančević je odležao svojih petnaest godina. Milovan Đukić je, nakon što je oslobođen, živio na relaciji Andrijevica – Podgorica. Ubijen je ispred svoje kuće u Podgorici prije dvije godine. O Savičiću se mnogo toga može pronaći i pročitati na internetu. Navodno se priključio ruskim nacionalistima u Ukrajini. Nastavio je da ratuje.

Hoće li se ikada sa sigurnošću utvrditi šta se zapravo desilo toga nesrećenog jutra, 29. januara 2001. godine u Beranama. Šestostruko ubistvo zaboravljeno je kao gotovo nevažan zakonski prestup.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

ISTRAŽIVANJE: SUDBINA ROŽAJSKE OBILAZNICE: Puta nema a troškovi rastu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šesnaest godina od početka prvih radova, Rožaje još uvijek nema završenu zaobilaznicu oko grada. Budući da je za ostatak radova planirano nešto više od osam miliona eura, državu će na kraju ovaj projekat koštati makar 25 miliona

 

Izgradnja zaobilaznice oko Rožaja započela je još 2008. godine, kada je krenulo izvođenje radova u okviru prve faze izmještanja magistralnog puta iz pravca Srbije koji vodi kroz grad, do ukrštanja sa putem Rožaje – Kula – Peć. Ugovorena cijena radova prve faze iznosila je 3,8 miliona eura, a posao je dobila firma Konstruktor inženjering. Planirani rok završetka radova bio je kraj 2009. Ipak, radovi nisu završeni ni do 2012. godine, kada je komisija za tehnički prijem zahtijevala ispravke radova.

Do početka izgradnje druge faze, poslije osam godina, ili do danas – poslije 16 godina, prva faza je znatno propala i djelimično ostala nezavršena. Tadašnji ministar saobraćaja, Ivan Brajović, je, odgovarajući na poslačnička pitanja 2012. godine, pojasnio  da nisu obavljeni dodatni radovi koje je tražila Komisija za tehnički prijem, u vrijednosti od 50 hiljada eura. Razlog – izvođač Konstruktor inženjering je otišao u stečaj.

Iako je Brajović tada najavio novu tendersku proceduru i završetak radova u 2014. godini, aktivnosti u vezi sa projektom nastavljene su tek 2017. godine.

 Za izradu druge dionice zaobilaznice oko Rožaja, za koju su sredstva obezbijeđena iz kredita Evropske-investicione banke,  izabrana je ponuda bosanskog ponuđača Euro-asfalt i partneri. Bosanska firma Euro-asfalt godinu prije toga dobila je i posao izgradnje novog regionalnog puta Berane – Kolašin, odnosno drugu dionicu od sela Lubnice u beranskoj opštini, preko planine Jelovice, sa tunelom Klisura kroz Bjelasicu. U tom trenutku se nije moglo znati da će oni u tom poslu kasniti četiri godine, kao i da će cijena sa ugovorenih 37 miliona eura da poraste na skoro 60 miliona. Tunel je tek nedavno otvoren i put Berane – Kolašin stavljen u probni rad.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

NACIONALNI PARK BIOGRADSKA GORA: Sve glasniji zahtjevi za gradnjom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnici parcela u NP Biogradska gora posljednjih nekoliko sedmica  intenzivirali su zahtjeve da nadležni dozvole gradnju u toj zaštićenoj zoni. Tvrde da ih od toga dijeli samo odbijanje Agencije za zaštitu životne sredine

 

 

Iako već decenijama važe ista pravila zaštite u tri zone zaštite Nacionalnog parka (NP) Biogradska gora, vlasnici parcela na bjelasičkim katunima, od nedavno “glasnije” traže ustupke kada je riječ o korišćenju tog prostora. To što ne smiju graditi bungalove, vikendice, kolibe, pomoćne objekte, toalete… na katunima, tvrde, ugrožava im “Ustavom zagarantovano pravo na svojinu”.  U NP je oko 21 odsto  teritorije privatno vlasništvo, a vlasnici sada imaju ambicije da grade na katunima, kako bi se, objašnjavaju, intenzivnije bavili turizmom i stočarstvom. Zbog toga su tražili seriju sastanaka sa nadležnima, kako bi to i izdejstvovali.

