Povežite se sa nama

OKO NAS

PODGORIČANKE KOJE SU POBIJEDILE RAK GRLIĆA MATERICE: Teška borba

Objavljeno prije

na

Dragana je tridesetšestogodišnjakinja. Od njene operacije je prošlo četiri godine. Ipak, kako primjećuje njena odiseja počinje godinu dana prije operacije, kada je zbog krvarenja otišla ljekaru. Doktorka joj je rekla da ,,ne vidi ništa”, ali da će je preventivno poslati na još neke pretrage. Papa test kojim se otkriva rak grlića materice je bio u redu.

Krvarenje se nastavilo, a sa njim i Draganina frustracija i uvjerenje da ima ozbiljniji problem. Ponovo je uradila test. Opet su joj rekli da je sve u redu. ,,Ljekarka me uvjeravala me je da je sve u redu, da to mnoge žene imaju danas, i da nemam zašto da se brinem”. Posjetila je još dva ginekologa koji su joj isto rekli. ,,Ali ja sam znala da nešto nije u redu. Najgore je kad ne znate na čemu ste”.

Poslije godinu dana provedenih u potrazi za pravom dijagnozom Dragana nailazi na ljekara Predraga Jovovića koji je na prvom pregledu primijetio da ima promjena koje mu se ne sviđaju. Bio je otvoren i iskren i rekao joj šta je očekuje. Uputio ju je na biopsiju. Nalaz je bio brzo gotov i tako je najzad dobila potvrdu za ono što je osjećala. ,,To je bila invazivna ili galopirajuća vrsta kancera. Bilo mi je lakše jer sam znala na čemu sam. A onda me obuzeo užas!”

Od dijagnoze do operacije prošlo je manje od mjesec dana. Moralo se brzo djelovati kako kancer ne bi prešao na druge organe. Nakon operacije, intenzivne njege i oporavka uslijedilo je zračenje radi prevencije… Uslijedile su kontrole na tri, zatim šest i dvanaest mjeseci…

Svoj život je zamišljala drugačije. Mislila je da će biti majka, da će imati djecu. Ni na kraj pameti joj nije bilo da bi tako nešto moglo da je snađe. Nikakvih preduslova ili indikacija da bi to njoj moglo da se desi. Apeluje na žene da se ne zaustavljaju samo na papa testu, već da traže i drugo i treće mišljenje, ako liječenje ne uspijeva ili ako osjećaju da nešto nije u redu.

,,Mislim da je najvažnije izabrati pravog ljekara, što je u našoj državi jako, jako teško.” Kaže da je podrška porodice i partnera bila presudna za njen oporavak. Takođe misli da ljudi koji su bolesni trebaju porodicu i prijatelje koji su pozitivni, veseli i mogu da se našale sa njima, a ne da ih sažaljevaju. Poručuje da osobu treba ohrabriti, a ne obeshrabriti.

Ova bolest najčešće napada žene između 19 i 45 godina. U Crnoj Gori svake godine oboli oko sto žena, od kojih trideset do četrdeset umre. Simptome je ispočetka gotovo nemoguće primijetiti, a dr Ranko Medan kaže da u najvećem broju slučajeva premaligne promjene koje se javljaju na početku bolesti prolaze bez liječenja – spontano, ali neka sitna oštečenja kada se zapuste i nisu zaliječena prelaze u rak materice.

Ivana, tridesetdvogodišnja majka je za simptome raka grlića materice saznala sasvim slučajno. ,,Isprva nije bilo znakova koji bi upućivali na ozbiljniju bolest” objašnjava Ivana, te joj je preporučeno da koristi određena sredstva i antibiotike.

Kako krvarenje i bolovi nisu jenjavali, Ivana se ponovo našla u ordinaciji ginekologa koji ju je pregledao, uzeo briseve, poslao na testove, da bi ovog puta najzad posumnjao i poslao je na kolposkopiju. Ova metoda se koristi za pregled grlića materice i koristi se za ranu dijagnostiku karcinoma.

Poslije tog pregleda naša sagovornica se sa uputom svog izabranog ljekara zaputila u KBC. ,,Tu me je dočekala ljekarka koja mi je objasnila šta rezultati kolposkopije znače. Otada i u narednih pola godine sam gotovo svakog dana išla u KBC na redovne kontrole. Rekli su da žele da prate moje stanje. Nisu me htjeli podvrgavati operaciji bez prijeke potrebe”, kaže naša sagovornica. Objasnili su joj da je mlada za operaciju i da postoji mogućnost da se problem riješi korišćenjem adekvatnih ljekova.

Pošto joj je saopšteno da postoji mogućnost da ima karcinom grlića materice Ivana se prisjeća da je ljekarkino prvo pitanje bilo da li ima djece. ,,Vjerovatno postavljaju takvo pitanje u slučaju da moraju da odstrane sve. Pretpostavljaju, valjda, da je ženi lakše da to prihvati kada ima dijete. Ali ja mislim da je to podjednako teška vijest za svaku od nas”.

Na pitanje kako se osjećala tokom tih mjeseci, ova ekonomistkinja odgovara samo jednom riječju: ,,Užasno”. Sve vrijeme je, kaže, bila u depresiji, neraspoložena i zabrinuta nad svojom i budućnošću svoga djeteta. Nepoznanice, nedoumice, razmišljanje o tome da li će ljekovi djelovati ili će je sopstveno tijelo izdati, smjenjivali su se sa tjeskobom koju u sebi nose riječi kancer i rak. ,,Te riječi asociraju na smrt, a ja kao mlada osoba sa malim djetetom, sam bila daleko od pomisli da bi tako što moglo meni da se desi. To je promijenilo moj život”.

I mada je naša sagovornica redovno odlazila na pretrage, pila ljekove, pratila terapije tokom šest mjeseci, operacija se nije mogla izbjeći. ,,A kako do tada nikome od svojih najbližih nijesam govorila o bolesti koja me je zadesila, a operaciju nisam mogla sakriti – uslijedila su pitanja, nevjerica, žaljenje nad sudbinom koja me je zadesila, a to je ono što sam htjela izbjeći”, objašnjava Ivana. Takođe nije željela da opterećuje i zabrinjava svoju porodicu prije nego bude sigurna u to da li je kancer benigni ili maligni.

Ubrzo je uslijedila operacija. Oporavak je bio brz. Uslijedilo je olakšanje. Rezultati su stigli poslije dvadeset dana: utvrđeno je da je to bio benigni kancer. Ipak, naša sagovornica i dalje mora na svakih šest mjeseci ići na kontrolu kod ginekologa. ,,Tih šest mjeseci, od juna do decembra 2015. nikada neću zaboraviti”, kaže Ivana.

Što se osoblja KBC-a i njenog ginekologa tiče ova mlada žena ima samo riječi hvale. ,,Naišla sam na razumijevanje i podršku. Ti ljudi su komunicirali sa mnom i pomogli mi oko liječenja”.

Na pitanje da li je razgovarala sa drugim ženama o tome kroz šta je prošla, Ivana kaže da pokušava da taj dio života ostavi za sobom i da nerado govori o tome. ,,Ipak, to ne krijem. U slučaju da neka od prijateljica ima neki od simptoma koje sam ja imala, sugerišem joj da ode do ljekara. Problem nastaje kad to odgađamo za danas, sjutra ili neki treći dan, a onda bude kasno”.

Primjećuje da u našem društvu rak dojke i rak grlića materice krste riječima ženske bolesti i da žene ne žele da govore o tome jer ih je ,,sramota”. Ivana pretpostavlja da je razlog to što rak napada ono što „ženu čini ženom” i poručuje da je to pogrešno.

,,Sedamdeset odsto žena nosi u sebi HPV virus, a da toga nije ni svjesno”, objašnjava doktor Medan. „Kod nekoga se on aktivira, a kod nekoga ne. A to uglavnom zavisi od imuniteta koji posjeduje određena osoba. Najbolja i jedina prevencija je odlazak ginekologu bar jednom godišnje kako bi se odradio papa test i kolposkopski nalaz.

Dragana i Ivana primjećuju da žene kod nas, zbog toga što se moraju pobrinuti za druge, često zaborave da se pobrinu za sebe. ,,A to moramo promijeniti – jer ako nemamo zdravlje nemamo ništa”, zaključuju.

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Pljačka iza koje ostaju goleti umjesto šuma.

Ove nedjelje nastavljen je protest i u Barama Kraljskim koji traje već 14 mjeseci. Ne dirajte naše vode, ostavite naša izvorišta Tare, dosta ste uzeli, nemojte više kumim vas bogom”, poručili su u julu prošle godine mještani kolašinskog sela Kraljske Bare, ispod Komova.

Protesti za zaustavljanje gradnje malih hidroelektrana (mHE) na vodotocima Ljubaštica, Crnja  i Čestogaz. Ove tri rječice formiraju rijeku Drcku, jednu od većih pritoka Tare.

Nakon promjene vlasti, mještani su više puta podsjećali na obećanja potpredsjednika Vlade Dritana Abazovića koje je nakon izbora dao na jednom od njihovih protesta. „ Buduća vlast treba da raskine sve koncesije za mHE i trajno zabrani gradnju”.  ,,Svaka gradnja mHE  je korupcija sama po sebi”.

Vlast za sada ćuti i ne raskida ugovor.  ,,Privremena zabrana gradnje od juna je još na snazi. Imamo nekih obećanja da je nađeno puno nepravilnosti, ali nema još raskida ugovora. Ne znamo zašto se oklijeva, možda se čeka kraj godine kada je predviđeni rok za završetak radova’’, kaže za Monitor Milovan – Mišo Labović, predsjednik MZ Kraljske Bare.

U međuvremenu je Zaštitnik ljudskih prava i sloboda utvrdio da su bivša i sadašnja vlast  kršili prava stanovnika Kraljskih Bara. Vlada Crne Gore i nekadašnje Ministarstvo ekonomije, mještanima Kraljskih Bara povrijedili su pravo na obraćanje i odgovor koje je zagarantovano Ustavom. Tu praksu su nastavili Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvo kapitalnih investcija, zaključio je Ombudsman. Iskazano mišljenje je jasan pokazatelj kako ugrožavanje životne sredine može biti direktno povezano i sa kršenjima ljudskih prava i sloboda, kao što je to slučaj s mještanima Kraljskih Bara.

Dok  mještani čekaju epilog za ugrožene rijeke, Labović kaže da se koncesionari spremaju u nove pohode. Na teritoriji MZ Kraljske Bare  doznačena je sječa preko 8.000 kubika drveta, u I i II zoni Parka prirode Komovi. ,,Tu je sječeno prije par godina i napravljena je totalna devastacija u prvoj zoni. Dobili smo informacije da će se sada sjeći oko 8.000 kubika, a koncesije su završene 2019. godine i  rekli su nam da se ovdje više neće davati koncesije. Mi smo već najavili proteste”, kaže Labović.

Slika treća. Monitor je u avgustu pisao o tome kako se u mjestu Tešanj, na teritoriji opštine Bijelo Polje, presušilo korito Ćehotine zasipa iskopanim materijalom (zemljom i kamenjem)  i zatrpava.  Izvršni direktor Ekološkog društva Breznica Milorad Mitrović upozorio je da nema uobičajene i zakonom propisane table sa obavještenjem o izvođaču radova. ,,Nemaju table na gradilištu, napravili su divlju deponiju, kamenolom, iskopavaju i melju kamen“, kazao je  Mitrović. „Za sve to mora da postoji dozvola, koncesija, procjena uticaja na životnu sredinu…“

Nakon što je inspekcija izašla na teren, radovi su zaustavljeni. Teška mehanizacija koja je devastirala Ćehotinu krenula je preko granice. ,,Nakon izlaska inspektora na lice mjesta i kontrole u kojoj je konstatovano mnoštvo nepravilnosti i radova bez ikakvih dozvola, izvođač radova koji je pričinio štetu, nesmetano izvozi mašine i opremu za koju se pouzdano ne zna kako je i ušla u Crnu Goru“, izjavio je Mitrović.

Ko zna do kada bi se devastacija Ćehotine nastavila da Mitrović nije alarmirao medije. Ipak, Ćehotina, za koju se planira ekološka i turistička valorizacija, je ovaj put bolje prošla nego  ljeta 2019. kada je ubijena. Tada  je usljed ispuštanja otpadnih voda iz Termoelektrane u Pljevljima u rijeku došlo do opšteg pomora ribe i živog svijeta. Zbog ekološke katastrofe, pokrenut je krivični postupak protiv rukovodioca i zaposlenih u TE Pljevlja, za koje nadležni sumnjaju da su izazvali ekocid. Analize su pokazale da je Ćehotina kilometrima nizvodno mrtva rijeka.

Dan prije zvaničnog slavlja 30. godina ekološke države, ekolozi su za 19. septembar najavili protest na trgu u Podgorici na koji su pozvali sve mještane koji brane šume, rijeke, planine da se pojave. Uz poruku da nemamo šta da  slavimo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

Najviše ga je dojmilo gostoprimstvo Bihoraca, ali je, kako je kazao, bilo i onih koji nijesu bili naklonjeni i koji su njegovo prisustvo i saradnju sa Adrovićem koristili u svrhu političkih nadgornjavanja, izražavajući nadu da će skori početak proizvodnje odbacit sve sumnje u iskrenost i valjanost ovog projekta.

“Mnogi moji prijatelji, privrednici znaju da sam ovdje i prate šta radim. Čekaju da vide kako ću proći, tako da će moj uspjeh biti i uspjeh Bihora i Crne Gore. Moram dobiti ovu bitku da bih se opravdao i ovdje, a i u Turskoj” – rekao je tada Arslan.

Četiri godine kasnije, na dan kada je predsjednik države raspisao za 5. decembar nove redovne  lokalne izbore u Petnjici, postavlja se pitanje gdje je sada Ismail Arslan? Koliko je to para on uložio u fabriku peškira. Lijepo bi bilo pronaći ga i pitati da li i danas misli isto “o liku i djelu ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića”.

Iz Demokratske Crne Gore, koja je opoziciona partija u Petnjici gdje dominantno vlada DPS, nisu imali dileme i odmah su saopštili da je riječ samo o praznim predizbornim obećanjima i da je fabrika radila svega tri mjeseca. Ovu fabriku su nazvali “fabrikom familijarnih peškira”

Mehmed Adrović je tada odgovorio da se ne radi ni o kakvoj političkoj prevari i da ovaj pogon ima perspektivu.

On je potvrdio da je kompanija Euro Bor dio kreditnih sredstva za pokretanje proizvodnje dobila od Investiciono razvojnog fonda.

Adrović je izjavio i da političke partije, poput Demokratske Crne Gore, ne treba da zanima šta on radi sa svojim privatnim biznisom.

“Šta ima da zanima Demokrate i njima slične, šta ja radim sa svojim biznisom. To je moja privatna stvar. Neka oni gledaju svoja posla. Ne želim da polemišem s njima. Šta je njih briga šta se radi s fabrikom na Boru. Ja sam tu uložio svoj kapital, a ne oni. To što sam ja predsjednik Skupštine u Petnjici i što pripadam DPS-u nema nikakve veze sa fabrikom” – tvrdio je Adrović.

Mehmed Adrović je od ranije bio u biznisu. Najprije se bavio prevozom putnika prema Luksemburgu, da bi zatim sa luksemburgškim državljaninom Simonom Bernardom formirao mješovitu firmu “Simon vojaž”.

U početku du držali međunarodnu liniju Podgorica – Luksemburg. Onda su se pojavili na licitaciji tadašnjeg Jugoprevoza, nasljednika bivšeg Ivangradprevoza, koji je 2004. godine zapao u probleme i stečaj.

Najveće autoprevozno preduzeće na sjeveru Crne Gore, pa i šire, tada je prešlo u njihovo vlasništvo za male pare i promijenilo ime u “Simon vojaž”. Poslovali su neko vrijeme dobro. Uvezli autobuse iz Liksemburga, pojačavši vozni park. Zapošljavali oko stotinu radnika. Uglavnom je to bila poslovna filijala DPS-a.

Onda su nekoliko godina unazad počeli ozbiljni problem, koji su prošle godine kulminirali generalnim štrajkom radnika, kojima nijesu bile isplaćene plate za dvije godine, kao i ništa od drugih potraživanja.

Haotično stanje u autobuskom saobraćaju na ulicama Berana trebalo je da prekine uvođenje stečaja, u aprilu ove godine. Ipak su neki prevoznici bojkotovali autobusku stanicu, zbog dugovanja koja su datirala iz vremena prije uvođenja stečaja.

U međuvremenu je objelodanjeno da je partner iz Luksemburga, Simon Bernard, preko svog advokata podnio krivičnu prijavu protiv Mehmeda Adrovića zbog više krivičnih djela iz oblasti privrednog kriminala, kao i falsifikovanja i zloupotrebe njegovog potpisa. Predmet je neko vrijeme bio u Osnovnom državnom tužilaštvu u Beranama, a onda ga je preuzelo Specijalno državno tužilaštvo.

Fabrika peškira u selu Bor ne radi odavno. Potvrdila se priča radnika da je Mehmed ovu fabriku gradio parama iz “Simon vojaža”. Zašto i kako bi inače ušla u stečajnu masu? Negdje se moglo načuti kako se i Arslani u nekom društvu požalio da je prevaren, ali se nikada više nije pojavio u Petnjici.

Gume, kočnice, peškiri, dizalice. Tako bi se moglo licitirati na prvoj prodaji sa početnom cijenom od dva miliona i trista hiljada eura.

Šta se sve radilo sa Simon vojažom, fabrikom peškira Euro Bor, i svim drugim poslovima “ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića”, otkriti može samo dobra istraga. Ali SDT ćuti i u ovom, kao i mnogim drugim predmetima.

                                              Tufik Softić

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

“Sportska hala  i turističko-smještajni objekat Dom mladih su  u vlasništvu Uprave za imovinu, odnosno države. Dva otvorena košarkaška igrališta sa tribinama, teniska igrališta i fudbalski teren su u vlasništvu hotela „Bjanka“. Tu su još i fudbalski teren FK Gorštaka i teren sa vještačkom travom. Svi ti subjekti treba da  sarađuju u organizaciji  organizacija prestižne ponude sportskog turizma koju naš grad ima”,  kažu u Opštini.

Nadaju se da će država, kako kažu, “posvetiti dužnu pažnju objektima u Sportskoj zoni””. Očekuju d aće oba  objekta biti  spremna da dočekaju sljedeće godine učesnike Međuopštinskih omladinskih sportskih igara (MOSI), čiji je Kolašin domaćin.

Milatović je to i  obećao. Stavljanje u punu funkciju sportske hale i Doma mladih trbalo bi da se omogući kapitalnim budžetom za narednu godinu, najavljeno je iz resora na čijem je čelu.   Ocijenili su i da je “Dom mladih i gorući problem”.

“Sportska dvorana je nedavno rekonstruisana, ali se fasada nalazi u zapuštenom stanju, Neophodna su dalja investiciona ulaganja kako bi se omogućila adekvatna upotreba ovog objekta i iskoristili svi prostorni kapaciteti istog, saopšteno je iz Ministarstva za ekonomski razvoj. Dom mladih je gorući problem koji osim rekonstrukcije i investicionih ulaganja zahtijeva neophodna rješavanja pravnog statusa ovog objekta”, saopšteno je iz Ministarstva ekonomskog razvoja nakon Milatovićeve posjete Kolašinu.

Najvljeno je da će biti iniciran “postupak ispitivanja i utvrđivanja svih činjenica u vezi sa pravnim statusom Doma mladih koji je u državnom vlasništvu”.  Utvrdiće se i, kako je najavio ministar, i  vrijednosti radova na održavanju i rekonstrukciji.

“Sve to sa  ciljem da se kapitalnim budžetom za 2022. godinu opredijele sredstva za adaptaciju i stavljanje u funkciju tog  objekta. Ovim se značajno može unaprijediti sportska ponuda grada. Takođe, i doprinijeti da zajedno sa opremanjem Sportske zone Kolašin postane adresa za pripreme sportista, kako na individualnom tako i na klupskom i reprezentativnom nivou”, rekao je on.

Dosadašnje upravljanje objektima u sportskoj zoni okarakterisano je kao “dugogodišnja nebriga prethodne vlasti”.

                                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo