Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANE: DECENIJA I PO OD UBISTVA BRAĆE MARTINOVIĆ: Godine zaborava

Objavljeno prije

na

„Padala je neka sitna kiša. Spustio sam nisko kišobran i gledao samo stope pred sobom”, prisjeća se slučajni prolaznik. Tačno kod kuće Martinovića, preko puta zgrade bioskopa, odjednom je nešto puklo i neka strahovita sila odbacila ga je u stranu.

„Mislio sam da je grom. Kada sam se okrenuo, vidio sam da je velika kuća Martinovića sravnjena sa zemljom”, kaže čovjek koji je zadobio teške povrede glave.

Sjećanja očevidaca sve su rjeđa. Već više od deceniju i po prašina zaborava prekriva stravični zločin. A ne bi smjelo tako biti. Ko ima pravo da stavi tačku na ovaj slučaj i da ga arhivira?

Nevjerovatno snažna eksplozija koja je probudila grad i do temelja srušila višespratnicu braće Martinović u centru, odnijevši u smrt šest ljudi, dogodila se 29. januara 2001. godine, oko osam sati ujutru.

Osim Duška Martinovića (36) i njegovog rođenog brata Milutina (31), stradali su i njihov brat od strica Ljubiša (26), zatim radnici u kafeu – Igor Cimeša (20) i Biljana Radović (28), kao i Srđan Stamenković koji je unio eksploziv. Njihovi leševi nekoliko dana traženi su u ruševinama.

Nekim čudom ovu eksploziju preživo je jedino pomoćni radnik Ranko Bućković, koji je spavao u potkrovlju.

,,To je bila nestvarna scena. Iz ruševina kojima jedno vrijeme niko nije smio da se približi zbog naknadnih detonacija od eksploziva, odjednom je izronio čovjek. Nevjerovatno kako je ostao živ. Bio je u potkrovlju, i na njega nije imalo šta da se sruši”, pričaju neki od Beranaca koji su bili među prvima na mjestu zločina.

Sreću nije imao konobar Igor Cimeša. On je bio izbjeglica i radio je kao konobar u kefeu Martinovića.

,,Toga dana trebalo je da radi popodne, ali je mijenjao smjenu. Splet nesrećnih okolnosti odveo ga je u smrt”, svjedoče oni koji su dobro bili upućeni u čitav slučaj.

Sudbina je pokazala svoje zlo lice i prema pomoćnoj radnici Biljani. Toga jutra ustala je u pet da očisti dva poznata beranska lokala prije otvaranja. Završavala je posao kod Martinovića i praktično je bila na polasku kući.

,,Bila je već na izlaznim vratima kada je odjeknula eksplozija i odbacila je nekoliko metara do zida bioskopa, s druge strane ulice. Preminula je na mjestu. Priča se da je bila u drugom stanju i da je njeno dijete u stomaku praktično sedma žrtva ovog zločina”, ispričao je jedan istražitelj.

Istraga je dugo tapkala u mjestu, dok nije sklopljen mozaik za verziju, koja se u prvom sudskom postupku završila osuđivanjem Zorana Stevančevića iz Peći, Davora Savičića iz Doboja i Milovana Đukića iz Andrijevice, na po maksimalnih četrdeset godina robije. U drugom postupku dobili su po ptenest godina. U trećem sudskom postupku, Savičić i Đukić su oslobođeni u nedostatku dokaza.

Prema prvoj verziji, ubistvo braće Martinović naručio je, navodno, Milovan Đukić. Za taj posao unajmio je nekog u koga će Martinovići najmanje posumnjati, Savičića, Stevančevića i Stamenkovića, koji su mnogo vremena proveli u kući Martinovića.

Nekoliko mjeseci prije eksplozije Srđan Stamenković je našao utočište u Andrijevici, pred potjernicom MUP-a Srbije zbog razbojništva i dilovanja droge. U toj malenoj varošici vješto se skrivao predstavljajući se nadimcima Boban ili Japanac.

Druga dvojica, Savičić i Stevančević, stigli su zajedno sa Kosova. Donio ih je ratni vihor.

Savičić je prethodno iz Bosne na Kosovo došao da bi se u ratu priključio Frenkijevcima. U Bosni je ostao poznat pod nadimkom Elvis, jer je, kažu, bez milosti ubijao Bošnjake, pa su ga njegovi drugovi, kao u crnom humoru, prozvali tim imenom, koje često daju muslimani. Ova dvojica su našla utočište u Beranama, kod Martinovića.

Istraga je, navodno, ,,pouzdano” utvrdila da su se naručilac i izvršioci okupili u Beogradu desetak dana prije eksplozije. Da odrade najprljaviji mogući posao trebalo je da dobiju tadašnjih petnaest hiljada maraka. Kao kaparu dobili su, tvrdilo se, pet hiljada.

Savičić, Stevančević i Stamenković su potom došli u Berane u ranim jutarnjim satima 29. januara. Kao skrovište poslužio im je podrum obližnje zgrade, gdje su sačekali da se kafić otvori. Bili su toga dana prvi i poslednji gosti.

Navodno su eksploziv u lokal »Holivud« u prizemlju kuće Martinovića, unijeli Stevančević i Stamenković. Izvori iz istrage pričali su da je bilo ukupno osam kilograma razornog plastičnog eksploziva, koji je postavljen vješto uz noseće stubove kuće u suterenu.

Bez odgovora je ostalo pitanje da li je Stamenković žrtvovan od svojih saučesnika ili nije uspio da pobjegne prije detonacije. Eksploziv je, kako se vjerovalo, aktivirao Savičić iz daljine. Stevančević i on su se potom vratili automobilom jugo pećkih tablica za Beograd.

Prizor koji je uslijedio, očevici kažu da nijesu gledali ni u filmovima. Naprije je odjeknula eksplozija koja je probudila grad. Višespratna kuća kao da se na trenutak podigla u vazduh, a potom su se tone betona srušile kao da su od karata.

U zatvoru se, nakon istrage, jedino našao Stevančević. On je, navodno, u policiji priznao zločin, da bi poslije na suđenju sve negirao.

Savičić je odmah pobjegao i šetao se po Doboju gdje je bio vlasnik lokala na vrhu tamošnje zgrade »Beograđanka«. Dva puta je hapšen u vezi sa tim, ali je na kraju odbijen zahtjev za njegovu ekstradiciju, dok na kraju nije oslobođen.

Ko je onda naručio i ko je ubio Duška Martinovića, pitanje je koje se poslije sedamnaest godina opet nameće. Ako su sudovi u pravu, sva policijska saznanja, konstrukcije i teorije pale su u vodu.

Već na početku istrage mogle su se čuti verzije koje su ubistvo Duška Martinovića dovodile u vezu sa uklanjanjem tragova i nezgodnih svjedoka puteva oružja i droge, na kraju svih ratova na prostoru bivše Jugoslavije.

Šta je razlog da se vojnicima, koji su u to vrijeme bili stacionirani na beranskom aerodromu, i koji su među prvima došli na mjesto tragedije, ne dozvoli da odmah otpočnu sa raščićavanjem ruševina i potragom za preživjelima? Navodno je postojala opasnost od naknadnih detonacija eksploziva, odnosno oružja i municije koji su kasnije zaista pronađeni u podrumu.

Na tom mjestu tragova više nema. Bageri su zatrpali i poravnali suteren, a Duškov i Milutinov nesrećni otac David, nakon što je ostao bez djece, od tuge je prodao atraktivni plac. Preminuo je od jada prije šest godina. Dok je bio živ još se neko makar interesovao za to da se dođe do istine o stravičnom zločinu. Od tada slučaj se samo povremeno aktuelizuje i problematizuje u medijima.

Za sudove je ta priča završena. Zoran Stevančević je odležao svojih petnaest godina. Milovan Đukić je, nakon što je oslobođen, živio na relaciji Andrijevica – Podgorica. Ubijen je ispred svoje kuće u Podgorici prije dvije godine. O Savičiću se mnogo toga može pronaći i pročitati na internetu. Navodno se priključio ruskim nacionalistima u Ukrajini. Nastavio je da ratuje.

Hoće li se ikada sa sigurnošću utvrditi šta se zapravo desilo toga nesrećenog jutra, 29. januara 2001. godine u Beranama. Šestostruko ubistvo zaboravljeno je kao gotovo nevažan zakonski prestup.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Nema reforme sa nestabilnom vladom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Evropska komisija želi da vidi našu spremnost, ne samo retoričku i politikantsku, već konkretnu i stvarnu kroz najzahtjevnija poglavlja. Kada imate vladu sa nestabilnom podrškom parlamentarne većine, vi ne možete ući niti u jedan ozbiljniji reformski zahvat

 

MONITOR: U novom izvještaju EK o napretku opet se upozorava da je Crnoj Gori potrebna jaka politička volja za efikasno rješavanje pitanja korupcije i organizovanog kriminala. Znači li to da je nema?

JANJUŠEVIĆ: Političke volje sigurno ima, ali bojim se samo na riječima! Svaka partija ponaosob je sigurno za rješavanje ovog problema, ali kada treba izabrati Tužilački savjet, onda vidite kavi problemi nastaju. Tako da to samo nije dovoljno za ovako jednu opasnu pošast i veliki problem. Potrebno je da imate čitav jedan kompaktan sistem koji se može suprotstaviti korupciji i kriminalu na visokom nivou – a to su policija, tužilaštvo i sudstvo. Prethodna vlast je izgrađivala sistem da tužilaštvo i sudstvo budu  pod velikim partijskim kontrolama i uticajem. To sad predstavlja veliki problem i zahtjevan i dugotrajan  proces u izgradnji kompaktnog sistema koji će se suprostaviti ovom kanceru koji razara naše društvo.Vidite koliko se samo troši energije i političkog usaglašavanja oko Tužilačkog savjeta. O drugim stvarima da ne govorimo.

MONITOR: Jeste li iznenađeni ocjenama novog izvještaja? Šta su, u stvari, poruke EK novoj vlasti?

JANJUŠEVIĆ: Apsolutno nijesam iznenađen ocjenama Evropske komisije, a poruke, kada pregovori traju devet godina, počinju da budu iste i nepromijenjene. Evropska komisija želi da vidi našu spremnost, ne samo retoričku i politikantsku, već konkretnu i stvarnu kroz najzahtjevnija poglavlja. U stvarnosti to znači da morate pokazati da kroz javne politike kreirate sistem gdje će javne ustanove i institucije biti servisi građana uz podrazumijevanu vladavinu prava. Sada, kada imate Vladu s nestabilnom podrškom parlamentarne većine, vi ne možete ući niti u jedan ozbiljniji reformski zahvat! I onda morate imati ovakav izvještaj. Mada, iskreno govoreći, ova vlada nije mogla značajno da popravi, niti pokvari osam godina jako loših pregovora sa Evropskom unijom, gdje smo milimetarski napredovalli!

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ POMORCA SLOBODANA RADULOVIĆA: Sudske igre

Objavljeno prije

na

Objavio:

Apelacioni sud ukinuo je presudu Privrednog suda, sutkinje Nataše Bošković, po kojoj su sve italijanske kompanije odgovorne za naknadu štete pomorcu Slobodanu Raduloviću kome je zbog povrede zadobijene na brodu MSC Lorena amputirana noga. Naloženo je Privrednom sudu da utvrdi da li je nadležan da o ovome odlučuje, kao i da se glavna rasprava vodi kod drugog sudije

 

Slobodanu Raduloviću, iskusnom pomorcu sa tri decenije staža, zbog povrede koju je dobio na brodu, amputirana je noga. Usljed brojnih propusta, kako tvrdi, a prije svega zbog toga što nije ispoštovan nalaz ljekara da se nakon povrede iskrca sa broda, on je tužio Mediterranean Shiping Company (MSC)  iz Napulja i ESA Group iz Đenove.

Monitor je pisao da je Privredni sud, odnosno sutkinja Nataša Bošković, sredinom aprila, donio Međupresudu kojom se potvrđuje da su tužene kompanije odgovorne za naknadu štete.

Apelacioni sud, vijeće sastavljeno od sudija Rama Strikovića, predsjednika vijeća, Nevenke Popović i Katarine Đurđić je 28. septembra donijelo rješenje kojim se ukida međupresuda Privrednog suda, predmet se vraća istom sudu na ponovno suđenje i odlučeno je da se nova glavna rasprava održi pred drugim sudijom, što je jedna vrsta presedana u sudskoj praksi.

„Ovo je politička odluka. U smislu da je ovo prvi slučaj da jedan pomorac dovede MSC pred sud i da se očigledno pod njihovim uticajem naloži promjena sudije Bošković. U tom smislu mislim da je namještena presuda jer još nijesam čuo da se mijenja sudija“, kaže za Monitor Radulović. On ističe: „Rođena država mi uskraćuje pravo na pravično suđenje i šalje me da sa 95 eura penzije idem u Panamu“.

Ovaj dugogodišnji pomorac je i ranije upozorio da je ovaj slučaj indikativan jer „oko 3.000 pomoraca iz Crne Gore čeka ista sudbina što se tiče zaštite njihovih prava. Riješiti bilo kakav problem je teško. Pomorci nemaju nikakvu zaštitu ni od države, niti od sindikata pomoraca”.

U odluci Apelacionog suda nalaže se da Privredni sud utvrdi da li je za rješavanje predmetnog spora ugovorena arbitraža, a ukoliko nije, da se utvrdi da li je domaći sud nadležan u ovom slučaju.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MEĐUNARODNI DAN BORBE PROTIV SIROMAŠTVA I CRNA GORA: Dan koji nije naš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoje prevencije siromaštva, a mjere koje nadležni preduzimaju nijesu efikasne. Jedan od dokaza za to je pojava cikličnog siromaštva – u jednoj porodici postoji i po nekoliko generacija siromašnih

 

Još jedan Međunarodni dan borbe protiv siromaštva, 17. oktobar, dočekan u tišini. Kako drugačije – ne znamo ni koliko imamo siromašnih. Nemamo ni strategiju kako da se sa siromaštvom izborimo.

„Govorimo o Nacionalnoj strategiji za borbu protiv siromaštva čitavu deceniju. Nije bilo političke volje da se siromaštvo sistemski riješi, a to je jedini način. Razlog je vjerovatno što je glas siromaha na izborima najjeftiniji. To je sramota za državu Crnu Goru”, kaže za Monitor Marina Medojević, predsjednica Banke hrane, organizacije koja godinama pomaže najugroženijima u našem društvu.

Ne postoje prevencije siromaštva, a mjere koje nadležni preduzimaju nijesu efikasne. Jedan od dokaza za to, prema riječima Marine Medojević, je pojava cikličnog siromastva – u jednoj porodici postoji i po nekoliko generacija siromašnih.

Posljednji zvanični podaci o siromaštvu datiraju iz 2019. godine. Riječ je o Anketi o dohotku i uslovima života, koju Uprava za statistiku (MONSTAT) redovno sprovodi od 2013. godine. Tada je svaki četvrti građanin živio ispod granice siromaštva – 24,5 odsto, što je za 0,7 procenata više u odnosu na 2018. godinu.

„Mi smo iz Banke hrane govorili da je život jedno, a statistika sasvim drugo. Ljudi će prema onome u koga imaju povjerenja biti iskreni, a neće to biti prema strancima, posebno ako ih pitaju za intimu. Osjećaj siromaštva to jeste – i ljudi ga se stide”, ističe predsjednica Banke hrane.

Koliko se i kako situacija zbog pandemije virusa COVID-19 promijenila – nije poznato, jer podaci nijesu ažurirani tokom 2020. godine. No, sigurno je da im se nećemo obradovati.

Prema podacima Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG) od 5. oktobra ove godine nezaposlenih je bilo preko 50.000, tačnije – 53.990. Na isti dan prošle godine bez posla je bilo 42.319 osoba. To znači da je za 12 mjeseci bez posla ostalo gotovo 12.000 ljudi, odnosno da je mjesečno, u prosjeku, gotovo hiljadu ostajalo bez posla. Slikovitije – dnevno oko trideset.

To su zvanični podaci. Mnogo je onih koji nijesu u evidenciji ZZZCG-a, pa je pravo stanje nepoznanica.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo