Ni poslije deset godina nema odgovora zašto je i pod kojim okolnostima srušena jedina fabrika opekarskih proizvoda u državi. Nema ni odgovornosti za to što je učinjeno, niti naznaka da bi neko mogao bilo kada odgovarati za nesumnjivu bahataost i privrednu pljačku koja je bila obrazac prodaje imovine iz stečaja.

Bivši sindikalni lider Veselin Radičević kaže kako ni danas nema odgovor na neka osnovna pitanja.

,,Zašto je fabrika srušena? Najbliži sam uvjerenju da je to učinio moćni uvoznički lobi. To je bila jedina fabrika opekarskih proizvoda u Crnoj Gori, a Crna Gora danas uvozi opekarske proizvode u vrijednosti od oko dvadeset miliona eura godišnje”, kaže Radičević za Monitor.

On kaže da je beranska ciglana bila mala fabrika, na sjeveru koji nikoga ne interesuje, tako da je sve prošlo nezapaženo, pa ni adekvatna medijska pažnja nije dala rezultat.

,,Pogledajte samo koliko se beranskih funkcionera koji su otišli u Podgoricu vratilo u Berane. Svima je bio interes da ostanu tamo i samo su ćutali na sve što se dešavalo u njihovom rodnom kraju. Tako je bilo i sa ciglanom. Malu fabriku je bilo lako žrtvovati”, konstatuje Radičević.

Prema njegovim riječima, neshvatljivo je bilo da se jedna fabrika koja je bila procijenjena na million i po eura, proda za dvjesta dvadeset hiljada.

,,Da vam slikovito dočaram kakav je to apsurd, reći ću vam da smo kupili bager gusjeničar za dvjesta četrdeset hiljada eura. Bager nije nikada stigao u fabriku već smo iznajmljivali mehanizaciju. Čuo sam da su ga posljednji kupci imovine kompanije jedva izvukli iz ruku prvog vlasnika”, kaže Radičević.

Nekadašnji sindikalni lider podsjeća da su se tokom proteklih deset godina više puta obraćali tužilaštvu u nadi da će se utvrditi odgovornost pojedinaca za uništavanje ciglane.

,,Policija je poslije dvije godine počela da saslušava određene osobe. Saslušano ih je pet i nakon toga predmet vraćen tužilaštvu na dalje postupanje. Apsurdno je to da je sva privatizacija obavljena po zakonu, ali je zakon napravljen tako da se tajkunima koji su imovinu kupovali iz stečaja omogući pljačka”, kaže Radičević.

On ipak poziva specijalnog tužioca da ovaj slučaj ,,jednom kada bude imao najmanje posla”, uzme u razmatranje i da razotkrije vinovnike privrednog zločina.

,,Nije samo ciglana u pitanju, već čitava industrijska zona Rudeš u Beranama. Ona je danas u takvom stanju kao da je prošla bombardovanje. Kao da je pretekla iz naleta cunamija. I niko nizašta nije odgovarao”, kaže Radičević.

Beransku ciglanu je 2005. godine privatizovalo preduzeće Katel iz Podgorice vlasnika Petra Đurišića.

Ovaj je čovjek poslije dvije godine odlučio da prekine proizvodnju i hale do temelja poruši pod izgovorom da će na istom mjestu napraviti modernu fabriku i da će kroz ulaganje određenih sredstava, osavremeniti proizvodnju, obezbijediti rentabilnost poslovanja i zaposliti dodatnu radnu snagu.

Sva svoja obećanja on je pogazio pa se i pored posredovanja predstavnika Vlade i Opštine Berane cijela priča, poslije brojnih protesta i sastanaka, završila uvođenjem stečaja, kada je pedesetak radnika upućeno na biro rada.

Đurišić je u više navrata pokušavao ponovo da kupi Ciglanu. On je na pretposljednjem nadmetanju prilagao traženi depozit, ali je poslije toga izbjegavao da uplati preostalu svotu novca, tako da je fabrika i pored simbolične cijene tada ostala neprodata.

Bivši radnici tvrde da se čitavo vrijeme namjerno vršila opstrukcija kako bi se što više umanjila cijena fabričke imovine koju čine objekti sa pripadajućom opremom i infrastrukturom na zemljištu površine pet hektara.

Poslije svega ciglana je nakon dvadesetak neuspješnih licitacija za 235 hiljada eura prodata novim vlasnicima koji očigledno nemaju namjeru da grade novu fabriku.

,,Samo šljunak koji je ostao na placu bio je vrijedan šezdeset hiljada eura, ili bager dvjesta četrdeset hiljada. A šta je sa zemljištem. Koliko je na toj lokaciji vrijedno pet hektara”, pita Radičević.

On podsjeća da je tokom stečaja prodat veliki dio imovine, mašina i opreme, što, kako smatra, nije smjelo da se radi.

,,Od toga je korist imao samo stačajni upravnik Radojica Grba i jedna administrativna radnica koja je ostala na poslu do kraja stečaja i prodaje imovine”, kaže Radičević.

Portal Pod lupom slučaj beranske cilglane odavno je smjestio među primjere gdje je stečajna mafija po znatno nižim cijenama kupovala imovinu propalih kompanija. Radojica Grba inače važi za stečajnog upravnika koji je rasprodao „pola sjevera Crne Gore”. Pod lupom je tada napisao da njega nije previše uznemirila teza da je dio stečajne mafije.

Grba je tada izjavio da je za beransku ciglanu dobio potpuno čiste papire od bivšeg vlasnika, a da je „sve ostalo stvar krivičnog postupka”. Šta se u tom postupku dešavalo, da li je i kako okončan, javnost je za te informacije ostala uskraćena i poslije deset godina.

Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) ranije je sačinila izvještaj o privatizaciji kroz stečaj nosilaca privrede u Beranama, koji je pokazao da su ciglana i još neke fabrike u ovom gradu, dovedene namjerno do propasti, kao i da je ljudima koji su ih privatizovali dozvoljeno da se obogate na štetu nekada vodećih preduzeća.

,,Kod tih preduzeća se pokazao obrazac destruktivne privatizacije kroz stečaj, koji nije karakterističan samo za Berane već za čitavu Crnu Goru. Kompanije su prodate po deset puta nižoj cijeni od procijenjene. Obnavljanje proizvodnje im od samog početka nije bilo u planu, iako je to osnovni razlog privatizacije preduzeća”, naveo je MANS.

Bivši sindikalni lider ciglane Veselin Radičević pojašnjava na slučaju ciglane da je i nakon rušenja, ostala velika imovina, jedan dio objekata i zemljište.

,,To znači da je poslije čitave pljačke preostalo za prodaju nekoliko infrastrukturnih objekata i pet hektara zemljišta. Među infrastukturne objekte spada restoran od 88 kvadratnih metara, Upravna zgrada 176 kvadrata, magacin rezervnih djelova 309 kvadrata, još jedan magacin 88 kvadrata, garderoba 93 kvadrata, natkriveno skladište 570 kvadrata, šljunka 727,5 hiljada kubnih metara, zemlje gline 14 hiljada kubnih metara, kamacu bager gusjeničar, potpuno nov. Ta prodaja je oglašena u maju 2015. godine i okončana sa cijenom od 235 hiljada eura za sve to”, objašnjava Radičević.

Iz ciglane su prije toga iznesene dvije tone bakra i dvije tone aluminijuma. Šleperi su danima nosili metalnu fabričku konstrukciju koja je završavala od Nikšića do željezara u regionu. Kada se sve sabere i oduzme, ispada da je čak i procjena imovine beranske ciglane prije privatizacije kroz stečaj od million i po, bila nerealna i niska.

U krugu pljačke koji je zatvoren prodajom preostale imovine za 235 hiljada eura, svi su po nešto prigrabili i očerupali. Očerupani su i pokradeni radnici, njih pedeset od kojih su neki došli do socijalne bijede koja se završavala samoubistvima.

Država Crna Gora i grad Berane ostali su bez jedine fabrike opekarskih proizvoda, nekažnjeno. Neko to zove tranzicijom koju treba ostaviti iza sebe. Zar ovakve pljačke treba jednostavno zaboraviti i odgovorne abolirati?

Tufik SOFTIĆ

Komentari