Iz nekoliko resora i preduzeća Nacionalnih parkova Crne Gore (NPCG) mještanima su, navodno,  na nedavnom sastanku u Mojkovcu kazali da je “ključ kod Agencije za zaštitu životnu sredine”. Na pitanje Monitora zbog čega su baš sada krenuli organizovani apeli mještana koji zahtijevaju da nadležni malo popuste i da se zabiđe zakon i  planska dokumenta, vlasnici imanja kažu da su se oduvijek bunili, ali, objašnjavaju, razlog je i što se “sada malo dosljednije primjenjuju pravila”.  “U problemu” su, tvrde, prije svih vlasnici zemljišta na katunima  Dolovi Lalevića, Šiška, Katun Raičevića…, to jest, Beranci i Mojkovčani. Oni će tražiti podršku i lokalnih vlasti, kako bi zajednički pokušali da utiču  na Agenciju.

“Prostornim planom posebne  namjene (PPPN)  za  Bjelasicu  i  Komovi  predivđena je revitalizacija naših  katuna u turističke svrhe.Za zabranu raspolaganja svojim imanjima smatramo odgovornom Agenciju za zaštitu životne sredine, koja ne popušta.  Osim potpune zabrane gradnje, nemoguća je bilo  kakva   eksploatacija  šume , pa  čak  ni  za   ogrijev  onih  koji  imaju  objekte na tom prostoru.  Loša   putna infrastruktura, nemogućnost probijanja novih i proširenja postojećih  puteva, proširenje   granica  NP Biogradska gora,  bez  obavještenja  javnosti  i  vlasnika  privatne  imovine, samo su neki od problema koje smo na  sastanku apostrofirali”, kazali su  Monitoru predstavnici Beranaca i Mojkovčani, koji su vlasnici parcela na katunima.

Tvde da im je jedino dozvoljeno da kose svoje livade, te da su vlasnici “samo na papiru”. Koristi od svoje đedovine u zaštićenom prostoru, kako kažu, nemaju odavno.

Sa dozvolama imaju problema i u beranskoj lokalnoj upravi, ali kada je riječ o unaprjeđenju putne infrastrukture. Već deset godina Opština, navodno, pokušava da dobije urbanističko-tehničke uslove za probijanje jednog i proširenje drugog puta. No, Berancima saglasnost za radove na dionicama koje su na teritoriji i mojkovačke i kolašinske opštine ne daju ni iz tamošnjih lokalnih uprava.

“Riječ je o radovima na  ukupnoj dužini od jednog kilometra. Jedna dionica je od Svatovskog groblja prema Tutića katunu. Tamo sada ne postoji put i to činjeničo stanje stvara više štete u prostoru,  nego probijanje puta.  Naime, tim prostorom terenska vozila prolaze kuda vozačima padne na pamet, pa je biodiverzitet itekako ugrožen. Na žalost, iako već deceniju nastojimo da dobijemo potrebne dozvole, kako bi unaprijedili život stočara i valorizovali taj dio planine, i dalje nema rezultata”, kažu   u beranskoj Opštini.

Namjeravali su i da prošire put prema Pešića katunu i Omerskoj. No, saglasnosti od nadležnih nije bilo ni za to. Tvrde da su time na više načina oštećeni stočari na katunima i da se unazađuje poljoprivredna djelatnost.  U beranskoj lokalnoj vlasti, nezvanično kažu, da ponekad imaju utisak da su katunjani na prostoru kolašinske opštine u značajno povoljnijem položaju, jer im se “dozvoljava gradnja na katunima kao što su Ravanjske rupe ili Vranjak”.

Zahtjevi za gradnju dolaze od Beranaca i Mojkovčana, koji su vlasnici parcela, uglavnom,i odnose se na drugu zonu zaštite NP. Ambicija beranske Opštine da unapređuje putnu infrastrukturu   takođe je usmjerena na taj dio NP. Prema Zakonu o zaštiti životne sredine, relaizacija svih tih aktivnosti nije dozvoljena. Takođe, ni prema Planu upravljanja NP, a nije predviđena ni nacrtom Studije  revizije statusa, kategorije i režima zaštite tog prostora.

NP je podijeljen na tri zone zaštite, a druga obuhvata četiri područja, koja čine poljoprivredna zemljišta, pašnjaci, livade, katuni, jezera (Šiško, Pešića, Ursulovačko…). Dozvoljene su aktivnosti kada je riječ o sprovođenju restauracije, revitalizacije i ukupnog unaprjeđenja zaštićenog područja. Toj zoni pripadaju svi predjeli Parka van prašumskog rezervata, a prema zvaničnim dokumentima, prostor karakteriše veliki broj rijetkih i endemičnih biljnih vrsta.

“U drugoj zoni dozvoljene su naučno-istraživačke i edukativne aktivnosti; sportsko-rekreativne i turističke aktivnosti u slobodnom prostoru koji sa stanovišta fizičkih i klimatskih odlika posebno pogoduje aktivnostima sportsko-rekreativnog skijanja, uz strogo kontrolisano korišćenje prirode; u ograničenoj mjeri aktivnosti stočarstva. Turistička izgradnja predviđa se na Kraljevom kolu, gdje će se uz smještajne kapacitete formirati i glavni prijemni, informativni centar nacionalnog parka. Takođe, predviđa se revitalizacija katuna Dolovi, Rupe Ravanjske, Šiška i Pešića Rupe i njihova ponuda u turističke svrhe”, piše u Planu upravljanja NP do 2025. Godine.

Za sada to malo znači vlasnicima parcela u toj zoni, pa su tražili i drugi sastanak sa predstavnicima više ministarstva i Agencije. Od NPCG očekuju da budu posrednici između mještana i državnih adresa. Brojne primjedbe poslali su tokom javne rasprave o nacrtu Studije revizije statusa, kategorije i režima zaštite tog prostora.    Studijom je,međutim,  previđena samo adaptacija i rekonstrukcija katuna u drugoj zoni, ali “u skladu sa mjerama i uslovima zaštite prirode”. Vlasnicima imanja, pak.  nije dovoljno da obnavljaju postojeće, već i da grade nove objekte. Nijesu im dovoljne  pješačke i biciklističke staze, već bi, tvrde, samo novi putevi na tom prostoru značili i bolje uslove života na katunima.

                                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POVEĆAVA SE BROJ NERIJEŠENIH SLUČAJEVA U SUDOVIMA: Spora pravda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Broj neriješenih predmeta tokom 2023. godine povećan je za oko 16 hiljada ili za više od 30 odsto

 

Više od 67,5 hiljada neriješenih predmeta u crnogorskim sudovima bilo je na kraju prošle godine, pokazuje Izvještaj o radu Sudskog savjeta i ukupnom stanju u sudstvu, koji je upućen Skupštini Crne Gore na usvajanje.

Broj neriješenih predmeta tokom 2023. godine povećan je za oko 16 hiljada ili za više od 30 odsto, s tim što su sudovi tokom prošle godine primili čak blizu 100 hiljada novih predmeta, a u međuvremenu završili skoro 80 hiljada.

Najažurniji sud, po izvještaju, je Privredni, a najneažurniji Upravni, dok na nivou cijelog sudstva stopa ažurnosti iznosi 82,5 odsto. Tokom prošle godine ukinuto je blizu 20 odsto svih presuda.

Izvještaj o radu Sudskog savjeta i ukupnom stanju u sudstvu za prošlu godinu jasan je indikator da su reforme u toj grani vlasti neophodne, ocijenili su iz Građanske alijanse (GA). Kako su naveli, na neophodnost reformi ukazuje i izvještaj Evropske komisije o napretku Crne Gore, koji jasno ističe nedostatak napretka u sektoru pravosuđa kao glavnog izazova u vladavini prava.

Iz Akcije za ljudska prava u  kontinuitetu upozoravaju na nedovoljne rezultate u reformi pravosuđa koja se sprovodi već dvije decenije, a već deceniju nam se iz Evropske komisije ponavljaju iste kritike.

,,Odlučnija i efikasnija politika sankcionisanja i odgovor krivičnog pravosuđa na korupciju, posebno na visokom nivou, mora da bude povećana, uključujući i izbjegavanje percepcije nekažnjivosti. Broj neriješenih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala na visokom nivou pred sudovima je nastavio da raste u 2022, što se odražava na veći broj istraga od 2020. Međutim, presuđivanje u ovim predmetima u nekim slučajevima traje i do 7 godina, zbog mnogih organizacionih problema i ograničenja u Višem sudu u Podgorici (uključujući nedovoljan prostor za sudske rasprave), čime se ometa blagovremeno sprovođenje pravde”, navodi EK.

Da nema napretka, pokazala je i prošlogodišnja analiza Akcije za ljudska prava (HRA), u kojoj se navodi da je došlo do naglog pogoršanja ažurnosti sudova u posljednjih šest godina, pogotovo tokom 2022. godine. U izvještaju se ističe i da je povećanje broja starih predmeta (starijih od tri godine) najizrazitije u 2022. godini u odnosu na prosjek iz 2017. do 2022. i iznosi čak 40 odsto.

Izvještaj o radu Sudskog savjeta i ukupnom stanju u sudstvu za prošlu godinu jasan je indikator da su reforme u toj grani vlasti neophodne, ocijenili su iz Građanske alijanse (GA).

„Analiza opšteg stanja sudstva u zemlji pokazuje da je povećanje za oko 31 odsto broja neriješenih predmeta samo u odnosu na prošlu godinu, što je indikator ozbiljnih problema u našem sudskom sistemu“, rekli su iz GA. Prema njihovim riječima, posebno je alarmantno što je porast neriješenih predmeta najizraženiji u višim sudovima, gotovo 33 odsto, dok je najkritičnije stanje zabilježeno kod Apelacionog suda s porastom od čak 64 odsto.

„Takav trend mora biti alarm za naše sudstvo, jer direktno negativno utiče na pristup pravdi za građane i duboko podriva njihovo povjerenje u pravosudne institucije“, smatraju u GA.

Iz te NVO su podsjetili da je istraživanje koje su sproveli prošle godine pokazalo da skoro 80 odsto ispitanih građana nije upoznato s vlastitim pravima u vezi sa pravom na suđenje u razumnom roku, dok 68 odsto njih nije svjesno značaja posredovanja ili medijacije.

„Zato ukazujemo na hitnost potrebe za sveobuhvatnom reformom pravosuđa, kako bi se zaustavili takvi negativni trendovi u povećanju broja neriješenih predmeta, koji je i sada na nezamislivom nivou“, kažu iz GA.

Advokat i član Tužilačkog savjeta Siniša Gazivoda izjavio je da ,,sudije rade i preko norme, ali je broj predmeta toliki da se vidi da je taj sud recimo riješio oko 7.000 predmeta tokom prošle godine da je primio 17.000, odnosno da je primio 10.000 više predmeta nego što uspijeva da riješi za godinu dana”. On je istakao da ,,vjerovatno će ako se nešto hitno ne bude rješavalo izvještaj za ovu godinu kad ga budemo analizirali sljedeće godine biti po brojnim aspektima još i gori”.

Iz GA su rekli da su posljedice tih zanemarenih reformi sada evidentne i da odgovornost za trenutno stanje leži na predsjednicima sudova, predsjedniku Vrhovnog suda, Sudskom savjetu, ali i Ministarstvu pravde.

„Očekujemo da će navedeni podaci i kontinuirano isticani problemi u sudstvu konačno dovesti do neophodnih promjena u sudstvu i vratiti već duže vrijeme poljuljano povjerenje građana u tu granu vlasti“, kaže se u saopštenju.

Monitor je već pisao o tome da ni nakon šest godina nema sudskog epiloga za navodnu zloupotrebu službenog položaja u slučaju koji se vodi protiv bivšeg gradonačelnika Miomira Mugoše. Ni slučajevi napada na Tufika Softića i Oliveru Lakić, kao i drugi brojni slučajevi napada na novinare sudski još uvijek nijesu privedeni kraju, a nekima prijeti i zastara. Neki od važnih slučajeva, poput ubistva visokog policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića, broje i decenije. Tako ni nakon blizu 19 godina nema konačne presude u tom sudskom postupku koji je crna mrlja crnogorskog pravosuđa.

 

Manjak sudija

Na oglas za 41 poziciju pripravnika u crnogorskim sudovima prijavilo se samo devet kandidata, kazali su iz Akcije za ljudska prava (HRA) i upozorili da je to alarmantno nizak odziv.

Iz tog razloga, kako su naveli, brojni sudovi, uključujući Privredni i Upravni sud Crne Gore, osnovne sudove u Danilovgradu, Kotoru, Herceg Novom, Beranama i Plavu, kao i Viši sud za prekršaje i Sud za prekršaje u Bijelom Polju, ostali su bez pripravnika.

Taj problem, smatraju u HRA, dodatno doprinosi problemu nedostatka kadra u sudstvu.

Nedavno je predsjednik Sudskog savjeta Radoje Korać izjavio da sudskom sistemu nedostaje čak 58 sudija ili oko 17 odsto.

Da je to ogroman nedostatak, upozorio je i predsjednik Udruženja sudija Crne Gore Miodrag Pešić koji je istakao da je ukupan broj sudija u Crnoj Gori oko 200.

„Niska zainteresovanost za ovaj poziv ukazuje na potrebu da se sudijski posao učini atraktivnijim I da se uslovi rada moraju poboljšati“, naglasili su iz HRA.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo