Dragana je tridesetšestogodišnjakinja. Od njene operacije je prošlo četiri godine. Ipak, kako primjećuje njena odiseja počinje godinu dana prije operacije, kada je zbog krvarenja otišla ljekaru. Doktorka joj je rekla da ,,ne vidi ništa”, ali da će je preventivno poslati na još neke pretrage. Papa test kojim se otkriva rak grlića materice je bio u redu.

Krvarenje se nastavilo, a sa njim i Draganina frustracija i uvjerenje da ima ozbiljniji problem. Ponovo je uradila test. Opet su joj rekli da je sve u redu. ,,Ljekarka me uvjeravala me je da je sve u redu, da to mnoge žene imaju danas, i da nemam zašto da se brinem”. Posjetila je još dva ginekologa koji su joj isto rekli. ,,Ali ja sam znala da nešto nije u redu. Najgore je kad ne znate na čemu ste”.

Poslije godinu dana provedenih u potrazi za pravom dijagnozom Dragana nailazi na ljekara Predraga Jovovića koji je na prvom pregledu primijetio da ima promjena koje mu se ne sviđaju. Bio je otvoren i iskren i rekao joj šta je očekuje. Uputio ju je na biopsiju. Nalaz je bio brzo gotov i tako je najzad dobila potvrdu za ono što je osjećala. ,,To je bila invazivna ili galopirajuća vrsta kancera. Bilo mi je lakše jer sam znala na čemu sam. A onda me obuzeo užas!”

Od dijagnoze do operacije prošlo je manje od mjesec dana. Moralo se brzo djelovati kako kancer ne bi prešao na druge organe. Nakon operacije, intenzivne njege i oporavka uslijedilo je zračenje radi prevencije… Uslijedile su kontrole na tri, zatim šest i dvanaest mjeseci…

Svoj život je zamišljala drugačije. Mislila je da će biti majka, da će imati djecu. Ni na kraj pameti joj nije bilo da bi tako nešto moglo da je snađe. Nikakvih preduslova ili indikacija da bi to njoj moglo da se desi. Apeluje na žene da se ne zaustavljaju samo na papa testu, već da traže i drugo i treće mišljenje, ako liječenje ne uspijeva ili ako osjećaju da nešto nije u redu.

,,Mislim da je najvažnije izabrati pravog ljekara, što je u našoj državi jako, jako teško.” Kaže da je podrška porodice i partnera bila presudna za njen oporavak. Takođe misli da ljudi koji su bolesni trebaju porodicu i prijatelje koji su pozitivni, veseli i mogu da se našale sa njima, a ne da ih sažaljevaju. Poručuje da osobu treba ohrabriti, a ne obeshrabriti.

Ova bolest najčešće napada žene između 19 i 45 godina. U Crnoj Gori svake godine oboli oko sto žena, od kojih trideset do četrdeset umre. Simptome je ispočetka gotovo nemoguće primijetiti, a dr Ranko Medan kaže da u najvećem broju slučajeva premaligne promjene koje se javljaju na početku bolesti prolaze bez liječenja – spontano, ali neka sitna oštečenja kada se zapuste i nisu zaliječena prelaze u rak materice.

Ivana, tridesetdvogodišnja majka je za simptome raka grlića materice saznala sasvim slučajno. ,,Isprva nije bilo znakova koji bi upućivali na ozbiljniju bolest” objašnjava Ivana, te joj je preporučeno da koristi određena sredstva i antibiotike.

Kako krvarenje i bolovi nisu jenjavali, Ivana se ponovo našla u ordinaciji ginekologa koji ju je pregledao, uzeo briseve, poslao na testove, da bi ovog puta najzad posumnjao i poslao je na kolposkopiju. Ova metoda se koristi za pregled grlića materice i koristi se za ranu dijagnostiku karcinoma.

Poslije tog pregleda naša sagovornica se sa uputom svog izabranog ljekara zaputila u KBC. ,,Tu me je dočekala ljekarka koja mi je objasnila šta rezultati kolposkopije znače. Otada i u narednih pola godine sam gotovo svakog dana išla u KBC na redovne kontrole. Rekli su da žele da prate moje stanje. Nisu me htjeli podvrgavati operaciji bez prijeke potrebe”, kaže naša sagovornica. Objasnili su joj da je mlada za operaciju i da postoji mogućnost da se problem riješi korišćenjem adekvatnih ljekova.

Pošto joj je saopšteno da postoji mogućnost da ima karcinom grlića materice Ivana se prisjeća da je ljekarkino prvo pitanje bilo da li ima djece. ,,Vjerovatno postavljaju takvo pitanje u slučaju da moraju da odstrane sve. Pretpostavljaju, valjda, da je ženi lakše da to prihvati kada ima dijete. Ali ja mislim da je to podjednako teška vijest za svaku od nas”.

Na pitanje kako se osjećala tokom tih mjeseci, ova ekonomistkinja odgovara samo jednom riječju: ,,Užasno”. Sve vrijeme je, kaže, bila u depresiji, neraspoložena i zabrinuta nad svojom i budućnošću svoga djeteta. Nepoznanice, nedoumice, razmišljanje o tome da li će ljekovi djelovati ili će je sopstveno tijelo izdati, smjenjivali su se sa tjeskobom koju u sebi nose riječi kancer i rak. ,,Te riječi asociraju na smrt, a ja kao mlada osoba sa malim djetetom, sam bila daleko od pomisli da bi tako što moglo meni da se desi. To je promijenilo moj život”.

I mada je naša sagovornica redovno odlazila na pretrage, pila ljekove, pratila terapije tokom šest mjeseci, operacija se nije mogla izbjeći. ,,A kako do tada nikome od svojih najbližih nijesam govorila o bolesti koja me je zadesila, a operaciju nisam mogla sakriti – uslijedila su pitanja, nevjerica, žaljenje nad sudbinom koja me je zadesila, a to je ono što sam htjela izbjeći”, objašnjava Ivana. Takođe nije željela da opterećuje i zabrinjava svoju porodicu prije nego bude sigurna u to da li je kancer benigni ili maligni.

Ubrzo je uslijedila operacija. Oporavak je bio brz. Uslijedilo je olakšanje. Rezultati su stigli poslije dvadeset dana: utvrđeno je da je to bio benigni kancer. Ipak, naša sagovornica i dalje mora na svakih šest mjeseci ići na kontrolu kod ginekologa. ,,Tih šest mjeseci, od juna do decembra 2015. nikada neću zaboraviti”, kaže Ivana.

Što se osoblja KBC-a i njenog ginekologa tiče ova mlada žena ima samo riječi hvale. ,,Naišla sam na razumijevanje i podršku. Ti ljudi su komunicirali sa mnom i pomogli mi oko liječenja”.

Na pitanje da li je razgovarala sa drugim ženama o tome kroz šta je prošla, Ivana kaže da pokušava da taj dio života ostavi za sobom i da nerado govori o tome. ,,Ipak, to ne krijem. U slučaju da neka od prijateljica ima neki od simptoma koje sam ja imala, sugerišem joj da ode do ljekara. Problem nastaje kad to odgađamo za danas, sjutra ili neki treći dan, a onda bude kasno”.

Primjećuje da u našem društvu rak dojke i rak grlića materice krste riječima ženske bolesti i da žene ne žele da govore o tome jer ih je ,,sramota”. Ivana pretpostavlja da je razlog to što rak napada ono što „ženu čini ženom” i poručuje da je to pogrešno.

,,Sedamdeset odsto žena nosi u sebi HPV virus, a da toga nije ni svjesno”, objašnjava doktor Medan. „Kod nekoga se on aktivira, a kod nekoga ne. A to uglavnom zavisi od imuniteta koji posjeduje određena osoba. Najbolja i jedina prevencija je odlazak ginekologu bar jednom godišnje kako bi se odradio papa test i kolposkopski nalaz.

Dragana i Ivana primjećuju da žene kod nas, zbog toga što se moraju pobrinuti za druge, često zaborave da se pobrinu za sebe. ,,A to moramo promijeniti – jer ako nemamo zdravlje nemamo ništa”, zaključuju.

Aleksandra DRAGOVIĆ