Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANE: DECENIJA I PO OD UBISTVA BRAĆE MARTINOVIĆ: Godine zaborava

Objavljeno prije

na

„Padala je neka sitna kiša. Spustio sam nisko kišobran i gledao samo stope pred sobom”, prisjeća se slučajni prolaznik. Tačno kod kuće Martinovića, preko puta zgrade bioskopa, odjednom je nešto puklo i neka strahovita sila odbacila ga je u stranu.

„Mislio sam da je grom. Kada sam se okrenuo, vidio sam da je velika kuća Martinovića sravnjena sa zemljom”, kaže čovjek koji je zadobio teške povrede glave.

Sjećanja očevidaca sve su rjeđa. Već više od deceniju i po prašina zaborava prekriva stravični zločin. A ne bi smjelo tako biti. Ko ima pravo da stavi tačku na ovaj slučaj i da ga arhivira?

Nevjerovatno snažna eksplozija koja je probudila grad i do temelja srušila višespratnicu braće Martinović u centru, odnijevši u smrt šest ljudi, dogodila se 29. januara 2001. godine, oko osam sati ujutru.

Osim Duška Martinovića (36) i njegovog rođenog brata Milutina (31), stradali su i njihov brat od strica Ljubiša (26), zatim radnici u kafeu – Igor Cimeša (20) i Biljana Radović (28), kao i Srđan Stamenković koji je unio eksploziv. Njihovi leševi nekoliko dana traženi su u ruševinama.

Nekim čudom ovu eksploziju preživo je jedino pomoćni radnik Ranko Bućković, koji je spavao u potkrovlju.

,,To je bila nestvarna scena. Iz ruševina kojima jedno vrijeme niko nije smio da se približi zbog naknadnih detonacija od eksploziva, odjednom je izronio čovjek. Nevjerovatno kako je ostao živ. Bio je u potkrovlju, i na njega nije imalo šta da se sruši”, pričaju neki od Beranaca koji su bili među prvima na mjestu zločina.

Sreću nije imao konobar Igor Cimeša. On je bio izbjeglica i radio je kao konobar u kefeu Martinovića.

,,Toga dana trebalo je da radi popodne, ali je mijenjao smjenu. Splet nesrećnih okolnosti odveo ga je u smrt”, svjedoče oni koji su dobro bili upućeni u čitav slučaj.

Sudbina je pokazala svoje zlo lice i prema pomoćnoj radnici Biljani. Toga jutra ustala je u pet da očisti dva poznata beranska lokala prije otvaranja. Završavala je posao kod Martinovića i praktično je bila na polasku kući.

,,Bila je već na izlaznim vratima kada je odjeknula eksplozija i odbacila je nekoliko metara do zida bioskopa, s druge strane ulice. Preminula je na mjestu. Priča se da je bila u drugom stanju i da je njeno dijete u stomaku praktično sedma žrtva ovog zločina”, ispričao je jedan istražitelj.

Istraga je dugo tapkala u mjestu, dok nije sklopljen mozaik za verziju, koja se u prvom sudskom postupku završila osuđivanjem Zorana Stevančevića iz Peći, Davora Savičića iz Doboja i Milovana Đukića iz Andrijevice, na po maksimalnih četrdeset godina robije. U drugom postupku dobili su po ptenest godina. U trećem sudskom postupku, Savičić i Đukić su oslobođeni u nedostatku dokaza.

Prema prvoj verziji, ubistvo braće Martinović naručio je, navodno, Milovan Đukić. Za taj posao unajmio je nekog u koga će Martinovići najmanje posumnjati, Savičića, Stevančevića i Stamenkovića, koji su mnogo vremena proveli u kući Martinovića.

Nekoliko mjeseci prije eksplozije Srđan Stamenković je našao utočište u Andrijevici, pred potjernicom MUP-a Srbije zbog razbojništva i dilovanja droge. U toj malenoj varošici vješto se skrivao predstavljajući se nadimcima Boban ili Japanac.

Druga dvojica, Savičić i Stevančević, stigli su zajedno sa Kosova. Donio ih je ratni vihor.

Savičić je prethodno iz Bosne na Kosovo došao da bi se u ratu priključio Frenkijevcima. U Bosni je ostao poznat pod nadimkom Elvis, jer je, kažu, bez milosti ubijao Bošnjake, pa su ga njegovi drugovi, kao u crnom humoru, prozvali tim imenom, koje često daju muslimani. Ova dvojica su našla utočište u Beranama, kod Martinovića.

Istraga je, navodno, ,,pouzdano” utvrdila da su se naručilac i izvršioci okupili u Beogradu desetak dana prije eksplozije. Da odrade najprljaviji mogući posao trebalo je da dobiju tadašnjih petnaest hiljada maraka. Kao kaparu dobili su, tvrdilo se, pet hiljada.

Savičić, Stevančević i Stamenković su potom došli u Berane u ranim jutarnjim satima 29. januara. Kao skrovište poslužio im je podrum obližnje zgrade, gdje su sačekali da se kafić otvori. Bili su toga dana prvi i poslednji gosti.

Navodno su eksploziv u lokal »Holivud« u prizemlju kuće Martinovića, unijeli Stevančević i Stamenković. Izvori iz istrage pričali su da je bilo ukupno osam kilograma razornog plastičnog eksploziva, koji je postavljen vješto uz noseće stubove kuće u suterenu.

Bez odgovora je ostalo pitanje da li je Stamenković žrtvovan od svojih saučesnika ili nije uspio da pobjegne prije detonacije. Eksploziv je, kako se vjerovalo, aktivirao Savičić iz daljine. Stevančević i on su se potom vratili automobilom jugo pećkih tablica za Beograd.

Prizor koji je uslijedio, očevici kažu da nijesu gledali ni u filmovima. Naprije je odjeknula eksplozija koja je probudila grad. Višespratna kuća kao da se na trenutak podigla u vazduh, a potom su se tone betona srušile kao da su od karata.

U zatvoru se, nakon istrage, jedino našao Stevančević. On je, navodno, u policiji priznao zločin, da bi poslije na suđenju sve negirao.

Savičić je odmah pobjegao i šetao se po Doboju gdje je bio vlasnik lokala na vrhu tamošnje zgrade »Beograđanka«. Dva puta je hapšen u vezi sa tim, ali je na kraju odbijen zahtjev za njegovu ekstradiciju, dok na kraju nije oslobođen.

Ko je onda naručio i ko je ubio Duška Martinovića, pitanje je koje se poslije sedamnaest godina opet nameće. Ako su sudovi u pravu, sva policijska saznanja, konstrukcije i teorije pale su u vodu.

Već na početku istrage mogle su se čuti verzije koje su ubistvo Duška Martinovića dovodile u vezu sa uklanjanjem tragova i nezgodnih svjedoka puteva oružja i droge, na kraju svih ratova na prostoru bivše Jugoslavije.

Šta je razlog da se vojnicima, koji su u to vrijeme bili stacionirani na beranskom aerodromu, i koji su među prvima došli na mjesto tragedije, ne dozvoli da odmah otpočnu sa raščićavanjem ruševina i potragom za preživjelima? Navodno je postojala opasnost od naknadnih detonacija eksploziva, odnosno oružja i municije koji su kasnije zaista pronađeni u podrumu.

Na tom mjestu tragova više nema. Bageri su zatrpali i poravnali suteren, a Duškov i Milutinov nesrećni otac David, nakon što je ostao bez djece, od tuge je prodao atraktivni plac. Preminuo je od jada prije šest godina. Dok je bio živ još se neko makar interesovao za to da se dođe do istine o stravičnom zločinu. Od tada slučaj se samo povremeno aktuelizuje i problematizuje u medijima.

Za sudove je ta priča završena. Zoran Stevančević je odležao svojih petnaest godina. Milovan Đukić je, nakon što je oslobođen, živio na relaciji Andrijevica – Podgorica. Ubijen je ispred svoje kuće u Podgorici prije dvije godine. O Savičiću se mnogo toga može pronaći i pročitati na internetu. Navodno se priključio ruskim nacionalistima u Ukrajini. Nastavio je da ratuje.

Hoće li se ikada sa sigurnošću utvrditi šta se zapravo desilo toga nesrećenog jutra, 29. januara 2001. godine u Beranama. Šestostruko ubistvo zaboravljeno je kao gotovo nevažan zakonski prestup.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

PODRŠKA ŽENSKOM PREDUZETNIŠTVU NA SJEVERU: Mrvice iz opštinskih kasa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina opština ispoštovala je formalnu obavezu, pa su i ove godine opredijelili sredstva za podršku sugrađankama koje bi da pokrenu ili unaprijede svoje biznise. Međutim, prema broju i vrsti projekata kojima su konkurisale, jasno je da se žene na sjeveru još sa strahom upuštaju u preduzetništvo

 

Prema ocjeni Privredne komore Crne Gore (PKCG) žensko preduzetništvo je najbrže rastuća kategorija u preduzetničkom svijetu. Podrška s lokalnog nivoa tom vidu ženskih poslovnih incijativa, ipak, na sjeveru, stagnira već tri godine. U većini opština, bez obzira na visnu budžeta, sredstva koja se godišnje izdvaju da osnaže žene preduzetnice ne prelazi 10.000 eura. Tako je, na primjer, u Brenama, čija je opštinska kasa ove godine „teška“ više od devet miliona eura, ali i u Kolašinu i Mojkovcu čiji su dvanaestomjesečni prihodi polovinu tog iznosa.

Odluku da pomažu sugrađankama, koje bi da se oprobaju ili unaprijede svoje biznise, opštine u Crnoj Gori nijesu donijele same. Ženska politička mreža (ŽPM) uspjela je 2018. godine da se izbori da se u lokalnim budžetima opredijele posebna sredstva namijena podsticaju razvoja ženskog preduzetništva. Naredne godine, oko 15 opština uvelo je posebnu budžetsku liniju za podršku preduzetništvu  svojih sugrađanki.

No, od tada do danas, sredstva koja se izdvaju za tu namjenu ostaju ista, s izuzetkom rijetkih opština koje su ih povećale. Na primjer, nakon što je dvije godine zaredom u budžetu Opštine Bijelo Polje za žensko preduzetništvo izdvajano po 10.000 eura, ove godine su taj iznos udvostručili. Očekivano, s obzirom na to da su bjelopljski prihodi i rashodi planirani na skoro 12,5 milona eura.

Berane ne slijedi taj primjer. Iz budžeta će ove, kao i prethodne dvije  godine,  izdvojiti  samo 10.000 eura za sufinasiranje biznis planova žena u tom gradu.

Iz Opštine su najavili da će podržati projekte koji podstiču ekonomski razvoj opštine, predviđaju otvaranje novih radnih mjesta, podstiču razvoj poljoprivrede i ruralnog područja… Prednost će imati i projekti koji podstiču razvoj organske poljoprivredne proizvodnje, turizam, doprinose afirmaciji i valorizaciji kulturnog potencijala…

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BOGATSVO LJEKOVITOG I AROMATIČNOG BILJA U CRNOJ GORI: OD KANTARIONA DO BRĐANKE: Zaboravljeni rasadnik mogućnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je, sa svojih četiri hiljade vrsta biljaka koje žive na njenoj teritoriji, u odnosu na svoju veličinu, centar raznovrsnosti i velikog broja endema. Šanse za njihovu eksploataciju su brojne, ali uz mjere zaštite i očuvanja prirode, kao i podrške malobrojnim uzgajivačima i proizvođačima

 

Sakupljanje ljekovitog i aromatičnog bilja može biti veoma isplativa  djelatnost u Crnoj Gori. Oko četiri hiljade vrsta bilja živi na njenoj teritoriji. Od toga, preko 700 vrsta ljekovitog bilja je u upotrebi. Flora Evrope broji oko 11 hiljada različitih biljaka, a Balkansko poluostrvo oko devet.  Crna Gora je, u odnosu na veličinu, centar raznovrsnosti i velikog broja endema. Mogućnosti za njihovu eksploataciju su brojne, ali uz mjere zaštite i očuvanja prirode, kao i podrške malobrojnim uzgajivačima i proizvođačima.

,,Prepoznavanje i poznavanje biljaka je velika vještina koja se stiče godinama”, objašnjava za Monitor biološkinja Dragana Saveljić. Pravilno sakupljanje ljekovitog bilja podrazumijeva posjedovanje osnovnog botaničkog znanja – sposobnost poznavanja vrste i njene biologije i ekologije, gdje raste, kako se razmnožava, u kojoj fazi je najbolje brati i slično. ,,Iako naizgled veoma slične, biljke se među sobom veoma razlikuju po sastavu i kvalitetu biljne droge. Ako se sakupi biljka koja nema upotrebnu vrijednost, sve mora da se baci, trud propada. Još je gore da  ljekovitu biljku zamijenite sa potencijalno ili stvarno otrovnom, odnosno štetnom vrstom.  Bilo je trovanja ljudi, i sa fatalnim ishodom, zbog nepoznavanja ljekovite flore”, kaže Saveljićeva.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠUME I POHARE: Ima li kraja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Drvoprerađivači sa sjevera Crne Gore upozoravaju da država i lokalne zajednice gube ogromne prihode, zbog toga što se ne obavlja finalna obrada drveta.  Ovih su dana u Plavu dogovorili da formiraju delegaciju koja će zatražiti hitan sastanak sa premijerom Zdravkom Krivokapićem kako bi se hitno zaustavila  nezakonita eksploatacija državnih šuma od privilegovanih koncesionara, tajkuna

 

Drvoprerađivači sa sjevera Crne Gore poručili su da se hitno mora zaustaviti dalja nezakonita eksploatacija državnih šuma od, kako kažu, privilegovanih koncesionara. Preciznije – tajkuna.

Oni su se ovih dana u Plavu dogovorili da formiraju delegaciju koja će zatražiti hitan sastanak sa premijerom Zdravkom Krivokapićem i njegovim saradnicima. Cilj je definisanje daljih koraka oko gazdovanja državnim šumama.

Koliko štete trpe drvoprerađivači, građani, lokalne samouprave i država od gazdovanja neki od njih su stavili i na papir.

Plavljanin Edin Šarkinović kaže da država i lokalne zajednice gube ogromne prihode, zbog toga što se ne obavlja finalna obrada drveta. Prema njegovim riječima, koncesionari dobijaju drvnu masu po cijeni sedamnaest eura za kubik.

„Bilo koji od njih, koji se mogu na prste ruke prebrojati, za neku za njih smiješnu količinu od 5.000 kubika dobije za 85.000 eura, a PDV na tu sumu iznosi 17.500 eura. Ako bi tu količinu sirovine izrezali, osušili i uglačili na standardnu debljinu, dobili bi vrijednost od 1.550.000 eura, a PDV bi bio 325.000 eura” – kaže Šarkinović.

On napominje da bi složenije obrade, poput izrade vrata, dostizale trostruko veće iznose. „Ovo dovoljno govori koliko se gubi što nema finalne obrade i što se izvozi oblovina” – objašnjava Šarkinović. Da ovakav način gazdovanja šumama nije pošten i ne donosi nikakvu dodatnu vrijednost Crnoj Gori, prošle sedmice saopštio je i premijer Krivokapić. On je najavio suzbijanje mnogih problema koji su, kako je rekao, prerasli  čak i u organizovani kriminal. „Došlo je vrijeme da se stane na put svima koji bjesomučno koriste šume, uništavaju puteve, a ne daju nikakve dodatne vrijednosti Crnoj Gori” – izjavio je premijer prilikom posjete Beranama.

Ta izjava premijera Krivokapića je ohrabrila drvoprerađivače da se okupe u Plavu. Saglasili su se da se samo zajedničkim djelovanjem svih drvoprerađivača i nevladinih organizacija koje se bave zaštitom prirodnih i drugih vrijednosti, može zaustaviti pohara i uništavanje državnih šuma.

„Ovaj skup su podržale 62 nevladine organizacije iz čitave Crne Gore. Konačno se mora stati na kraj nezakonitim radnjama. Zadatak radnog tijela kojeg smo formirali biće da se u razgovoru sa premijerom Kivokapićem i njegovim saradnicima iznađe najbolji model za upravljanje državnim šumama. Tu se, prije svega, moraju zaštititi interesi lokalnog stanovništva i dati šansa drvoprerađivačima da, baveći se finalnom preradom drveta, lako dolaze do sirovine, što do sada nije bio slučaj” – kaže Esko Barjaktarović, drvoprerađivač iz Plava. Sa tog skupa je poručeno da se više ne smije dozvoliti da koncesionari sa strane raubuju državne šume, a da pritom lokalno stanovnioštvo ne može da obzbijedi ni ogrjevno drvo.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo