Povežite se sa nama

OKO NAS

PODGORIČANKE KOJE SU POBIJEDILE RAK GRLIĆA MATERICE: Teška borba

Objavljeno prije

na

doktor-medan

Dragana je tridesetšestogodišnjakinja. Od njene operacije je prošlo četiri godine. Ipak, kako primjećuje njena odiseja počinje godinu dana prije operacije, kada je zbog krvarenja otišla ljekaru. Doktorka joj je rekla da ,,ne vidi ništa”, ali da će je preventivno poslati na još neke pretrage. Papa test kojim se otkriva rak grlića materice je bio u redu.

Krvarenje se nastavilo, a sa njim i Draganina frustracija i uvjerenje da ima ozbiljniji problem. Ponovo je uradila test. Opet su joj rekli da je sve u redu. ,,Ljekarka me uvjeravala me je da je sve u redu, da to mnoge žene imaju danas, i da nemam zašto da se brinem”. Posjetila je još dva ginekologa koji su joj isto rekli. ,,Ali ja sam znala da nešto nije u redu. Najgore je kad ne znate na čemu ste”.

Poslije godinu dana provedenih u potrazi za pravom dijagnozom Dragana nailazi na ljekara Predraga Jovovića koji je na prvom pregledu primijetio da ima promjena koje mu se ne sviđaju. Bio je otvoren i iskren i rekao joj šta je očekuje. Uputio ju je na biopsiju. Nalaz je bio brzo gotov i tako je najzad dobila potvrdu za ono što je osjećala. ,,To je bila invazivna ili galopirajuća vrsta kancera. Bilo mi je lakše jer sam znala na čemu sam. A onda me obuzeo užas!”

Od dijagnoze do operacije prošlo je manje od mjesec dana. Moralo se brzo djelovati kako kancer ne bi prešao na druge organe. Nakon operacije, intenzivne njege i oporavka uslijedilo je zračenje radi prevencije… Uslijedile su kontrole na tri, zatim šest i dvanaest mjeseci…

Svoj život je zamišljala drugačije. Mislila je da će biti majka, da će imati djecu. Ni na kraj pameti joj nije bilo da bi tako nešto moglo da je snađe. Nikakvih preduslova ili indikacija da bi to njoj moglo da se desi. Apeluje na žene da se ne zaustavljaju samo na papa testu, već da traže i drugo i treće mišljenje, ako liječenje ne uspijeva ili ako osjećaju da nešto nije u redu.

,,Mislim da je najvažnije izabrati pravog ljekara, što je u našoj državi jako, jako teško.” Kaže da je podrška porodice i partnera bila presudna za njen oporavak. Takođe misli da ljudi koji su bolesni trebaju porodicu i prijatelje koji su pozitivni, veseli i mogu da se našale sa njima, a ne da ih sažaljevaju. Poručuje da osobu treba ohrabriti, a ne obeshrabriti.

Ova bolest najčešće napada žene između 19 i 45 godina. U Crnoj Gori svake godine oboli oko sto žena, od kojih trideset do četrdeset umre. Simptome je ispočetka gotovo nemoguće primijetiti, a dr Ranko Medan kaže da u najvećem broju slučajeva premaligne promjene koje se javljaju na početku bolesti prolaze bez liječenja – spontano, ali neka sitna oštečenja kada se zapuste i nisu zaliječena prelaze u rak materice.

Ivana, tridesetdvogodišnja majka je za simptome raka grlića materice saznala sasvim slučajno. ,,Isprva nije bilo znakova koji bi upućivali na ozbiljniju bolest” objašnjava Ivana, te joj je preporučeno da koristi određena sredstva i antibiotike.

Kako krvarenje i bolovi nisu jenjavali, Ivana se ponovo našla u ordinaciji ginekologa koji ju je pregledao, uzeo briseve, poslao na testove, da bi ovog puta najzad posumnjao i poslao je na kolposkopiju. Ova metoda se koristi za pregled grlića materice i koristi se za ranu dijagnostiku karcinoma.

Poslije tog pregleda naša sagovornica se sa uputom svog izabranog ljekara zaputila u KBC. ,,Tu me je dočekala ljekarka koja mi je objasnila šta rezultati kolposkopije znače. Otada i u narednih pola godine sam gotovo svakog dana išla u KBC na redovne kontrole. Rekli su da žele da prate moje stanje. Nisu me htjeli podvrgavati operaciji bez prijeke potrebe”, kaže naša sagovornica. Objasnili su joj da je mlada za operaciju i da postoji mogućnost da se problem riješi korišćenjem adekvatnih ljekova.

Pošto joj je saopšteno da postoji mogućnost da ima karcinom grlića materice Ivana se prisjeća da je ljekarkino prvo pitanje bilo da li ima djece. ,,Vjerovatno postavljaju takvo pitanje u slučaju da moraju da odstrane sve. Pretpostavljaju, valjda, da je ženi lakše da to prihvati kada ima dijete. Ali ja mislim da je to podjednako teška vijest za svaku od nas”.

Na pitanje kako se osjećala tokom tih mjeseci, ova ekonomistkinja odgovara samo jednom riječju: ,,Užasno”. Sve vrijeme je, kaže, bila u depresiji, neraspoložena i zabrinuta nad svojom i budućnošću svoga djeteta. Nepoznanice, nedoumice, razmišljanje o tome da li će ljekovi djelovati ili će je sopstveno tijelo izdati, smjenjivali su se sa tjeskobom koju u sebi nose riječi kancer i rak. ,,Te riječi asociraju na smrt, a ja kao mlada osoba sa malim djetetom, sam bila daleko od pomisli da bi tako što moglo meni da se desi. To je promijenilo moj život”.

I mada je naša sagovornica redovno odlazila na pretrage, pila ljekove, pratila terapije tokom šest mjeseci, operacija se nije mogla izbjeći. ,,A kako do tada nikome od svojih najbližih nijesam govorila o bolesti koja me je zadesila, a operaciju nisam mogla sakriti – uslijedila su pitanja, nevjerica, žaljenje nad sudbinom koja me je zadesila, a to je ono što sam htjela izbjeći”, objašnjava Ivana. Takođe nije željela da opterećuje i zabrinjava svoju porodicu prije nego bude sigurna u to da li je kancer benigni ili maligni.

Ubrzo je uslijedila operacija. Oporavak je bio brz. Uslijedilo je olakšanje. Rezultati su stigli poslije dvadeset dana: utvrđeno je da je to bio benigni kancer. Ipak, naša sagovornica i dalje mora na svakih šest mjeseci ići na kontrolu kod ginekologa. ,,Tih šest mjeseci, od juna do decembra 2015. nikada neću zaboraviti”, kaže Ivana.

Što se osoblja KBC-a i njenog ginekologa tiče ova mlada žena ima samo riječi hvale. ,,Naišla sam na razumijevanje i podršku. Ti ljudi su komunicirali sa mnom i pomogli mi oko liječenja”.

Na pitanje da li je razgovarala sa drugim ženama o tome kroz šta je prošla, Ivana kaže da pokušava da taj dio života ostavi za sobom i da nerado govori o tome. ,,Ipak, to ne krijem. U slučaju da neka od prijateljica ima neki od simptoma koje sam ja imala, sugerišem joj da ode do ljekara. Problem nastaje kad to odgađamo za danas, sjutra ili neki treći dan, a onda bude kasno”.

Primjećuje da u našem društvu rak dojke i rak grlića materice krste riječima ženske bolesti i da žene ne žele da govore o tome jer ih je ,,sramota”. Ivana pretpostavlja da je razlog to što rak napada ono što „ženu čini ženom” i poručuje da je to pogrešno.

,,Sedamdeset odsto žena nosi u sebi HPV virus, a da toga nije ni svjesno”, objašnjava doktor Medan. „Kod nekoga se on aktivira, a kod nekoga ne. A to uglavnom zavisi od imuniteta koji posjeduje određena osoba. Najbolja i jedina prevencija je odlazak ginekologu bar jednom godišnje kako bi se odradio papa test i kolposkopski nalaz.

Dragana i Ivana primjećuju da žene kod nas, zbog toga što se moraju pobrinuti za druge, često zaborave da se pobrinu za sebe. ,,A to moramo promijeniti – jer ako nemamo zdravlje nemamo ništa”, zaključuju.

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo